Ravnateljica Srednje škole – Centar za odgoj i obrazovanje intervju za In Portal dala je povodom 65. rođendana ustanove kojoj je na čelu

Poslušaj članak

Gospođo Baftiri, Srednja škola – Centar za odgoj i obrazovanje ove je godine proslavila 65. obljetnicu postojanja, obljetnicu značajnu za sve učenike s razvojnim teškoćama koji su kod vas stekli srednjoškolsku diplomu. Koliko se Centar i na koji način mijenjao u ovih 65 godina djelovanja, kako ste vaše učenike pripremali za tržište rada?

– Školujemo učenike u brojnim pomoćnim zanimanjima: kuhar, konobar, cvjećar i vrtlar, autolimar, autolakirer, pomoćni grafički radnik dorade i vodoinstalater. Kako bismo osigurali što bolju protočnost učenika u sustavu i olakšali upise učenicima koji se školuju u redovnom programu uz prilagodbu sadržaja, otvorili smo novi program u zanimanju kuhar za stjecanje srednje stručne spreme. Moramo naglasiti da naši programi za stjecanje niže stručne spreme traju tri, a srednje spreme četiri godine. Produljenim trajanjem programa školovanja učenicima se omogućuje lakši prolazak kroz kurikulum i svladavanje svih predviđenih sadržaja.

Stvorili smo i iznimno dobre uvjete za provedbu praktične nastave. Tako u školi imamo ugostiteljski praktikum, školsku knjigovežnicu i plastenik u dvorištu škole. Učenicima je lakše kada polaze praksu u školi, barem u prvom razredu, a kasnije ih pomalo uključujemo na otvoreno tržište rada.

Pri školovanju učenika s većim teškoćama važno je ponuditi im raznovrsne rehabilitacijske programe koje imamo u školi: kineziterapiju, muzikoterapiju, logopedsku terapiju, savjetovalište za učenike i program play attention, program edukacijsko-rehabilitacijskih postupaka (PERP) uz subvencioniranu ili besplatnu prehranu čime učenicima olakšavamo tijek školovanja i socijalizaciju u društvo.

Proteklih godina smo iznimno programski širili djelatnost škole jačajući ponudu obrazovnih programa. Kako bismo se prilagodili zahtjevima adolescentne dobi, školu smo mnogo puta renovirali i obnovili uz svesrdnu pomoć našeg osnivača, Grada Zagreba. Mnogo puta nam bivši učenici odaju komplimente i iznenade se kada ugledaju školu u novom ruhu, obnovljenu  i moderniziranu.

Djelujete u Zagrebu, no pohađaju li vašu školu i učenici s teškoćama iz drugih dijelova Hrvatske?

– Učenici naše škole dolaze iz svih dijelova Hrvatske, najviše ih je iz Zagreba, Zagrebačke županije, Krapinsko-zagorske županije, ali i svih drugih iz kontinentalnog dijela Hrvatske.

Na službenoj stranici Srednja škola-Centar za odgoj i obrazovanje piše: Škola koja pomaže vratiti osmijeh! Jeste li zadovoljni rezultatima koje postižu vaši učenici tijekom i nakon školovanja, jeste li im uistinu pomogli vratiti osmijeh?

– Ponosimo se našom misijom jer nastojimo učenike osposobiti za ispunjen život na osobnom, društvenom i profesionalnom planu. Naš je moto ‘Škola koja pomaže vratiti osmjeh’. Misija škole je razumijevanjem i potporom odgajati i obrazovati učenike za život. Naime, mnogo je učenika došlo k nama na daljnje školovanje nesretno, uplašeno, a neki su doživjeli i vršnjačko nasilje. Naši učenici opisuju kako su tek u našoj školi spoznali sreću i mir, kako su počeli prvi puta u školu dolaziti oslobođeni straha jer su se osjetili prihvaćenima. Podrška koju nesebično dijelimo učenicima je najvažnija, da spoznaju da mogu napraviti nešto sami, da smo tu uz njih kada zapnu i osjete da im trebamo dodatno pomoći.

