Poveži se s nama

Vijesti

Devet od deset radnika očekuje božićnicu, nadamo se iznosu od 443 eura

Objavljeno

/

Ovo je slika zbirke novčanica eura na drvenom stolu s božićnim ukrasima razbacanim okolo. Novčanice su različitih apoena, u rasponu od 5 do 200 eura. Božićni ukrasi sastoje se od crvene figurice Djeda Mraza, crvenog ukrasa u obliku srca, suhih kriški naranče, štapića cimeta i zvjezdastog anisa. Pozadina je drveni stol s bijelim stolnjakom.
Foto: Pixabay

Realna očekivanja ili iluzija novca zbog prelaska na euro?

Primicanjem ‘ciljnoj ravnini’ još jedne kalendarske godine, u fokus dolaze uobičajena pitanja. Kako će izgledati svečani božićni ručak, gdje ćemo provesti najluđu noć u godini, s kojim ćemo poklonima razveseliti najmilije… i tko će sve to platiti? Mnogi će odgovor i spasonosno rješenje za prosinačke planove potražiti u – božićnicama. Dakako, ako ih  njihovi poslodavci obraduju isplatom ove prigodne novčane nagrade.

A ona bi ovih blagdana trebala sjesti na račune većine radnika u Hrvatskoj, potvrdilo je istraživanje koje je proveo MojPosao, vodeći portal za oglašavanje slobodnih radnih mjesta u Hrvatskoj i dio međunarodne Alma Career grupacije, u kojem je sudjelovalo 500 ispitanika.

Rekordna očekivanja zaposlenih građana

Naime, ove godine božićnicu očekuje 89% zaposlenih, što je značajno više nego lani, kada je to očekivalo 72% radnika, a u konačnici primilo čak 87% zaposlenih. Poučeni prošlogodišnjim iskustvom, ali i najavom povećanja iznosa božićnica u javnim i državnim tvrtkama te rastom neoporezivih nagrada, optimizam radnika sve je izraženiji.

Zaposleni (11%) koji sumnjaju da će dobiti tradicionalnu ‘blagdansku’ nagradu, kao razlog njenog izostanka najčešće navode politiku tvrtke i loše poslovne rezultate.

S druge strane, među onima koji ‘računaju’ na božićnicu, gotovo svi (91%), kao i dosadašnjih godina, očekuju novac i to u prosječnom iznosu od 443 eura, što je za čak 35% više od iznosa kojeg su u prosjeku dobili prošle godine (328 eura).

Radi li se tu o tome da zaposlenici računaju na povećanje neoporezive naknade, iluziji novca u smislu da su nominalne vrijednosti u eurima dosta manje nego kada su bile u kunama pa smo skloniji reći veći iznos ili je doista riječ o većim očekivanjima, nije poznato.

Bon za kupovinu očekuje 21% ispitanih, dok 10% predviđa da će im poslodavac darovati poklon paket.

Božićnice – ‘sigurna stvar’ u državnim tvrtkama

Božićnicu u najvećoj mjeri očekuju zaposlenici državnih tvrtki i hrvatskih institucija, gdje joj se nadaju gotovo svi zaposleni (100% ispitanika zaposlenih u državnim tvrtkama te 97% zaposlenih u institucijama). No, primjetne su očite razlike kada je riječ o očekivanim iznosima.

Naime, zaposlenici hrvatskih institucija smatraju da će božićnica njihove bankovne račune obogatiti za 384 eura, dok se djelatnici državnih tvrtki nadaju znatnom većem iznosu i očekuju 463 eura. Još optimističniji su radnici privatnih kompanija u stranom vlasništvu, među kojima čak 90 posto zaposlenih očekuje isplatu božićnice i to u prosječnom iznosu od 468 eura. Kao i prethodnih godina, božićnici se najmanje nadaju zaposlenici privatnih tvrtki u domaćem vlasništvu (87%), a očekivani iznos se kreće oko 425 eura.

