Sportaši s invaliditetom svojim uspjesima doprinose promociji Hrvatske i inspiracija su drugima. Jedan od paraolimpijaca je 34-godišnji plivač Kristijan Vincetić
Poslušaj članak
Tijekom dugogodišnje sportske karijere Kristijan je osvojio dvadesetak medalja na europskim i svjetskim natjecanjima, te je sudjelovao na četiri Paraolimpijade, a danas ljubav prema sportu kroz treninge prenosi na mlade naraštaje.
Zašto ste odlučili baviti se plivanjem?
– Tata je brata i mene poticao da se bavimo onim sportom koji nas zanima. Brat je izabrao košarku, dok je za mene najoptimalniji izbor bio plivanje s obzirom na to da nemam desnu nogu, odnosno moja dijagnoza je prirođena dismelija. Pohađao sam osnovnu školu Marija Jurić Zagorka u sklopu koje je bazen i tamo sam počeo s plivanjem 1998. godine, već u prvom razredu. S natjecanjima sam počeo 2000., a kao klinac natjecao sam se s redovnom populacijom. Zapazila me Ana Sršen i pozvala da sudjelujem na državnom natjecanju za osobe s invaliditetom.
Jeste li očekivali da ćete postići vrhunske rezultate u tom sportu?
– Nisam očekivao. Cilj bavljenja plivanjem nije bilo postizanje sportskih rezultata. Prvenstveno je bilo važno baviti se sportom zbog zdravstvenih razloga. Sport puno toga donosi u život čovjeka – od poznanstava, putovanja, učenja disciplini. Drago mi je da sam se zahvaljujući sportu družio s drugima.
Kakav je osjećaj predstavljati Hrvatsku kao sportaš s invaliditetom?
– To je lijep osjećaj. Međutim, nikada nisam gledao na nekoga je li s invaliditetom ili nije. Naravno da je teže osobama koje su tijekom života stekle invaliditet nego meni koji sam s njim rođen. U svakom slučaju, velika je stvar za svakoga tko sudjeluje na nekom europskom ili svjetskom natjecanju.
Koji biste sportski uspjeh izdvojili kao nešto što ćete pamtiti cijeli život?
– Definitivno ću pamtiti Europsko prvenstvo 2009. godine na Islandu. Tada sam osvojio dvije medalje – zlato u plivanju na 400 metara slobodno i broncu na 100 metara leptir.
Iako su sportaši s invaliditetom na natjecanjima srušili i svjetske rekorde, njihovi uspjesi u javnosti su često prošli djelomično, pa i potpuno nezapaženo. Je li se nešto promijenilo danas u odnosu na vrijeme kad ste se počeli baviti sportom?
– Nekada se na sportaše s invaliditetom stavljao naglasak kao na socijalnu skupinu koja se rekreativno bavi sportom. Danas se više piše ozbiljnih članaka o ovim sportašima. Međutim, ne volim kada se prvo napiše da je netko stradao u nesreći, a zatim da je osvojio zlato na Paraolimpijadi. Na invaliditet ne treba stavljati veliki naglasak. Može se još dosta promijeniti način na koji se pišu članci o osobama s invaliditetom.
Dakle, mislim da su puno bolje u medijima popraćeni uspjesi sportaša s invaliditetom, ali još uvijek postoji prostor za napredak. Na jednom boljem nivou je odnos prema parasportašima. Primjerice, i na primanju u Vladi nakon Olimpijskih igara u Parizu zajedno su bili paraolimpijci i olimpijci – dakle, njihovi uspjesi su izjednačeni.
Više ne sudjelujete na velikim sportskim natjecanjima, ali ste u sportu ostali kroz trening djece. Od siječnja ove godine trenirate djecu s teškoćama u razvoju u Velikoj Gorici. Koliko su motivirani za bavljenje sportom?
– Treninzi se odvijaju u gradskim sportskim dvoranama koje koristi i Parasportski savez Velika Gorica. Treniram najmlađu djecu od šest godina i stariju djecu. Motivacija kod njih postoji. Moram se nekada igrati s njima da bi sport zavoljeli. Mislim da je svako dijete motivirano za bavljenje sportom onoliko koliko je trener motiviran. Zadatak trenera treba biti da djeca što duže uživaju u treningu.
