‘Dvorci do neba’ zbirka je pjesama nastalih tijekom 30 godina, a u njima se osjeća razvoj od mlade djevojke do zrele žene spremne na životne izazove, rekla nam je Ksenija

Poslušaj članak

Poštovana Ksenija, na Valentinovo ste predstavili zbirku pjesama ‘Dvorci do neba’. Što stoji iza tog naslova?

– Za predstavljanje svoje zbirke prigodno sam izabrala Valentinovo. U Gradskoj knjižnici Tina Ujevića, 14. veljače 2025., predstavljena je zbirka pjesama ‘Dvorci do neba’, točno 14 mjeseci nakon predstavljanja knjige ‘365 puzli – jedna godina kroz labirint autizma’ u istoj knjižnici. Naziv ‘Dvorci do neba’ metafora je životnih želja, nadanja i ostvarenja. Zbirka je podijeljena na dva dijela: ‘Temelji’ i ‘Dvorci’. Prvi dio obuhvaća pjesme mladenaštva, prvih ljubavi, ali i osobnog sazrijevanja u vrijeme rata. Drugi dio, ‘Dvorci’, donosi pjesme nastale od vremena studiranja, osnivanja obitelji do profesionalnog ostvarenja. 

Istovremeno, ‘Dvorci’ su za mene i sinonim nečega vrlo potrebnog, realnog i materijalnog – Centra za osobe s teškoćama. O mojoj obitelji prije pet godina snimljen je dokumentarni film ‘Eugen, što želiš?’, koji prikazuje život obitelji djeteta s poremećajem iz spektra autizma, terapije senzorne integracije, uvođenje komunikacijskog sustava i sinov napredak. Tijekom filma govorila sam o najvećem strahu roditelja djece s teškoćama: ‘Što će biti s mojim djetetom kada mene ne bude?’. Većini roditelja cilj je podići vlastito dijete, školovati ga i osigurati mu budućnost u smislu samostalnog života. Pitam se, strepe li roditelji djece urednog razvoja u istoj mjeri kao mi? Sanjam ‘dvorce sigurnosti’ koje bih, uz pomoć drugih roditelja, našoj djeci mogla izgraditi.

Jedan od prvih koraka prema tom cilju je osvještavanje i educiranje javnosti o našim životima. Autizam u 21. stoljeću više ne bi trebao biti tabu. Upravo zato sam otvorila Instagram stranicu i Facebook profil ‘Dvorci do neba’, na kojima dijelim iskustva života s autizmom, objavljujem postove i videozapise koji prate terapije i sinov napredak. Stranica je nastala s željom da naše iskustvo pomogne drugima te da doprinesem podizanju svijesti o autizmu.

O čemu progovarate kroz ovu zbirku pjesama? Postoji li središnja tema koja povezuje sve pjesme?

– Zbirka je plod cjeloživotnog stvaranja i odražava duboko promišljanje o životu. Njezina središnja tema jest potraga za smislom i pronalaženje rješenja u različitim životnim situacijama. U nju je uvršteno stotinjak pjesama raznovrsnih motiva, dok još barem toliko čeka svoj trenutak.

Koja Vam je pjesma najdraža i zašto? 

– Ne mogu odgovoriti na to pitanje, jer bi to značilo da biram koje mi je dijete najdraže.

Kako izgleda Vaš kreativni proces? Pišete li u trenutku inspiracije ili imate određeni ritual? 

– Pišem neprestano, bez striktno određenog vremena, vođena trenutkom inspiracije. Ponekad u jednom danu nastane nekoliko pjesama, stihova ili metafora, a ponekad prođe i mjesec dana bez ijedne napisane riječi. Ne ograničavam se formom niti ulažem svjestan napor – stihovi i ideje dolaze sami, najčešće potaknuti osjećajem ili događajem.

Koliko dugo je nastajala zbirka i tko su bili Vaši suradnici?

– Po struci sam diplomirani ekonomist, zaposlena u banci kao risk manager. Ipak, obožavam književnost, čitanje i stvaranje – pisanje mi je poput disanja. Pišem odmalena, a educirala sam se i na radionicama kreativnog i terapijskog pisanja.

