Intervju
SVJETLANA JELIĆ Udruga Ozana svakodnevno se bori za opstanak
Našim programima i projektima utjecali smo na veću vidljivost osoba s invaliditetom, kaže tajnica udruge OZANA
Poslušaj članak
Gospođo Jelić, Ozana je još prije gotovo četvrt stoljeća pokrenula Dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti. U kojoj su mjeri vaši programi podigli kvalitetu života korisnika s invaliditetom?
– Da budemo sasvim precizni, udruga OZANA osnovana je 1991. godine na inicijativu gospođe Katice Radonić koja je imala želju da u našu sredinu prenese svoje iskustvo života i rada iz engleskoga Camphilla, zajednice s posebnim zdravstveno-pedagoškim i društveno-socijalnim pristupom osobama s invaliditetom, gdje se ona stručno usavršavala.
Djelovanje smo započeli predškolskim programom za djecu s teškoćama u razvoju te ubrzo i s radionicama za mlade i odrasle s invaliditetom. Zbog nedostatnih i nesigurnih financijskih sredstava, predškolski program smo, nažalost, bili prisiljeni obustaviti 2022. godine.
Zbog velikog interesa za naše programe i radionice, ali i zbog izmjene Zakona o socijalnoj skrbi po kojem su tada udruge mogle skrbiti samo o 20 korisnika, 2002. godine udruga je osnovala ustanovu OZANA – Dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti.
Godine 2013. pokrenuli smo Štrikeraj cafe – program koji u zajednički stvaralački i kreativan proces uključuje članove lokalne zajednice i naše korisnike.
Od samoga osnivanja, svrha udruge OZANA jest poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom i njihovih obitelji.
Koliko članova trenutačno imate u udruzi?
– U svom sjedištu u Ulici grada Vukovara 239 u Zagrebu, trenutno skrbimo o 49 mladih i odraslih osoba s intelektualnim teškoćama, starosne dobi od 21 do 57 godina života.
Program udruge objedinjuje rehabilitacijsko-terapeutske aktivnosti sa sadržajima socijalnoga karaktera. Polazište za izbor sadržaja i kreiranje svakodnevnog ritma i dinamike rada temeljimo na individualnim specifičnostima korisnika i usklađujemo s tijekom kalendarske godine, obilježavanjem svetkovina i blagdana.
Rehabilitacijsko-terapeutske aktivnosti razvijaju motoričku spretnost, kreativno izražavanje, samostalnost i samopouzdanje, te socijalne kompetencije naših korisnika. Realiziramo ih kroz radionice ručnog i strojnog šivanja, obrade i oblikovanja vune, obrade gline, tkanja, pletenja i kukičanja, pripreme jednostavnih jela/kuhanja, vrtlarstva i osnova botanike, te sportske aktivnosti, zborsko pjevanje i ples – s naglaskom na irski ples.
Zajedno slavimo rođendane, obilježavamo svetkovine i tradicijska događanja, organiziramo izložbe radova nastalih kroz svakodnevne aktivnosti, i izlete u prirodu.
Kroz razne projekte sudjelujemo u društvenom i kulturnom životu grada Zagreba. Surađujemo s nadležnim gradskim i državnim institucijama, centrima za socijalnu skrb te razmijenjujemo iskustva sa srodnim zagrebačkim ustanovama. S roditeljima svojih korisnika radimo kroz kućne posjete i roditeljske sastanke koji pored tehničkih informacija sadrže i predavanja i radionice o stručnim temama i sa stručnim vodstvom.
Jeste li uspjeli svojim programima i projektima senzibilizirati javnost o izazovima s kojima se sureću vaši korisnici?
– Našim programima i projektima utjecali smo na veću vidljivost osoba s invaliditetom, odnosno na podizanje razine svjesnosti o potrebama, mogućnostima i sposobnostima osoba s invaliditetom. Omogućili smo našim korisnicima da se predstave u javnosti i osvijeste je o položaju osoba s invaliditetom u društvu. Kroz razne projekte naši korisnici su postajali i učitelji djeci, mladima i odraslim osobama u stjecanju vještina ručnoga rada.
