Poveži se s nama

Znanost

STUDIJA Dužina prstiju ukazuje na psihičke poremećaje

Objavljeno

/

Jeste li hladnokrvni psihopat? Odgovor bi mogao biti upravo u vašim rukama, piše u srijedu New York Post.

Istraživači u Kanadi analizirali su duljinu prstiju dobrovoljaca s klinički dijagnosticiranim psihijatrijskim problemima kako bi utvrdili je li psihopatija “biološki ukorijenjena”.

Tim je otkrio da kod onih čiji su kažiprsti kraći od prstenjaka postoji veća vjerojatnost da će imati dijagnosticiran psihijatrijski poremećaj.

Rezultati studije objavljeni su u izdanju časopisa The Journal of Psychiatric Research za veljaču.

Tim je započeo istraživanje primjećujući da se već zna da se oni koji imaju kraći kažiprst i duži prstenjak češće povezuju s osobinama “tamne trijade” i agresivnim ponašanjem.

Osobine “tamne trijade” su “izrazito društveno nepoželjni stavovi, poput makijavelizma, narcizma i psihopatije.”

Također je utvrđeno i da osobe koje imaju visoke rezultate na skali “tamne trijade” imaju primjerice i izrazitu mentalnu čvrstinu i odlične sportske rezultate, ali i netoleranciju na neizvjesnost, čestu anksioznost i nedostatak empatije te manipulativnost.

U istraživanju je sudjelovalo 80 dobrovoljaca – 44 s psihijatrijskim problemima i 36 zdravih osoba bez dijagnosticiranja psihičkih stanja.

Analiza njihovih ruku potvrdila je da će “u usporedbi sa zdravim osobama, kod osoba s klinički dijagnosticiranim psihijatrijskim problemom većina vjerojatno imati kraći kažiprst i duži prstenjak”.

S druge strane jedan od autora studije Serge Brand kaže da se ljudi s kraćim kažiprstima ne bi trebali uznemiriti jer je ta pojava ipak često povezana i s potpuno zdravim ljudima.

Hina

Nastavi čitati
Kliknite za komentar

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Moderna vremena

Gojazna djeca imaju veći rizik od razvoja multiple skleroze

Objavljeno

/

Ova slika prikazuje dvije crtane figure djece kako jedu sendviče. Oba lika drže velike sendviče punjene zelenom salatom i drugim sastojcima.
Foto: Pixabay

Pretila djeca mogu biti izložena većem riziku da im se u ranoj odrasloj dobi dijagnosticira multipla skleroza, pokazuje nova studija

Čini se da je rizik od dijagnoze multiple skleroze (MS) dvostruko veći među debelom djecom u usporedbi s onom koja to nisu, objavljeno je u švedskoj studiji.

Akademici s Karolinska instituta u Stockholmu analizirali su podatke iz švedskog Registra liječenja pretilosti u djece. Baza podataka, poznata kao Boris, jedan je od najvećih svjetskih registara za liječenje pretilosti u dječjoj dobi.

Istraživački tim pregledao je podatke o djeci u dobi od dvije do 19 godina koja su upisana u registar između 1995. i 2020. te usporedio njihove podatke s djecom u općoj populaciji.

Njihova studija uključila je podatke o više od 21.600 djece s pretilošću, koja su započela s liječenjem od pretilosti u prosječnoj dobi od 11 godina, te više od 100.000 djece bez pretilosti.

Djeca uključena u studiju, koja bi trebala biti predstavljena na Europskom kongresu o pretilosti u svibnju u Veneciji, praćena su u prosjeku šest godina.

Prosječna dob dijagnoze MS-a bila je oko 23. godine.

– Jedan od učinaka pretilosti u djetinjstvu je taj što uzrokuje slabu, ali kroničnu upalu, a ta upala povećava rizik od razvoja nekoliko bolesti kao što je multipla skleroza – rekli su autori studije, profesorica Emilia Hagman i profesor Claude Marcus.

Tijekom razdoblja praćenja, multipla skleroza dijagnosticirana je kod 28 gojaznih osoba, što čini 0,13 posto skupine te kod 58 osoba bez pretilosti, što čini 0,06 posto skupine.

