Connect with us

in MREŽA

INTERVJU, DAMIR DOLINAR Prevoditelj znakovnog jezika

Objavljeno

/

Muškarac stoji na plaži uz more, podižući ruke. Nosi šešir, sunčane naočale, majicu s printom i svijetloplave kratke hlače. U pozadini se vidi more, brod i oblaci na nebu.
Foto: Privatna arhiva

Damir Dolinar je zaposlen kao prevoditelj znakovnog jezika u Savezu komunikacijskih posrednika Hrvatske. Prevoditelj znakovnog jezika ne samo da je most ili kanal prenošenja informacija i komunikacije gluhe osobe s čujućima, nego ima ulogu otkloniti sve nastale komunikacijske šumove i buku kako bi komunikacija u razmjeni informacija i znanja bila uspješna.

Damire, radite kao prevoditelj znakovnog jezika. Možete li opisati kako je tekao vaš put u usvajanju znakovnog jezika, s obzirom da ste dijete gluhih roditelja? I vaša sestra isto radi kao prevoditeljica znakovnog jezika.

Kao dijete gluhih roditelja imam cjeloživotno iskustvo i znanje znakovnog jezika, a službeno deset godina. Prvi materinji jezik mi je hrvatski znakovni jezik, a hrvatski govorni jezik drugi jezik. Moji roditelji su gluhi. Ja i sestra čujemo te oboje radimo kao prevoditelji za gluhe i nagluhe osobe.

Moje je djetinjstvo bilo izrazito tiho, ali je sestra prije mene progovorila. Kao dijete bio sam ‘lijen’ i nisam htio pričati, tek nešto prije šeste godine, odnosno prije polaska u školu sam se ‘otvorio’ i počeo govoriti. S obzirom da osim gluhih roditelja imamo i druge gluhe članove obitelji, s mamine strane od devet članova obitelji petero su gluhi (moja mama, jedna gluhonijema teta i tri ujaka), za mene je bilo prirodno komunicirati jezikom mojih roditelja, znakovnim jezikom.

S obzirom da me gluhonijema teta čuvala, od nje sam naučio pravi znakovni jezik (bez govora) te se zahvaljujući njoj mogu prilagoditi svakom gluhom pojedincu bez obzira na težinu oštećenja sluha i jezične kompetencije.

Rekli ste da službeno imate deset godina iskustva u prevođenju. Kako ste službeno postali prevoditelj znakovnog jezika?

Prvo sam bio u ratnoj mirovini i Mirjana Juriša (tadašnja izvršna direktorica Saveza gluhih i nagluhih Grada Zagreba, op.a.) me pozvala da dođem raditi kao prevoditelj privremeno (prvo na tri mjeseca, pa opet na tri mjeseca, pa na šest mjeseci, opet na šest mjeseci i tako je prošlo deset godina od prvog zapošljavanja). Tada je bilo zaposleno samo četiri prevoditelja uz mene, a potrebe gluhih i nagluhih osoba za prevođenjem su sve veće i veće. Danas je situacija bolja nego prije, ali još uvijek nisu dovoljno pokrivene potrebe gluhih osoba.

Prevoditelj prevodi osobama različitih dobnih skupina, različitih razina oštećenja sluha, različitih kognitivnih ili jezičnih kompetencija. Možete li opisati neke neobične situacije prevođenja, izazove i teškoće te vrste posla?
Muškarac tamne kose stoji ispred plavog zida s logom Grada Zagreba. Na licu nosi prozirnu zaštitnu masku, a odjeven je u crnu majicu.

Imamo različite situacije prevođenja i različite radne uvjete – nemamo klasično, nego fleksibilno radno vrijeme, od jutra do mraka prevodimo. Prevodim sjednice gradskih skupština i sabora na televiziji što je dosta zahtjevno zbog složenosti prijevoda i samog trajanja sjednica koji znaju potrajati do kasna u noć. Neki prevoditelji prevode u školama gluhim i nagluhim učenicima. Ja prevodim odlaske kod doktora, na svadbama, kod zubara…

Imao sam smiješnu situaciju kada me zubar uvjeravao da ima iskustva s gluhima, da zna kako treba te da ja tu nisam potreban kao prevoditelj između zubara i gluhog pacijenta, pa sam sjeo na stolicu i slušao. Zubar je nekoliko puta gluhom pacijentu rekao da otvori usta, a imao je masku (tada je bilo doba korone) te ga gluhi pacijent nije ništa razumio. Naposljetku sam ipak morao ‘uskočiti’ kao prevoditelj, a zubar je shvatio da ipak nema dovoljno iskustva.

Ono što je dodatna teškoća u vezi tog posla je u tome što nam nije bila osigurana plaća sve do nedavno, tj. putem projekata udruga gdje smo zaposleni na određeno, do kraja projekta.

Ono što mnogi ne znaju jest da prevoditelj znakovnog jezika nije regulirana profesija u Hrvatskoj, a u ostalim zemljama jest. Možete li pojasniti zašto?