Škola koja pomaže vratiti osmijeh ostavlja trag u srcima naših učenika poučavajući ih da su sretno djetinjstvo i unutarnje zadovoljstvo važniji od vrhunskih ocjena i postignuća. Vrata svih ureda u školi su uvijek otvorena pa nam se učenici mogu obratiti u bilo kojem trenutku. Nekad se dođu samo javiti, nekad imaju problem pa ga žele ispričati nekoj odrasloj osobi, traže pomoć i savjet, a mi smo uvijek tu za njih. Naša škola je mjesto gdje se svi osjećaju ugodno, a cijeli kolektiv diše kao jedno, puno timski radimo, pomažemo si međusobno i činimo školu iznimnim mjestom ugode i smijeha.

Postoji zabluda da se inkluzija događa samo u redovnim školama. Međutim, inkluzija u našoj školi je svakodnevno prisutna jer naši nastavnici, stručni suradnici i ostali djelatnici škole s puno ljubavi i strpljenja osiguravaju uvjete za optimalan razvoj socijalnih, intelektualnih i emocionalnih potencijala svakog učenika u skladu s njegovim mogućnostima. Naša veza s učenicima ne prestaje nakon školovanja jer bivšim učenicima pružamo podršku i nakon završetka škole. Učenici znaju da smo tu za njih i da nam se bez straha i zadrške mogu uvijek obratiti.

Kako se snalazite s angažiranjem pomoćnika u nastavi? Neke škole, naime, ne mogu zaposliti dovoljno asistenata u nastavi jer polako slabi interes za taj plemeniti i izuzetno koristan posao…

– U našoj školi je uvijek prisutna zarazna i pozitivna energija koju dijelimo u našim susretima sa zajednicom. Posebno smo ponosni na ljude koji nam pomažu u ostvarivanju naše misije pružanja pomoći i podrške našim učenicima. Imamo predivne pomoćnike u nastavi, a mnogi s nama surađuju već više godina u ostvarivanju cilja da vratimo osmijeh na lica učenika.

Svakako se suočavamo kao i druge škole s problemom pronalaska novih pomoćnika jer sve više učenika treba njihovu pomoć, ali za sada nekako uspijevamo pronaći nove pomoćnike. 

Koje biste programe i projekte izdvojili kao ključne za kvalitetno obrazovanje vaših učenika, a koje je Centar za odgoj i obrazovanje implementirao u ovih 65 godina postojanja?

– Sveobuhvatnim pristupom odgoju i obrazovanju našim učenicima vraćamo nadu, osmijeh na lice, osnažujemo ih i vraćamo im izgubljeno samopouzdanje. Zalažemo se za pristup u odgoju i obrazovanju u kojem se mlade s teškoćama ne promatra jednino kroz prizmu teškoće i onoga što ne mogu. Kontinuiranim i raznovrsnim aktivnostima nastojimo primjereno motivirati učenike, a oni osnaženi našim poticajima postižu zapažene rezultate. Tako su naši učenici sudjelovali na brojnim međunarodnim natjecanjima, smotrama, strukovnim natjecanjima. Ističemo veliku uključenost učenika u sportska natjecanja, pa tako osvajamo dvadesetak medalja godišnje u različitim sportovima. 

Škola njeguje održive prakse putem aktivnosti učeničke zadruge, gdje učenici izrađuju razne ukrasne i uporabne predmete od otpadnih materijala, dajući im novu namjenu. Ti se proizvodi prodaju na izložbama i prigodnim prodajama, a prihod se koristi za financiranje zadruge. Kako bismo povećali vidljivost zadruge i proizvode učinili dostupnijima za javnost, izradili smo web stranicu za našu i zadruge drugih posebnih ustanova u okviru projekta ‘Online izlog’ financiran sredstvima Grada Zagreba.

Škola je vrlo aktivna u provedbi različitih projekata te da ideja nikada ne manjka, kao ni suradnje s različitim projektnim partnerima diljem Europske unije. Trenutno provodimo četiri Erasmus+ projekta kojima jačamo brojne kapacitete i kompetencije nastavnika, a osim edukacije nastavnika ponosni smo na brojne mobilnosti s našim učenicima diljem Europske unije.