Naš Štrikeraj cafe omogućuje zainteresiranim građanima da se uključe u kreativne inicijative i pridonesu sadržajima koji pomažu ne samo našim korisnicima, nego i općenito svim ljudima u potrebi. Pomaganje kojem težimo uvijek je obostrani proces u kojem istovremeno dajemo i primamo. Tako je već godinama jedna od aktivnosti Štrikeraj cafea organizacija i provođenje projekata za pomoć i podršku oboljelima od Alzheimera i drugih demencija.
Svako pomaganje drugima pomaže i našim korisnicima da jačaju samopouzdanje. Već i sam osjećaj zadovoljstva učinjenim velika je pokretačka snaga za nove inicijative.
Sve navedeno ukazuje na bogatstvo našeg programa kojim smo u velikoj mjeri utjecali na podizanje razine kvalitete života naših korisnika, mladih i odraslih osoba s intelektualnim teškoćama.
Zahvaljujući i predanom radu vaše udruge, unazad nekoliko godina bitno se poboljšao život osoba s intelektualnim teškoćama u izvaninstitucionalnim zajednicama. Što bi se još trebalo poduzeti kako bi centri neovisnog življenja – kakav je, primjerice, onaj u Novom Jelkovcu – unaprijedili kvalitetu svojih usluga?
– Udruga OZANA već više od 20 godina aktivno surađuje sa zagrebačkim Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom, Fakultetom socijalnog rada i Učiteljskim fakultetom. Studenti tih fakulteta provode obvezne vježbe i praksu kroz naš program. Ponosni smo na veliki interes od strane studenata da u OZANI stječu prva praktična znanja i vještine u radu s osobama s invaliditetom, ali i na činjenicu da su profesori prepoznali OZANU kao mjesto za stjecanja neposrednog radnog iskustva.
I naše programske aktivnosti uključuju radionice čiji je cilj pripremiti naše korisnike za što neovisniji svakodnevni život. Tu je na primjer priprema jednostavnih jela, vrtlarenje, stjecanje raznih socijalnih kompetencija.
Najbitnije pitanje u vezi s problematikom neovisnog življenja za osobe s invaliditetom jest kako motivirati mlade ljude da se opredijele za djelatnosti socijalnog karaktera koje podrazumijevaju podršku osobama s invaliditetom. Unatoč činjenici da nam se svi studenti rado obraćaju s upitima za praksu, ali i za volontiranje, mi se suočavamo s problemom kako te iste obrazovane i sposobne mlade ljude zadržati i nastaviti im prenositi radno iskustvo nakon završenog fakultetskog obrazovanja.
Naime, studenti koji dolaze u doticaj s udrugama poput naše, osim što cijene sve što činimo za osobe s invaliditetom i što uočavaju izuzetan angažman u nastojanju da svaki dan podižemo razinu kvalitete života osoba s invaliditetom, istovremeno uočavaju i konstatnu borbu u osiguravanju sredstava za temeljnu djelatnost pa su skloniji tome da otvaraju privatne kabinete i obrte kroz koje će pružati usluge osobama s invaliditetom. Razumljivo, iako nažalost, takve usluge nisu dostupne svima, a upravo dostupnost socijalnih usluga svima onima koji ih trebaju mora biti prvi prioritet.
Također, za postići što višu razinu neovisnog življenja potreban je i dodatni angažman roditelja/skrbnika, odnosno cijele obitelji osoba s invaliditetom. Da bi se nešto promijenilo u današnjem stanju, nužna je edukacija roditelja i suočavanje s činjenicom da u jednom trenutku, koji je teško predvidjeti, nećemo moći biti apsolutno na usluzi svojoj djeci. Nikada nije prerano započeti planirati i istraživati mogućnosti gdje vidimo vlastitu djecu u trenutku kada im kao roditelji više ne budemo u mogućnosti pružati svakodnevnu podršku. Svakako bi i zajednica u cijelini trebala svojim resursima pomoći u otvaranju što većeg broja centara-stambenih jedinica za neovisno življenje. Osigurati prostor i potrebna sredstva je zadaća društva, odnosno države, jer su potrebe velike i nužne već odavno.