Izvor: Hina

Nastavi čitati

in MREŽA

ŽUDNJA ZA UKLJUČIVANJEM Tegobna iskustva ljudi s invaliditetom u restoranima i kafićima

Objavljeno

/

Foto: Access Advocates

Nedostatak empatije i razumijevanja može značiti da ugostiteljska industrija ne identificira osobe s invaliditetom kao ciljne korisnike svojih usluga

Mnoge osobe s invaliditetom osjećaju se izolirano i isključeno kada je riječ o prehrani u javnim prostorima, pokazuje istraživanje Tehnološkog sveučilišta u Sydneyu.

Na ovu činjenicu donedavno nitko nije obraćao pažnju, premda je objedovanje vani visoko cijenjena društvena aktivnost, kao i sjajan način za slavlje, druženje s obitelji i prijateljima, ali i poslovanje.

Rezultati ove studije ‘šaka su u oko’ i svima onima koji godinama neumorno rade na priznavanju prava ljudi s invaliditetom, ukazuju na svekoliku diskriminaciju u društvenom životu te nude rješenja za poboljšanje takve nakaradne situacije. Za što se, zaboga, svi ti svjetski aktivisti bore ako čovjek s nekim tjelesnim ograničenjem u restoranima ne može pojesti ni pristojan obrok?!

U svijetu otprilike jedna od svakih šest osoba živi s invaliditetom, uključujući intelektualne, fizičke ili senzorne nedostatke ili oštećenja, kao i invaliditet nakon moždanog udara ili povezan s Parkinsonovom bolešću, bolešću motoričkih neurona ili drugim stanjima. Procjenjuje se da 8 posto svjetske populacije ima poteškoća s gutanjem, a mnogima je potrebna hrana s modificiranom teksturom za siguran i ugodan obrok.

Istraživanje nazvano ‘Žudnja za uključivanjem: sustavni pregled iskustava i potreba osoba s invaliditetom koje jedu vani’, nedavno objavljeno u časopisu Disability and Rehabilitation, analizirala je 36 studija usmjerenih na iskustva osoba s invaliditetom u restoranima i kafićima. A ta iskustva nisu obojena veselim tonovima.

Većina tih studija odnosila se na osobe s tjelesnim ili osjetilnim oštećenjima, a samo nekoliko proučavalo je iskustva ljudi s intelektualnim invaliditetom, teškoćama gutanja ili komunikacijskim ograničenjima.

– Ova studija pokazuje da osobe s invaliditetom ne mogu konzumirati hranu vani kao i drugi ljudi. Često puta kafić ili restoran nisu dostupni ili osoblje pokazuje omalovažavajuće i negativne stavove – navode autori istraživanja.

– Ljudi s komunikacijskim poteškoćama bore se da prenesu svoju poruku, a oni koji imaju problem s gutanjem često otkriju da na jelovniku nema ničeg sigurnog za jelo ili nema prikladnih slamki za piće, a jelovnik može biti nedostupan. To može navesti ljude da izbjegavaju jesti vani, što znači da također imaju manje društvene interakcije i angažmana. To bitno utječe na njihovo uključivanje u kulturno važne aktivnosti kao što su zabave i proslave ili čak samo druženje s prijateljima na kavi – rekla je Fiona Given, koautorica ove studije, žena s cerebralnom paralizom.

Studija je zaključila da postoji niz radnji koje bi osobama s invaliditetom mogle olakšati objedovanje u restoranima, uključujući potporu za učinkovitu komunikaciju i povećano samoodređenje i samozastupanje, pozornost na dizajn okoliša i ugostiteljskih objekata te poboljšanu obuku ugostiteljskog osoblja o pristupu osobama s invaliditetom.

Nedostatak empatije i razumijevanja može značiti da ugostiteljska industrija ne identificira osobe s invaliditetom kao ciljne korisnike svojih usluga. S obzirom na naglasak ugostiteljske industrije na personaliziranoj usluzi, to je zbunjujuće, zaključili su autori istraživanja.

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Moždani implantati mijenjaju život

Objavljeno

/

Amerikanka Amber Pearson opsesivno je prala ruke dok ne prokrvare, prestravljena idejom o kontaminaciji mikrobima sa svakodnevnih predmeta, što je bila iscrpljujuća posljedica njezina opsesivno kompulzivnog poremećaja (OKP).

