Poveži se s nama

Kutak za stručnjake

STVAR BONTONA Kako ispravno komunicirati sa slijepim osobama

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje dvije osobe od struka naniže, od kojih jedna drži bijeli štap, što sugerira oštećenje vida. Fokus na štap i njegova upotreba kao pomoćno sredstvo za kretanje osoba s oštećenjem vida čini ovu sliku relevantnom za rasprave o pristupačnosti ili oštećenju vida.
Foto: Pexels

Kada pristupate slijepoj osobi, najbolje je upitati je možete li joj pomoći. Kako bi slijepa osoba bila sigurna da se obraćate njoj, možete joj lagano dodirnuti nadlanicu ili rame

Komunikacija sa slijepim osobama može zahtijevati određene prilagodbe kako bi bila što jasnija i inkluzivnija. Evo nekoliko savjeta koji vam mogu pomoći u komunikaciji sa slijepim osobama.

Osigurajte da ste im privukli pažnju. Kada pristupate slijepoj osobi, obavezno se najprije verbalno predstavite kako bi znala s kim razgovara. Na primjer, recite: ‘Pozdrav, ja sam [ime].’

Koristite jasne verbalne opise. Umjesto da koristite riječi poput ‘ovdje’ ili ‘tamo’, opišite što točno mislite. Na primjer: ‘Šalica je ispred vas na stolu.’

Ako osoba treba pomoć u kretanju, prvo pitajte želi li pomoć. Ako prihvati, dopustite joj da vas uhvati za ruku ili rame umjesto da je vi vodite. To im daje kontrolu nad kretanjem.

Ne pretpostavljajte da slijepa osoba treba pomoć; pitajte. Također, ne pretpostavljajte da osoba ne može sudjelovati u nekoj aktivnosti samo zbog svoje sljepoće.

Kada razgovarate sa slijepom osobom, obratite joj se direktno, a ne osobi koja je s njom. Iako osoba možda ima pratnju, važno je da se osjeća uključenom u razgovor.

Nema potrebe da povisite glas ili govorite sporije, osim ako osoba ima i oštećenje sluha.

U nekim situacijama, možete lagano dodirnuti slijepu osobu da biste privukli njezinu pažnju, ali to uvijek činite s poštovanjem i pitajte prije nego što to učinite.

Ako ste u okruženju koje osoba ne poznaje, možete ponuditi kratak opis prostora, na primjer: ‘Nalazimo se u sobi, s lijeve strane je stol, a s desne sofe.

Mnoge slijepe osobe koriste tehnologiju kao što su pametni telefoni s govornim softverom. Možete pitati osobu želi li koristiti te alate u komunikaciji.

Dajte osobi vremena da odgovori ili se orijentira. Strpljenje i razumijevanje su ključni.

Sljedeći ove smjernice, možete olakšati komunikaciju i osigurati da se slijepa osoba osjeća poštovano i uključeno.

In Portal

Kutak za stručnjake

Medicinsko stanje zbog kojeg neki ljudi imaju plavičastu kožu

Objavljeno

/

Na slici je obitelj Fugate s plavom kožom. U pozadini se vidi drvena kuća i prirodni krajolik s drvećem i brdima. Ljudi su obučeni u starinsku odjeću, što sugerira da je fotografija možda snimljena u prošlosti ili je reprodukcija starije slike. Na slici se nalazi devet osoba, uključujući odrasle i djecu, raspoređenih u dvije redove. Fotografija je zanimljiva jer prikazuje obiteljsku scenu iz prošlih vremena, što može biti relevantno za proučavanje povijesti, kulture ili obiteljskih tradicija.
Foto: Lavanguardia.com

Najpoznatiji slučaj methemoglobinemije dogodio se u Kentuckyju, gdje je obitelj Fugate zbog genetske mutacije imala izrazito plavu kožu tijekom nekoliko generacija

Sindrom plave kože poznat i kao methemoglobinemija, rijetko je medicinsko stanje koje uzrokuje plavičastu boju kože zbog abnormalno visoke razine methemoglobina u krvi. Methemoglobin je oblik hemoglobina koji ne može učinkovito prenositi kisik po tijelu, što dovodi do smanjene oksigenacije tkiva.

Methemoglobinemija može biti nasljedna ili stečena.

Nasljedna methemoglobinemija prenosi se genetski, zbog mutacije u genu odgovornom za proizvodnju enzima citoliznog NADH-methemoglobin reduktaze, koji pomaže u pretvorbi methemoglobina natrag u funkcionalni hemoglobin.

