Gospođo Jelić, Ozana je još prije gotovo četvrt stoljeća pokrenula Dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti. U kojoj su mjeri vaši programi podigli kvalitetu života korisnika s invaliditetom?
– Da budemo sasvim precizni, udruga OZANA osnovana je 1991. godine na inicijativu gospođe Katice Radonić koja je imala želju da u našu sredinu prenese svoje iskustvo života i rada iz engleskoga Camphilla, zajednice s posebnim zdravstveno-pedagoškim i društveno-socijalnim pristupom osobama s invaliditetom, gdje se ona stručno usavršavala.
Djelovanje smo započeli predškolskim programom za djecu s teškoćama u razvoju te ubrzo i s radionicama za mlade i odrasle s invaliditetom. Zbog nedostatnih i nesigurnih financijskih sredstava, predškolski program smo, nažalost, bili prisiljeni obustaviti 2022. godine.
Zbog velikog interesa za naše programe i radionice, ali i zbog izmjene Zakona o socijalnoj skrbi po kojem su tada udruge mogle skrbiti samo o 20 korisnika, 2002. godine udruga je osnovala ustanovu OZANA – Dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti.
Godine 2013. pokrenuli smo Štrikeraj cafe – program koji u zajednički stvaralački i kreativan proces uključuje članove lokalne zajednice i naše korisnike.
Od samoga osnivanja, svrha udruge OZANA jest poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom i njihovih obitelji.
Koliko članova trenutačno imate u udruzi?
– U svom sjedištu u Ulici grada Vukovara 239 u Zagrebu, trenutno skrbimo o 49 mladih i odraslih osoba s intelektualnim teškoćama, starosne dobi od 21 do 57 godina života.
Program udruge objedinjuje rehabilitacijsko-terapeutske aktivnosti sa sadržajima socijalnoga karaktera. Polazište za izbor sadržaja i kreiranje svakodnevnog ritma i dinamike rada temeljimo na individualnim specifičnostima korisnika i usklađujemo s tijekom kalendarske godine, obilježavanjem svetkovina i blagdana.
Rehabilitacijsko-terapeutske aktivnosti razvijaju motoričku spretnost, kreativno izražavanje, samostalnost i samopouzdanje, te socijalne kompetencije naših korisnika. Realiziramo ih kroz radionice ručnog i strojnog šivanja, obrade i oblikovanja vune, obrade gline, tkanja, pletenja i kukičanja, pripreme jednostavnih jela/kuhanja, vrtlarstva i osnova botanike, te sportske aktivnosti, zborsko pjevanje i ples – s naglaskom na irski ples.
Zajedno slavimo rođendane, obilježavamo svetkovine i tradicijska događanja, organiziramo izložbe radova nastalih kroz svakodnevne aktivnosti, i izlete u prirodu.
Kroz razne projekte sudjelujemo u društvenom i kulturnom životu grada Zagreba. Surađujemo s nadležnim gradskim i državnim institucijama, centrima za socijalnu skrb te razmijenjujemo iskustva sa srodnim zagrebačkim ustanovama. S roditeljima svojih korisnika radimo kroz kućne posjete i roditeljske sastanke koji pored tehničkih informacija sadrže i predavanja i radionice o stručnim temama i sa stručnim vodstvom.
Jeste li uspjeli svojim programima i projektima senzibilizirati javnost o izazovima s kojima se sureću vaši korisnici?
– Našim programima i projektima utjecali smo na veću vidljivost osoba s invaliditetom, odnosno na podizanje razine svjesnosti o potrebama, mogućnostima i sposobnostima osoba s invaliditetom. Omogućili smo našim korisnicima da se predstave u javnosti i osvijeste je o položaju osoba s invaliditetom u društvu. Kroz razne projekte naši korisnici su postajali i učitelji djeci, mladima i odraslim osobama u stjecanju vještina ručnoga rada.
Naš Štrikeraj cafe omogućuje zainteresiranim građanima da se uključe u kreativne inicijative i pridonesu sadržajima koji pomažu ne samo našim korisnicima, nego i općenito svim ljudima u potrebi. Pomaganje kojem težimo uvijek je obostrani proces u kojem istovremeno dajemo i primamo. Tako je već godinama jedna od aktivnosti Štrikeraj cafea organizacija i provođenje projekata za pomoć i podršku oboljelima od Alzheimera i drugih demencija.
Svako pomaganje drugima pomaže i našim korisnicima da jačaju samopouzdanje. Već i sam osjećaj zadovoljstva učinjenim velika je pokretačka snaga za nove inicijative.
Sve navedeno ukazuje na bogatstvo našeg programa kojim smo u velikoj mjeri utjecali na podizanje razine kvalitete života naših korisnika, mladih i odraslih osoba s intelektualnim teškoćama.
Zahvaljujući i predanom radu vaše udruge, unazad nekoliko godina bitno se poboljšao život osoba s intelektualnim teškoćama u izvaninstitucionalnim zajednicama. Što bi se još trebalo poduzeti kako bi centri neovisnog življenja – kakav je, primjerice, onaj u Novom Jelkovcu – unaprijedili kvalitetu svojih usluga?
– Udruga OZANA već više od 20 godina aktivno surađuje sa zagrebačkim Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom, Fakultetom socijalnog rada i Učiteljskim fakultetom. Studenti tih fakulteta provode obvezne vježbe i praksu kroz naš program. Ponosni smo na veliki interes od strane studenata da u OZANI stječu prva praktična znanja i vještine u radu s osobama s invaliditetom, ali i na činjenicu da su profesori prepoznali OZANU kao mjesto za stjecanja neposrednog radnog iskustva.
