Poveži se s nama

Komentar

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Nagrade naše nasušne

Objavljeno

/

Prijave su stigle iz 25 zemalja svijeta, glasalo za nas i staro i mlado, i domaći, a bome i kolegice i kolege iz inozemstva

Zadnjih tjedana mediji puni poziva na glasanje za svekolike uvažene, nominirane za razne nagrade. Proglašenja pompozna i svečana, a pomalo i kičovita. Glas voditelja svima znanu rečenicu ponavlja: ‘Za nagradu … 2024. nominirani su: ……’. Oni koji su ušli u najuži izbor naizgled opušteni, al’ sirenski glas kompetitivne slave uvelike vabi, a valja i koju pametnu, ako se posreći, izgovoriti.

Vratilo me to u pandemijsku 2020. godinu u kojoj su ‘COVID-19 negativna knjižica’ i Program osposobljavanja radnih instruktora za osobe s invaliditetom zaposlene u zaštitnim i integrativnim radionicama (sve kreirano u URIHO-voj Službi za rehabilitaciju) ušli u najuži izbor i kao finalist nominirani za Europsku nagradu za socijalne usluge ESSA 2020 (The European Social Services Awards) u kategoriji Izvanredni tim (Outstanding Team Award).

Prijave stigle iz 25 zemalja svijeta, glasalo za nas i staro i mlado, i domaći, a bome i kolegice i kolege iz inozemstva. Da je to normalna godina bila, četvrtog bi prosinca 2020. u Bruxellesu sjedili, znojili se i čekali proglašenje pobjednika. A ovako, covid nas zarobio i prikovao za laptope pa zumali beskontaktno. Prezentacija daljinska glumila svečanost punu boja, konfeta  i vatrometa virtualnog. U zadnji nas čas Vijeće za socijalnu skrb Sjeverne Irske glasovima preteklo. Al’ nominiran gotovo kao i nagrađen pa ponos skrivali nismo jer bio je to, i još uvijek jest, najviši međunarodni doseg koji je URIHO postigao.

A doživjeli smo to i kao priznanje nastavku i razvijanju timskoga rada začetog prije 45 godina u bivšem DIOZ-u, a kasnije URIHO-u. Interdisciplinarni timski rad stručnjaka (liječnika medicine rada, psihologa, socijalnih radnika, defektologa, edukacijskih rehabilitatora, radnih instruktora itd.) urodio je kreiranjem i izvođenjem različitih programa i projekata, metoda i alata, oblika i sadržaja rada koji su nakon provedbe i evaluacije postajali standardi profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom za cijelu Lijepu našu (a prethodno i za nekadašnju onu).

I tako prašina zaborava prekrila mnoga sjećanja, pa tako i ova, jer ‘kupci i dobavljači slavu nose’, pa k tome još i potpore razne ‘važnije bome’ od tamo nekakvog timskoga rada, pa k tome još i izvanrednog.

Pojedinci su još tu, a što je od timskoga duha ostalo, svakome na prosudbu …

Kažu da se dobar glas daleko čuje, al’ onaj drugi još i dalje.

Komentar

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Pijetao i dalje kukuriče

Objavljeno

/

Na slici je prikazan profil pijetla s velikom crvenom krijestom na glavi. Pijetao ima bijelo perje s crnim točkicama, a crvena koža oko očiju i kljuna je izražena. Kljun je otvoren, kao da pjeva ili kokodače. Pozadina je zamućena i zelena, naglašavajući pijetla kao glavni subjekt slike.
Foto: Pixabay

‘Ako želimo promišljati i živjeti budućnost, nađimo i ponudimo odgovore’, pisalo je pri kraju ovdje dijelom citiranog ‘pijetlovog’ teksta. Od tada je prošlo više od pet godina, a u potragu se (tek) sada krenulo…

Veli se u narodu da ‘pijetao koji prerano kukurikne završi u loncu’. Ali u našem slučaju još uvijek živahni pijetao, koji je na vrijeme kukurikao, mirne savjesti, al’ ne odveć zadovoljno, neprestance prati što se u području života i rada osoba s invaliditetom događa, a što je puno prije na bolje moglo izaći.

Naime, u posljednje se vrijeme počelo raspravljati o potrebi izmjena zakonskih i podzakonskih propisa vezanih za zapošljavanje osoba s invaliditetom jer, gle ‘čuda’, postojeći sustav postao je neodrživ, a mnoga zakonska i podzakonska ‘poticajna’ slova počela se opasno topiti.