Rijetka pojava poznata kao ‘plava obitelj iz Kentuckyja’ poznata je po nasljednom obliku bolesti.

Stečena methemoglobinemija pojavljuje se kao posljedica izlaganja određenim kemikalijama, lijekovima ili toksinima, poput nitrata u vodi, lokalnih anestetika (poput benzokaina) ili sulfatnih lijekova. Može se pojaviti i zbog trovanja određenim industrijskim spojevima.

Simptomi ove pojave su plavičasta ili sivkasta boja kože (posebno usana, noktiju i sluznica). Umor i slabost zbog smanjene opskrbe kisikom. Kratkoća daha, vrtoglavica ili ubrzan rad srca.

U težim slučajevima, može doći do mentalne konfuzije, nesvjestice, pa čak i smrti, ako razina methemoglobina postane previsoka.

Bolest se dijagnosticira analizom krvi, gdje se mjeri razina methemoglobina. Pulsioksimetrija može pokazivati nisku razinu kisika, iako su pluća i cirkulacija normalni.

Blagi slučajevi često ne zahtijevaju liječenje jer tijelo može prirodno regulirati razinu methemoglobina.

U težim slučajevima koristi se metilensko plavo, lijek koji pomaže pretvoriti methemoglobin natrag u funkcionalni hemoglobin.

Izbjegavanje okidača poput određenih lijekova ili kemikalija ključan je dio prevencije.

Najpoznatiji slučaj methemoglobinemije dogodio se u Kentuckyju, gdje je obitelj Fugate zbog genetske mutacije imala izrazito plavu kožu tijekom nekoliko generacija.

Zbog svoje plavičaste boje, osobe s ovim poremećajem često su bile predmet znatiželje i predrasuda, no danas je stanje dobro razumljivo i lako liječivo u razvijenim zdravstvenim sustavima.

Methemoglobinemija naglašava važnost ranog prepoznavanja simptoma i pravodobne medicinske intervencije kako bi se osigurala dobra kvaliteta života oboljelih.

Nastavi čitati

Kutak za stručnjake

Vjerovali ili ne, postoji sindrom neurednosti

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje kuhinjski pult s raznim predmetima. Na pultu se nalaze dvije staklenke, jedna s tekućinom zlatne boje, a druga prazna ili s vrlo malo sadržaja. Također, tu je i bijela šalica, prozirna zdjela s metalnom pjenjačom, te papirnata vrećica s natpisom "TESCO". Na dasci za rezanje nalaze se komadići povrća, nož i ostaci hrane. Fotografija prikazuje nered nakon kuhanja ili pripreme hrane.
Foto: Pixabay

Sindrom neurednosti ozbiljan je problem koji može značajno narušiti kvalitetu života. Prepoznavanjem simptoma i pružanjem odgovarajuće pomoći, moguće je značajno poboljšati stanje osobe i omogućiti joj povratak u normalan život

Sindrom neurednosti, poznat i kao Diogenov sindrom, stanje je koje karakterizira ekstremna zapuštenost, kako osobne higijene tako i životnog prostora.

Ovaj sindrom često prati i socijalna izolacija te nakupljanje nepotrebnih stvari (tzv. kompulzivno gomilanje). Premda se najčešće javlja kod starijih osoba, može pogoditi i mlađe ljude, osobito one koji se suočavaju s ozbiljnim psihičkim teškoćama.

Osobe s ovim sindromom često zanemaruju osnovne higijenske navike poput tuširanja, pranja zubi ili oblačenja čistih odjevnih predmeta.

Životni prostor postaje pretrpan stvarima, a osnovne kućanske aktivnosti poput čišćenja ili pranja posuđa bivaju zanemarene.

Ove osobe često izbjegavaju kontakt s drugim ljudima, uključujući obitelj i prijatelje, te rijetko izlaze iz kuće.

Osobe s Diogenovim sindromom često nisu svjesne svoje situacije ili odbijaju pomoć, smatrajući da nema ništa neobično u njihovom načinu života.

Točni uzroci sindroma neurednosti nisu u potpunosti poznati, ali se povezuju s različitim čimbenicima.

Psihički poremećaji: depresija, anksioznost, shizofrenija ili demencija često su povezani s ovim stanjem.

Socijalni faktori: usamljenost, izolacija ili gubitak bliske osobe mogu biti okidači.

Povijest trauma: traumatski događaji iz prošlosti mogu pridonijeti razvoju sindroma.