Prvijenac, knjiga ‘365 puzli – jedna godina kroz labirint autizma’, nastala je kao dnevnički zapis majke koja svakodnevno bilježi aktivnosti i promišljanja. Tijekom pisanja knjige nastajale su i pjesme, a upravo tada se rodila ideja o izdavanju zbirke. Za odabir pjesama, njihovu obradu i uređivanje, upisala sam radionicu poezije te surađivala s urednikom.

Veliku podršku u uređivanju dala mi je Vedrana Grgić, koja je uz sve svoje obveze prihvatila ovaj izazov. Vedrana, majka troje djece, od kojih jedno ima teškoće, diplomirala je arhitekturu, no sada se bavi logoterapijom i vodi seminare za roditelje djece s teškoćama. Administrira Facebook grupu s više od 11.000 članova, gdje su roditelji, stručnjaci i terapeuti.

Naslovnicu zbirke ilustrirala je Jelena Grgić, koja je mladenačkim entuzijazmom u kolaž prenijela viziju ‘dvoraca do neba’. Njezina ilustracija ostvarila je moju želju za naslovnicom upravo onakvom kakvu sam zamislila.

Na promociji zbirke bile su obje, a pridružili su nam se i Vitomir Stanek, izdavač iz nakladničke kuće Sakcinski-media, dramska umjetnica Suzana Brezovec, psihologinja Jasminka Jelčić te Igor Ružić, kazališni kritičar i predsjednik Udruge za autizam Zagreb.

Kakve su reakcije čitatelja? 

– Premda je knjiga tek izašla iz tiska, prvi dojmovi su izuzetno pozitivni. Istaknuta je terapijska vrijednost zbirke, iako ona nije nastajala s tom namjerom. No, prava validacija doći će s vremenom.

Početkom godine Sandra Čirkinagić izabrana je za novu pomoćnicu pročelnice Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom. Doznali smo koji su to izazovi, odnosno planovi za naredno razdolje, te na koji će se način poboljšati položaj osoba s invaliditetom u Gradu Zagrebu

Poslušaj članak

Kako se snalazite s izazovima koje nosi Vaša nova funkcija i na koje prepreke nailazite u svome radu?

– Svaka nova funkcija donosi izazove, a ja ih nastojim rješavati kroz kontinuirano učenje, savjetovanje s kolegama i postavljanje jasnih prioriteta. Svoju karijeru započela sam u jednoj udruzi osoba s invaliditetom, a danas obnašam dužnost pomoćnice za osobe s invaliditetom u Gradu Zagrebu, što mi omogućuje sagledavanje šire slike problema – ne samo iz perspektive javne uprave, već i kroz prizmu stvarnih potreba i izazova s kojima se naši sugrađani suočavaju. Na ovoj poziciji osjećam veliku odgovornost prema osobama s invaliditetom, jer odluke koje donosimo direktno utječu na kvalitetu njihovog života.

Moja struka, socijalni rad, dodatno mi pomaže u razumijevanju društvenih aspekata invaliditeta, kao i u prepoznavanju sustavnih prepreka koje otežavaju ravnopravno sudjelovanje osoba s invaliditetom u zajednici. Upravo taj spoj iskustva u neprofitnom i javnom sektoru i stručnog znanja pomaže mi u kreiranju politika i mjera koje moraju biti ne samo inkluzivne, već i dugoročno održive.

Jedna od ključnih prepreka na koje nailazimo jest složenost administrativnih procedura, ali poseban izazov predstavljaju i zakonska ograničenja. Mnogi problemi koje želimo i nastojimo riješiti često nisu u nadležnosti lokalne razine, već nacionalne, pa čak i međunarodne. To zahtijeva stalnu suradnju i koordinaciju s različitim institucijama kako bismo osigurali sustavna poboljšanja položaja osoba s invaliditetom.