Ne postoji formalno obrazovanje za prevoditelja, samo neformalne edukacije, odnosno programi za izobrazbu stručnih prevoditelja i dvogodišnji tečajevi osnovnog hrvatskog znakovnog jezika za polaznike željne znanja.Većina prevoditelja znakovnog jezika su upravo djeca gluhih roditelja. Samo znanje prevođenja zbog toga što smo mi djeca gluhih roditelja nije dovoljno za kompetentnost, treba znati prevoditi. I ja sam morao proći edukaciju organiziranoj u udruzi.

Trebao bi se oformiti studij za prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. I zbog toga kao nepostojeća profesija smo imali do prije dva mjeseca jako malu plaću za osmosatno radno vrijeme, uz eventualno honorar za prijevod na državnoj televiziji, ali sada se to promijenilo zbog novog Zakona o socijalnoj skrbi kojim se uvodi usluga osobne asistencije za gluhe osobe, odnosno komunikacijske posrednike.

Iva Baričević

In-Portal vlasništvo je svih onih kojima je bolji život svih osoba s invaliditetom, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, primarna briga.

in MREŽA

TOMISLAV ŠILIPETAR Hoće li slikar s invaliditetom završiti na ulici

Objavljeno

/

Napisao/la:

Foto: In Portal

U ovom gradu, mom Zagrebu, osjećam se ispunjeno i kao čovjek i kao umjetnik, nikada sebe nisam doživljavao kao građanina drugog reda

Akademski slikar Tomislav Šilipetar ovih se dana ne bavi umjetničkim stvaralaštvom, opterećen je brigama, napet i uznemiren zbog rješenja o deložaciji iz ateljea u vlasništvu Grada Zagreba.

U tom je ateljeu na Jarunu ovaj 39-godišnji umjetnik s invaliditetom boravio cijelo jedno desetljeće i stvorio zavidan umjetnički opus. No s rješenjem o deložaciji, pita se Tomislav, što će biti s njegovim djelima i  opremom, hoće li završiti na ulici, gdje će ubuduće stvarati umjetnička djela i na taj način, kao slikar s invaliditetom, pridonositi inkluzivnosti kulturne scene u metropoli?

– Najprije želim pojasniti kako u rješenju Grada Zagreba o deložaciji iz ateljea nema ništa skandaloznog, kako su to predstavili neki mediji. Od takvog senzacionalizma, neutemeljenog i štetnog, ograđujem se i kao čovjek i kao umjetnik – kaže nam Tomislav.

– Rješenje je izdano u skladu sa zakonom, to je posve jasno, no vjerovao sam, a i dalje vjerujem, u senzibiliziranost ove Gradske uprave na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem za probleme s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Grad Zagreb dobitnik je brojnih priznanja kao mjesto inkluzivnosti i tolerancije, a da je to opravdano mogu i sam mogu posvjedočiti kao umjetnik s invaliditetom. U ovom gradu osjećam se ispunjeno i kao čovjek i kao umjetnik, nikada sebe nisam doživljavao kao građanina drugog reda. I na tome sam iskreno zahvalan! Stoga bih ovim putem uputio molbu gradskim vlastima da ponovno razmotre moj slučaj, pokažu empatiju kao i nebrojeno puta kada je riječ o osobama s invaliditetom, te iznađu rješenje za neki novi prostor u kojemu bih nastavio stvarati umjetnička djela. Uzgred, u zgradi u kojoj sam trenutačno nalaze se još dva prazna prostora u vlasništvu Grada, idealna za novi atelje.

Ne tražim milostinju, već samo pravo na rad i dostojanstvo koje mi kao umjetniku i osobi s invaliditetom pripada – zaključuje Tomislav.

Nastavite čitati

in MREŽA

POREČ Inkluzivni projekt nastavlja privlačiti osi populaciju u sport

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje čovjeka bez noge u teretani kako diže uteg na benču. Čovjek ima ruke u zraku i digao je uteg visoko.
Foto: Arhiva

Kroz projekt se nastoji približiti i omogućiti bavljenje sportom osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju

Grad Poreč već godinama glasi za jedan od najinkluzivnijih gradova u Hrvatskoj. To je zato jer dugi niz godina radi na inkluzivnim projektima koji osobama s invaliditetom podižu kvalitetu života na razinu više. Jedan od takvih projekata je i projekt ‘Ja mogu trenirati’.

Ovaj projekt počeo je davne 2019. godine, kad je otvorena prva teretana prilagođena osobama s invaliditetom u Poreču, a sada se održava osmu godinu za redim pod nazivom ‘I ja mogu trenirati 6’.

Inkluzivno-sportski projekt ‘I ja mogu trenirati’ provodi Body building klub Veli Jože, u partnerstvu s Društvom invalida Poreč.