Ovaj umirovljeni, ali kako rekoh, još uvijek živahni pijetao, prije više od pet godina na Stručnom skupu u Zadru, na početku teksta pod naslovom ‘Održivi razvoj zaštitnih i integrativnih radionica za zapošljavanje osoba s invaliditetom Republike Hrvatske’, napisao je: ‘Ovo izlaganje nema za cilj nuditi gotova rješenja. Ovo su pitanja vezana za sadašnjost zaštitnih i integrativnih radionica, s pogledom u budućnost, kao i pitanja o održivosti postojećeg sustava, te o njegovom razvoju – i to onom održivom. Ovo su pitanja koja su upućena svim dionicima sustava – i horizontalno i vertikalno. U nizu pitanja naziru se i odgovori, mogućnosti, rješenja, ali nije samo u tome poanta. Poanta je da počnemo ‘razmišljati izvan kutije’, izvan klišeja, izvan zone osobne udobnosti. … U kontekstu ovog Stručnog skupa to bi značilo govoriti i promišljati o svemu onome što je dobro i o onome što nas ‘žulja’ na putu održivog razvoja zaštitnih i integrativnih radionica.’

Na samom početku ‘pijetlove prezentacije’, ne odveć održivo dalekovidne (su)kreatorice jednoga dijela onoga u čemu se, nažalost, sustav zapošljavanja osoba s invaliditetom sada pomalo utapa, tada su protestno napustile dvoranu, omalovažavajuće i oholo, poput ‘nojevog efekta’ sujetno zabijajući glave u pijesak i gurajući stvari pod tepih koje, eto, ipak izlaze na vidjelo, i dolaze na naplatu.

A u tekstu su se, među ostalima, nalazile i ove grupe pitanja:

  • ‘… Razmišljamo li treba li nam možda Razvojna strategija zaštitnih i integrativnih radionica za zapošljavanje osoba s invaliditetom Republike Hrvatske? Trebamo li definirati koji su nam strateški ciljevi, kako ih ostvariti, kako mjeriti postignuto? Imamo li evaluaciju podataka iz zaštitnih i integrativnih radionica koji bi bili polazni elementi za izradu ove Strategije (programski, financijski, komercijalni, kadrovski, tržišni…)? Jesmo li planirali i odredili do kojeg broja zaštitnih i integrativnih radionica idemo? Jesmo li uopće snimili potrebe? Usklađujemo li to s realitetom koji proizlazi iz strukture nezaposlenih OSI? Znamo li koliko će nas to koštati? Je li nam za sve ovo dovoljan samo zakonski okvir? Što ako se novci za poticaje smanje? Imamo li plan B? Razmišljamo li uopće strateški ili se uglavnom provode vatrogasne mjere?
  • Jesu li poticaji jedini i/ili glavni put u ‘održivi’ razvoj i/ili u ‘održivo’ preživljavanje zaštitnih i integrativnih radionica? Jesu li i u kojoj mjeri ti poticaji održivi? Treba li imati mjeru? Prijeti li u budućnosti zaštitnim i integrativnim radionicama ‘sindrom Uljanik’? Dobiti ribu ili naučiti kako uloviti ribu ili i jedno i drugo? Hoće li nam netko drugi biti kriv ili se iznutra treba na vrijeme čuti glas dok ne bude prekasno? Treba li učiti i iz tuđih iskustava?
  • Jesu li zamjenske kvote, kao jedan od alata, omogućile zaštitnim i integrativnim radionicama ‘uloviti što više ribe’? Kako se koristi ova pružena prilika? Što je stajalo na putu da se zamjenske kvote iskoriste svrhovitije: strojevi, oprema i prostor ili – ljudi? Koji ljudi – oni koji ugovaraju ili oni koji bi trebali izvršiti ugovoreno ili…? Ima li zlouporaba?
  • Je li odgovor na pitanje: ‘Jeste li upisani u očevidnik?’ sve češći problem prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom, pa tako i u zaštitnim i integrativnim radionicama? Jesmo li se malo pogubili na granici između invaliditeta i onoga što to (možda) nije? Koje su posljedice uvođenja tzv. ‘invaliditeta u odnosu na rad’? Je li to zapravo ‘mala tvornica za proizvodnju novih osoba s invaliditetom’? … Koliko nas ta ‘mala tvornica’ posljedično, kroz različite poticaje, košta? Do kada je to održivo? …’

I još puno, puno toga…

Od tada na ovamo blagajna se poprilično ispraznila, jer dijelilo se šakom i kapom, kao da je ‘poticajni novčani bunar’ nepresušni eldorado, a k tome su sa svakom godinom i apetiti sve više nezajažljivo rasli.