Poznato je da danas većina udruga koje okupljaju osobe s invaliditetom jedva preživljava i s teškom mukom realiziraju svoje projekte. Imate li i Ozana sličnih problema, kako se financirate?
– Nažalost, svakodnevnica udruge OZANA je konstantna borba za opstanak. Nije poanta samo postojati već pružati kvalitetan program, a kvalitetan program podrazumijeva i adekvatna sredstva.
Javnosti je vjerojatno malo poznato da udruge kao što je OZANA dobivaju od nadležne državne institucije određeni iznos za svakog pojedinog korisnika, u visini ovisnoj o usluzi koju pružaju. No, sredstva koja dobije OZANA nisu dostatna i jedva pokrivaju plaće zaposlenika. Za sve ostale izdatke, kao što su, na primjer, najam prostora, režije, prehrana, nabava potrebnog didaktičkog materijala ili održavanje prostora, mi se moramo pobrinuti sami.
To znači da uz svoju primarnu i svakodnevnu djelatnost, provodimo i niz različitih projekata za koje se natječemo i koji nam, ako su odobreni, pomažu da opstanemo i funkcioniramo. Privatne donacije, kao i one koje dolaze od poslovnih subjekata, također su nam nemjerljiva pomoć.
Dakle, bez projektnih i donacijskih sredstava, bilo bi nam nemoguće održati kvalitetu programa. Međutim, nikada ne znamo hoće li nam projekt biti odobren ili ne, a naravno da se ne možemo apsolutno osloniti niti na donacije.
Trudimo se kroz projekte koje provodimo osigurati potrebnu opremu i kvalitetnu realizaciju, ali to uz svakodnevni program zahtjeva dodatno planiranje, dodatno vrijeme. Dodatno smo opterećeni rokovima za izvještavanje u tijeku i nakon realizacije projekata. Od samoga planiranja projekta preko njegovoga odobrenja od strane oglašivača natječaja do konačne realizacije, puno parametara se promjeni, npr. cijene opreme potrebne za realizaciju projekta, pa smo uza sve dodatne poslove primorani tražiti rješenja odnosno odobrenja za prenamjenu sredstava. Sve su to situacije koje opterećuju svakodnevni rehabilitacijsko-terapeutski program.
Izuzetno smo zahvalni svim donatorima koji nas podržavaju. Nije riječ samo o donacijama financijskih sredstava, nego i donacijama materijala koji koristimo u našim radionicama kao na primjer vune, konca, pribora za kukičanje i pletenje. Zahvalni smo i za projekte, naravno.
Međutim, i projekti i donacije trebali bi biti nadopuna adekvatnim sredstvima realno potrebnima za provođenje naše redovne I kontinuirane djelatnosti, a nikako za popunjavanje rupa zbog nedostatnih temeljnih sredstava.
Projekti i donacije su nesigurna sredstva, a za udruge koje nude ozbiljan i kvalitetan program, kao što to čini OZANA, apsolutno je neprihvatljivo da svoju djelatnost temelje na nesigurnim sredstvima.
Socijalne usluge moraju biti adekvatno i realno vrednovane.
Mario Kovač široj je javnosti ponajprije poznat kao kazališni i filmski redatelj, no svoje je znanje i iskustvo usporedo stavio u funkciju inkluzivnih projekata, u kojima je značajne uloge povjerio upravo osobama s invaliditetom
Poslušaj članak
Gospodine Kovač, nedavno ste nas ugodno iznenadili s Inkluzivnim kvizom, jedinstvenim i neobičnim projektom u kojemu ste okupili kvizaše sa i bez invaliditeta. Recite nam, mogu li ovakvi projekti, polako ali sistematično, rušiti predrasude koje, nažalost, i danas postoje prema osobama s invaliditetom?
