S ciljem podizanja svijesti o važnosti prevencije i ranog otkrivanja raka vrata maternice, 24. siječnja na Trgu Petra Preradovića održan je 19. Dan mimoza

Poslušaj članak

U Hrvatskoj od raka vrata maternice godišnje obolijeva više od 300 žena, a umre ih 100. Ovaj zloćudni tumor po učestalosti malignih bolesti u žena je odmah iza raka dojke. U 99,7 posto slučajeva uzrokovan je infekcijom humanim papiloma virusom (HPV) koja pogađa oba spola. Stoga se rak vrata maternice može prevenirati cijepljenjem protiv HPV-a i redovitim pregledima. Ukoliko se otkrije u ranoj fazi, potpuno je izlječiv.

S ciljem podizanja svijesti o važnosti prevencije i ranog otkrivanja raka vrata maternice, 24. siječnja na Trgu Petra Preradovića održan je 19. Dan mimoza – Nacionalni dan borbe protiv raka maternice. Građanima su humanitarno prodavane mimoze te su dijeljeni letci i brošure.

Uz brojne građane, Dan mimoza podržali su ministrica zdravstva Irena Hrstić, pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Lora Vidović te ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak.

Pročelnica Vidović pohvalila je javnozdravstvenu akciju koju tradicionalno organizira Hrvatska liga protiv raka u sklopu Europskog tjedna prevencije raka vrata maternice. Naglasila je važnost besplatnog cijepljenja protiv HPV-a djevojčica i dječaka od petog do osmog razreda. Osim njih, cijepe se mladi do 25. godine, kao i stariji od 25 godina ako postoji medicinska indikacija za razvoj bolesti.

– Roditelji trebaju svojoj djeci omogućiti ovu zdravstvenu zaštitu kako bi se spriječio rak vrata maternice. Cijepljenje se može obaviti u Centru za zdravlje mladih Grada Zagreba. Također, studentice mlađe od 29 godina koje nemaju izabranog ginekologa u Zagrebu mogu u Centru obaviti ginekološki pregled, a omogućeno je i testiranje na spolno prenosive bolesti – pojasnila je Vidović.

Glavna tajnica Hrvatske lige protiv raka Neda Ferenčić Vrban istaknula je da Dan mimoza doprinosi očuvanju reproduktivnog zdravlja.

– Od raka vrata maternice obolijevaju žene u reproduktivnoj dobi, odnosno između 25 i 39 godina. S ciljem prevencije, na prvi ginekološki pregled žene bi se trebale odlučiti već nakon prvog spolnog odnosa – u roku od šest mjeseci do godinu dana – pojasnila je Ferenčić Vrban. Zadovoljna je što je sve veća svijest o raku vrata maternice i veći broj cijepljenih protiv HPV-a.

Epidemiologinja iz HZJZ-a Bojana Mahmutović istaknula je kako je cilj Svjetske zdravstvene organizacije da do 2030. godine 90 posto populacije bude cijepljeno protiv HPV-a.

– U zemljama gdje su visoki cijepni obuhvati, kao što su Švedska ili Portugal, rak vrata maternice već je sveden na sporadične slučajeve – rekla je Mahmutović. Naglasila je da iznad 70 posto žena u Hrvatskoj ide na ginekološki pregled barem jednom u tri godine, ali nažalost, neke nikada ne idu.

Ginekologinja iz Poliklinike Eljuga i Poliklinike sv. Rok Ana Marija Krznarić Lovošević upozorila je da žene čak osjećaju krivnju zbog oboljenja od raka vrata maternice.

– Kod žena je prisutan i strah – boje se kako će izgledati liječenje, hoće li moći funkcionirati, boje se za svoju seksualnost i onoga što će ljudi reći o njima, primjerice da su imale mnogo partnera – objasnila je Krznarić Lovošević.

Psihijatrica iz Klinike za psihijatriju Sv. Ivan Sandra Caratan istaknula je kako je svakom pacijentu, pa tako i ženama oboljelima od raka vrata maternice, teško čuti dijagnozu. Međutim, dijagnoza raka vrata maternice ne znači kraj.

– Bolest se može liječiti ako se na vrijeme otkrije te žene i bez reproduktivnog organa ne prestaju biti žene. Vrlo je važno da imaju podršku obitelji i prijatelja – izjavila je Caratan. Pozvala je žene oboljele od raka maternice da se uključe u programe za oboljele od malignih bolesti Klinike za psihijatriju Sv. Ivan.

Darija Ivanjek preboljela je rak vrata maternice koji joj je dijagnosticiran 2014.