Osobno volim raditi s djecom, oni su naša budućnost. Prije sam gotovo četiri godine trenirao redovnu populaciju djece u plivačkom klubu Dubrava. Tamo sam trenirao s većim brojem djece, dok sada treniram manji broj djece. Trening djece s invaliditetom i teškoćama u razvoju zahtijeva više strpljenja i ponavljanja. Sretan sam kada kao trener vidim kako ova djeca napreduju.
Ima li među djecom koju trenutno trenirate nekih budućih plivačkih nada?
– Kao trener trudim se da svatko od njih bude dobar. Uvijek ima djece koja daju nadu da će biti uspješni danas-sutra u sportu, ali mislim da se ne treba zamarati time hoće li netko biti svjetski prvak. Sada je bitno da se djeca trude u treningu, a uspjeh ovisi o više čimbenika – važnu ulogu igra i talent.
Smatrate li da su danas različiti sportovi dostupniji osobama s invaliditetom nego prije i je li sportska infrastruktura dovoljno prilagođena?
– Apsolutno su dostupniji. Kada sam krenuo s plivanjem, nije se znalo da postoji parasport. Danas se putem interneta lakše može informirati o tome koji sportovi postoje za osobe s invaliditetom i kome se obratiti.
U cijeloj Hrvatskoj postoji problem sa starim objektima, među kojima su i sportski objekti. Stari objekti nisu prilagođeni, dok su novi koji se grade – prilagođeni. Netko ipak misli o prilagodbi. Međutim, nekada je problem podkapacitiranost garderoba za osobe s invaliditetom i tuševa, ali dobri primjeri su bazeni na Sveticama i u Velikoj Gorici, gdje treniram. Tamo nema stepenica, tuševi su prilagođeni za osobe s invaliditetom. Primjerice, na Šalati su stepenice – nitko nije mislio o osobama s invaliditetom. Smatram da Hrvatska treba imati više bazena i sportskih dvorana prilagođenih osobama s invaliditetom.
Za sport se može reći da spaja ljude bez obzira na različitost. Koliko sport može doprinijeti uspješnoj integraciji osoba s invaliditetom?
– Sport je jedna lijepa priča što se tiče integracije. Kroz sport se osoba uči samostalnosti, postaje neovisna o drugima. Sport omogućuje putovanja, druženja, savladavanje prepreka.
Kako potaknuti osobe s invaliditetom, pogotovo djecu, da se bave sportom?
– Što se tiče djece, sve ovisi o roditeljima – koliko su oni spremni angažirati se u vođenju djece na trening. Dakle, prvi poticaj moraju dati roditelji. U Zagrebu je na Jarunu održan Festival parasporta, gdje je bilo 250 djece s invaliditetom koja se već bave nekim sportom, ali su se mogla okušati i u drugim sportovima. Takvih događaja treba biti više jer doprinose promociji sporta.
Međutim, kad je riječ o starijoj populaciji, i druge osobe – a ne samo osobe s invaliditetom – imaju problem vezano za bavljenje sportom, jer je puno lakše sjediti pred televizorom ili za kompjuterom. Jednostavno, sama osoba mora odlučiti da se želi baviti sportom.
Imate li poruku kao bivši paraolimpijac?
– Roditelji, budite prvi koji ćete napraviti korak da se dijete čim prije počne baviti sportom, a starije generacije pozivam da se počnu baviti bilo kojim sportom – ne mora biti natjecateljskog karaktera, može biti rekreacijskog, jer sport može poboljšati kvalitetu života osoba s invaliditetom.
‘Revolucionarne’ terapije koje obećavaju brzo ozdravljenje ljudima s ozljedom leđne moždine najčešće su tek ‘čudesna prevara’
Poslušaj članak
Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara (HUPT) ovog su ožujka pokrenule kampanju ‘Čuda nisu terapija’ kojom , uz ostalo, žele upozoriti osobe s ozljedom leđne moždine ne nasjedaju na lažna obećanja o ‘revolucionarnim terapijama’ koje donose ‘čudesna ozdravljenja’, a zapravo je riječ o običnim, ali skupim prevarama. Tim smo povodom razgovarali s Bojanom Hajdinom, predsjednikom HUPT-a.