Upravo zato kontinuirano radimo na boljem razumijevanju poslovnih procesa i jačanju suradnje – kako unutar našeg tima, tako i unutar strukture gradske uprave i šire. No ključno je naglasiti da pitanja invaliditeta ne mogu biti ograničena na jedan ured ili sektor. Ona zahtijevaju integrirani pristup koji uključuje sve aspekte života – od obrazovanja, zapošljavanja, slobodnog vremena do pristupa svim javnim uslugama.

Kako ocjenjujete položaj osoba s invaliditetom u Gradu Zagrebu danas i što planirate napraviti kako bi se isti popravio?

– Položaj osoba s invaliditetom u Gradu Zagrebu značajno se poboljšao u posljednjih dvadeset godina, zahvaljujući ne samo naporima Gradske uprave, već i predanom i kontinuiranom radu udruga osoba s invaliditetom. Udruge nisu samo naši partneri u donošenju odluka, već i važan korektiv koji osigurava da politike i mjere koje provodimo uistinu odgovaraju njihovim potrebama.

Unatoč napretku, svjesni smo izazova s kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju. Iako Grad Zagreb osigurava brojne programe i usluge i djeluje na mnogim područjima koja nerijetko nisu dovoljna vidljiva široj javnosti, nužno ih je dodatno razvijati i činiti pristupačnijima. Pristupačnost nije samo pitanje fizičkog prostora, već i digitalnih usluga, informacija, obrazovanja, zapošljavanja, slobodnog vremena, odnosno pitanje je svakog aspekta života.

Smatram da jednakost za osobe s invaliditetom ne smije biti samo formalno načelo, već temeljna vrijednost pri kreiranju svih politika i inicijativa. Bez sustavnog promišljanja o jednakosti ne možemo govoriti o kvalitetnom pristupu objektima, korištenju javnog prijevoza, uslugama, obrazovanju, zapošljavanju, odnosno bilo kojem aspektu života, bez prepreka koje su za mnoge nevidljive, ali su njima svakodnevna realnost. Zato ću se zalagati za stvarne, dugoročne promjene koje će osigurati jednakost i punu uključenost svih građana u društveni život.

Važno je naglasiti da se svake godine prava povećavaju, a nikako ne smanjuju ili ukidaju, unatoč sve težoj gospodarskoj situaciji u našoj zemlji na koju naravno ni Zagreb nije imun. Tako smo povećali novčane naknade korisnicima inkluzivnog dodatka i korisnicima doplatka za pomoć i njegu i korisnicima osobne invalidnine, uveli naknadu povodom Božica i Uskrsa, otvorili smo podružnicu Zapad Centra ZAC u lipnju na dvije lokacije u Španskom i podružnicu Centra Malog doma Zagreb, čime smo povećali broj korisnika za 240%, a uskoro otvaramo i drugu na Velesajmu, a planiramo i značaje investicije u Centar za rehabilitaciju Silver. Naše ustanove predstavljaju izvrsnost u svom području rada, usudila bih se reći da su i jedinstvene u ovom dijelu Europe pa i šire, a to nekada, neopravdano, zaboravljamo.

Nabavljamo i nova vozila za specijalizirani prijevoz – 14 ih očekujemo ove godine, a još 10 naredne, proširili smo pravo na besplatni godišnji pokaz ZET-a, povećali smo materijalna prava zaposlenika URIHO-a, a sve se to vidi i iz našeg proračuna gdje smo ukupna izdvajanja za osobe s invaliditetom povećali za čak 80%.

Na čemu ćete inzistirati za vrijeme svog mandata? Koji je to cilj koji biste voljeli ostvariti za vrijeme obnašanja svoje funkcije?

– Inzistirat ću na ključnim vrijednostima koje smatram temeljem svakog grada koji potiče različitost i jednakost: transparentnost, učinkovitost i inkluzivnost. Ove vrijednosti nisu samo apstraktni principi, već konkretni okviri kroz koje želimo oblikovati naše politike u suradnji s udrugama osoba s invaliditetom i Povjerenstvom Grada Zagreba za osobe s invaliditetom.

