Sportaši s invaliditetom svojim uspjesima doprinose promociji Hrvatske i inspiracija su drugima. Jedan od paraolimpijaca je 34-godišnji plivač Kristijan Vincetić
Tijekom dugogodišnje sportske karijere Kristijan je osvojio dvadesetak medalja na europskim i svjetskim natjecanjima, te je sudjelovao na četiri Paraolimpijade, a danas ljubav prema sportu kroz treninge prenosi na mlade naraštaje.
Zašto ste odlučili baviti se plivanjem?
– Tata je brata i mene poticao da se bavimo onim sportom koji nas zanima. Brat je izabrao košarku, dok je za mene najoptimalniji izbor bio plivanje s obzirom na to da nemam desnu nogu, odnosno moja dijagnoza je prirođena dismelija. Pohađao sam osnovnu školu Marija Jurić Zagorka u sklopu koje je bazen i tamo sam počeo s plivanjem 1998. godine, već u prvom razredu. S natjecanjima sam počeo 2000., a kao klinac natjecao sam se s redovnom populacijom. Zapazila me Ana Sršen i pozvala da sudjelujem na državnom natjecanju za osobe s invaliditetom.
Jeste li očekivali da ćete postići vrhunske rezultate u tom sportu?
– Nisam očekivao. Cilj bavljenja plivanjem nije bilo postizanje sportskih rezultata. Prvenstveno je bilo važno baviti se sportom zbog zdravstvenih razloga. Sport puno toga donosi u život čovjeka – od poznanstava, putovanja, učenja disciplini. Drago mi je da sam se zahvaljujući sportu družio s drugima.
Kakav je osjećaj predstavljati Hrvatsku kao sportaš s invaliditetom?
– To je lijep osjećaj. Međutim, nikada nisam gledao na nekoga je li s invaliditetom ili nije. Naravno da je teže osobama koje su tijekom života stekle invaliditet nego meni koji sam s njim rođen. U svakom slučaju, velika je stvar za svakoga tko sudjeluje na nekom europskom ili svjetskom natjecanju.
Koji biste sportski uspjeh izdvojili kao nešto što ćete pamtiti cijeli život?
– Definitivno ću pamtiti Europsko prvenstvo 2009. godine na Islandu. Tada sam osvojio dvije medalje – zlato u plivanju na 400 metara slobodno i broncu na 100 metara leptir.
Iako su sportaši s invaliditetom na natjecanjima srušili i svjetske rekorde, njihovi uspjesi u javnosti su često prošli djelomično, pa i potpuno nezapaženo. Je li se nešto promijenilo danas u odnosu na vrijeme kad ste se počeli baviti sportom?
– Nekada se na sportaše s invaliditetom stavljao naglasak kao na socijalnu skupinu koja se rekreativno bavi sportom. Danas se više piše ozbiljnih članaka o ovim sportašima. Međutim, ne volim kada se prvo napiše da je netko stradao u nesreći, a zatim da je osvojio zlato na Paraolimpijadi. Na invaliditet ne treba stavljati veliki naglasak. Može se još dosta promijeniti način na koji se pišu članci o osobama s invaliditetom.
Dakle, mislim da su puno bolje u medijima popraćeni uspjesi sportaša s invaliditetom, ali još uvijek postoji prostor za napredak. Na jednom boljem nivou je odnos prema parasportašima. Primjerice, i na primanju u Vladi nakon Olimpijskih igara u Parizu zajedno su bili paraolimpijci i olimpijci – dakle, njihovi uspjesi su izjednačeni.
Više ne sudjelujete na velikim sportskim natjecanjima, ali ste u sportu ostali kroz trening djece. Od siječnja ove godine trenirate djecu s teškoćama u razvoju u Velikoj Gorici. Koliko su motivirani za bavljenje sportom?