Gospodine Hajdin, možete li nam navesti konkretne slučajeve ljudi s ozljedama leđne moždine koji su skupo platili tzv. čudesne terapije, a koje nisu dale nikakve rezultate?
– Nažalost, takvih je primjera puno i oni su bili jedan od ključnih motiva za pokretanje kampanje ‘Čuda nisu terapija – kada nada postane proizvod’. Radi se o osobama koje su, suočene s teškom dijagnozom poput ozljede leđne moždine, tražile svaku moguću priliku za oporavak.
Imamo slučajeve gdje su ljudi prikupljali sredstva putem donacija ili ulagali vlastitu životnu ušteđevinu – često i desetke tisuća eura – kako bi otišli na tretmane koji su obećavali značajna poboljšanja. Međutim, nakon terapija nije došlo do nikakvih objektivnih promjena u funkcionalnosti.
U nekim situacijama ljudi su se vraćali i u lošijem stanju jer su prekinuli standardnu rehabilitaciju ili bili izloženi neadekvatnim postupcima.Važno je naglasiti da ne osuđujemo te odluke – one proizlaze iz nade i želje za boljim životom. Problem je u sustavu koji takvu nadu ponekad pretvara u tržišni proizvod.
O kakvim je terapijama zapravo riječ? U koje zemlje u inozemstvu ljudi sa spinalnim ozljedama najčešće odlaze? Navodno je to Tajland…
– Najčešće se radi o terapijama koje nisu potvrđene kroz rigorozna klinička istraživanja. To uključuje razne oblike tretmana matičnim stanicama, eksperimentalne neurološke stimulacije, kao i niz alternativnih pristupa koji se prezentiraju kao ‘revolucionarni’, ali bez jasne znanstvene podloge.
Takve se terapije najčešće nude u inozemstvu – uključujući zemlje Azije poput Tajlanda, ali i druge destinacije gdje je regulacija slabija ili fleksibilnija.
Problem nije nužno geografska lokacija, već činjenica da se te usluge često komercijaliziraju i oglašavaju kao gotova rješenja, bez transparentnih podataka o uspješnosti i rizicima. Upravo zato kroz kampanju naglašavamo razliku između stvarnog medicinskog napretka i komercijalnih ponuda koje koriste jezik nade, ali bez dokaza.
Kako se to odražava na psihičko, pa i na materijalno stanje ljudi koji su uložili silne novce i energiju u te terapije, a kasnije shvatili da su zapravo prevareni?
– Posljedice su duboke i višeslojne. Financijski, obitelji često ulaze u dugove ili iscrpe sve resurse. Psihološki, dolazi do snažnog razočaranja, osjećaja krivnje i gubitka povjerenja – ne samo u sustav, nego i u vlastite odluke.
Dodatni problem je što takva iskustva mogu odgoditi ili otežati proces prihvaćanja realnog zdravstvenog stanja i usmjeravanje na terapije koje zaista imaju dokazanu vrijednost.
Zato je ključna poruka kampanje vrlo jasna: nada nije problem – problem nastaje kada se nada počne prodavati kao gotov proizvod. Upravo tu želimo pomoći ljudima da donose informirane odluke kroz postavljanje pravih pitanja i razumijevanje razlike između znanosti i marketinga
HUPT u travnju kreće s projektom obuke osobnih asistenata. O čemu se radi i jeste li zadovoljni brojem osobnih asistenata koji su na raspolaganju članovima HUPT-a?
– HUPT već više od godinu dana aktivno provodi edukacije za osobne asistente i među prvima smo dobili licencu nadležnog ministarstva za provedbu takvih programa. Cilj edukacije je osigurati kvalitetnu, standardiziranu i stručnu podršku osobama s invaliditetom, posebno onima s ozljedom leđne moždine, gdje su potrebe često kompleksne i specifične.