Kad je riječ o veličini tvrtke, božićnici se najviše nadaju zaposlenici velikih tvrtki (94%), a oni ujedno očekuju i najveće iznose božićnica, u prosjeku 469 eura. S druge strane, isplatu božićnice očekuje 82% djelatnika srednje velikih tvrtki (u prosjeku 423 eura) te 86% zaposlenika malih tvrtki (372 eura).

Prošle godine nas je razveselila božićnica u iznosu od 2066 kuna

Prošle godine božićnicu je dobilo 87% zaposlenika, što je znatno više nego godinu ranije, kada je prigodnu blagdansku nagradu primilo 68% radnika.

U 2022. godini božićnica je u pravilu isplaćena u novcu (83% od onih koji su dobili neki oblik božićnice) i to u prosjeku 328 eura, što je čak 20% više nego godinu ranije, kada je prosječna božićnica iznosila 2066 kuna, odnosno 274 eura.

Od onih koji su dobili neki drugi oblik božićne nagrade, bon za kupovinu primilo je 26% ispitanika, a gotovo svaki deseti radnik je od poslodavca dobio poklon paket (9%).

Prošle godine božićnica je najčešće sjedala na račune zaposlenika državnih institucijama (97%), kompanija u državnom vlasništvu (98%) te radnika privatnih tvrtki u stranom vlasništvu (91%). U najmanjoj mjeri božićnicu su primile osobe zaposlene u privatnim tvrtkama u pretežno domaćem vlasništvu (84%).

Također, lani je božićnicu dobilo 93% zaposlenika velikih tvrtki, 83% radnika malih kompanija te 82% zaposlenih u srednje velikim tvrtkama.

Dar za dijete u svakoj drugoj tvrtki

Pored povećanja očekivanog iznosa božićnica, raste i broj zaposlenika s djecom kojima njihovi poslodavci poklanjaju dar za dijete.

Prema istraživanju, više od polovice radnika je izjavilo kako su lani njihovi poslodavci djecu zaposlenika darovali poklon paketom, što je značajno više nego 2021. kada je isto izjavilo 38% sudionika istraživanja.

Kad je riječ o konkretnijim iznosima, 42% zaposlenih roditelja je primila dar za dijete/poklon bon u iznosu do 66 eura, 40% ispitanika tvrdi da se radilo o iznosu u rasponu od 44 do 100 eura, dok je svaki peti radnik dobio poklon u vrijednosti od 100 eura ili više.

Božićnica – pravo radnika ili dobra volja poslodavca?

Sve manje ispitanika smatra kako je isplata božićnice isključio stvar dobre volje poslodavca (34%), s čime se ne slaže čak 66% radnika koji vjeruju kako svaki radnik ima pravo na božićnicu i koji zamjeraju poslodavcu ako je ne isplati.

Za usporedbu, prošle godine je 47% ispitanika u božićnici prepoznalo dobru volju poslodavca i nagradu za dobro poslovanje tvrtke.

Božićnica bi trebala iznositi čak 554 eura

Kada bismo sami mogli birati našu božićnu nagradu, velika većina nas (96%) bi bez previše razmišljanja odabrala novčanu nagradu. Za 1% ispitanika dovoljna je i zahvala te poštovanje od strane nadređenih, dok bi 2% ispitanika radije dobilo poklon paket. Bon za kupovinu odabralo je 1% ispitanika.

Ispitanici smatraju da bi, u prosjeku, zadovoljavajuća božićnica trebala iznositi 554 eura, što je 25% više od prosječne božićnice koju očekujemo ove godine (443 eura) i čak 69% više od iznosa koji smo dobili prošle godine. Ovi podaci nam govore kako se ovdje ipak radi o iluziji novca, odnosno kako smo skloni davati veće procjene jer su nominalne vrijednosti u eurima značajno manje, nego ranije kada smo božićnicu primali u kunama.