Izdvojila bih Erasmus+ projekt ‘I will survive!’ kojemu smo bili nositelji s još osam partnera, a bio je usmjeren na prevenciju stradavanja, što je veoma aktualna tema, kako bi škole mogle navedeno implementirati u svome radu.

Prije više od deset godina uključili smo se kao partneri u prvi projekt pod nazivom ’My work is my future’, a projekt je dobio nagradu kao primjer dobre prakse od Nacionalne agencije koordinatora te nagradu za uspješnost od Europske komisije. Cilj mu je bio poboljšati radne vještine i vještine potrebne u strukovnom obrazovanju učenika s intelektualnim teškoćama kako bi se olakšao prijelaz iz sustava obrazovanja u svijet rada.

Škola je iznimno aktivna u lokalnoj zajednici, pa i šire. Ostvaruje kvalitetnu suradnju s brojnim udrugama i ustanovama, a najviše se ponosimo suradnjom s redovnim srednjim školama na volonterskim radionicama. 

Za najinovativniji model volonterstva dobili smo nagradu ‘Otisak srca’ za poticanje vršnjaka bez teškoća na volonterski rad u našoj školi, a osim volonterstva prisutan je i humanitaran rad.

Nakon što je nedavno u Tiflološkom muzeju predstavljen priručnik u pet tematskih cjelina ‘Pristupačnost za sve 2 – smjernice za inkluzivnu praksu’, napravili smo intervju s muzejskom savjetnicom Tiflološkog muzeja i urednicom priručnika Moranom Vouk Nikolić

Poslušaj članak

S obzirom da je priručnik do sada objavljen u dva dijela, mogu li se očekivati i treći te četvrti dio, ili čak više dijelova? Ako da, o čemu će biti?

– Iako oba priručnika donose širok raspon tema i detaljno ih obrađuju, interes i potreba za stručnom literaturom ove vrste ne jenjavaju – zato već razmišljamo o trećem nastavku priručnika. Njegova koncepcija još je u fazi promišljanja, no svakako ćemo nastaviti razvijati i promicati ideju otvorenih, osjetljivih i društveno odgovornih muzejskih praksi.

Na osnovu dosadašnjeg iskustva s prvim priručnikom, objavljenim 2022. godine, imate li povratne informacije da isti u praksi doprinosi većoj pristupačnosti muzejskih sadržaja?

– Priručnici su značajno pridonijeli povećanju senzibiliziranosti prema posjetiteljima s invaliditetom te potaknuli promišljanje o mogućnostima prilagodbe unutar muzejskih prostora. U Hrvatskoj već postoje primjeri muzeja koji godinama njeguju inkluzivnu praksu, a u novije vrijeme, osobito kroz projektne aktivnosti, sve veći broj institucija uvodi različite oblike prilagodbi – od uređenja prostora do prilagođenih sadržaja i komunikacijskih pristupa.

Po Vama, što bi pomoglo da se ubrza postupak pristupačnosti muzejskih sadržaja svim osobama s invaliditetom po cijeloj Hrvatskoj? Postoji li možda oformljena stručna skupina u tu svrhu?

– Smatramo kako bi priručnici trebali biti prepoznati kao sastavni dio službene literature za stručne ispite u muzejskoj djelatnosti. Time bi se novim generacijama stručnjaka već u ranim fazama karijere približila važnost prilagodbi i razvijala osjetljivost za pitanja pristupačnosti. Istodobno, potrebno je njegovati pozitivnu klimu i spremnost na promjene unutar uprava ustanova, kako bi pristupačnost postala trajna vrijednost sustava. Takav bi pristup zasigurno doprinio stvaranju inkluzivnijih i otvorenijih baštinskih ustanova.

Kako unaprijediti objavljivanje muzejske publikacije za slijepe i slabovidne osobe?

– Objavljivanje publikacija za slijepe i slabovidne osobe treba planirati od samog početka, a ne kao naknadnu prilagodbu. Važno je omogućiti više formata – Braille, veliki tisak, audio i digitalne verzije prilagođene čitačima ekrana. Jednostavan dizajn, dobar kontrast i opis vizualnih elemenata također su ključni. Uz to, iznimno je važno uključiti same korisnike i udruge osoba s oštećenjem vida te osigurati podršku uprava ustanova, kako bi pristupačnost postala dio redovne muzejske prakse.