Transparentnost omogućava građanima uvid i sudjelovanje u donošenju odluka, učinkovitost garantira da naši programi i usluge budu ciljani i korišteni, odnosno da zaista učine razliku u životima naših korisnika, a inkluzija je ključna za osiguranje ravnopravnosti svih građana. Često se inkluzija tumači samo u kontekstu uključivanja osoba s invaliditetom u društvo, ali ona je dvosmjerna ulica, jer s druge strane, tu su i osobe bez invaliditeta, tako da pričamo o obostranoj inkluziji, odnosno obogaćivanju zajednice. Cilj je stvaranje takvih uvjeta u kojima nijedna osoba ne osjeća da je na marginama, već da je ravnopravno uključena u zajednicu jer socijalna isključenost i dalje ostaje ozbiljan problem.

Često spominjemo kako osobe s invaliditetom nisu dovoljno informirane o svojim pravima, no šira istina je da ni većina građana nije dovoljno educirana o njihovim pravima. Ove nejednakosti dodatno se kompliciraju fizičkim i socijalnim barijerama, poput otežanog kretanja javnim površinama ili ograničenog pristupa institucijama, čime se umanjuje njihova ravnopravna uključenost u zajednicu.

Moram spomenuti i da se svakodnevno susrećem s, kako predstavnicima udruga, tako i osobama s invaliditetom ponaosob, slušam njihove potrebe te, zajedno sa svojim suradnicima, nastojimo naći rješenja za njihove probleme. Isto tako, važna je suradnja s državnom razinom, nadležnim ministarstvima i drugim ustanovama, kako bismo u zajedničkoj suradnji konkretizirali provođenje naših zacrtanih ciljeva.

Zato će moj pristup biti usmjeren na sustavno uklanjanje tih prepreka uz podršku mog tima. Zalagat ću se da glas i položaj osoba s invaliditetom budu uključeni u sve faze donošenja odluka, jer jedino tako možemo osigurati pravedan i ravnopravan grad.

Što očekujete od nove Strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom? Kako bi ona konkretno trebala pomoći OSI populaciji u Gradu Zagrebu?

– Od nove strategije očekujem da postavi jasne, provedive ciljeve i konkretne mjere koje neće samo površinski odgovoriti na izazove, već će duboko i sustavno unaprijediti položaj osoba s invaliditetom u svim aspektima života. Ključno je da donese stvarne promjene te da bude usklađena s vremenom u kojem se donosi, odnosno da odražava suvremene izazove, tehnološke napretke i društvene promjene. Zato nam je izuzetno važan angažman osoba s invaliditetom, njihovih obitelji i svih onih koji s njima svakodnevno rade, formalno ili neformalno, da čujemo njihova mišljenja i stavove.

Kao prvi korak u tom smjeru, proveli smo konzultacije, savjetovanje s javnošću putem ankete i iznimno nam je drago vidjeti velik odaziv i angažman zajednice – što nam daje dobar temelj za daljnji rad. No moramo biti svjesni da ovo ne smije biti jedini način uključivanja građana. Da bi strategija bila održiva i stvarno efikasna, potrebno je uspostaviti mehanizme za stalno praćenje njezine implementacije, izvještavanje o napretku i, naravno, odgovornost za provedbu svih gradskih ureda i ustanova.

Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su dali svoj doprinos, jer upravo iskustva i prijedlozi građana čine strategiju relevantnom i učinkovitim alatom za stvarne promjene. Svakako ćemo građane uključivati i dalje u procesu razvoja strategije, jer strategija zapravo nastaje na terenu, a ne uredu.

Mogu li zamjenske kvote osigurati posao ljudima u zaštitnim radionicama?