Više od trećine ljudi (38%) božićnicu bi iskoristila za podmirenje osnovnih životnih troškova, što je nešto manje nego prošle godine kada je iste planove s božićnicom imalo 47% zaposlenih. Svaki četvrti radnik božićnicom namjerava ‘pokriti’ kupnju božićnih darova (24%), svaka deseta osoba (11%) njome misli zatvoriti (barem dio) dugovanja, a jednak broj radnika božićnicu će ostaviti ‘sa strane’.

Na koncu, 15% ljudi će ove godine božićnicu iskoristiti kako bi si priuštili nešto što inače ne bi mogli.

Izvor: MojPosao

In-Portal vlasništvo je svih onih kojima je bolji život svih osoba s invaliditetom, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, primarna briga.

Nastavi čitati
Kliknite za komentar

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Vijesti

Džepno izdanje odgovora psihologa na najčešća pitanja osoba pred i nakon amputacije

Objavljeno

/

Žena s protezom ruke.
Foto: Pexels/Anna Shvets

Udruga osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i zagrebačke županije (UAZ) predstavila je knjižicu pod nazivom ‘Kako sad?’ – Džepno izdanje odgovora psihologa na najčešća pitanja osoba pred i nakon amputacije

Poslušaj ovaj članak

Autorica je Anita Lauri Korajlija – izvanredna profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, lekturu potpisuje Morena Mitak, ilustracije je napravila poznata ilustratorica Hana Tintor, a za dizajn i prijelom odgovoran je Marko Borota.

Izrada priručnika financirana je u okviru Javnog natječaja za financiranje programa i projekata udruga i drugih neprofitnih organizacija čije područje djelovanja je zdravstvenog, socijalnog i humanitarnog značaja u 2023. godini Zagrebačke županije, prilikom čega je UAZ dobio donaciju koju je odlučio investirati u izradu priručnika za osobe s amputacijom.

Sama ideja o izradi knjižice o životu nakon amputacije postoji već godinama, a u ovom izdanju naglasak je na pitanjima za psihologe. Naime, kao što mnogi znaju i iskusili su na svojim leđima mnoge nedostatke sustava koji se ne mijenja godinama, isti naprosto još uvijek ne osigurava psihološku potporu osobama pred amputacijom i nakon nje, bilo da se dogodila kao posljedica traumatskog događaja ili bolesti, što je naprosto za ne povjerovati budući da postoji velika potreba za time, i to desetljećima. Dok je u mnogim zemljama odlazak psihologu i psihijatru dio normalnog života i brige o sebi, poput odlaska liječniku opće prakse i stomatologu, u našoj zemlji i dalje ostaju stigme od strane okoline za osobe koje se odluče za takav vid pomoći.

Srećom, UAZ nudi grupnu i individualnu podršku svojim korisnicima. Ovo izdanje knjižice je melem na mnogobrojne rane koje su mnogi prošli, budući da pruža osjećaj zajedništva i odgovore na puno pitanja koja si svatko postavlja i suočava se s njima upravo prilikom amputacija.

Predsjednica UAZ-a je višestruko nagrađivana paraolimpijka Ana Sršen, koja je osvajačica medalja na državnim, europskim i svjetskim plivačkim prvenstvima, dobitnica najvećih državnih nagrada za doprinos u sportu i humanitarno djelovanje te dobitnica dvije nagrade za životno djelo.

Sadržaj džepnog izdanja prikupljan je godinama, a informativan tekst može se preuzeti ovdje.

Nastavi čitati

Vijesti

SEZONSKI RADNICI Plaća za rad ‘u sezoni’ ne smije biti manja od 1300 eura neto

Objavljeno

/

Ova slika prikazuje mirnu plažu. Na slici su kabine s brojevima 26 i 25, plave i zelene boje, te invalidska kolica koja su parkirana pored. More je mirno, a horizont je jasno vidljiv.
Foto: Pixabay

U 2023. godini na portalu MojPosao objavljeno je nešto više od 3000 oglasa za sezonske radnike, što je 13 posto manje u odnosu na godinu ranije

Općenito gledano, najtraženija zanimanja u sezoni bila su: konobar, kuhar, trgovac, pomoćni radnik u kuhinji te pomoćni kuhar.

