Mira Katalenić već dugi niz godina vodi organizaciju koja, bez pretjerivanja, bitno utječe na kvalitetu života svog članstva s invaliditetom – Hrvatsku udrugu za školovanje pasa vodiča i mobilitet
Gospođo Katalenić, je li naša javnost dovoljno senzibilizirana o društvenom značaju i humanoj ulozi pasa pomagača? Čini se kako ta tema – psi pomagači i osobe s invaliditetom – nije predmetom interesa srednjestrujaških medija.
– Kad govorimo o senzibiliziranosti društva u odnosu na humanu ulogu pasa pomagača, mora se to staviti u kontekst položaja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju uopće. Marginaliziranost ovih skupina je još uvijek dosta prisutna, a psi pomagači njihovim korisnicima omogućuju bolju neovisnost i veću prisutnost u njihovoj mikro zajednici, pa se također mogu dogoditi nerazumijevanja o stvarnoj ulozi pasa pomagača. Mediji su ti koji svakako mogu doprinijeti pozitivnom stajalištu i prihvaćanju korisnika s psima pomagačima.
Kako biste ocijenili suradnju s državnim i gradskim institucijama? Potreba za uslugama pasa pomagača u stalnom je porastu, pa se nameće logično pitanje prati li taj trend i financijska podrška za školovanje tih pasa?
– Suradnja s državnim i gradskim institucijama odvija se u nekoliko smjerova. Kad je riječ o zakonskim propisima i strateškim dokumentima na svim razinama, može se reći da je njihov sadržaj doista zadovoljavajući.
No, to se ne može uvijek reći i za primjenu. I tu je važna uloga Udruge kao ipak najdugovječnije organizacije koja zagovara prava korisnika pasa pomagača u društvu čestim intervencijama i rješavanjem konkretnih životnih problema.
Druga je razina prijava projekata i programa Udruge na različite natječaje kojima se nastoji osigurati kontinuitet programskog djelovanja, kako bismo smanjili broj onih potencijalnih korisnika koji su na listi čekanja. Jer ne smijemo zaboraviti da u procesu odrastanja djeteta s teškoćama u razvoju svaka je godina dragocjena za smanjenje nastalih teškoća, u čemu psi pomagači imaju iznimno vrijednu ulogu. A u posljednje se vrijeme događa da se pse pomagače smatra naduslugom, pa nije u prioritetu financijske podrške.
Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča osmislila je neke uistinu pionirske rehabilitacijske programe za sve osobe s invaliditetom, ponajprije za slijepe i slabovidne. Jeste li zadovoljni rezultatima koje postižete i kakve su reakcije korisnika?
– Prilikom osmišljavanja programa pasa pomagača za osobe s invaliditetom, stručni je tim Udruge koristio svjetska primijenjena iskustva, te prateću stručnu literaturu i Standarde kvalitete ovih programa za korisnike.
Realizacija ove ideje započela je ranih 90-ih godina dodjelom odškolovanih pasa vodiča slijepih, koji su prema izjavama nas korisnika iz korjena mijenjali svakodnevni život, poboljšavali mobilnost, sigurnost i neovisnost.
Kasnije su razvijeni programi pasa pomagača za osobe u invalidskim kolicima, kao i onih što ih dodjeljujemo u obitelji djece s teškoćama u razvoju u cilju smanjenja razvojnih teškoća malih korisnika. Najčešće korisnici izjavljuju da su im njihovi psi sloboda i sigurnost, poveznica sa svijetom koji nas okružuje.
Iz te smo perspektive mi u Udruzi zadovoljni rezultatima, jer nas te pozitivne promjene motiviraju za prevladavanje svih aktualnih teškoća.
Kako napreduje vaša kampanja kojoj je cilj angažirati što veći broj ljudi koji će socijalizirati pse pomagače? Jeste li zadovoljni odazivom potencijalnih socijalizatora?
– Kad je riječ o obiteljima iz Programa socijalizacije budućih pasa pomagača, one su najvažniji i posebno dragocjeni volonteri. Jer svakodnevno nesebično pružaju pažnju, ljubav, brigu i dom štencima u fazi odrastanja tijekom tih godinu dana. Mi iz Udruge im pružamo podršku te pokrivamo sve troškove tijekom tog razdoblja.
Te su naše kampanje kontinuirane i u skladu s potrebama treninga pasa pomagača. Uvijek su vrlo životne, oplemenjene obostranim pozitivnim iskustvima i povećanjem broja onih koji nas spremno podržavaju, poklanjajući tako svoju posvećenost ostvarenju te humane uloge pasa pomagača za život budućih korisnika.
No, uvijek nam trebaju nove obitelji!
I za kraj, Vaša poruka svima onima koji su još u nedoumici treba li socijalizirati psa koji će jednog dana biti od velike pomoći osobama s invaliditetom?
– Nije lako ukratko sročiti tu poruku. Jer je socijalizacija pasa istovremeno vrlo kompleksna, ali i puna veselja i užitka za cijelu obitelj. Ako govorim o tome iz osobnog iskustva, ali i iz cipela korisnice psa vodiča, zaslužuje od svih veliko poštovanje i zahvalnost, jer je to volontiranje kroz 24 sata, pa i onda kada pas ima neku izvanrednu potrebu. No, svi koji su bili uključeni u socijalizaciju pasa kažu da ih ništa nije tako oplemenilo kao život s takvim psom za kojega od početka imaju spoznaju da će imati tako vrijednu i posebnu životnu ulogu.
Uz veliko ljudsko hvala, ipak najviše to vraćaju naši psi svojom bezgraničnom odanošću!