– Treninzi se odvijaju u gradskim sportskim dvoranama koje koristi i Parasportski savez Velika Gorica. Treniram najmlađu djecu od šest godina i stariju djecu. Motivacija kod njih postoji. Moram se nekada igrati s njima da bi sport zavoljeli. Mislim da je svako dijete motivirano za bavljenje sportom onoliko koliko je trener motiviran. Zadatak trenera treba biti da djeca što duže uživaju u treningu.
Osobno volim raditi s djecom, oni su naša budućnost. Prije sam gotovo četiri godine trenirao redovnu populaciju djece u plivačkom klubu Dubrava. Tamo sam trenirao s većim brojem djece, dok sada treniram manji broj djece. Trening djece s invaliditetom i teškoćama u razvoju zahtijeva više strpljenja i ponavljanja. Sretan sam kada kao trener vidim kako ova djeca napreduju.
Ima li među djecom koju trenutno trenirate nekih budućih plivačkih nada?
– Kao trener trudim se da svatko od njih bude dobar. Uvijek ima djece koja daju nadu da će biti uspješni danas-sutra u sportu, ali mislim da se ne treba zamarati time hoće li netko biti svjetski prvak. Sada je bitno da se djeca trude u treningu, a uspjeh ovisi o više čimbenika – važnu ulogu igra i talent.
Smatrate li da su danas različiti sportovi dostupniji osobama s invaliditetom nego prije i je li sportska infrastruktura dovoljno prilagođena?
– Apsolutno su dostupniji. Kada sam krenuo s plivanjem, nije se znalo da postoji parasport. Danas se putem interneta lakše može informirati o tome koji sportovi postoje za osobe s invaliditetom i kome se obratiti.
U cijeloj Hrvatskoj postoji problem sa starim objektima, među kojima su i sportski objekti. Stari objekti nisu prilagođeni, dok su novi koji se grade – prilagođeni. Netko ipak misli o prilagodbi. Međutim, nekada je problem podkapacitiranost garderoba za osobe s invaliditetom i tuševa, ali dobri primjeri su bazeni na Sveticama i u Velikoj Gorici, gdje treniram. Tamo nema stepenica, tuševi su prilagođeni za osobe s invaliditetom. Primjerice, na Šalati su stepenice – nitko nije mislio o osobama s invaliditetom. Smatram da Hrvatska treba imati više bazena i sportskih dvorana prilagođenih osobama s invaliditetom.
Za sport se može reći da spaja ljude bez obzira na različitost. Koliko sport može doprinijeti uspješnoj integraciji osoba s invaliditetom?
– Sport je jedna lijepa priča što se tiče integracije. Kroz sport se osoba uči samostalnosti, postaje neovisna o drugima. Sport omogućuje putovanja, druženja, savladavanje prepreka.
Kako potaknuti osobe s invaliditetom, pogotovo djecu, da se bave sportom?
– Što se tiče djece, sve ovisi o roditeljima – koliko su oni spremni angažirati se u vođenju djece na trening. Dakle, prvi poticaj moraju dati roditelji. U Zagrebu je na Jarunu održan Festival parasporta, gdje je bilo 250 djece s invaliditetom koja se već bave nekim sportom, ali su se mogla okušati i u drugim sportovima. Takvih događaja treba biti više jer doprinose promociji sporta.
Međutim, kad je riječ o starijoj populaciji, i druge osobe – a ne samo osobe s invaliditetom – imaju problem vezano za bavljenje sportom, jer je puno lakše sjediti pred televizorom ili za kompjuterom. Jednostavno, sama osoba mora odlučiti da se želi baviti sportom.
Imate li poruku kao bivši paraolimpijac?
– Roditelji, budite prvi koji ćete napraviti korak da se dijete čim prije počne baviti sportom, a starije generacije pozivam da se počnu baviti bilo kojim sportom – ne mora biti natjecateljskog karaktera, može biti rekreacijskog, jer sport može poboljšati kvalitetu života osoba s invaliditetom.