– Kao mladoj ženi u dobi od 31 godine nije mi bilo lako kad sam saznala dijagnozu. Rak je, srećom, otkriven u ranoj fazi te je bio dovoljan samo operativni zahvat, bez zračenja i kemoterapije. Kroz bolest sam lakše prošla jer sam imala veliku podršku obitelji i tadašnjeg poslodavca. Danas živim zdravim načinom života, a kako bih zaštitila svoju djecu, pristala sam na njihovo cijepljenje protiv HPV-a – ispričala je Ivanjek.

Svake godine 10. prosinca obilježavamo Međunarodni dan ljudskih prava, podsjećajući se na dan kada je 1948. godine usvojena Opća deklaracija o ljudskim pravima – dokument koji je postavio temelje modernog shvaćanja slobode, jednakosti i dostojanstva za sve ljude, bez obzira na njihovu boju kože, spol, vjeru, porijeklo, sposobnosti ili uvjerenja

Poslušaj članak

Danas, 77 godina kasnije, i dalje se suočavamo s izazovima koji prijete ostvarivanju tih prava. Diskriminacija, siromaštvo, govor mržnje, ograničavanje slobode izražavanja, nepristupačnost i nedostatak jednakih mogućnosti – samo su neki od problema koji ne pogađaju samo daleke zemlje, već su prisutni i u našem svakodnevnom životu, pa tako i u Hrvatskoj.

Posebno treba istaknuti položaj osoba s invaliditetom, koje i dalje nailaze na brojne prepreke – fizičke, administrativne, ali i društvene. Ljudska prava ne mogu biti u potpunosti ostvarena ako pristup obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenoj skrbi, informacijama i kulturnim sadržajima nije jednak za sve.

Ovaj dan prilika je da se upitamo – činimo li dovoljno kako bismo stvorili pravednije društvo? Jesmo li spremni zauzeti se za druge, reagirati kad svjedočimo nepravdi, boriti se za one čiji se glas ne čuje dovoljno glasno?

Ljudska prava nisu apstraktni pojmovi. Ona su pravo da budeš saslušan, poštovan, uključen. Pravo da se živi bez straha, bez predrasuda, bez prepreka.

Zato Međunarodni dan ljudskih prava ne smije ostati tek simboličan datum u kalendaru. On mora biti poticaj – da svakodnevno djelujemo u smjeru inkluzivnijeg, suosjećajnijeg i otvorenijeg društva.

Jer štiteći prava drugih – čuvamo i vlastita.

Prosječna plaća muškaraca iznosi oko 1600 eura, a žena oko 1400 eura. Rodni jaz najslabije je izražen u državnoj upravi i među zaposlenima na početku karijere, otkriva MojaPlaća

U kalendaru ravnopravnosti postoji dan koji svake godine stiže prebrzo, a to je trenutak kada žene, simbolično, prestaju ‘primati’ plaću u odnosu na muškarce. To je Dan jednakih plaća, podsjetnik Europske komisije da, unatoč desetljećima napretka, razlika u primanjima između žena i muškaraca i dalje nije stvar prošlosti.

Datum se svake godine pomiče ovisno o najnovijim podacima, a ove 2025. ‘pao’ je na 17. studenoga, odnosno dva dana kasnije nego lani. Pomak je malen, ali ipak signalizira kretanje u pravom smjeru.

No brojke pokazuju da posla i dalje ima. Prema analizi podataka servisa MojaPlaća, iza koje stoji Alma Career Croatia, žene u Hrvatskoj u prosjeku zarađuju 13% manje od muškaraca. U praksi to znači da muškarci prosječno primaju oko 1600 eura, dok su primanja žena i dalje ispod 1400 eura.

Naravno, usporedba prosječnih plaća muškaraca i žena uvijek je samo površni presjek. Pokazuje smjer, ali ne otkriva cijelu priču. Budući da žene češće rade u slabije plaćenim sektorima ili biraju zanimanja u kojima je tržišna vrijednost tradicionalno niža, puno važniji pokazatelj jest usporedba primanja na istoj poziciji.

A tu se slika ipak popravlja te razlika pada na 7%, što znači da žene, čak i kada obavljaju isti posao, u prosjeku i dalje zarađuju manje, ali jaz je osjetno manji nego u ukupnoj usporedbi.

Neravnopravnost nije ‘svugdje ista’

Kada se pogledaju kategorije zanimanja, postaje jasno da nejednakosti nisu ravnomjerno raspodijeljene. U nekim sektorima razlike su zabrinjavajuće visoke, dok u drugima žene čak imaju blagu prednost.