– Mogli bi, kad bi na njih dolazile osobe koje imaju te predrasude. Nažalost, na ovakva događanja uglavnom dolaze osobe koje nemaju te predrasude. No, odnekud treba krenuti pa se nadam da bi ovakva okupljanja mogla zaživjeti na nekim fakultetima i akademskim institucijama, pa se odatle proširiti i na neka potencijalno zanimljiva područja, u javnost. Doživljavam ovo kao nastavak uvjerevanja šire javnosti, koja nema svakodnevni doticaj s osobama s invaliditetom, kako ih ne trebaju doživljavati isključivo kroz socijalnu ili medicinsku prizmu – što je dominantan narativ u našim medijima – već i kao socijalna i društvena bića te aktivne pripadnike zajednice.
Autor ste nekoliko inkluzivnih kazališnih projekata i predstava u kojima ste glavne uloge povjerili glumcima s invaliditetom. Koliko je dugogodišnja suradnja s osobama s invaliditetom utjecala na Vas, ne samo kao kazališnog i filmskog redatelja, nego i posve osobno?
– Zapravo, u potpunosti sam prestao doživljavati invaliditet određene osobe kao neki izrazito važan faktor za njeno definiranje. Otprilike mi je u rangu nečije boje kose ili glazbenog ukusa, tek jedna od nečijih karakteristika, nimalo važnija od nekih drugih. Izuzetak je, naravno, u tome što se unaprijed pripremim na neke arhitektonske ili prostorne probleme ako znam da ulazim u određeni projekt ili privatno druženje sa osobom kojoj možda neki sadržaji nisu pristupačni iz tih razloga.
Često ste radili i s glumcima s intelektualnim teškoćama. Opišite nam izazove s kojima ste se susretali na tim projektima?
– Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer ne postoji jedinstvena formula koja bi obuhvatila širi spektar takvih korisnika. Osobe s intelektualnim teškoćama su često jedinstvene i svako od njih ima neki svoj mehanizam ili metodu unutar koje funkcionira, gotovo za svakog od njih vrijedi potpuno zasebni, individualni kod putem kojeg komuniciramo, surađujemo i stvaramo. Izazova je puno i različiti su, a najvažnije oruđe za nositi se s tim izazovima je prvenstveno – strpljenje. Strpljenje i razumijevanje su ključevi bez kojih ne treba ni krenuti u avanturu takvog zajedničkog stvaralačkog rada, baš kao i čvrsta volja za naizgled beskonačno ponavljanje materijala.
Kako kulturnu scenu općenito učiniti inkluzivnijom, što kao društvo trebamo napraviti kako bi i umjetnici s invaliditetom postali predmetom javnog interesa?
– Za početak, mislim da se i sami umjetnici s invaliditetom tu trebaju više potruditi, stalno težiti podizanju kvalitete svog rada, educiranju i učenju. Nije dovoljno očekivati od javnosti da pokazuje interes za njihov rad bez vlastitog napora. Umjetnost treba stvarati iz potreba da se ona stvara, a ne iz potrebe da budeš prihvaćen. Naravno da je ljepše kad se tvoj rad prepozna i verificira pažnjom publike, nagradama ili financijskim uspjehom ali oni ne bi trebali biti ultimativni cilj. Također, svi umjetnici, pa tako i oni sa invaliditetom, trebaju odbiti biti stavljeni u geto gdje se dive jedni drugima, već biti spremni i na negativne kritike i komentare svog rada ako žele biti ravnopravni. Inkluzija je mač s dvije oštrice i tko želi ući u umjetničku arenu, mora biti spreman na mogućnost da se poreže. Treba biti strpljiv i uporan, pa čak spreman i na neuspjeh na isti način kako su na to spremni i umjetnici koji nemaju invaliditet. Ne smije se invaliditet koristiti kao izlika za manjak truda ili talenta niti kao prečica za dostizanje nekih ciljeva, ali ne treba ga se ni skrivati niti bježati od njega, već ga prihvatiti kao realnost. Talent će se prepoznati i probiti, baš kao i rad uložen u to.