Edukacije obuhvaćaju praktična znanja o svakodnevnoj skrbi, ali i šire razumijevanje zdravstvenih, socijalnih i psiholoških aspekata života korisnika. Time želimo podići ne samo dostupnost, nego i kvalitetu usluge osobne asistencije.
Što se tiče broja asistenata, situacija se postupno poboljšava, ali i dalje ne odgovara stvarnim potrebama na terenu. Posebno u kontekstu nedavne odluke Ustavnog suda, koja dodatno proširuje krug korisnika prava na osobnu asistenciju, jasno je da će potreba za većim brojem educiranih asistenata značajno rasti.
U tom kontekstu, nadamo se i povećanju satnice koju isplaćuje ministarstvo, jer je to ključan preduvjet za poboljšanje radnih uvjeta i povećanje plaća osobnih asistenata. Bez toga će biti teško dugoročno osigurati stabilan i kvalitetan sustav podrške.
Naš cilj je jasan – razviti sustav u kojem osobna asistencija nije samo formalno pravo, nego stvarno dostupna i kvalitetna usluga koja omogućuje dostojanstven i neovisan život.
Ključni izazovi odnose se na nedostatak stvarne inkluzije tijekom cijelog života – od rane dječje dobi, preko vrtića i škole, do razdoblja nakon školovanja i odrasle dobi
Poslušaj članak
Što za osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji u praksi znači tema ovogodišnjeg Svjetskog dana – ‘Zajedno protiv usamljenosti’?
– Downov sindrom najčešći je genetski poremećaj koji utječe na razvoj osobe. Osobe s Downovim sindromom imaju svoje mogućnosti, talente, teškoće i potrebe, ali i pravo na vrijedan, dostojanstven i ispunjen život. One žele isto što i svi mi – prijateljstvo, prihvaćenost, prilike za učenje, rad i sudjelovanje u zajednici.
Usamljenost je osjećaj koji nastaje kada nemamo dovoljno stvarnih odnosa te kada se ne osjećamo povezano, prihvaćeno i uključeno. Za mnoge osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji usamljenost nije izbor, nego posljedica nedovoljne uključenosti u društvo i svakodnevni život.
Zato je krovna svjetska organizacija Down Syndrome International (DSi) ove godine odabrala temu Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom: ‘Zajedno protiv usamljenosti’ (engl. Together Against Loneliness), kako bi skrenula pozornost na ovaj važan problem i potaknula stvarne promjene prema uključivijem društvu.
Rezultati europskog istraživanja o usamljenosti, koje je provela Europska udruga za Downov sindrom (European Down Syndrome Association – EDSA) među svojim članovima, pokazuju da su osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji i dalje izložene značajnom riziku od socijalne izolacije. Istraživanje upozorava da formalna uključenost u obrazovanje, rad ili aktivnosti udruga ne znači nužno i stvaran osjećaj pripadnosti, prijateljstva i uključenosti u zajednicu. Dobiveni podaci snažno upućuju na potrebu razvoja pristupačnijih, uključivijih i podržavajućih zajednica diljem Europe.
Što ova tema konkretno znači u svakodnevnom životu?
– Tema naglašava da usamljenost nije osobni izbor, nego posljedica isključenosti, stigme i nedostatka stvarnih odnosa. U praksi to znači stvarati prilike za prijateljstvo, povezivanje i osjećaj pripadnosti, jer biti prisutan nije isto što i biti istinski uključen. Rješenje je u stvarnoj inkluziji – u društvu u kojem se svaka osoba, pa tako i osoba s Downovim sindromom, osjeća prihvaćeno, povezano i vrijedno.
S kakvim se oblicima usamljenosti najčešće susreću osobe s Downovim sindromom u Hrvatskoj – u djetinjstvu, obrazovanju i odrasloj dobi?
– Usamljenost se često očituje kroz nedostatak prijateljstava, osjećaj nepripadanja ili doživljaj da nemaš s kim podijeliti svoje misli i osjećaje. Osobe s Downovim sindromom mogu biti u školi, na aktivnosti ili među ljudima, a da pritom nemaju stvarnu povezanost s drugima. To znači da su fizički prisutne, ali društveno izolirane.
