Mira Katalenić već dugi niz godina vodi organizaciju koja, bez pretjerivanja, bitno utječe na kvalitetu života svog članstva s invaliditetom – Hrvatsku udrugu za školovanje pasa vodiča i mobilitet
Poslušaj ovaj članak
Gospođo Katalenić, je li naša javnost dovoljno senzibilizirana o društvenom značaju i humanoj ulozi pasa pomagača? Čini se kako ta tema – psi pomagači i osobe s invaliditetom – nije predmetom interesa srednjestrujaških medija.
– Kad govorimo o senzibiliziranosti društva u odnosu na humanu ulogu pasa pomagača, mora se to staviti u kontekst položaja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju uopće. Marginaliziranost ovih skupina je još uvijek dosta prisutna, a psi pomagači njihovim korisnicima omogućuju bolju neovisnost i veću prisutnost u njihovoj mikro zajednici, pa se također mogu dogoditi nerazumijevanja o stvarnoj ulozi pasa pomagača. Mediji su ti koji svakako mogu doprinijeti pozitivnom stajalištu i prihvaćanju korisnika s psima pomagačima.
Kako biste ocijenili suradnju s državnim i gradskim institucijama? Potreba za uslugama pasa pomagača u stalnom je porastu, pa se nameće logično pitanje prati li taj trend i financijska podrška za školovanje tih pasa?
– Suradnja s državnim i gradskim institucijama odvija se u nekoliko smjerova. Kad je riječ o zakonskim propisima i strateškim dokumentima na svim razinama, može se reći da je njihov sadržaj doista zadovoljavajući.
No, to se ne može uvijek reći i za primjenu. I tu je važna uloga Udruge kao ipak najdugovječnije organizacije koja zagovara prava korisnika pasa pomagača u društvu čestim intervencijama i rješavanjem konkretnih životnih problema.
Druga je razina prijava projekata i programa Udruge na različite natječaje kojima se nastoji osigurati kontinuitet programskog djelovanja, kako bismo smanjili broj onih potencijalnih korisnika koji su na listi čekanja. Jer ne smijemo zaboraviti da u procesu odrastanja djeteta s teškoćama u razvoju svaka je godina dragocjena za smanjenje nastalih teškoća, u čemu psi pomagači imaju iznimno vrijednu ulogu. A u posljednje se vrijeme događa da se pse pomagače smatra naduslugom, pa nije u prioritetu financijske podrške.
Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča osmislila je neke uistinu pionirske rehabilitacijske programe za sve osobe s invaliditetom, ponajprije za slijepe i slabovidne. Jeste li zadovoljni rezultatima koje postižete i kakve su reakcije korisnika?
– Prilikom osmišljavanja programa pasa pomagača za osobe s invaliditetom, stručni je tim Udruge koristio svjetska primijenjena iskustva, te prateću stručnu literaturu i Standarde kvalitete ovih programa za korisnike.
Realizacija ove ideje započela je ranih 90-ih godina dodjelom odškolovanih pasa vodiča slijepih, koji su prema izjavama nas korisnika iz korjena mijenjali svakodnevni život, poboljšavali mobilnost, sigurnost i neovisnost.
Kasnije su razvijeni programi pasa pomagača za osobe u invalidskim kolicima, kao i onih što ih dodjeljujemo u obitelji djece s teškoćama u razvoju u cilju smanjenja razvojnih teškoća malih korisnika. Najčešće korisnici izjavljuju da su im njihovi psi sloboda i sigurnost, poveznica sa svijetom koji nas okružuje.
Iz te smo perspektive mi u Udruzi zadovoljni rezultatima, jer nas te pozitivne promjene motiviraju za prevladavanje svih aktualnih teškoća.
Kako napreduje vaša kampanja kojoj je cilj angažirati što veći broj ljudi koji će socijalizirati pse pomagače? Jeste li zadovoljni odazivom potencijalnih socijalizatora?
– Kad je riječ o obiteljima iz Programa socijalizacije budućih pasa pomagača, one su najvažniji i posebno dragocjeni volonteri. Jer svakodnevno nesebično pružaju pažnju, ljubav, brigu i dom štencima u fazi odrastanja tijekom tih godinu dana. Mi iz Udruge im pružamo podršku te pokrivamo sve troškove tijekom tog razdoblja.
Te su naše kampanje kontinuirane i u skladu s potrebama treninga pasa pomagača. Uvijek su vrlo životne, oplemenjene obostranim pozitivnim iskustvima i povećanjem broja onih koji nas spremno podržavaju, poklanjajući tako svoju posvećenost ostvarenju te humane uloge pasa pomagača za život budućih korisnika.
