Sintagmu biti roditelj s invaliditetom teško da mogu zamisliti oni koji to nisu. Brojni su pojedinci koji će reći da se netko tko i sam treba pomoć u svakodnevnim životnim aktivnostima, ne može na primjeren i prihvatljiv način brinuti o djetetu
Poslušaj članak
I ne samo to, u očima svijeta samo na papiru imamo pravo na partnerstvo i seksualnost jer kako će žena s invaliditetom ‘opteretiti’ svoga supruga da se uz brigu o njoj brine i o još jednom članu obitelji. Zamislite kakva strahota! Zato je uvijek lakše sve gurnuti pod tepih i dobro utabati kako ne bi iznenada iskočilo i prestrašilo nas kao čudovište iz ormara.
Prije svega, pitam se u kakvom mi to svijetu živimo kada je ravnopravno sudjelovanje i majke i oca u odgoju djeteta još uvijek problem. Ne pomažu li očevi i danas u svakodnevnim potrebama svoje obitelji? Ili je pomoć rezervirana samo za majke s invaliditetom koje su bezosjećajno sav teret odgovornosti i brige natovarile na leđa svojih supružnika? Nadam se da je mišljenje koje podržava ovaj stav ipak u manjini te da su vas skladne obitelji, čiji su nositelji osobe s invaliditetom, barem navele da promislite prije nego što osudite.
Nadalje, valja definirati što za nekog znači primjeren ili prihvatljiv odgoj, odnosno briga o djetetu. Iskreno, sumnjam da će tom malom biću koje potpuno ovisi o roditeljima biti bitno na koji će ga način majka ili otac s invaliditetom presvući, nahraniti ili spustiti u krevetić. Iznad svega važno je da ne bude gladno, da mu bude toplo, čisto i zabavno. Stoga shvatite da su roditelji s invaliditetom spremni preuzeti odgovornost kao i sve potencijalne prilagodbe koje će im olakšati zadovoljavanje ranije navedenih fizioloških potreba svoga djeteta. Onoga trenutka kad se odluče na ovaj hrabar, izazovan, ali u isto vrijeme, vjerujem najljepši pothvat roditeljstva, svakodnevno će pronalaziti načine kako usavršiti svoje tehnike.
Iako nisam roditelj, smatram da je jedna od najvažnijih tehnika ipak ljubav, posvećenost i provođenje kvalitetnog vremena u igri sa svojom djecom. Ako je tome zaista tako, brojni su roditelji današnjice koji nemaju invaliditet u tom slučaju u problemu. Pod izgovorom nedostatka vremena, užurbanog načina života, prezaposlenosti ili drugih briga, zapostavljaju svoje najmlađe iako imaju sve moguće tjelesne i psihičke predispozicije da to promijenite. A ja vas pitam, čiji je, u tom slučaju, invaliditet veći?
Nastavno na ovu temu ne mogu da se ne osvrnem na veliki broj disfunkcionalnih obitelji u kojima, iako ne postoji dijagnosticirano stanje ili invaliditet roditelja, ono je ipak mnogo više izraženo što možemo vidjeti u stravičnim slučajevima iz medija.
Cilj ovog teksta o roditeljstvu nije stvoriti podjele između nas osoba s invaliditetom kao potencijalnih superiornih roditelja koji će svoju ulogu izvršavati ili je izvršavaju s lakoćom i onih koji unatoč svim svojim mogućnostima to ne čine. Cilj ovog teksta je podići razinu svjesnosti o tome da svaki puta kada odlučite otvoriti usta i donijeti svoj sud o načinu odgoja djeteta čiji su majka ili otac s invaliditetom, najprije promislite o odgoju vlastite djece.
Ako ćemo biti potpuno iskreni, niti su svi roditelji s invaliditetom idealni i empatični, niti su svi roditelji bez invaliditeta loši. Važno je, stoga, pronaći balans u kreiranju vlastitog stava o roditeljstvu koje je univerzalno, no načini kako ga obitelji shvaćaju i percipiraju nešto je sasvim individualno.
Zato uvijek imajte na umu da svijet u kojem s djecom razgovaramo o različitostima, potičući ih da kroz igru uče kako pomoći nekome tko je drugačiji i prihvatiti ga takvog kakav jest, svijet je kojeg svi želimo kreirati za budućnost, neovisno radi li se o roditelju sa ili bez invaliditeta.