Danas su ti ponavljajući rituali prepušteni zaboravu, zahvaljujući revolucionarnom moždanom implantatu koji se koristi za liječenje njezine epilepsije i OKP-a.

“Danas živim svoj život i to je nevjerojatno”, kaže 34-godišnjakinja za AFP.

“Prije su mi se neprestano u glavi vrtjele moje prisile.”

Moždani implantati nedavno su dospjeli na naslovnice s objavom Elona Muska da je njegova tvrtka Neuralink postavila čip u glavu pacijenta, za koji se znanstvenici nadaju da će u konačnici omogućiti ljudima da upravljaju pametnim telefonom samo razmišljajući o njemu.

No ideja o umetanju uređaja u mozak nije nova, a liječnici već desetljećima znaju da precizno primijenjena električna stimulacija može utjecati na način na koji mozak funkcionira.

Takva duboka moždana stimulacija koristi se u liječenju Parkinsonove bolesti i drugih stanja koja utječu na kretanje, uključujući epilepsiju.

Njezini liječnici ponudili su joj implantat od 32 milimetra za liječenje iscrpljujućih epileptičkih napadaja, uvjereni da će moći detektirati moždanu aktivnost koja uzrokuje epizode i isporučiti puls da omete tu aktivnost.

Tada je i njoj nešto palo na pamet.

“Njena je ideja bila: ‘Pa, kad mi ulazite u mozak i stavljate tu žicu, a ja imam OKP, pa možete li jednostavno staviti žicu za OKP?’,” prisjeća se neurokirurg Ahmed Raslan, koji je izveo operativni zahvat na Oregon Health and Science University u Portlandu na zapadnoj obali SAD-a.

“I znate, srećom, ozbiljno smo prihvatili taj prijedlog.”

Prethodno je bilo nekih studija o korištenju duboke moždane stimulacije za ljude koji pate od OKP-a, ali, kaže Raslan, ona nikada nije bila kombinirana s liječenjem epilepsije.

Liječnici su radili s Pearson kako bi vidjeli što se točno događa u njezinom mozgu kada se nađe zarobljena u opsesivnoj petlji.

Tehnika je uključivala izlaganje poznatim stresorima – u ovom slučaju plodovima mora i snimanje električnih markera.

Na taj su način mogli učinkovito izolirati moždanu aktivnost povezanu s njezinim OKP-om.

Zatim su mogli konfigurirati implantat tako da reagira na taj specifični signal.

Nada

Uređaj s dva programa sada prati aktivnost mozga povezanu s epilepsijom i OKP-om.

To je “jedini uređaj na svijetu koji liječi dva stanja”, kaže Raslan. “I programi su neovisni. Dakle, program za epilepsiju je drukčiji od programa za OKP.”

On misli da je to otkriće do kojeg je mogao doći samo netko poput Pearson.

“Ovo je prvi put u svijetu da je to učinjeno. Obično mislimo na uređaje ili za OKP ili za epilepsiju.

“Ova ideja je izvan okvira i došla je od samog pacijenta”, kaže on.

Raslan je rekao da je sada u tijeku studija na Sveučilištu u Pennsylvaniji kako bi se vidjelo kako se ta tehnika može šire primijeniti, nudeći moguću nadu nekima od 2,5 milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama koji pate od OKP-a.

U slučaju Pearson trebalo je proći osam mjeseci nakon zahvata 2019. kako bi se vidjela primjetna razlika.

No postupno su njezini opsesivni rituali koji su joj od tinejdžerskih godina oduzimali osam ili devet sati svaki dan počeli nestajati.

Beskonačno provjeravanje zatvaranja prozora prije spavanja i stalno pranje ruku sveli su se na podnošljivih 30 minuta dnevno.

I strah od kontaminacije zbog objedovanja s drugim osobama sada je nestao.

“Ponovno sam sretna i uzbuđena što mogu izaći i živjeti i biti sa svojim prijateljima i obitelji”, rekla je.

To je “bilo nešto što mi je bilo uskraćeno godinama.”

Hina

Nastavi čitati

U trendu