No, uvijek nam trebaju nove obitelji!
I za kraj, Vaša poruka svima onima koji su još u nedoumici treba li socijalizirati psa koji će jednog dana biti od velike pomoći osobama s invaliditetom?
– Nije lako ukratko sročiti tu poruku. Jer je socijalizacija pasa istovremeno vrlo kompleksna, ali i puna veselja i užitka za cijelu obitelj. Ako govorim o tome iz osobnog iskustva, ali i iz cipela korisnice psa vodiča, zaslužuje od svih veliko poštovanje i zahvalnost, jer je to volontiranje kroz 24 sata, pa i onda kada pas ima neku izvanrednu potrebu. No, svi koji su bili uključeni u socijalizaciju pasa kažu da ih ništa nije tako oplemenilo kao život s takvim psom za kojega od početka imaju spoznaju da će imati tako vrijednu i posebnu životnu ulogu.
Uz veliko ljudsko hvala, ipak najviše to vraćaju naši psi svojom bezgraničnom odanošću!
U ovom gradu, mom Zagrebu, osjećam se ispunjeno i kao čovjek i kao umjetnik, nikada sebe nisam doživljavao kao građanina drugog reda
Akademski slikar Tomislav Šilipetar ovih se dana ne bavi umjetničkim stvaralaštvom, opterećen je brigama, napet i uznemiren zbog rješenja o deložaciji iz ateljea u vlasništvu Grada Zagreba.
U tom je ateljeu na Jarunu ovaj 39-godišnji umjetnik s invaliditetom boravio cijelo jedno desetljeće i stvorio zavidan umjetnički opus. No s rješenjem o deložaciji, pita se Tomislav, što će biti s njegovim djelima i opremom, hoće li završiti na ulici, gdje će ubuduće stvarati umjetnička djela i na taj način, kao slikar s invaliditetom, pridonositi inkluzivnosti kulturne scene u metropoli?
– Najprije želim pojasniti kako u rješenju Grada Zagreba o deložaciji iz ateljea nema ništa skandaloznog, kako su to predstavili neki mediji. Od takvog senzacionalizma, neutemeljenog i štetnog, ograđujem se i kao čovjek i kao umjetnik – kaže nam Tomislav.
– Rješenje je izdano u skladu sa zakonom, to je posve jasno, no vjerovao sam, a i dalje vjerujem, u senzibiliziranost ove Gradske uprave na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem za probleme s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Grad Zagreb dobitnik je brojnih priznanja kao mjesto inkluzivnosti i tolerancije, a da je to opravdano mogu i sam mogu posvjedočiti kao umjetnik s invaliditetom. U ovom gradu osjećam se ispunjeno i kao čovjek i kao umjetnik, nikada sebe nisam doživljavao kao građanina drugog reda. I na tome sam iskreno zahvalan! Stoga bih ovim putem uputio molbu gradskim vlastima da ponovno razmotre moj slučaj, pokažu empatiju kao i nebrojeno puta kada je riječ o osobama s invaliditetom, te iznađu rješenje za neki novi prostor u kojemu bih nastavio stvarati umjetnička djela. Uzgred, u zgradi u kojoj sam trenutačno nalaze se još dva prazna prostora u vlasništvu Grada, idealna za novi atelje.
Ne tražim milostinju, već samo pravo na rad i dostojanstvo koje mi kao umjetniku i osobi s invaliditetom pripada – zaključuje Tomislav.
Kroz projekt se nastoji približiti i omogućiti bavljenje sportom osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju
Grad Poreč već godinama glasi za jedan od najinkluzivnijih gradova u Hrvatskoj. To je zato jer dugi niz godina radi na inkluzivnim projektima koji osobama s invaliditetom podižu kvalitetu života na razinu više. Jedan od takvih projekata je i projekt ‘Ja mogu trenirati’.
Ovaj projekt počeo je davne 2019. godine, kad je otvorena prva teretana prilagođena osobama s invaliditetom u Poreču, a sada se održava osmu godinu za redim pod nazivom ‘I ja mogu trenirati 6’.
Inkluzivno-sportski projekt ‘I ja mogu trenirati’ provodi Body building klub Veli Jože, u partnerstvu s Društvom invalida Poreč.
U ovom projektu naglasak je stavljen na poticanje zdravih životnih navika kroz sportske aktivnosti i aktivan način života. Kroz projekt se nastoji približiti i omogućiti bavljenje sportom osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju, te na taj način podići kvalitetu njihova života.