U odrasloj dobi taj se problem često dodatno pojačava zbog nezaposlenosti, manjka svakodnevnih aktivnosti i ograničenih prilika za aktivno sudjelovanje u zajednici.
Koju ulogu u smanjenju usamljenosti imaju inkluzivni vrtići, škole i radna mjesta? Postoje li pozitivni primjeri u Hrvatskoj?
– Inkluzivni vrtići, škole i radna mjesta imaju ključnu ulogu jer upravo u tim okruženjima nastaju svakodnevni odnosi, prijateljstva i osjećaj pripadnosti. Kvalitetna inkluzija znači aktivno sudjelovanje u životu skupine, a ne samo formalno uključivanje u sustav.
Pozitivni primjeri pokazuju da uključivo obrazovanje i zapošljavanje mogu značajno smanjiti usamljenost, ojačati samopouzdanje i poboljšati kvalitetu života osoba s Downovim sindromom.
Kako zajednica, susjedi, prijatelji i lokalne udruge mogu doprinijeti većoj uključenosti?
– Svatko može pomoći kroz male, ali važne korake – pozvati nekoga u društvo, uključiti ga u zajedničke aktivnosti, pokazati otvorenost i prihvaćanje različitosti. Važno je graditi zajednice u kojima ljudi nisu samo prisutni, nego aktivno uključeni i prihvaćeni.
Udruge, škole, sportski klubovi i lokalne inicijative mogu organizirati aktivnosti koje potiču stvarne odnose, međusobno upoznavanje i osjećaj povezanosti.
Koji su ključni izazovi osoba sa sindromom Down u Hrvatskoj?
– Ključni izazovi odnose se na nedostatak stvarne inkluzije tijekom cijelog života – od rane dječje dobi, preko vrtića i škole, do razdoblja nakon školovanja i odrasle dobi. Tu su i slaba uključenost u sportske, kulturne i obrazovne aktivnosti, ograničene mogućnosti zapošljavanja te nedovoljno dostupna i kontinuirana podrška.
Uz to, i same obitelji često osjećaju izolaciju, preopterećenost i nedostatak sustavne pomoći.
Koju poruku želite poslati javnosti povodom Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom?
– Usamljenost je ozbiljan problem koji utječe na mentalno i fizičko zdravlje i ne smijemo ga zanemariti. Svatko od nas može biti dio rješenja – kroz prijateljstvo, prihvaćanje, poštovanje i uključivanje drugih u svakodnevni život.
Zajedno možemo graditi društvo u kojem nitko nije nevidljiv, nitko nije isključen i nitko nije sam.
Posljednjih 15 godina obilježavanja Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom, 21. ožujka, donijelo je vidljive pomake u podizanju svijesti u Hrvatskoj, Europi i svijetu. Sve se jasnije prepoznaje kako osobe s Downovim sindromom imaju svoje mogućnosti, talente, osjećaje, potrebe i pravo na ispunjen, dostojanstven i vrijedan život. No, uz podizanje svijesti, i dalje su potrebne stvarne promjene koje će osigurati veću uključenost, pripadnost i kvalitetu života.
Poruka ‘Zajedno protiv usamljenosti’ podsjeća nas da svi imamo odgovornost graditi društvo u kojem nitko nije nevidljiv i nitko nije sam.
Najavljujemo i važna događanja u Europskom parlamentu 25. ožujka 2026. godine. U jutarnjim satima održat će se ‘Kava za uključivanje’, inicijativa u kojoj će konobari s intelektualnim teškoćama pokazati svoje profesionalne vještine kao poslužitelji u kafićima Europskog parlamenta. Ovaj događaj snažno promiče vidljivost, sposobnosti i pravo osoba s invaliditetom na ravnopravno sudjelovanje u svijetu rada.
U poslijepodnevnim satima održat će se konferencija ‘Zajedno protiv usamljenosti’, posvećena iskustvima osoba s Downovim sindromom i njihovih obitelji. Posebno važan dio konferencije bit će obraćanja mladih samozastupnika iz Francuske, Hrvatske, Malte i Nizozemske, koji će govoriti o tome kako se nose s usamljenošću, što za njih znači pripadati zajednici te koje su promjene potrebne kako bi se svaka osoba osjećala prihvaćeno, povezano i uključeno.