I naše programske aktivnosti uključuju radionice čiji je cilj pripremiti naše korisnike za što neovisniji svakodnevni život. Tu je na primjer priprema jednostavnih jela, vrtlarenje, stjecanje raznih socijalnih kompetencija.
Najbitnije pitanje u vezi s problematikom neovisnog življenja za osobe s invaliditetom jest kako motivirati mlade ljude da se opredijele za djelatnosti socijalnog karaktera koje podrazumijevaju podršku osobama s invaliditetom. Unatoč činjenici da nam se svi studenti rado obraćaju s upitima za praksu, ali i za volontiranje, mi se suočavamo s problemom kako te iste obrazovane i sposobne mlade ljude zadržati i nastaviti im prenositi radno iskustvo nakon završenog fakultetskog obrazovanja.
Naime, studenti koji dolaze u doticaj s udrugama poput naše, osim što cijene sve što činimo za osobe s invaliditetom i što uočavaju izuzetan angažman u nastojanju da svaki dan podižemo razinu kvalitete života osoba s invaliditetom, istovremeno uočavaju i konstatnu borbu u osiguravanju sredstava za temeljnu djelatnost pa su skloniji tome da otvaraju privatne kabinete i obrte kroz koje će pružati usluge osobama s invaliditetom. Razumljivo, iako nažalost, takve usluge nisu dostupne svima, a upravo dostupnost socijalnih usluga svima onima koji ih trebaju mora biti prvi prioritet.
Također, za postići što višu razinu neovisnog življenja potreban je i dodatni angažman roditelja/skrbnika, odnosno cijele obitelji osoba s invaliditetom. Da bi se nešto promijenilo u današnjem stanju, nužna je edukacija roditelja i suočavanje s činjenicom da u jednom trenutku, koji je teško predvidjeti, nećemo moći biti apsolutno na usluzi svojoj djeci. Nikada nije prerano započeti planirati i istraživati mogućnosti gdje vidimo vlastitu djecu u trenutku kada im kao roditelji više ne budemo u mogućnosti pružati svakodnevnu podršku. Svakako bi i zajednica u cijelini trebala svojim resursima pomoći u otvaranju što većeg broja centara-stambenih jedinica za neovisno življenje. Osigurati prostor i potrebna sredstva je zadaća društva, odnosno države, jer su potrebe velike i nužne već odavno.
Poznato je da danas većina udruga koje okupljaju osobe s invaliditetom jedva preživljava i s teškom mukom realiziraju svoje projekte. Imate li i Ozana sličnih problema, kako se financirate?
– Nažalost, svakodnevnica udruge OZANA je konstantna borba za opstanak. Nije poanta samo postojati već pružati kvalitetan program, a kvalitetan program podrazumijeva i adekvatna sredstva.
Javnosti je vjerojatno malo poznato da udruge kao što je OZANA dobivaju od nadležne državne institucije određeni iznos za svakog pojedinog korisnika, u visini ovisnoj o usluzi koju pružaju. No, sredstva koja dobije OZANA nisu dostatna i jedva pokrivaju plaće zaposlenika. Za sve ostale izdatke, kao što su, na primjer, najam prostora, režije, prehrana, nabava potrebnog didaktičkog materijala ili održavanje prostora, mi se moramo pobrinuti sami.
To znači da uz svoju primarnu i svakodnevnu djelatnost, provodimo i niz različitih projekata za koje se natječemo i koji nam, ako su odobreni, pomažu da opstanemo i funkcioniramo. Privatne donacije, kao i one koje dolaze od poslovnih subjekata, također su nam nemjerljiva pomoć.
Dakle, bez projektnih i donacijskih sredstava, bilo bi nam nemoguće održati kvalitetu programa. Međutim, nikada ne znamo hoće li nam projekt biti odobren ili ne, a naravno da se ne možemo apsolutno osloniti niti na donacije.
Trudimo se kroz projekte koje provodimo osigurati potrebnu opremu i kvalitetnu realizaciju, ali to uz svakodnevni program zahtjeva dodatno planiranje, dodatno vrijeme. Dodatno smo opterećeni rokovima za izvještavanje u tijeku i nakon realizacije projekata. Od samoga planiranja projekta preko njegovoga odobrenja od strane oglašivača natječaja do konačne realizacije, puno parametara se promjeni, npr. cijene opreme potrebne za realizaciju projekta, pa smo uza sve dodatne poslove primorani tražiti rješenja odnosno odobrenja za prenamjenu sredstava. Sve su to situacije koje opterećuju svakodnevni rehabilitacijsko-terapeutski program.
Izuzetno smo zahvalni svim donatorima koji nas podržavaju. Nije riječ samo o donacijama financijskih sredstava, nego i donacijama materijala koji koristimo u našim radionicama kao na primjer vune, konca, pribora za kukičanje i pletenje. Zahvalni smo i za projekte, naravno.
Međutim, i projekti i donacije trebali bi biti nadopuna adekvatnim sredstvima realno potrebnima za provođenje naše redovne I kontinuirane djelatnosti, a nikako za popunjavanje rupa zbog nedostatnih temeljnih sredstava.
Projekti i donacije su nesigurna sredstva, a za udruge koje nude ozbiljan i kvalitetan program, kao što to čini OZANA, apsolutno je neprihvatljivo da svoju djelatnost temelje na nesigurnim sredstvima.
Socijalne usluge moraju biti adekvatno i realno vrednovane.