Stoga, dragi roditelji, odgajajte svoju djecu da postanu dobri, pametni, hrabri, odvažni i razboriti ljudi jer jedino tada možete biti sigurni da ste na pravi način ostvarili ulogu roditeljstva počevši stvarati bolji svijet za našu djecu.
U ovom gradu, mom Zagrebu, osjećam se ispunjeno i kao čovjek i kao umjetnik, nikada sebe nisam doživljavao kao građanina drugog reda
Akademski slikar Tomislav Šilipetar ovih se dana ne bavi umjetničkim stvaralaštvom, opterećen je brigama, napet i uznemiren zbog rješenja o deložaciji iz ateljea u vlasništvu Grada Zagreba.
U tom je ateljeu na Jarunu ovaj 39-godišnji umjetnik s invaliditetom boravio cijelo jedno desetljeće i stvorio zavidan umjetnički opus. No s rješenjem o deložaciji, pita se Tomislav, što će biti s njegovim djelima i opremom, hoće li završiti na ulici, gdje će ubuduće stvarati umjetnička djela i na taj način, kao slikar s invaliditetom, pridonositi inkluzivnosti kulturne scene u metropoli?
– Najprije želim pojasniti kako u rješenju Grada Zagreba o deložaciji iz ateljea nema ništa skandaloznog, kako su to predstavili neki mediji. Od takvog senzacionalizma, neutemeljenog i štetnog, ograđujem se i kao čovjek i kao umjetnik – kaže nam Tomislav.
– Rješenje je izdano u skladu sa zakonom, to je posve jasno, no vjerovao sam, a i dalje vjerujem, u senzibiliziranost ove Gradske uprave na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem za probleme s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Grad Zagreb dobitnik je brojnih priznanja kao mjesto inkluzivnosti i tolerancije, a da je to opravdano mogu i sam mogu posvjedočiti kao umjetnik s invaliditetom. U ovom gradu osjećam se ispunjeno i kao čovjek i kao umjetnik, nikada sebe nisam doživljavao kao građanina drugog reda. I na tome sam iskreno zahvalan! Stoga bih ovim putem uputio molbu gradskim vlastima da ponovno razmotre moj slučaj, pokažu empatiju kao i nebrojeno puta kada je riječ o osobama s invaliditetom, te iznađu rješenje za neki novi prostor u kojemu bih nastavio stvarati umjetnička djela. Uzgred, u zgradi u kojoj sam trenutačno nalaze se još dva prazna prostora u vlasništvu Grada, idealna za novi atelje.
Ne tražim milostinju, već samo pravo na rad i dostojanstvo koje mi kao umjetniku i osobi s invaliditetom pripada – zaključuje Tomislav.
Kroz projekt se nastoji približiti i omogućiti bavljenje sportom osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju
Grad Poreč već godinama glasi za jedan od najinkluzivnijih gradova u Hrvatskoj. To je zato jer dugi niz godina radi na inkluzivnim projektima koji osobama s invaliditetom podižu kvalitetu života na razinu više. Jedan od takvih projekata je i projekt ‘Ja mogu trenirati’.
Ovaj projekt počeo je davne 2019. godine, kad je otvorena prva teretana prilagođena osobama s invaliditetom u Poreču, a sada se održava osmu godinu za redim pod nazivom ‘I ja mogu trenirati 6’.
Inkluzivno-sportski projekt ‘I ja mogu trenirati’ provodi Body building klub Veli Jože, u partnerstvu s Društvom invalida Poreč.
U ovom projektu naglasak je stavljen na poticanje zdravih životnih navika kroz sportske aktivnosti i aktivan način života. Kroz projekt se nastoji približiti i omogućiti bavljenje sportom osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju, te na taj način podići kvalitetu njihova života.
Projekt je financiran iz proračuna Grada Poreča, a za ovogodišnje aktivnosti izdvojeno je 10,650 eura, a potpisnici ugovora za financiranje aktivnosti projekta bili su predsjednik Body building kluba Veli Jože, Dalibor Jakovčić i gradonačelnik Grada Poreča Loris Peršurić.
Projekt ‘I ja mogu trenirati 6’ provodit će se kroz cijelu ovu godinu. Treninzi će se odvijati u teretani u potpunosti prilagođenoj osobama s invaliditetom, dva puta na tjedan od po dva sata.