Što se tiče zastupljenosti po županijama, najviše sezonskih radnika tražilo se u: Splitsko-dalmatinskoj (31%), Istarskoj (22%), Primorsko-goranskoj (23%) te Zadarskoj (16%) županiji.

U kategoriji Turizam i Ugostiteljstvo, djelatnosti u kojoj je sezonsko zapošljavanje najprisutnije, tijekom 2023. godini objavljeno je više od 14.000 natječaja za posao, što je 7% manje nego godinu ranije. Ovakav pad odgovara situaciji na cjelokupnom tržištu. Također, nastavlja se rapidan porast broja stranih radnika u Hrvatskoj, pri čemu je trenutačno otprilike svaki deseti radnik strani državljanin, pokazuju analize.

– Ovaj trend postavlja izazove pred našu zajednicu, posebno u kontekstu efikasne integracije stranih radnika u naše društvo. U tom procesu, ključna uloga leži na većini, koja snosi odgovornost za osiguravanje inkluzivnog okruženja i pravednih prilika za sve radnike, bez obzira na njihovo porijeklo – izjavio je Igor Žonja, direktor Alma Career regije jug i predsjednik uprave portala MojPosao.

Većina ljudi je barem jednom tijekom karijere odradila ‘sezonu’

Prema podacima prikupljenim istraživanjem koje je MojPosao proveo na temu sezonskog zapošljavanja, u kojem je sudjelovalo više od 500 ispitanika, tri četvrtine Hrvata (76%) je barem jednom tijekom svoje karijere radilo u sezoni.

Ispitanici koji su imali iskustvo rada u sezoni iznijeli su različite motive za obavljanje sezonskih poslova. Trećina (33%) navodi da su sezonske poslove obavljali tijekom školovanja i studiranja kako bi popunili svoj budžet. Slično tome, 22% ljudi je sezonske poslove radilo neposredno nakon završetka školovanja, a prije pronalaska posla u struci. Za 26% ispitanika, sezonski poslovi su bili način popunjavanja pauze između stalnih poslova. Interesantno je da je 30% ispitanika radilo sezonske poslove s nadom da će oni postati ‘stalni’, dok je 24% ispitanika izjavilo kako je sezonski posao bio savršeno prilagođen njihovim tadašnjim potrebama i preferencijama.

Sigurna plaća i osiguran smještaj od presudne su važnosti

Ljudi na ‘sezonu’ nerijetko dolaze iz različitih krajeva Hrvatske, a u posljednje vrijeme i iz cijelog svijeta, stoga ne čudi činjenica kako su sigurna primanja (44%) i smještaj (40%) od presudne važnosti prilikom odabira sezonskog posla.

Zanimljivo je da je visina plaće tek na trećem mjestu, dok su slobodni dani i radno vrijeme i inače ljudima nešto manje važni kod ovog tipa zaposlenja.

Prednosti i mane sezonskog posla

Prema istraživanju, najveće prednosti sezonskog posla su stjecanje novih znanja i vještina (68% ispitanika), upoznavanje novih ljudi (61%) te plaća koja je u pravilo osjetno viša nego u slučaju cjelogodišnjeg zaposlenja (54%). Tu su još i boravak na moru (45%) te zanimljivost i atraktivnost posla (44%), svega 6% ljudi smatra kako sezonski posao nema prednosti.

S druge strane, najveće mane rada u sezoni pronalazimo u njegovom gotovo ograničenom trajanju sezonskog posla, dugim radnim danima, neadekvatnom smještaju te preniskoj plaći i odvojenosti od obitelji.

