Piše: Denis Marijon
predsjednik Saveza SUMSI
S odlukom Ustavnog suda imam opravdani strah da će se ono što je sada na klimavim nogama – prezasićen i prezagušen sustav – potpuno urušiti
Osoba sam s invaliditetom trećeg stupnja, u invalidskim kolicima.
Želio bih s vama podijeliti sliku, točnije situaciju osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj kako je osobno vidim. Više od 25 godina aktivist sam u ovom području i kroz to razdoblje bio sam u velikom broju postojećih tijela i odbora za osobe s invaliditetom.
Trenutno smo u fazi da je najveći strah, najveća briga, da se sustav, da tako kažem, potpuno ne uruši.
U zadnje dvije godine dobili smo i zakon o osobnoj asistenciji, i EU disability card, i inkluzivni dodatak.
Inkluzivni dodatak dobiva već sada gotovo duplo više osoba od prvih predviđanja i planova. Doslovno osobe koje su alergične na kikiriki uspijevaju pribaviti liječničku dokumentaciju za to pravo; ako se ne varam, planovi od 460 milijuna eura troška popeli su se već sada na 900 milijuna. Sustav je potpuno zagušen.
Situacija s parking mjestima je slična. Moj primjer: iako sam u invalidskim kolicima, nikad ne parkiram na mjestu za osobe s invaliditetom pred ulazom u ured da bih ga prepustio kolegi koji iz automobila može izaći jedino uz pomoć svog asistenta. A sad zamislimo onih, pa rekao bih barem dvije trećine osoba koje ostvaruju pravo na parkirnu iskaznicu za neku teškoću koja se možda do prije dva, tri desetljeća nije ni smatrala ni doživljavala kao – invaliditet. Na štetu svih onih koji svog svojih ograničenja više praktički nemaju slobodnih parkirnih mjesta.
Prije tridesetak godina gotovo da nismo imali ništa. Kolege i ja smo od sustava tada ukupno dobivali 70 kuna mjesečno (današnjih 9 eura).
Znam da većina osoba s invaliditetom koje su aktivne i koje osobno poznam većim dijelom izražavaju slične stavove jer jednostavno žele imati ista prava, ali i iste obaveze. Biti punopravni i ravnopravni dionici društva sa svim svojim odgovornostima.
Situacija na terenu je takva da je postalo vrlo isplativo biti osoba s invaliditetom, ‘profesija invalid’, kako mi sami, osobe s invaliditetom koji – ponavljam – samo želimo biti aktivni dionici ovog društva volimo reći.
Zakonu o osobnoj asistenciji bile su potrebne dorade, i osobe – moji kolege koji rade na tome zalagali su se za to. Istina da je sustav trom, da kasni, prezagušen je, izmjene, nadopune kasne i za to nema opravdanja.
U praksi, kako se to često dešava, nakon novosti – odluke Ustavnog suda od neki dan, mogao bih dobiti asistenta možda i na osam sati, iako mi realno treba pola sata dnevno, pogađate – kako u praksi često ljudi sa svojim asistentima to dogovore. Dakle, netko je na punoj plaći za pomaganje meni. Što se tiče inkluzivnog dodatka, umjesto objektivnih 400 i nešto koliko dobivam, i koji je sam po sebi vrlo dobra opravdana mjera, mogao bih možda ‘navući’ maksimalnih 700 i nešto eura.
Inkluzivni se u nekim slučajevima dijeli šakom i kapom, u manjim mjestima doktor ili drugi stručnjak često – po poznanstvu ili subjektivno – napiše nerealno veliki opseg ‘nemogućnosti osobe’.
Plus još neke opravdane podrške osobama s invaliditetom koje uspijevaju dobiti i oni kod kojih je upitna ta potreba ili financijska podrška.
Dolazimo do koliko? Kolika je prosječna hrvatska plaća? Osobe koje uspiju ostvariti sve to – imale one opravdane razloge za to ili ne – mogu doma sjediti i grickati čips uz TV. Dok bedasti rade.
Tko to sve plaća? Porezni obveznici.
Osobe se često demotiviraju od toga da budu aktivne i traže posao, iako su upravo te mjere i ta institucija (ZOSI) možda nešto najbolje što se dogodilo u zadnja dva desetljeća za osobe s invaliditetom, bez obzira na sve što se (još puno toga) i u tom djelu mora poboljšati.
S ovom odlukom Ustavnog suda imam opravdani strah da će se ono što je sada na klimavim nogama – prezasićen i prezagušen sustav – potpuno urušiti.
Težinu svakodnevnog života velikog broja osoba s invaliditetom nitko ne negira. Imamo na stotine, ako ne i tisuće obitelji, samohranih majki s djecom s višestrukim oštećenjima, osoba s najtežim invaliditetima koji žive u nedovoljno dobrim uvjetima, u svakodnevnim bolovima i slično. No ako takve primjere ističemo da bi na njihov račun većina drugih profitirala, dugoročno ćemo možda baš najviše štete napraviti upravo njima.
Javnost je dobronamjerna prema gotovo svemu što se radi za osobe s invaliditetom, i to je razumljivo.
Teško je pojmiti koliko je važno da se na osobe s invaliditetom prestane gledati karitativno i nekritički, mi moramo, ponavljam, imati ista prava, ali i iste obveze. Nećemo postati ravnopravni članovi društva, a to je jedino što dugoročno uistinu želimo, dok svi zajedno ne počnemo na sve gledati objektivno i kritički, pa tako i na osobe s invaliditetom. To je između ostalog i ono što konvencija o pravima osoba s invaliditetom u svojoj srži naglašava.
Postoji puno prava koja su ‘izgrađena’ zadnjih nekoliko desetljeća, koja su izuzetno opravdana – jer u svojoj osnovi niveliraju ono što društvo nije pružilo osobama u odnosu na njihov invaliditet, ili točnije samo društvo u odnosu prema invaliditetu kao takvom. I to treba pohvaliti.
No, iako je i to često nedovoljno, nisam siguran da je ovo pravi put kako da to popravimo. Istina je da bi bilo jako dobro da neke osobe, primjerice, dobiju asistenta na 24 sata dnevno. No za to je potreban zajednički rad i dobra priprema cijelog sustava.
Naglašavam, to što nešto zvuči dobro na papiru i u teoriji, nije uvijek u praksi realno. Moguće da će situacija ispasti suprotna od onog kako su to ustavni suci u teoriji zamislili, da će oni koji su mjesecima čekali na ostvarivanje svojih prava od sada na to čekati dva ili tri puta više, te da će oni koji su u stvarno najtežim situacijama i najteže ostvariti svoja ‘teoretska’ prava.
Naglašavam, ovo je isključivo moj privatni osobni stav i nije stav nijednog pravnog tijela čije službeno mišljenje donosi izvršni odbor ili skupština.
I naglašavam, motivacija ovog teksta je želja da ne nastradaju najviše oni koji su najmanje krivi za ovu situaciju, i koji su u objektivno nezamislivo težoj situaciji od primjerice mojih kolega i mene.