Kako približiti muzeje cjelokupnoj OSI populaciji?

– Muzeje je moguće približiti cjelokupnoj populaciji osoba s invaliditetom jedino ako pristupačnost postane sastavni dio muzejskog promišljanja, a ne dodatak. To znači da se prilagodbe trebaju planirati od samog početka — u prostoru, sadržaju, komunikaciji i programu. Potrebno je razvijati različite oblike pristupačnosti: prostornu, komunikacijsku i sadržajnu. Jednako je važno educirati muzejsko osoblje, surađivati s udrugama osoba s invaliditetom i uključivati ih u procese planiranja. Takvim pristupom muzeji ne samo da postaju dostupniji, nego i bogatiji – jer se otvaraju novim iskustvima, perspektivama i publici.

Već 70 godina Centar za kulturu Ribnjak svojim programima obogaćuje život Zagrepčana. Posebnu pozornost posvećuje umjetničkom stvaralaštvu djece i mladih. Od 2021. ravnateljica Centra je Pavlica Bajsić, koja se zalaže za dostupnost kulture raznim zajednicama

Poslušaj članak

Jedinstvenim projektom ‘Dan koji se pamti’ kultura se želi učiniti dostupnom oboljelim osobama, starijima ili djeci na kućnoj njezi. Projekt je pokrenut u suradnji s Gradom Zagrebom, Gradskim uredom za kulturu i civilno društvo te Domom zdravlja Zagreb – Istok.

Gospođo Bajsić, za početak možete li ukratko predstaviti projekt ‘Dan koji se pamti’?

– Okupili smo grupu umjetnika i umjetnica s kojima puno surađujemo u programima našeg Centra i osnovali prve mobilne timove kulture i umjetnosti, po uzoru na liječničke mobilne timove. S tim umjetnicima možemo provoditi više projekata koji se obraćaju ‘krhkima i ranjivima’, a svakako najveći je projekt ‘Dan koji se pamti’, unutar kojeg posjećujemo odrasle osobe na kućnoj skrbi i djecu u njihovom domu.

Osmislili smo program malih kućnih koncerata i to zaista različitih – od Ricarda Luquea i glazbe svijeta do Jelene Radan i grupe Meritas ili pak violinistice Tene Novak i male kućne klasike. Sviramo sve, od šlagera u izvedbi Matije Antolića i Ivane Starčević do predivnih, nježnih tonova portugalskog fada u izvedbi Jelene Radan i još pet – šest sličnih paketa. Za male heroje koji doma čekaju oporavak pripremili smo više različitih pripovjedačkih i lutkarskih iskustava. Sve je potpuno besplatno i potrebno je samo nazvati naš broj telefona te s našom koordinatoricom porazgovarati što bi za konkretnu situaciju bilo najprimjerenije.

Ovim projektom kroz umjetnost nastojimo vratiti teško oboljelim osobama osjećaj radosti, optimizma, utjehe i dostojanstva, te smanjiti osjećaj usamljenosti i olakšati bol. Svi skupa želimo potaknuti dijalog o tome kako kultura i umjetnost mogu postati dio sustava podrške – kao put prema ljudskijoj, toplijoj i smislenijoj skrbi.

Za umjetnike koji sudjeluju u projektu organizirat ćemo u okviru ovogodišnje manifestacije ‘Jednaki u kulturi’ nekoliko edukacija s inozemnim art-terapeutima, kako bi znali što ih otprilike čeka ‘na terenu’. Koristim priliku da od srca zahvalim svim umjetnicima koji su se odazvali na naš poziv da sudjeluju u ovom, ponekad teškom, programu.

Što je potaknulo ideju za ovaj projekt?