Da bi se uočilo i pravovremeno reagiralo na posljedice ovakvog razvoja događaja nije trebalo ‘poznavati atomsku fiziku’, već sve vrijeme pratiti, evaluirati i komparirati relevantne pokazatelje, provoditi redovite, ciljane, dobro strukturirane kontrole namjenskog korištenja poticajnih (i inih) sredstava, držati se čvrsto na zemlji, ne zanositi se nerealnim, ‘zamamno poticajnim’, a dugoročno neodrživim novčanim putanjama i iznad svega – razvojno, a održivo razmišljati i održivo djelovati.

‘Ako želimo promišljati i živjeti budućnost, nađimo i ponudimo odgovore’, pisalo je pri kraju ovdje dijelom citiranog ‘pijetlovog’ teksta. Od tada je prošlo više od pet godina, a u potragu se (tek) sada krenulo…

‘Junakinje i junaci’, vinovnici onoga doba, dijelom naprasno ‘nikom ponikoše’, a još uvijek živahni pijetao u loncu završio nije. Ali stvari se zato drugdje zakuhavaju, jer ‘možemo ubiti glasnika, ali ne i vijesti koje donosi.’

Nastavi čitati

Komentar

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Guranje glave u pijesak

Objavljeno

/

Slika prikazuje noja u pustinji s glavom zakopanom u pijesku. Scena uključuje prostrane pješčane dine, kaktuse i suho grmlje. Nebo je vedro i plavo s nekoliko oblaka, a sunce blista na nebu. Nojevo tijelo je potpuno vidljivo iznad pijeska, dok je glava zakopana.
Foto: DALL-E

Sve veći broj mladih (a bome i onih starijih) ne prati dnevne vijesti, zatvarajući oči pred sve češće surovom stvarnosti

Radije otvaraju Netflix, ili nešto slično, odabirući željeni film ili program. Okretati leđa realnosti nije, naravno, najsretnije rješenje jer kad su informacije u pitanju, princip ‘manje je više‘ nije uvijek koristan odabir.

Unatoč tome što su mnogi svjesni da pravovremena informiranost i komunikacija imaju i svojevrsnu zaštitnu ulogu, ipak često izbjegavaju loše informacije, kako bi se barem površinski zaštitili od negativnih emocija. Suočavanje s realnošću može u čovjeku, ‘i unaprijed, i unazad’, pobuditi nelagodu, anksioznost, strah, stres, nervozu… I zato je, samo naizgled, ‘lakše’, poput noja, zabiti glavu u pijesak i praviti se kao da se ništa ne događa, žmireći na jedno oko, a onim drugim pokušavati gledati svijet kroz ružičaste naočale.

Ovakvo ponašanje psiholozi nazivaju ‘nojev efekt‘. Strah od lošeg ishoda, od suočavanja s činjenicama ili s pojedinim ljudima, dovodi do ovakvog odmaka, što se u narodu još naziva i ‘guranje stvari pod tepih‘.

Ponašanje ‘nojevog tipa’ počesto nije korisno, a još je manje mentalno zdravo jer čovjeka drži između čekića i nakovnja, a neriješeni, neiskomunicirani problem k’o Damoklov mač lebdi nad glavom. To je i određeni oblik izbjegavanja osobne odgovornosti spram samoga sebe, a jednako tako i spram drugih jer granica između izbjegavanja loših informacija i nepreuzimanja odgovornosti za ono na što možemo utjecati vrlo je, vrlo tanka.

Dobro se, naravno, u životu fokusirati na pozitivne vijesti i imati optimističan pogled na svijet, ali istovremeno ne treba zanemariti i potiskivati da postoje i neugodne situacije (a bogme i ljudi) s kojima se moramo znati nositi. Kažu da noj zabija glavu u pijesak kad osjeti da je u opasnosti. Slično (ili isto) je i kod ljudi, koji bi se baš u tom trenutku trebali suočiti s istinom, ma kakva ona bila, ne zabijajući glavu u pijesak jer ‘pozadina iliti stražnjica’, koja u ovom slučaju simbolizira neugodu, im ionako vidljivo viri van.