Plaće u sezoni su bitna stavka

Kad je riječ o plaći, u prosjeku, očekivana mjesečna neto plaća za sezonski posao iznosi 1307 eura neto, što je 6% više u odnosu na prošlu godinu.

Mjesečna primanja, naravno ovise i o vrsti posla kojeg rade: konobari u prosjeku očekuju mjesečnu plaću od 1408 eura, kuhari bi za svoj rad htjeli dobiti minimalno 1482 eura, sobari i sobarice mjesečno u prosjeku očekuju minimalno 1145 eura, recepcioneri  smatraju da bi za svoj rad trebali ostvariti minimalno 1259 eura, prodavači u prosjeku očekuju plaću od 1105 eura, skladištari u sezoni očekuju 1050 eura, a pomoćni radnik u kuhinji očekuje 1322 eura.

Izvor: MojPosao

Nastavi čitati

Vijesti

GLAS SLAVONIJE Razgovor s Višnjom Majsec Sobota

Objavljeno

/

Višnja Majsec Sobota.

Novinar Glasa Slavonije, Darko Jerković, prije 10-ak dana je razgovarao s našom Višnjom i zamolio je da odgovori na nekoliko pitanja ‘o eskalaciji agresivnosti u društvu’. Intervju prenosimo u cijelosti

Baveći se u ovom broju Magazina aktualnom izbornom kampanjom sagledanoj s različitih aspekata, nikako nismo mogli zaobići ni onaj dublji društveni, sociološki i napose psihološki kontekst kad se radi o pojačanoj agresivnosti kojoj svjedočimo posljednjih tjedana. S tim u svezi postavili smo jedno općenito pitanje poznatoj hrvatskoj psihologinji Višnji Majsec Sobota.

Što je zapravo agresija i kako se ona manifestira, koje i kakve sve oblike agresije poznajemo, koje su više, a koje manje opasne za pojedinca i društvo, što o tome ima za reći psihologija, ona medicinska i ona socijalna, između ostalog?


– Arapska poslovica ne bez razloga kaže da se četiri stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika. Agresivnost se definira kao više ili manje izražena, relativno stabilna tendencija pojedinca da u određenim provocirajućim situacijama reagira napadom ili prijetnjom, traženjem sukoba i borbe. Prema uzrocima dijelimo je na impulzivnu (benignu, provociranu) i instrumentalnu (malignu, smišljenu). S obzirom na ciljeve najčešća je podjela na reaktivnu i aktivnu agresivnost. Reaktivna je odgovor na provokaciju ili frustraciju, a aktivna je namjerno izazvano agresivno ponašanje. U odnosu prema načinu izražavanja postoje fizička i verbalna, kao i latentna (potencijalna) i manifestna (konkretno izražena, ‘opipljiva’) agresivnost. Po njezinu cilju razlikujemo izravnu (direktnu) i neizravnu (indirektnu, pomaknutu) agresiju.

Uvjerljivo najopasnija je agresivnost koja izaziva ratna zbivanja, jer u njima je ljudska smrt posljedično svakodnevna pojava. Koliko opasnima se doživljavaju ostale vrste agresije, individualna je kategorija. Ljudi sve više kumuliraju stres i frustracije, imaju sve niži prag tolerancije i sve ‘kraći fitilj’, koraci do verbalnog ili fizičkog obračuna sve su kraći, a stereotipno ‘fini i sretni’, a zapravo emocionalno potisnuti sjevernjaci po školama i parkovima se propucavaju. U našim vremenima tako puno toga donedavno nemogućeg postaje moguće.

U odnosu prema nekim drugim, prošlim vremenima, živimo li danas u doba pojačane agresije, agresivnosti na svim razinama društva? Koja je agresivnost opasnija, ona verbalna ili ona pisana, vizualna…?