– Lani smo, promovirajući naše umjetničke radionice u domovima za starije, na odjelima za osobe oboljele od demencije i Alzheimera, kao i u sobama s palijativnim bolesnicima, organizirali jedan okrugli stol. Tada smo shvatili da je tema kvalitete života tisuća i tisuća osoba na dugotrajnoj kućnoj njezi, kao i osoba koje o njima brinu, gotovo nedotaknuta u javnom diskursu. Počeli smo s provedbom prije ljeta i imamo namjeru da postane stalan naš program, koji uživa punu podršku Grada Zagreba. Kućne posjete su koncipirane u trajanju od oko sat vremena i potpuno su besplatne.

Kakve je dosad rezultate projekt polučio?

– Reakcije svih obitelji u čijim smo kućama do sada bili upravo su nevjerojatne. Baš osjećamo da u domove ljudi koji su dugo na kućnoj skrbi donosimo i pronosimo radost s Ribnjaka. Gotovo svi nam ponavljaju da je to dan koji im je donio nježnosti i radosti za njih i njihove najmilije, doista pravi ‘Dan koji se pamti’. U nekoliko posjeta snimili smo i popratne filmiće koje možete vidjeti na našem YouTube kanalu.

Za koje kulturne sadržaje vlada najveći interes?

– Glazbene! Posebno vole Matiju Antolića. On je našao neki način komunikacije čak i s onima koji su dosta uznemireni, primjerice osobama s demencijom i Alzheimerom. Građani se prijavljuju dosta sramežljivo – imamo osjećaj da je projekt toliko dobar da ljudi teško mogu vjerovati da je i besplatan. Sada, nakon ljeta, naš telefon počeo je ozbiljnije zvoniti i tomu se veselimo.

Imate li kulturne sadržaje za osobe s invaliditetom i teškoćama u razvoju?

– Dobrodošli su svi koji su kod kuće iz raznoraznih razloga i ne mogu do umjetnosti. Inače Centar provodi niz projekata u Centru za autizam, u domovima s djecom s teškoćama u razvoju, sa slijepima i slabovidnima, tako da nam iskustva ne manjka.

Zasad se projekt provodi samo na području Zagreba. Planirate li kulturu donijeti u domove ljudima izvan Zagreba?

– To bi bilo lijepo, ali mi trenutno nemamo snagu koja je potrebna da se to sve organizira. Za tako nešto bila bi potrebna puno jača logistika i podrška drugih lokalnih zajednica. Ali može se prepisati naš model i rado ćemo pomoći u njegovom razvoju.

Koliko je značajan ovaj projekt za Centar Ribnjak? Kakav je osjećaj donijeti kulturu u domove ljudi koji zbog opravdanog razloga ne mogu do nje?

– Znamo da je to u Ribnjaku najveći i najvažniji projekt. Nekada nam bude teško, svi smo mi ljudi sa svojim osobnim povijestima i neke situacije nas svakako stisnu pri srcu. Neizmjerna je zahvalnost što danas, u ovom svijetu grubosti, imamo privilegiju umjetnost dovesti onima koji su najkrhkiji i time za njih stvoriti prostor ljepote, nježnosti i smisla.

Po vašem mišljenju, kakva je budućnost projekta?

– Nadam se, kao prvo, da će pomoći da otvorimo dijalog o skrbi u javnom prostoru i da je počnemo doživljavati kroz holistički pristup koji čovjeka promatra kao cjelinu – tijelo, um i duh – te da će društvo prepoznati umjetnost kao snažan alat za očuvanje dostojanstva, smisla i unutarnjeg mira u izazovnim životnim razdobljima. Nadam se i da će se ideja koju smo pokrenuli implementirati na drugim mjestima i širiti se uz podršku lokalne zajednice.

I za kraj, nadam se da je poruka koju smo poslali iz Ribnjaka – da nitko ne smije ostati sam u najtežim trenucima – jasna i glasna. U četvrtak, 30. 10. u 18 sati, u Ribnjaku pripremamo tribinu koju smo nazvali ‘Umjetnost u doba krhkosti – kada soba bolesnika postane pozornica’, a sve je to dio manifestacije ‘Jednaki u kulturi’ – tjedna inkluzije kojeg tradicionalno organiziramo u listopadu – pa vas od srca pozivam da se uključite u ovaj javni dijalog i dođete.