Uoči ATAAC 2026. razgovaramo s osnivačem tvrtka E-Glas i jednim od organizatora konferencije Miroslavom Vrankićem o novostima koje donosi jubilarno, deseto izdanje konferencije te budućnosti asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije
Poslušaj članak
ATAAC ove godine donosi novi format i spaja profesionalni i znanstveni program. Što nam to donosi i što će biti posebno na ovogodišnjoj konferenciji?
– Ove godine ATAAC slavi deset godina. Prvu konferenciju održali smo 2016. i tada nas je bilo 500, a lani nas je bilo 1180, od toga 350 online.
Novost je da ATAAC 2026. nisu jedna, nego dvije konferencije, u isto vrijeme i na istom mjestu. Stručna ostaje, odnosno, predavanja, radionice, izlagački prostor, igraonica i simultani prijevod. Prvi put održava se i znanstvena konferencija s 88 recenziranih radova i 258 autora iz 27 zemalja.
Spajamo ih jer je razdvojenost prakse i istraživanja problem naše struke. Logoped treba znati što pokazuju istraživanja, a istraživač vidjeti praksu. Na ATAAC-u će ta dva svijeta biti pod istim krovom, a prijava na znanstveni dio uključuje i stručni program.
Posebno sam ponosan što se 19. i 20. listopada, dva dana prije ATAAC-a, u Zagrebu održava prvi ISAAC International Forum u povijesti te svjetske organizacije. Tako će četiri dana zaredom Zagreb okupljati svjetski vrh ovog područja.
Što je danas novo i najzanimljivije u svijetu asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije? Koliko u tome već pomažu AI, praćenje pogleda i druge nove tehnologije?
– Pomažu više nego što se prije pet godina činilo mogućim. Praćenje pogleda više nije samo način upravljanja uređajem. Ines Delzotto iz pulskog Centra Veruda govori o tome kako podaci o tome kamo dijete gleda otkrivaju kako ono vidi svijet.
Umjetna inteligencija ulazi kroz mala vrata, ali ulazi: generiranje simbola, brža priprema materijala, prilagodba teksta. U znanstvenom programu imamo radove upravo o tome.
Sučelja mozak–računalo su sljedeći korak. Kevin Pitt sa Sveučilišta Nebraska-Lincoln govori o tome za djecu i ističe da se istraživanja previše vrte oko slovkanja, iako djeca komuniciraju simbolima i slikama.
Tehnologija je odmakla brže nego što je uvodimo u svakodnevni rad. Uređaj bez educiranog čovjeka uz sebe ostaje u ladici, zato je uz tehnologiju važno i znanje o njezinoj primjeni.
Gdje je Hrvatska danas kada govorimo o asistivnoj tehnologiji i komunikaciji?
– U zadnjih desetak godina dogodio se velik pomak u svijesti. Kad smo 2016. krenuli s ATAAC-om, asistivna tehnologija većini je bila nepoznanica. Danas stručnjaci znaju što postoji, roditelji znaju da imaju pravo pitati, a sve je više educiranih stručnjaka.
Problem je što svijest nije dovoljna ako iza nje ne stoji sustav. Najveća prepreka je financiranje. Komunikatori i dalje nisu na listi pomagala Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa obitelji često same moraju pronaći način da plate ono što je djetetu potrebno. Ne radi se o luksuzu, nego o uređaju koji djetetu omogućuje komunikaciju.
Problem je i opterećenost stručnjaka. Asistivna tehnologija traži vrijeme za procjenu, uvođenje i rad s cijelom djetetovom okolinom. Znanje i svijest imamo, ali nedostaju uvjeti da dođu do svakog djeteta kojem trebaju.
Imate li mogućnost besplatnog sudjelovanja na ATAAC-u?
– Kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene. Registracija je na www.ataac.eu/hr. Za desetu obljetnicu otvaramo i online praćenje konferencije kolegama iz zemalja u kojima je kotizacija prepreka.
Što će posjetitelji ATAAC-a 2026. moći vidjeti i isprobati?
– Imamo izlagački prostor s proizvođačima iz cijelog svijeta, gdje se uređaji mogu isprobati, te ATAAC igraonicu.
Iz programa bih izdvojio Karen Erickson sa Sveučilišta Sjeverne Karoline, koja govori o tome kako jezik modelirati kroz cijeli dan, a ne samo u 45 minuta terapije.
John Costello iz bostonske Dječje bolnice govori o komunikaciji u bolnici, a posebno je zanimljivo snimanje vlastitog glasa dok ga čovjek još ima, kako bi ga kasnije mogao koristiti.
Preporučio bih i predavanje „Who chooses MY words?“, koje drži Jamie Preece, koji i sam koristi potpomognutu komunikaciju. To je predavanje korisnika potpomognute komunikacije koje će mnogima biti inspirativno.
Uz to imamo radionice, prezentacije postera i znanstveni program. Stručna konferencija ima simultani prijevod, a može se pratiti i online.
Za kraj, što biste poručili svima koji razmišljaju o dolasku na ATAAC – zašto je važno da budu dio ove priče?
– Ovo je prilika za svakoga, a ne samo za uski krug stručnjaka. Ako radite u ovom području, čut ćete ljude koji pomiču granice i otići s idejama koje možete primijeniti već sljedeći tjedan. Ako tek upoznajete asistivnu tehnologiju, vidjet ćete i isprobati stvari za koje niste znali da postoje.
Ljudi posebno ističu druženje s kolegama, razmjenu iskustava i mogućnost isprobavanja opreme. Mnogi stručnjaci rade sami u svojim sredinama, a ovdje nisu sami.
Da cijena ne bude prepreka, kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene.
Vidimo se 21. i 22. listopada u Mozaik Event Centru. Sve informacije su na www.ataac.eu.
Studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Leon Benković i Fran Krasnić razvili su aplikaciju SIADUS, zahvaljujući kojoj podrška studentima s invaliditetom više nije prepuštena slučaju, već je organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja. Više o projektu rekao nam je njegov voditelj, Fran Krasnić
Poslušaj članak
Što je platforma SIADUS i što je potaknulo njezin razvoj?
-SIADUS je digitalni sustav koji povezuje studente s invaliditetom sa studentima-asistentima spremnima pružiti podršku u svakodnevnim akademskim aktivnostima.
Ideja je proizašla iz osobnog iskustva. Tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja osobe s invaliditetom najčešće imaju određenu razinu podrške, primjerice kroz asistente u nastavi. Ulaskom u visoko obrazovanje takva podrška uglavnom prestaje, pa se studenti često oslanjaju na improvizaciju i dobru volju pojedinaca.
Studentima s invaliditetom mogu biti potrebni pomoć pri kretanju po fakultetu, administrativnim postupcima, vođenju bilježaka ili dohvaćanju materijala. Cilj SIADUS-a jest da podrška ne bude slučajna, nego organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja.
Kako funkcionira sustav SIADUS?
-SIADUS se temelji na tri korisničke uloge: studentu s invaliditetom, studentu-asistentu i koordinatoru na fakultetu.
Student s invaliditetom unosi raspored, potrebe i preferencije, student-asistent svoju dostupnost i vrste podrške koje može pružiti, dok koordinator nadzire proces, potvrđuje ili prilagođava suradnje te prati njihovu provedbu.
Na temelju unesenih podataka algoritam predlaže najprikladnije parove uzimajući u obzir rasporede, potrebe i dostupnost. Tehnologija pritom ne zamjenjuje ljudski odnos, nego automatizira organizaciju kako bi podrška bila brža, preglednija i pouzdanija.
Koje koristi donosi platforma?