– Agresivnosti je bilo otkada je svijeta i vijeka, jer duha iz boce još je pračovjek nepovratno pustio. Njezini se modaliteti osuvremenjuju i nazivlje prilagođava novovjekim trendovima, a razni dodatni alati, k tome i oružja, sve više i sve ubojitije divljaju. I prije bi se ‘baja potuk‘o, sijevale bi šake, sjekire i kubure’, a priča o tome samo se šorom proširila. A danas – vijesti se preko društvenih mreža i medija šire svijetom u realnom vremenu, čime domino-efekt agresivnih događaja postaje sve očekivaniji, a njegova pojavnost sve frekventnija.

‘Ubi me prejaka riječ. Ne stigoh se skloniti’, prije više od pola stoljeća napisao je pjesnik Branko Miljković. Teško se odrediti koja je agresivnost opasnija – izgovorena ili napisana. Reakcija na izgovorenu je neposrednija, a na napisanu nešto odgođenija i dugotrajnija, ali ubojitost je (pod)jednaka, ovisno o fiziološkom i emocionalnom doživljaju pojedinca. Aktualni novogovor, najvećim dijelom onaj politički, začinjen predoziranom agresivnošću, inficira nas virusima agresivnosti protiv kojih ni cjepiva ni lijeka, a sve manje i obrambenih zaklona iza kojih bismo se, kao spomenuti pjesnik, pokušali skloniti.

Možemo li zaključiti kako problem agresije nije od danas ili od jučer, da je on duboko ukorijenjen u društvu/društvima, u ljudskoj naravi, pojednostavljeno rečeno? Drugim riječima, što sve utječe na eskalaciju neprihvatljivog ponašanja u različitim područjima ljudske djelatnosti? Stoji li teza da je zapadno društvo i dalje patrijarhalno i po naravi agresivno?

– Kao što sam već rekla, agresivnost postoji otkad je čovjeka, a svako vrijeme donosi i nova agresivna ponašanja. Danas smo obasuti cyber-kibernetičkom agresivnošću, zlostavljanjem, havanskim i štokholmskim sindromom, ubojstvima, vulgarnostima, mobbingom, bullyingom, femicidom, tiktokanjem i virtualnom agresijom, hejtanjem i trolanjem, ratovima, pucnjavom u školama, ksenofobijom i još koječim jer – lakše je rušiti nego graditi, a ne smijemo zaboraviti ni agresivnost ispraznosti koja vreba sa svih strana.

Mediji, a osobito nekritičke društvene mreže, kao i politička cirkuska arena, imaju u tome veliku, nažalost, negativnu ulogu, nudeći agresivnost kao prihvatljivi obrazac ponašanja. Moralnost se na taj način potiskuje, a zaziva kaos, destruktivnost, mržnja i neuvažavanje drugoga i drugačijeg. Nametljiva politička kvazimoralna agresivnost, nabujalog negativnog izričaja, ove nam je godine otežala i korizmeno traženje osobnog duhovnog mira.

Ne bih se olako priklonila ni Zapadu ni Istoku u procjeni koji je više, a koji manje patrijarhalan i zašto bi patrijarhalno nužno trebalo biti primitivno, k tome i agresivno!? Svaki oblik društvenog uređenja ima svoje lice i naličje, svoje dobre i loše navike, a nametanje tuđih svjetonazora nosi prizvuk agresivnosti, što je tijekom prošlosti često dovodilo do kontraefekta i tragičnih posljedica.

Budimo realni – i feminizam, kao oponent patrijarhatu, u svome izričaju zna poprimiti obilježja verbalne agresivnosti, naspram fizičke, protiv koje se bori. Pogledajte i poslušajte neke feminističke ‘borilačke istupe’ i gardove, zovem ih ‘psihologijom zasukanih rukava’, počesto ‘podrapanog’, decibelima pojačanog glasa. Ni za čiju agresivnost nema opravdanja.