Popričali smo s Lucijom Smetiško, jednom od ponajboljih hrvatskih parskijašica koja nas po drugi put predstavlja na ZPOI
Poslušaj članak
Poštovana gospođo Smetiško, kako su prošle pripreme za Zimske paraolimpijske igre, jeste li uhvatili željenu formu?
– Mislim da sam spremna. Pokušali smo što prije krenuti sa sezonom, na kraju smo je započeli u Austriji na Hintertux Glacieru. Tamo smo imali dobre treninge. Prve utrke krenule su u prosincu. Bili smo na puno utrka ove sezone. Nažalost, neke sam propustila zbog pada i ponovne ozljede već operiranog koljena. Međutim, to nije bilo ništa strašno, tako da sam se uspjela spremiti za Igre.
Imali smo sada završne treninge na Sljemenu, a imat ćemo i nekoliko treninga u Cortini prije samog nastupa. Vjerujem da će tamo biti dobri uvjeti i da ćemo to moći iskoristiti.
Ovo će biti Vaš drugi nastup na Paraolimpijskim igrama. Mislite li da možete na ovim Igrama ostvariti dobar rezultat pa čak i doći do medalje?
– Vjerujem da će to biti teže s obzirom na to da je konkurencija veća, da sam imala tešku ozljedu te operaciju nakon čega su uslijedili mjeseci rehabilitacije. Dok sam se ja oporavljala, drugi su trenirali. Iz tog razloga smatram da će biti teže ponoviti rezultat, ali ću se potruditi dati sve od sebe i nadam se najboljem. Sve je moguće.
Koliko Vam iskustvo sa ZPOI u Pekingu pomaže u pripremama i koliko će Vam pomoći na samom natjecanju?
– Pomaže mi u smislu da mi je poznato sve što me čeka. To što sam već nastupila na takvom velikom natjecanju i uspjela ostvariti dobar rezultat daje mi veće samopouzdanje pred nastup na ovim Igrama. Postoji ona pozitivna trema, ali to nije nešto što me sputava, nego me potiče i daje onaj dodatan žar pred nastup.
Na koji ćete element u Vašim vožnjama najviše obratiti pažnju? Postoji li nešto što još želite popraviti u Vašem skijanju prije početka igara?
– Mislim da je najvažnije da prije samog natjecanja uspijem biti koncentrirana i razmišljati o tehnici skijanja koju sam do sada vježbala. Voljela bih prije utrke dobiti dobar osjećaj na rundama zagrijavanja i s tom sigurnošću ući u startnu kućicu.
Vi ste jedna od naših najboljih skijašica, ako ne i najbolja. Stvaraju li Vam pritisak očekivanja drugih ljudi?
– Na početku mi je stvaralo, imala sam osjećaj da moram ostvariti nešto veliko, nešto osvojiti, ali više ne osjećam pritisak. Samo želim odraditi svoju najbolju vožnju. Ne želim misliti o tome što će drugi reći, ne dam da me to sputava, pogotovo ne dok skijam.
Što jedna profesionalna skijašica radi u ljetnim mjesecima kada nije sezona zimskih sportova, ima li treninga i tada i od čega se sastoje?
– Uglavnom smo početkom lipnja gotovi sa skijanjem za tu sezonu. Zatim imamo kondicijske treninge 6-7 puta tjedno pa ljetnu pauzu. Onda nam slijede pripreme u Gorskom kotaru i nastavak suhih treninga u teretani. Treninzi uključuju puno skokova, čučnjeva, vježbi za ravnotežu. Cilj je izgraditi bazu za nadolazeću sezonu.
Koji Vam je krajnji cilj u skijaškoj karijeri, Vaš sportski san?
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 2 dana
VijestiPrije 6 dana
Košarka u kolicimaPrije 2 dana
KulturaPrije 3 dana
in MREŽAPrije 3 dana
VijestiPrije 2 dana