INTERVJU, DAMIR DOLINAR Prevoditelj znakovnog jezika

Damir Dolinar je zaposlen kao prevoditelj znakovnog jezika u Savezu komunikacijskih posrednika Hrvatske. Prevoditelj znakovnog jezika ne samo da je most ili kanal prenošenja informacija i komunikacije gluhe osobe s čujućima, nego ima ulogu otkloniti sve nastale komunikacijske šumove i buku kako bi komunikacija u razmjeni informacija i znanja bila uspješna.

Damire, radite kao prevoditelj znakovnog jezika. Možete li opisati kako je tekao vaš put u usvajanju znakovnog jezika, s obzirom da ste dijete gluhih roditelja? I vaša sestra isto radi kao prevoditeljica znakovnog jezika.

– Kao dijete gluhih roditelja imam cjeloživotno iskustvo i znanje znakovnog jezika, a službeno deset godina. Prvi materinji jezik mi je hrvatski znakovni jezik, a hrvatski govorni jezik drugi jezik. Moji roditelji su gluhi. Ja i sestra čujemo te oboje radimo kao prevoditelji za gluhe i nagluhe osobe.

Moje je djetinjstvo bilo izrazito tiho, ali je sestra prije mene progovorila. Kao dijete bio sam ‘lijen’ i nisam htio pričati, tek nešto prije šeste godine, odnosno prije polaska u školu sam se ‘otvorio’ i počeo govoriti. S obzirom da osim gluhih roditelja imamo i druge gluhe članove obitelji, s mamine strane od devet članova obitelji petero su gluhi (moja mama, jedna gluhonijema teta i tri ujaka), za mene je bilo prirodno komunicirati jezikom mojih roditelja, znakovnim jezikom.

S obzirom da me gluhonijema teta čuvala, od nje sam naučio pravi znakovni jezik (bez govora) te se zahvaljujući njoj mogu prilagoditi svakom gluhom pojedincu bez obzira na težinu oštećenja sluha i jezične kompetencije.

Rekli ste da službeno imate deset godina iskustva u prevođenju. Kako ste službeno postali prevoditelj znakovnog jezika?

– Prvo sam bio u ratnoj mirovini i Mirjana Juriša (tadašnja izvršna direktorica Saveza gluhih i nagluhih Grada Zagreba, op.a.) me pozvala da dođem raditi kao prevoditelj privremeno (prvo na tri mjeseca, pa opet na tri mjeseca, pa na šest mjeseci, opet na šest mjeseci i tako je prošlo deset godina od prvog zapošljavanja). Tada je bilo zaposleno samo četiri prevoditelja uz mene, a potrebe gluhih i nagluhih osoba za prevođenjem su sve veće i veće. Danas je situacija bolja nego prije, ali još uvijek nisu dovoljno pokrivene potrebe gluhih osoba.

Prevoditelj prevodi osobama različitih dobnih skupina, različitih razina oštećenja sluha, različitih kognitivnih ili jezičnih kompetencija. Možete li opisati neke neobične situacije prevođenja, izazove i teškoće te vrste posla?

– Imamo različite situacije prevođenja i različite radne uvjete – nemamo klasično, nego fleksibilno radno vrijeme, od jutra do mraka prevodimo. Prevodim sjednice gradskih skupština i sabora na televiziji što je dosta zahtjevno zbog složenosti prijevoda i samog trajanja sjednica koji znaju potrajati do kasna u noć. Neki prevoditelji prevode u školama gluhim i nagluhim učenicima. Ja prevodim odlaske kod doktora, na svadbama, kod zubara…

Imao sam smiješnu situaciju kada me zubar uvjeravao da ima iskustva s gluhima, da zna kako treba te da ja tu nisam potreban kao prevoditelj između zubara i gluhog pacijenta, pa sam sjeo na stolicu i slušao. Zubar je nekoliko puta gluhom pacijentu rekao da otvori usta, a imao je masku (tada je bilo doba korone) te ga gluhi pacijent nije ništa razumio. Naposljetku sam ipak morao ‘uskočiti’ kao prevoditelj, a zubar je shvatio da ipak nema dovoljno iskustva.

Ono što je dodatna teškoća u vezi tog posla je u tome što nam nije bila osigurana plaća sve do nedavno, tj. putem projekata udruga gdje smo zaposleni na određeno, do kraja projekta.

Ono što mnogi ne znaju jest da prevoditelj znakovnog jezika nije regulirana profesija u Hrvatskoj, a u ostalim zemljama jest. Možete li pojasniti zašto?

– Ne postoji formalno obrazovanje za prevoditelja, samo neformalne edukacije, odnosno programi za izobrazbu stručnih prevoditelja i dvogodišnji tečajevi osnovnog hrvatskog znakovnog jezika za polaznike željne znanja.Većina prevoditelja znakovnog jezika su upravo djeca gluhih roditelja. Samo znanje prevođenja zbog toga što smo mi djeca gluhih roditelja nije dovoljno za kompetentnost, treba znati prevoditi. I ja sam morao proći edukaciju organiziranoj u udruzi.

Trebao bi se oformiti studij za prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. I zbog toga kao nepostojeća profesija smo imali do prije dva mjeseca jako malu plaću za osmosatno radno vrijeme, uz eventualno honorar za prijevod na državnoj televiziji, ali sada se to promijenilo zbog novog Zakona o socijalnoj skrbi kojim se uvodi usluga osobne asistencije za gluhe osobe, odnosno komunikacijske posrednike.

Iva Baričević