Liječenje sindroma neurednosti zahtijeva interdisciplinarni pristup, uključujući psihijatre, socijalne radnike i obitelj. Ključne strategije uključuju psihoterapiju gdje je cilj pomoći osobi u razumijevanju i suočavanju s emocionalnim poteškoćama koje su pridonijele razvoju sindroma.

Ponekad su potrebni lijekovi, osobito ako osoba ima depresiju ili neki drugi mentalni poremećaj.

U nekim situacijama potrebna je praktična podrška što uključuje pomoć u čišćenju doma, organizaciji stvari i ponovnom uspostavljanju osnovnih higijenskih navika. Također je ponekad potrebno poticanje na obnovu socijalnih kontakata može pomoći u prevladavanju izolacije.

Sindrom neurednosti ozbiljan je problem koji može značajno narušiti kvalitetu života. Prepoznavanjem simptoma i pružanjem odgovarajuće pomoći, moguće je značajno poboljšati stanje osobe i omogućiti joj povratak u normalan život. Važno je pristupiti ovome s empatijom i razumijevanjem, kako bi se osigurala potrebna podrška i potaknulo pozitivne promjene.

Nastavi čitati

Kutak za stručnjake

Sindrom stranog naglaska rijedak je i neugodan za oboljele

Objavljeno

/

Na fotografiji su dvije osobe koje sjede na kamenoj klupi na otvorenom prostoru. Osoba s lijeve strane nosi crnu majicu kratkih rukava, svijetloplave traperice i tenisice s debelim bijelim potplatom. Osoba s desne strane nosi crnu haljinu, crne najlonke i crne tenisice. Drži mobitel u ruci, a pored nje je bijela torba s cvjetnim uzorkom. Ispred njih su dvije šalice za kavu. U pozadini se vide stolice i biljke.
Foto: Pixabay

Promjene u govoru obično uključuju izmjene u ritmu, intonaciji i izgovoru, što stvara iluziju stranog naglaska. Na primjer, osoba koja je uvijek govorila standardnim američkim engleskim može zvučati kao da ima britanski ili francuski naglasak. Iako sindrom ne utječe na sposobnost razumijevanja jezika, često izaziva socijalnu anksioznost kod oboljelih zbog neočekivanih promjena u načinu komunikacije

Sindrom stranog naglaska (Foreign Accent Syndrome) rijedak je neurološki poremećaj kod kojeg osoba počinje govoriti s naglaskom koji djeluje strano ili različito od njezinog uobičajenog govora. Ovo stanje najčešće se javlja nakon moždanog udara, ozljede glave, operacija mozga ili neuroloških poremećaja poput multiple skleroze.

Osobe sa sindromom stranog naglaska doživljavaju promjene u govoru koje uključuju izmjenu intonacije, ritma i izgovora. Te promjene mogu nalikovati određenom stranom naglasku, iako osoba nije imala prethodno iskustvo s tim jezikom ili naglaskom. Na primjer, netko tko govori hrvatski može zvučati kao da ima ruski, njemački ili talijanski naglasak.

Sindrom stranog naglaska povezan je s oštećenjima u dijelovima mozga odgovornim za kontrolu govora i jezika, osobito u području motoričkog korteksa koji upravlja mišićima potrebnim za artikulaciju. To oštećenje uzrokuje suptilne promjene u govoru, što može stvoriti dojam stranog naglaska.

Liječenje sindroma stranog naglaska ovisi o uzroku i individualnim potrebama pacijenta. Glavni pristup obuhvaća terapiju govora, koju provode logopedi. Cilj je raditi na korekciji naglaska, poboljšanju artikulacije i ritma govora te olakšavanju komunikacije. Terapija može biti intenzivna, s vježbama koje uključuju govorne uzorke i ponavljanje, kako bi se smanjio utjecaj stranog naglaska.

Ako je sindrom posljedica neurološkog oštećenja, poput moždanog udara, potrebna je rehabilitacija koja može uključivati fizikalnu terapiju i kognitivne vježbe. Psihološka podrška, kao što je savjetovanje, također je važna jer sindrom može izazvati emocionalne poteškoće poput tjeskobe ili depresije​

Sindrom stranog naglaska iznimno je rijedak, s manje od stotinu dokumentiranih slučajeva širom svijeta. Upravo njegova rijetkost i neobičnost čine ga intrigantnim za znanstvenike i stručnjake.

Nastavi čitati

U trendu