U ovom projektu naglasak je stavljen na poticanje zdravih životnih navika kroz sportske aktivnosti i aktivan način života. Kroz projekt se nastoji približiti i omogućiti bavljenje sportom osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju, te na taj način podići kvalitetu njihova života.

 Projekt je financiran iz proračuna Grada Poreča, a za ovogodišnje aktivnosti izdvojeno je 10,650 eura. Potpisnici ugovora za financiranje aktivnosti projekta bili su predsjednik Body building kluba Veli Jože, Dalibor Jakovčić i gradonačelnik Grada Poreča Loris Peršurić.   

Projekt ‘I ja mogu trenirati 6’ provodit će se kroz cijelu ovu godinu. Treninzi će se odvijati u teretani u potpunosti prilagođenoj osobama s invaliditetom, dva puta na tjedan od po dva sata.

Kroz trening se osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju pokušava razviti zdrava navika vježbanja i brige za svoje tijelo. Kako bi se sve vježbe pravilno odradile, te kako ne bi došlo do ozljeda, treninzi će se odvijati u prisustvu stručnog fitness trenera i fizioterapeuta.

Osim na sa mom vježbanju, fokus je također usmjeren na povezivanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama s drugim članovima kluba ‘Body building kluba Veli Jože’, ali i sa drugim sportskim dionicima na području Grada Poreča.

Na taj način osobe s invaliditetom jačaju svoje socijalne vještine, smanjuje se rizik od njihove socijalne isključenost, te im se otvaraju vrata infiltraciju u druge sportske aktivnosti u Poreču, ali i veću integraciju u životnu zajednicu Grada Poreča u svim društvenim sferama.

‘Body building kluba Veli Jože’ poziva sve zainteresirane osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju da se priključe besplatnim treninzima u prostorima kluba  (Vukovarska 4) i tako poboljšaju svoje zdravlje, razviju samopouzdanje i steknu neka nova iskustva.

Nastavite čitati

in MREŽA

SISAK Monodrama s novim pogledom na autizam

Objavljeno

/

Foto: arhiva

Publika će kroz ovu predstavu imati priliku zaviriti u svijet autistične osobe, upravo onakav kakav on zapravo jest

Iako se 2. travnja obilježava Dan svjesnosti o autizmu Sisak je odlučio i dalje pričati i baviti se temom autizma.

Upravo zato, ove subote, 18. travnja u koncertnoj dvorani Centra Sisačko-moslavačke županije (Ulica Ivana Kukuljevića Sakcinskog 26) održat će se edukativna monodrama pod nazivom  ‘Kako razumjeti mene sa autizmom’ Autor ove monodrame koja priča o gorućoj temi autizma, je glumac i redatelj Jasmin Salkić.

Ovu monodramu kojom će se publici približiti svijet osoba s autizmom, organizira Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije

Publika će kroz ovu predstavu imati priliku zaviriti u svijet autistične osobe, upravo onakav kakav on zapravo jest za osobe iz spektra autizma. To je tako jer Jasmin magistar društvenih znanosti koji za kruh zarađuje kao defektolog – oligofrenolog pa je tek nakon toga odličan glumac.

Kroz svoju monodramu Jasmin će povezati svoje stečeno stručno znanje i umjetničko stvaralaštvo koje na edukativan način podiže svijest duboko utječući na promjenu stavova publike koja pogleda ovu predstavu. Kroz monodramu “Kako razumjeti mene sa autizmom” kroz opis dnevnih tema isprepleće se satira i koja bez obzira na to zadržava toplu notu kroz poruke, poštovanja, razumijevanja i zahvalnosti.

Ova edukativna monodrama namijenjena je različitoj publici – liječnicima, roditeljima, djelatnicima koji rade u odgojno-obrazovno sustavu, svima onima koji žele pobliže shvatiti autizam i život osoba koje se s njim bore.

Ako i vi želite pobliže saznati kako što osobe s autizmom prolaze svaki dan, ali i što prolazi roditelj osobe s autizmom ili oni čiji je posao briga za djecu iz autističnog spektra, onda je ovo predstava za vas.

S obzirom na to da je broj mjesta za gledanje ove hvalevrijedne predstave ograničen, rezervacije za karte treba podnijeti unaprijed. Svoje mjesto možete rezervirati  pozivom na broj telefona 091/4050 533, radnim danom,  u vremenu od 9 do 15 sati.  Karte se mogu preuzeti i platiti na licu mjesta u sjedištu Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije (Jelene Babić 18 – Mala kuća).

Također, karte se mogu preuzeti i na dan predstave 18. travnja, sat vremena prije  predstave u Sisku, u zgradi bivše Komande (Ulici Ivana Kukuljevića Sakcinskog 26).

Nakon  predstave organizirat će se i kraći razgovor s autorom i glumcem Jasminom Salkićem koji će rado odgovoriti na sva stručna i roditeljska pitanja vezana uz poremećaje iz spektra autizma.

Nastavite čitati

Tko su Purger i Purgerica?

Purger i Purgerica

U trendu