-Studentima s invaliditetom SIADUS omogućuje strukturiranu i pouzdanu podršku te olakšava svakodnevno studiranje. Sustav im omogućuje jasno iskazivanje potreba i pravodobnu pomoć.
Studenti-asistenti razvijaju komunikacijske i socijalne vještine, stječu vrijedno iskustvo, a na pojedinim fakultetima njihov angažman može biti priznat kroz ECTS bodove ili druge oblike akademskog priznanja.
Visokoškolske ustanove dobivaju alat za organizaciju asistencije, praćenje suradnji i bolji uvid u potrebe studenata s invaliditetom. Time se smanjuje administrativno opterećenje te jača mogućnost uključivanja u europske projekte i reputacija institucije kao inkluzivne i društveno odgovorne.
SIADUS tako ne unapređuje samo organizaciju podrške, nego i razvija kulturu solidarnosti i ravnopravnosti unutar akademske zajednice.
U kojoj je fazi razvoja SIADUS?
-Platforma je tijekom proteklog semestra uspješno pilotirana na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Povratne informacije korisnika bile su vrlo pozitivne. Studentima s invaliditetom posebno znači što podrška više nije prepuštena slučaju, dok studenti-asistenti dobivaju jednostavan način uključivanja i konkretan doprinos kolegama.
Pilot-faza omogućila je testiranje sustava u stvarnim uvjetima i prepoznavanje mogućnosti za daljnje unaprjeđenje prije širenja na druge ustanove.
Projekt je sudjelovao u ZICER Startup Factory programu te je predstavljen na regionalnim i međunarodnim startup događanjima, uključujući PODIM u Mariboru i Zagreb Slush’D, kao i na stručnim skupovima posvećenima inovacijama, poduzetništvu i inkluziji.
SIADUS je osvojio priznanje za najbolji poster na stručnom skupu ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’, a razvoj projekta nagrađen je i Posebnim rektorovim priznanjem za doprinos inkluzivnom obrazovanju. Ta priznanja potvrđuju da akademska zajednica prepoznaje vrijednost održivog rješenja za studente s invaliditetom.
Koji su daljnji planovi razvoja?
-Nakon pilot-projekta plan je postupno proširenje SIADUS-a na druge zainteresirane visokoobrazovne ustanove u Hrvatskoj. Sustav je razvijen modularno i skalabilno kako bi se mogao prilagoditi različitim fakultetima i njihovim potrebama.
Paralelno razvijamo modul internog naziva ‘Crni labud’, koji će studentima s invaliditetom olakšati prijelaz na tržište rada povezivanjem s poslodavcima prema kompetencijama, interesima i potrebama tržišta.
Dugoročni je cilj da SIADUS postane cjelovit sustav podrške koji prati osobu od početka studiranja do zapošljavanja, istodobno studentima olakšavajući profesionalni razvoj, a poslodavcima omogućujući pristup obrazovanim i motiviranim kandidatima s invaliditetom.
Tko su Purger i Purgerica?
Kreativno crtanje, filmsko druženje i izrađivanje božićnih ukrasa
BOLJE DA SE NISI NI RODILA Predstava o predrasudama
Magnetima do sigurnijeg pokreta osoba s amputacijom
-
Zdravlje i ljepotaPrije 6 danaNamirnice u borbi protiv gripe
-
Osobe s invaliditetomPrije 3 danaACT Grupa poziva na zapošljavanje osoba s invaliditetom
-
Osobe s invaliditetomPrije 4 danaRoditelji njegovatelji traže pravo na bolovanje i godišnji odmor
-
in MREŽAPrije 5 danaOsobe s invaliditetom u svijetu podcasta
-
VijestiPrije 4 danaU Zagrebu akcija za rano otkrivanje šećerne bolesti
-
VijestiPrije 5 danaDjeca leptiri trebaju dostupnu terapiju
-
EU kutakPrije 5 danaOsobe s invaliditetom u Hrvatskoj među najizloženijima siromaštvu
-
Civilno društvoPrije 6 danaSvatko od nas sutra može postati OSI