Kroz trening se osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju pokušava razviti zdrava navika vježbanja i brige za svoje tijelo. Kako bi se sve vježbe pravilno odradile, te kako ne bi došlo do ozljeda, treninzi će se odvijati u prisustvu stručnog fitness trenera i fizioterapeuta.
Osim na sa mom vježbanju, fokus je također usmjeren na povezivanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama s drugim članovima kluba ‘Body building kluba Veli Jože’, ali i sa drugim sportskim dionicima na području Grada Poreča.
Na taj način osobe s invaliditetom jačaju svoje socijalne vještine, smanjuje se rizik od njihove socijalne isključenost, te im se otvaraju vrata infiltraciju u druge sportske aktivnosti u Poreču, ali i veću integraciju u životnu zajednicu Grada Poreča u svim društvenim sferama.
‘Body building kluba Veli Jože’ poziva sve zainteresirane osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju da se priključe besplatnim treninzima u prostorima kluba (Vukovarska 4) i tako poboljšaju svoje zdravlje, razviju samopouzdanje i steknu neka nova iskustva.
Publika će kroz ovu predstavu imati priliku zaviriti u svijet autistične osobe, upravo onakav kakav on zapravo jest
Iako se 2. travnja obilježava Dan svjesnosti o autizmu Sisak je odlučio i dalje pričati i baviti se temom autizma.
Upravo zato, ove subote, 18. travnja u koncertnoj dvorani Centra Sisačko-moslavačke županije (Ulica Ivana Kukuljevića Sakcinskog 26) održat će se edukativna monodrama pod nazivom ‘Kako razumjeti mene sa autizmom’ Autor ove monodrame koja priča o gorućoj temi autizma, je glumac i redatelj Jasmin Salkić.
Ovu monodramu kojom će se publici približiti svijet osoba s autizmom, organizira Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije
Publika će kroz ovu predstavu imati priliku zaviriti u svijet autistične osobe, upravo onakav kakav on zapravo jest za osobe iz spektra autizma. To je tako jer Jasmin magistar društvenih znanosti koji za kruh zarađuje kao defektolog – oligofrenolog pa je tek nakon toga odličan glumac.
Kroz svoju monodramu Jasmin će povezati svoje stečeno stručno znanje i umjetničko stvaralaštvo koje na edukativan način podiže svijest duboko utječući na promjenu stavova publike koja pogleda ovu predstavu. Kroz monodramu “Kako razumjeti mene sa autizmom” kroz opis dnevnih tema isprepleće se satira i koja bez obzira na to zadržava toplu notu kroz poruke, poštovanja, razumijevanja i zahvalnosti.
Ova edukativna monodrama namijenjena je različitoj publici – liječnicima, roditeljima, djelatnicima koji rade u odgojno-obrazovno sustavu, svima onima koji žele pobliže shvatiti autizam i život osoba koje se s njim bore.
Ako i vi želite pobliže saznati kako što osobe s autizmom prolaze svaki dan, ali i što prolazi roditelj osobe s autizmom ili oni čiji je posao briga za djecu iz autističnog spektra, onda je ovo predstava za vas.
S obzirom na to da je broj mjesta za gledanje ove hvalevrijedne predstave ograničen, rezervacije za karte treba podnijeti unaprijed. Svoje mjesto možete rezervirati pozivom na broj telefona 091/4050 533, radnim danom, u vremenu od 9 do 15 sati. Karte se mogu preuzeti i platiti na licu mjesta u sjedištu Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije (Jelene Babić 18 – Mala kuća).
Također, karte se mogu preuzeti i na dan predstave 18. travnja, sat vremena prije predstave u Sisku, u zgradi bivše Komande (Ulici Ivana Kukuljevića Sakcinskog 26).
Nakon predstave organizirat će se i kraći razgovor s autorom i glumcem Jasminom Salkićem koji će rado odgovoriti na sva stručna i roditeljska pitanja vezana uz poremećaje iz spektra autizma.
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 2 dana
VijestiPrije 6 dana
Košarka u kolicimaPrije 2 dana
in MREŽAPrije 3 dana
KulturaPrije 3 dana
VijestiPrije 2 dana
VijestiPrije 7 dana