Sintagmu biti roditelj s invaliditetom teško da mogu zamisliti oni koji to nisu. Brojni su pojedinci koji će reći da se netko tko i sam treba pomoć u svakodnevnim životnim aktivnostima, ne može na primjeren i prihvatljiv način brinuti o djetetu
I ne samo to, u očima svijeta samo na papiru imamo pravo na partnerstvo i seksualnost jer kako će žena s invaliditetom ‘opteretiti’ svoga supruga da se uz brigu o njoj brine i o još jednom članu obitelji. Zamislite kakva strahota! Zato je uvijek lakše sve gurnuti pod tepih i dobro utabati kako ne bi iznenada iskočilo i prestrašilo nas kao čudovište iz ormara.
Prije svega, pitam se u kakvom mi to svijetu živimo kada je ravnopravno sudjelovanje i majke i oca u odgoju djeteta još uvijek problem. Ne pomažu li očevi i danas u svakodnevnim potrebama svoje obitelji? Ili je pomoć rezervirana samo za majke s invaliditetom koje su bezosjećajno sav teret odgovornosti i brige natovarile na leđa svojih supružnika? Nadam se da je mišljenje koje podržava ovaj stav ipak u manjini te da su vas skladne obitelji, čiji su nositelji osobe s invaliditetom, barem navele da promislite prije nego što osudite.
Nadalje, valja definirati što za nekog znači primjeren ili prihvatljiv odgoj, odnosno briga o djetetu. Iskreno, sumnjam da će tom malom biću koje potpuno ovisi o roditeljima biti bitno na koji će ga način majka ili otac s invaliditetom presvući, nahraniti ili spustiti u krevetić. Iznad svega važno je da ne bude gladno, da mu bude toplo, čisto i zabavno. Stoga shvatite da su roditelji s invaliditetom spremni preuzeti odgovornost kao i sve potencijalne prilagodbe koje će im olakšati zadovoljavanje ranije navedenih fizioloških potreba svoga djeteta. Onoga trenutka kad se odluče na ovaj hrabar, izazovan, ali u isto vrijeme, vjerujem najljepši pothvat roditeljstva, svakodnevno će pronalaziti načine kako usavršiti svoje tehnike.
Iako nisam roditelj, smatram da je jedna od najvažnijih tehnika ipak ljubav, posvećenost i provođenje kvalitetnog vremena u igri sa svojom djecom. Ako je tome zaista tako, brojni su roditelji današnjice koji nemaju invaliditet u tom slučaju u problemu. Pod izgovorom nedostatka vremena, užurbanog načina života, prezaposlenosti ili drugih briga, zapostavljaju svoje najmlađe iako imaju sve moguće tjelesne i psihičke predispozicije da to promijenite. A ja vas pitam, čiji je, u tom slučaju, invaliditet veći?
Nastavno na ovu temu ne mogu da se ne osvrnem na veliki broj disfunkcionalnih obitelji u kojima, iako ne postoji dijagnosticirano stanje ili invaliditet roditelja, ono je ipak mnogo više izraženo što možemo vidjeti u stravičnim slučajevima iz medija.
Cilj ovog teksta o roditeljstvu nije stvoriti podjele između nas osoba s invaliditetom kao potencijalnih superiornih roditelja koji će svoju ulogu izvršavati ili je izvršavaju s lakoćom i onih koji unatoč svim svojim mogućnostima to ne čine. Cilj ovog teksta je podići razinu svjesnosti o tome da svaki puta kada odlučite otvoriti usta i donijeti svoj sud o načinu odgoja djeteta čiji su majka ili otac s invaliditetom, najprije promislite o odgoju vlastite djece.
Ako ćemo biti potpuno iskreni, niti su svi roditelji s invaliditetom idealni i empatični, niti su svi roditelji bez invaliditeta loši. Važno je, stoga, pronaći balans u kreiranju vlastitog stava o roditeljstvu koje je univerzalno, no načini kako ga obitelji shvaćaju i percipiraju nešto je sasvim individualno.
Zato uvijek imajte na umu da svijet u kojem s djecom razgovaramo o različitostima, potičući ih da kroz igru uče kako pomoći nekome tko je drugačiji i prihvatiti ga takvog kakav jest, svijet je kojeg svi želimo kreirati za budućnost, neovisno radi li se o roditelju sa ili bez invaliditeta.
Stoga, dragi roditelji, odgajajte svoju djecu da postanu dobri, pametni, hrabri, odvažni i razboriti ljudi jer jedino tada možete biti sigurni da ste na pravi način ostvarili ulogu roditeljstva počevši stvarati bolji svijet za našu djecu.