– Pitanje zamjenskih kvota je u samome startu bilo izvrsno zamišljeno, no tijekom godina uvidjele su se mnoge nedosljednosti i nejasnoće u samom tumačenju propisa. Novim Pravilnikom predviđene su brojne izmjene za koje će trebati proći određeno vrijeme kako bi se vidjeli pravi učinci. U ovom se trenutku čini, upravo zbog tih izmjena, da će doći do smanjenja korištenja zamjenskih kvota, kao i do manjih vrijednosti ugovora koje će zaštitne i integrativne radionice sklapati s obveznicima kvotnog zapošljavanja. Samim tim doći će do smanjenja poslovnih aktivnosti pružatelja zamjenskih kvota, a što, naravno, može utjecati i na održivost trenutačne zaposlenosti u zaštitnim i integrativnim radionicama.

Ideja je bila da se obveznicima kvotnog zapošljavanja (a to su oni poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika) omogući da, umjesto uplate naknade u državni proračun ako ne zapošljavaju potreban broj osoba s invaliditetom, sklope ugovor o poslovnoj suradnji sa zaštitnim i integrativnim radionicama i kupe nešto od njihovog proizvodnog asortimana kako bi regulirali svoju zakonsku obvezu. Činjenica je da se upravo zaštitne i integrativne radionice bave onim djelatnostima koje su slabo profitabilne i teže konkurentne (npr. tekstilna industrija) te će biti potrebno pozorno promatrati što će se dalje događati te, u skladu s tim, pokušati olakšati održivost zaštitnih radionica koje zapošljavaju osobe s invaliditetom koje se zbog težeg invaliditeta ne mogu zaposliti na otvorenom tržištu rada. To je jako važno ako želimo i dalje raditi na njihovoj uključenosti u zajednicu.

Što smatrate krucijalnim kako bi se položaj osoba s invaliditetom poboljšao na tržištu rada u Gradu Zagrebu?

– Za stvaranje uključivog i pravednog tržišta rada, ključno je osigurati sustavne mjere koje potiču zapošljivost osoba s invaliditetom i uklanjaju prepreke s kojima se suočavaju.

Prvi korak je pristup kvalitetnom obrazovanju i osposobljavanju. Osobe s invaliditetom trebaju imati jednake mogućnosti za stjecanje znanja i vještina koje su tražene na tržištu rada. Grad Zagreb prepoznaje važnost toga te kontinuirano povećava broj i iznos stipendija za učenike i studente s invaliditetom – u prošloj akademskoj godini dodijeljeno ih je 120, dok je za 2024./2025. planirano 135 stipendija. Također, povećani su i mjesečni iznosi, koji sada iznose 380 € za učenike i 520 € za studente.

Međutim, uz obrazovanje, jednako je važno stvoriti poticajno okruženje za zapošljavanje. Jedan od ključnih aspekata je osigurati podršku u vidu radnih asistenata, te osigurati pristupačna radna mjesta što je preduvjet za ravnopravno sudjelovanje na tržištu rada.

Financijski i drugi poticaji poslodavcima igraju važnu ulogu, no ključna je i promjena percepcije – osobe s invaliditetom ne smiju se promatrati isključivo kroz njihov invaliditet, već kroz znanje, vještine i motivaciju i doprinos u radnom okruženju.

Osobe s invaliditetom su, od svih ranjivih skupina, možda i najteže zapošljive upravo zbog funkcionalnih ograničenja, no činjenica je da se posljednjih godina najviše ulagalo u njihovu integraciju na tržište rada.

Iako je krajnji cilj povećati broj zaposlenih osoba s invaliditetom u redovnim radnim uvjetima, još uvijek značajan dio njih – zbog vrste i stupnja invaliditeta, neadekvatnog obrazovanja ili dugotrajne nezaposlenosti – ostaje isključivo unutar zaštitnih radionica. Grad Zagreb zato daje posebnu podršku URIHO-u, najvećoj i najstarijoj zaštitnoj radionici koja zapošljava oko 300 osoba s invaliditetom.

No upravo ovdje dolazimo do ključnog izazova – zapošljavanje osoba s invaliditetom još uvijek u velikoj mjeri ovisi o subvencijama države i/ili lokalne razine. To je nužno kao prijelazno rješenje, ali dugoročno postavlja pitanje održivosti: kako potaknuti tržište rada da zapošljavanje osoba s invaliditetom ne bude samo rezultat financijskih poticaja, već prepoznata poslovna prilika? Tržište rada postaje sve dinamičnije i zahtjevnije, što znači da će biti potrebni inovativni pristupi kako bi zaposlenost osoba s invaliditetom postala održiva, a ne samo poticana vanjskim mjerama.