I zato koračajte kroz život otvorena uma, prihvaćajući izazove bili oni pozitivni ili negativni, preuzimajući odgovornost za vlastito činjenje, s povjerenjem i uvažavanjem i sebe i drugih.

Jer – kao što je američki isusovac i filozof James Schall jednom napisao – ‘Um koji ne može ili ne želi nešto podržati ili prosuditi i nije um.

Nastavi čitati

Komentar

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Hrvatski studij(i) budućnosti

Objavljeno

/

Na slici se nalazi tamna pozadina s različitim simbolima i ikonama koje predstavljaju različite aspekte kognitivne znanosti. U sredini slike nalazi se veliki bijeli tekst "Center for Cognitive Science" s riječju "CENTER FOR" u žutoj boji. Simboli uključuju ikone mozga, žarulje, upitnika, lica s govorom, grafikona i drugih znanstvenih ilustracija, koje su povezane linijama u mrežnoj strukturi. Ove ikone simboliziraju različite teme i istraživačke područja unutar kognitivne znanosti.
Foto: Filozofski fakultet

‘Naši diplomirani stručnjaci kreiraju i potiču interdisciplinarnu suradnju, tehnološki razvoj i inovacije, što dovodi do izvrsnosti i održivog rasta u znanosti i industriji’, riječi su profesorice Renate Geld

Prisjećam se studentskih, pomalo i srednjovjekovno skolastičkih, strogih, strahopoštovanja punih i nimalo opuštenih psihologijskih dana, kada je ovaj Odsjek Filozofskog fakulteta bio poprilično pomaknut (sa svim značenjima ove riječi pa i onim pejorativnima), držeći sebe neopravdano iznad drugih i bivajući nepomirljiv i s onim najbližima, a samo kat niže.

Suradljivi znanstveno-stručni prelazak na drugu stranu široke ulice, tada ‘Proleterske’, a danas ‘Vukovarske’, do tadašnjeg Elektrotehničkog fakulteta, a sada FER-a, zabilježen nije. Činile to praktično samo studentice s filozofskog odlazeći prijeko, u tada otvoreni KSET, i uživajući u kvadrifoniji zvuka u studentskom klubu otvorenom na ovom ‘muškom’ faksu.

Tih godina stvarana prirodna komunikacija između većinski ‘ženskog’ – filozofskog i još ‘većinskije muškog’ – elektrotehničkog fakulteta, prerasla je prošle godine u nešto ciljano, strukturirano i začudno, a samo naizgled ‘izvanvremensko’ pa i ‘nadrealno’, u nešto iznad svega pohvalno i sveprisutno korisno, kreirajući ‘budućnost u sadašnjosti’.

Naime, Filozofski fakultet i Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu zajedničkim su snagama 2023. pokrenuli studij Primijenjene kognitivne znanosti. Prvi je to program ove vrste u Lijepoj Našoj i u ovom dijelu Europe, koji je, nakon Zagreba, pokrenulo i riječko sveučilište.

I kako piše na njihovim stranicama, osnovni im je cilj ‘istražiti i opisati složenost ljudskog uma’ u okviru ‘šesterokuta’ znanstvenih disciplina: lingvistike, psihologije, umjetne inteligencije, antropologije, neuroznanosti i filozofije. Spoj je to humanističkih i tehničkih znanosti koji teži holističkom povezivanju čovjeka i tehnologije. Objedinjavanjem ‘integriranog uma’, kako ga je nazvao američki profesor Mark Turner, jedan od najutjecajnijih kognitivnih znanstvenika današnjice, sa znanstveno-tehničkim dostignućima, ovaj studijski program, drugu godinu zaredom, zajedničkim snagama izvode Fakultet elektrotehnike i računarstva i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

‘Naši diplomirani stručnjaci kreiraju i potiču interdisciplinarnu suradnju, tehnološki razvoj i inovacije, što dovodi do izvrsnosti i održivog rasta u znanosti i industriji’, riječi su profesorice Renate Geld, jedne od osnivačica ovog novog, izuzetno ambicioznog studija.

I tako su negdašnja spontana ‘žensko-muška’ studentska povezivanja dviju strana ondašnje ‘Proleterske’, a sada ‘Vukovaske’ ulice, u ozvučju KSET-ove kvadrifonije, pola stoljeća kasnije dobila novu, puno pragmatičniju znanstveno-stručnu dimenziju. Isplatilo se.

Neka im je sa srećom i uspjehom.

Nastavi čitati

U trendu