Koliki je, posebno danas, u digitalnom i globalno umreženom 21. stoljeću, utjecaj medija na agresivno ponašanje? Koliko su opravdana upozorenja da ovodobno društvo spektakla, u kakvom svi živimo, poprima nove razine, te da su pritom društvene mreže danas najplodniji teren za eskalaciju agresivnosti, mržnje, uvreda, prozivanja… U tom i takvom, širem i dubljem kontekstu, jesu li danas manipulatori glavne zvijezde i kad je agresivno ponašanje u pitanju?

– Mediji i društvene mreže danas su postali svojevrsni aksiom i novovjeka dogma, čije (dez)informacije ‘nije potrebno provjeravati i dokazivati, već samo šerati dalje’. Objavljujući i virtualno šireći vijesti agresivnog i vulgarnog sadržaja, prema kojima je nekadašnja crna kronika obična ‘boza’, pobuđuju opasne obrasce identifikacije s agresivnim ponašanjem, koji nerijetko postaju okidač za ponavljanje, širenje i jačanje agresivnog djelovanja u pojedinaca i grupa.

Unatoč činjenici da pasivnost okoline i stručne javnosti u pravilu potiče pojavu agresivnosti, stručnjaci za mentalno zdravlje konformistički se skrivaju i vrlo rijetko, ili nikako, progovaraju o opasnostima agresivnih ispada koji dolaze iz političkih krugova. Zato se ona stara latinska Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu. danas ‘s Jupitera širi i na vola’, jer ‘ako može On, mogu i Ja’. Loši uzori ozbiljno su poljuljali naš sustav vrijednosti, potkrepljujući time i spiralu agresivnosti.

Pred nama su još jedni parlamentarni izbori. Koga izabrati kad pojedine osobine ličnosti prečesto iz kliničke prelaze u ‘kliničko-političarsku psihologiju’?

– Dio aktualnog političkog govora, serviranog i s najviših pozicija, ima obilježja instrumentalne, aktivne, manifestne, izravne, verbalne agresivnosti, a dio je sve dublje uronjen u agresivnu i manipulativnu mračnu trijadu, u kojoj, kao 3 u1, združeno djeluju makijavelizam, narcizam i psihopatija.

U tom kontekstu spomenut ću i istraživanjem potvrđeni zaključak danskoga psihologa M. B. Petersena: ‘Pojedinci kojima su osobni status i samopromocija izuzetno važni, a pronalaženje pravog smisla u životu im nije jača strana, izražavanjem i širenjem kaosa i neprijateljskih poruka nastoje mobilizirati svoje pratitelje u borbi protiv čitavog sustava, kreirajući destruktivne strategije, kako bi sami sebe izbavili od osjećaja osobnog besmisla.’

Zaključno, uzimajući sve u obzir, je li agresivnost naš neprijatelj ili prijatelj?

– Agresivna reakcija, kao posljedica nagona za samoodržanje, iskonska je samozaštita još iz špiljskih vremena, koja nas kao čin samoobrane spašava u opasnim situacijama. I tako sklonost agresivnom ponašanju latentno čuči u svakome od nas, kao naš kontrolirani prijatelj, u unutarnjoj borbi s potencijalno nekontroliranim, u nama skrivenim agresivnim neprijateljem. Zbog toga, kao i u svemu u životu, treba imati osjećaj za mjeru i (na)učiti kako se nositi s vlastitom latentnom, onom ‘prijateljskom agresivnošću’, kako je kontrolirati i na prilagođeni, asertivno prihvatljivi način iskazivati.

Prije gotovo sto godina Krleža piše: ‘Kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, sijevaju noževi.’ Na ovim našim prostorima od tada se gotovo ništa nije promijenilo. I dalje su na sceni i kurtizane, i lažni bankari, i ubojice, i ljudi iz bivše i sadašnje vlasti, koji, nakon što se potuku, izmireni nastavljaju zajedno piti… A nama se valja u svemu ovome na neagresivan način snalaziti.

Izvor: Glas Slavonije

Nastavi čitati

U trendu