U ovo doba kada se vode žestoke bitke oko rodnih identiteta, moglo bi se dogoditi da i muškarci s problemom (pro)ćelavosti traže status osobe s invaliditetom
Ozbiljan gubitak kose kod žena predstavlja oštećenje koje negativno utječe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti.
Tako su zaključili suci Swami Raghavan i Kevin Poole u jednom od najneobičnijih procesa u novijoj povijesti britanskog pravosuđa te presudili kako se od sada ćelavost kod žena može klasificirati kao invaliditet.
Priča, koja će prerasti u sudsku trakavicu, počela je još prije četvrt stoljeća, točnije 2001. godine, kada su Mark Sharp i Glenn Kinsey pokrenuli specijaliziranu tvrtku i razvili periku dizajniranu posebno za žene koje imaju ozbiljnih problema s gubitkom kose. Njihova je perika brzo postala hit među proćelavim ženama jer je imala boje savršeno usklađene s prirodnom kosom i postavljena tako da ni najrevniji promatrači ne mogu uočiti ekstenzije.
No Sharp i Kinsey nisu dugo uživali u plodovima novostečene slave i ugleda, za što se pobrinula britanska porezna služba. Tamošnja porezna uprava, naime, uručila im je račun od 277 tisuća britanskih funti za neplaćeni PDV, kao razlog navodeći da su njihove perike modni dodatak, a ne svojevrsno ortopedsko pomagalo. Sharpu i Kinseyu, tvorcima perike, od šoka se digla kosa na glavi. Znali su da će pravna bitka biti duga i iscrpljujuća, da će se mediji brutalno naslađivati, no bili su odlučni dokazati da njihove perike, koje kupce koštaju oko 2400 funti godišnje za postavljanje ekstenzija i održavanje, trebale ‘kvalificirati kao produkti s nultom stopom PDV-a prema izuzeću za lijekove i pomagala za osobe s invaliditetom’.
I bili su u pravu, barem prema presudi sudaca Raghavana i Poolea. Stali na stranu proizvođača perika, slažući se da bi njihove klijentice koje pate od ćelavosti trebale biti smatrane osobama s invaliditetom.
Odvjetnici porezne uprave u žalbi na presudu tvrdili su da se ćelavost ne bi trebala smatrati invaliditetom, jer je to ‘kozmetički’ problem i da se druge karakteristike koje utječu na izgled, poput pjegica, također mogu promatrati na isti način. No, uzalud im žalba, suci su u obrazloženju presude naveli da ‘ozbiljan gubitak kose kod žena predstavlja oštećenje koje negativno utječe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti’.
– Te aktivnosti uključuju rad, slobodno vrijeme, druženje, brigu o sebi i brigu za druge, aktivnosti koje, barem do određene mjere, znače biti vidljiv drugima u javnosti – stoji u obrazloženju presude.
– To nije zato što gubitak kose fizički sprečava sudjelovanje u takvim aktivnostima, već zbog nevolje koju bi žena s teškim gubitkom kose obično iskusila ako se ne poduzmu koraci da se to prikrije. Ta nevolja proizlazi iz kulturnog značaja kose za ženski identitet, društvenih očekivanja u vezi s izgledom i različitih standarda koji se primjenjuju na žene. Žene koje je liječila tvrtka, one s ćelavošću ili povremenim gubitkom kose, a ne samo s prorjeđivanjem, bile su, na temelju tog stanja, osobe s invaliditetom – zaključili su uz ostalo suci Raghavan i Poole.
I kako se to već moglo očekivati, društvene su mreže podivljale, jedni su presudu pozdravili gromoglasnim pljeskom, drugi ismijavanjem i iščuđavanjem. U ovo doba kada se vode žestoke ideološke, političke i kulturološke bitke oko rodnih identiteta, moglo bi se dogoditi da i muškarci s problemom (pro)ćelavosti traže status osobe s invaliditetom. Zašto ne!? Besplatan javni prijevoz, posebna parkirališna mjesta, invalidnine i kojekakvi dodaci, a pojam roda postao je beskonačno rastezljiv.