Također, smatram da tržište rada gubi značajan potencijal jer ne prepoznaje i ne koristi dovoljno stručnost i sposobnosti osoba s invaliditetom. To je vrijedna, ali često zanemarena radna snaga, unatoč tome što suvremene tehnologije i fleksibilni oblici rada omogućuju prilagodbu i inkluzivnost u većoj mjeri nego ikada prije. Iskorištavanjem tih mogućnosti ne bismo samo povećali zaposlenost osoba s invaliditetom, već bismo tržištu rada donijeli raznolike perspektive i dodatnu vrijednost.

Cilj nam je na zabavan i duhovit način pokazati da se osobe s invaliditetom ne razlikuju ništa više od drugih – svi žele zabavu, druženje, imaju svoje želje, snove i strahove. Svaka osoba je u nečemu dobra i od svakoga se može nešto naučiti, kaže Anita

Recite čitateljima In Portala s kojim ciljem i kada je nastala Kazališna udruga MIST?

-Kazališna udruga MIST djeluje u Zagrebu od 2007. godine, u Centru za kulturu i informacije Maksimir, a okuplja djecu i mlade. MIST je inkluzivna udruga koja okuplja članove zainteresirane za promicanje kazališnog izričaja, osmišljavanje i postavljanje dramsko-scensko-lutkarskih predstava, performansa, festivala i drugih umjetničkih događanja. Također provodimo kulturno-umjetničke projekte i programe koji potiču kreativnost i umjetničko izražavanje djece i mladih, osobito djece i mladih s posebnim potrebama, čime razvijamo njihovo samopouzdanje.

Općenito, naglasak je na radu s djecom i mladima te poticanju i razvijanju njihovih kreativnih potencijala u području dramske i kazališne umjetnosti. Cilj Udruge je odgajanje, obrazovanje i osnaživanje mladih kroz rad na kazališnim projektima i drugim kulturnim područjima, kao i njihovo sudjelovanje u stvaranju boljeg i socijalno osvještenijeg društva bez diskriminacije.

Kako su osobe s invaliditetom često suočene s predrasudama, grupa u kojoj se afirmiraju njihove mogućnosti dobrodošla je svakom društvu. Na taj način doprinosimo edukaciji šire javnosti o položaju i mogućnostima osoba s invaliditetom.

Molim vas da predstavite tim Kazališne udruge MIST

– Osnovu tima od osnutka čine osnivačice Marija Šarić Ban i ja te brojni članovi koji su oblikovali Udrugu u ono što je danas. Na početku su puteve utrli Marko Pavičić, Monika Mihalić, Ana Bučević, Jelena Ručević, Ana Biondić, Maja Lay, a sada su s nama Dajana Biondić, Kristina Krsnik, Adriana Katić, Danijela Vidas, Andrej Hatar i Andrej Drenski.

Neki su se članovi kratko zadržali, neki su ostvarili jedan projekt, dok su drugi s nama godinama, zaljubljujući se u kazališni način rada i kreativne projekte. Dugogodišnji članovi, kada završe studij i preuzmu životne obveze, napuštaju grupu, ali ostaju u kontaktu i pružaju podršku udruzi.

Za svaki projekt angažiramo dodatni stručni tim, ovisno o financijskim sredstvima, za potrebe scenografije, kostimografije i vizuala. Djelujemo dugi niz godina u CKIM-u, no pokrenuli smo i aktivnosti dramske pedagogije za osnovnoškolce u Hrvatskom domu Markuševec.

Koje programe i projekte provodite i u koliko njih su uključene osobe s invaliditetom?