Najveći jaz bilježi se u tehnologiji i razvoju, gdje žene imaju u prosjeku čak 20% nižu plaću. Slično je i u prodaji i uslužnim djelatnostima, gdje razlika iznosi 18%.

Zanimljivo, postoje i primjeri u kojima su žene prosječno bolje plaćene od muškaraca: u automobilskoj industriji žene primaju oko 5% više, a u telekomunikacijama oko 3% više.

Gdje nastaje jaz?

Rodna razlika u plaćama ne oblikuje se samo izborom zanimanja nego i životnim okolnostima. Žene, koje češće od muškaraca privremeno ‘pauziraju’ karijeru zbog majčinstva i brige o obitelji, suočavaju se s posljedicama koje postaju vidljive tek godinama kasnije. Upravo zato su razlike najmanje na samom početku radnog vijeka, među zaposlenima s manje od godinu dana iskustva žene zarađuju u prosjeku 8% manje.

No već nakon pet godina iskustva jaz se značajno širi na 15%, što pokazuje koliko karijerni prekidi i nejednaka raspodjela obiteljskih obveza utječu na dugoročne izglede žena.

Uspon na hijerarhijskoj ljestvici, ali ne i na platnoj

Ovaj trend vidljiv je i u napredovanju. Žene rjeđe dolaze do najviših pozicija, a čak i kada uđu u top menadžment, njihova primanja i dalje zaostaju za primanjima muških kolega i to, u prosjeku, za 15%. Najmanje razlike bilježe se u uredskim operativnim poslovima, gdje jaz iznosi oko 7%, što upućuje na to da se nejednakosti povećavaju proporcionalno razini odgovornosti, hijerarhije i pregovaračke moći.

Razlike u plaćama vidljive su i kroz prizmu vlasništva organizacija. Najravnopravnije okruženje, prema podacima, nudi državna uprava, gdje su žene plaćene tek 4% manje. No situacija je znatno drugačija u privatnom sektoru: u kompanijama u stranom vlasništvu žene u prosjeku zarađuju 15% manje, dok je u privatnim domaćim tvrtkama jaz nešto manji, ali i dalje visok i iznosi 13%.

Kompleksnija slika iza brojki

Razlika u primanjima između muškaraca i žena rezultat je čitavog niza čimbenika. Diskriminacija svakako igra svoju ulogu, ali nije jedini uzrok. Strukturne razlike na tržištu rada i dalje oblikuju stvarnost u kojoj žene češće rade u slabije plaćenim sektorima poput trgovine, turizma i širokog spektra uslužnih djelatnosti. Time već na startu ulaze u profesije koje, bez obzira na trud ili kvalifikacije, nose nižu tržišnu vrijednost.

Osim toga, rodni stereotipi i društvena očekivanja i dalje snažno utječu na profesionalne izbore. Mnoge žene, često nesvjesno, odvraćaju se od karijera u bolje plaćenim područjima, poput STEM-a, tehnološkog razvoja ili menadžmenta, odnosno sektorima koji tradicionalno imaju veću financijsku valorizaciju.

‘Kazna za djecu’, stereotipi i pregovaranje

Jedan od najpoznatijih, ali i najneugodnijih pojmova kada je riječ o rodnoj razlici u plaćama jest tzv. ‘child penalty’, odnosno ‘kazna za djecu’. Ovaj fenomen opisuje negativan utjecaj roditeljstva na karijeru i zaradu žena, dok muškarci pritom trpe malu ili nikakvu posljedicu. Rezultat? Žene sporije napreduju, imaju niže prihode i rjeđe preuzimaju odgovorne pozicije, čak i kada imaju jednako obrazovanje i iskustvo kao muškarci. U javnosti je ovaj efekt poznat i kao ‘kazna majčinstva’, a temelji se na predrasudama koje žene, posebno majke, percipiraju kao manje predane poslu.

Nedostatak transparentnosti u plaćama dodatno održava ove razlike. Kada informacije o plaćama nisu dostupne, poslodavci lakše nesvjesno (ili svjesno) reproduciraju nejednakosti, a ženama je teže pregovarati o početnoj plaći i kasnijim povišicama. Upravo zato Europska unija uvodi Direktivu o transparentnosti plaća, kojom će se poslodavci obvezati na jasnije informiranje o rasponima plaća, ukinuti zabrane razgovora o plaćama i omogućiti zaposlenicima lakše uočavanje potencijalne diskriminacije.

Na sve to nadovezuje se i činjenica da žene, prema brojnim istraživanjima, rjeđe i manje asertivno ulaze u pregovore o plaći. Taj, naizgled mali, ali sustavno prisutan obrazac dugoročno se kumulira, produbljujući ionako prisutan jaz.

Izvor: MojPosao