Projekt je financiran iz proračuna Grada Poreča, a za ovogodišnje aktivnosti izdvojeno je 10,650 eura, a potpisnici ugovora za financiranje aktivnosti projekta bili su predsjednik Body building kluba Veli Jože, Dalibor Jakovčić i gradonačelnik Grada Poreča Loris Peršurić.
Projekt ‘I ja mogu trenirati 6’ provodit će se kroz cijelu ovu godinu. Treninzi će se odvijati u teretani u potpunosti prilagođenoj osobama s invaliditetom, dva puta na tjedan od po dva sata.
Kroz trening se osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju pokušava razviti zdrava navika vježbanja i brige za svoje tijelo. Kako bi se sve vježbe pravilno odradile, te kako ne bi došlo do ozljeda, treninzi će se odvijati u prisustvu stručnog fitness trenera i fizioterapeuta.
Osim na sa mom vježbanju, fokus je također usmjeren na povezivanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama s drugim članovima kluba ‘Body building kluba Veli Jože’, ali i sa drugim sportskim dionicima na području Grada Poreča.
Na taj način osobe s invaliditetom jačaju svoje socijalne vještine, smanjuje se rizik od njihove socijalne isključenost, te im se otvaraju vrata infiltraciju u druge sportske aktivnosti u Poreču, ali i veću integraciju u životnu zajednicu Grada Poreča u svim društvenim sferama.
‘Body building kluba Veli Jože’ poziva sve zainteresirane osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju da se priključe besplatnim treninzima u prostorima kluba (Vukovarska 4) i tako poboljšaju svoje zdravlje, razviju samopouzdanje i steknu neka nova iskustva.
Publika će kroz ovu predstavu imati priliku zaviriti u svijet autistične osobe, upravo onakav kakav on zapravo jest
Iako se 2. travnja obilježava Dan svjesnosti o autizmu Sisak je odlučio i dalje pričati i baviti se temom autizma.
Upravo zato, ove subote, 18. travnja u koncertnoj dvorani Centra Sisačko-moslavačke županije (Ulica Ivana Kukuljevića Sakcinskog 26) održat će se edukativna monodrama pod nazivom ‘Kako razumjeti mene sa autizmom’ Autor ove monodrame koja priča o gorućoj temi autizma, je glumac i redatelj Jasmin Salkić.
Ovu monodramu kojom će se publici približiti svijet osoba s autizmom, organizira Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije
Publika će kroz ovu predstavu imati priliku zaviriti u svijet autistične osobe, upravo onakav kakav on zapravo jest za osobe iz spektra autizma. To je tako jer Jasmin magistar društvenih znanosti koji za kruh zarađuje kao defektolog – oligofrenolog pa je tek nakon toga odličan glumac.
Kroz svoju monodramu Jasmin će povezati svoje stečeno stručno znanje i umjetničko stvaralaštvo koje na edukativan način podiže svijest duboko utječući na promjenu stavova publike koja pogleda ovu predstavu. Kroz monodramu “Kako razumjeti mene sa autizmom” kroz opis dnevnih tema isprepleće se satira i koja bez obzira na to zadržava toplu notu kroz poruke, poštovanja, razumijevanja i zahvalnosti.
Ova edukativna monodrama namijenjena je različitoj publici – liječnicima, roditeljima, djelatnicima koji rade u odgojno-obrazovno sustavu, svima onima koji žele pobliže shvatiti autizam i život osoba koje se s njim bore.
Ako i vi želite pobliže saznati kako što osobe s autizmom prolaze svaki dan, ali i što prolazi roditelj osobe s autizmom ili oni čiji je posao briga za djecu iz autističnog spektra, onda je ovo predstava za vas.
S obzirom na to da je broj mjesta za gledanje ove hvalevrijedne predstave ograničen, rezervacije za karte treba podnijeti unaprijed. Svoje mjesto možete rezervirati pozivom na broj telefona 091/4050 533, radnim danom, u vremenu od 9 do 15 sati. Karte se mogu preuzeti i platiti na licu mjesta u sjedištu Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije (Jelene Babić 18 – Mala kuća).
Također, karte se mogu preuzeti i na dan predstave 18. travnja, sat vremena prije predstave u Sisku, u zgradi bivše Komande (Ulici Ivana Kukuljevića Sakcinskog 26).
Nakon predstave organizirat će se i kraći razgovor s autorom i glumcem Jasminom Salkićem koji će rado odgovoriti na sva stručna i roditeljska pitanja vezana uz poremećaje iz spektra autizma.
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 2 dana
VijestiPrije 6 dana
Košarka u kolicimaPrije 2 dana
in MREŽAPrije 3 dana
KulturaPrije 3 dana
VijestiPrije 2 dana