– Projekti koje provodimo u CKIM-u uglavnom su stvaranje predstava s članovima – studentima, radioničkim načinom, a namijenjeni su djeci i mladima. Rad na projektu započinjemo razvojem prijedloga i razradom ideje o predstavi, inicijalno putem Zooma, a zatim kroz radionice dramske pedagogije (vježbe glasa, pokreta, improvizacije) u prostoru.

Radimo jednom tjedno po dva do tri sata, a kako se bližimo završetku predstave, dinamika rada se intenzivira. Paralelno se usuglašava ideja predstave s umjetničkim timom (scenarij, glazba, kostimi, scenografija). Već dugi niz godina od 13 studenata u grupi, njih 6 su osobe oštećena vida (slijepe i slabovidne). Trenutno imamo četiri predstave na repertoaru, a u svima su izvođači osobe oštećena vida, osim u jednoj gdje sudjeluje jedan izvođač bez invaliditeta.

Svojim radom doprinosimo popularizaciji dramske pedagogije, kazališne umjetnosti i amaterizma. Sudjelovanje na festivalima doprinosi razmjeni ideja u kulturi. Naši projekti redovito se bave društveno važnim temama za djecu, kao što su predstave ‘Ana Liza i vesela ordinacija’, ‘Pjegavica Iva’, ‘Vitez željeznog srca’ i ‘Tajna orlove krune’.

Uvijek dajemo prednost hrvatskim autorima i potičemo naše članove da se izraze kroz dramsko pismo (Kristina Krsnik, Jelena Pervan, Ana Đokić-Pongrašić). Također koristimo hrvatsku baštinu u dramaturgiji, kostimografiji i scenografiji. Posljednjih godina naši projekti promiču prihvaćanje različitosti, razbijanje stereotipa i prepoznavanje vrijednosti kod svakog pojedinca.

Cilj nam je na zabavan i duhovit način pokazati da se osobe s invaliditetom ne razlikuju ništa više od drugih – svi žele zabavu, druženje, imaju svoje želje, snove i strahove. Svaka osoba je u nečemu dobra i od svakoga se može nešto naučiti. Naš rad doprinosi senzibilizaciji društva prema osobama oštećena vida, educirajući ih kako pomoći, ali i prihvatiti ih kao ravnopravne članove zajednice.

U 18 godina ostvarili smo oko 15 predstava i izveli ih više od 150 puta u Zagrebu, drugim dijelovima Hrvatske i inozemstvu.

U partnerstvu s dvije udruge proveli smo EU projekt ‘Online kazalište za djecu i mlade’, inkluzivnog karaktera, u kojem su sudjelovali mladi od 15 do 25 godina iz raznih dijelova Hrvatske. Projekt se provodio online, putem Zoom platforme. U Hrvatskom domu Markuševec provodimo dramsko-pedagoške radionice za osnovnoškolce, uz pokazne izvedbe na kraju školske godine. Ova grupa uključuje redovnu populaciju djece bez invaliditeta.

Na koji način se udruga financira?

-Financiramo se putem projekata koje raspisuju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture, Ured za iseljeništvo, EU fondovi te iz vlastitih sredstava ostvarenih izvedbama predstava. Financiranje varira iz godine u godinu, ovisno o prihvaćenim projektima.

Koje aktivnosti planirate za naredni period?

-Nastavljamo rad sa studentima oštećena vida. Ove godine planiramo završiti projekt ‘Budi Mali princ’, uključiti veći broj srednjoškolaca i studenata te nastaviti s dramsko-pedagoškim aktivnostima za osnovnoškolce. Također, nastavit ćemo igrati predstave s repertoara i, možda, ostvariti novo europsko gostovanje, poput onoga u Bruxellesu.

Što biste poručili svojoj sadašnjoj i budućoj publici?

-Dramske aktivnosti i kazališna igra obogaćuju nas, razvijaju kreativne potencijale i osnažuju samopouzdanje. Djeci i mladima savjetujem da se uključe u ove aktivnosti s punim pouzdanjem. Interakcija glumca i publike, koju doživljavamo u kazalištu, nezamjenjiva je i ne može se nadomjestiti drugim medijima.