Do kobnog sudara Vogel je držala svjetski rekord od jedanaest osvojenih zlata na svjetskim prvenstvima u biciklizmu. I opet joj nije bilo dovoljno. Uvijek je za nju postojao sljedeći cilj, novo pobjedničko postolje i svjetski rekord
– Uvijek sam se pitala: koji je razlog zašto sam na zemlji? Možda sada s ovim glasom koji zastupa ljude s invaliditetom mogu učiniti svijet malo boljim kada odem – kaže Kristina Vogel, dvostruka osvajačica zlatnih olimpijskih medalja u biciklizmu i žena koja i danas uživa status jedne od najslavnijih njemačkih sportašica.
U svijet invaliditeta Vogel je zakoračila u lipnju 2018., na pripremama za Veliku nagradu Njemačke. Trenirala je s prijateljicom Pauline Grabosch, a kasnije tog dana Vogel je nagovorila svog trenera Detlefa Uibela da joj dopusti još jedan krug na velodromu, trkalištu za bicikliste. U jednom je trenutku snažno ubrzala na završnoj ravnini, nesvjesna da joj se jedan juniorski biciklist našao na putanji. Sudarila se s njim brzinom od 60 km na sat. Sudar joj je presjekao leđnu moždinu. Trener je pojurio prema njoj i držao je za ruku kad mu je Vogel rekla da ne osjeća svoje noge. Hitno je helikopterom prebačena u bolnicu u Berlinu i stavljena u induciranu komu.
U sljedeća tri mjeseca imala je više operacija. Nesreća ju je ostavila paraliziranu od prsa prema dolje.
Do kobnog sudara Vogel je zajedno s Anne Meares držala svjetski rekord od jedanaest osvojenih zlata na svjetskim prvenstvima. I opet joj nije bilo dovoljno. Uvijek je za nju postojao sljedeći cilj, novo pobjedničko postolje i svjetski rekord.
Njezin nevjerojatni natjecateljski duh doveo ju je do biciklističke dominacije na svjetskoj razini, a potom je Vogel taj duh usmjerila u pronalaženje nove svrhe – postala je srčana aktivistica u golemoj zajednici ljudi s invaliditetom.
– Kako god to protumačiš, činjenica je da ne mogu više hodati. Ponekad te život može jako, jako teško kazniti. Ali želim reći, život je ono što od njega napraviš, i nadam se da mogu dati snagu drugim ljudima kroz svoju priču – kaže Vogel.
Njezin stav i neposredno nakon nesreće bio je izrazito pozitivan. Za nju ne postoji nikakva krivnja povezana s novostečenim invaliditetom. Kada je hospitalizirana, provela je tri mjeseca daleko od očiju javnosti, a za njezinu paralizu znali su samo njezin dečko i najbliži članovi obitelji. Mediji, koleg(ic)e s biciklističkih staza i obožavatelji tek su čuli glasine o ozbiljnosti njezine ozljede.
– Ti mjeseci odsustva omogućili su mi da shvatim što znači biti paraliziran, što znači sjediti u invalidskim kolicima. Ta prva tri tjedna na intenzivnoj njezi bila su stvarno teška, jer je to bila borba za preživjeti. Bilo je jasno da će to biti najveća borba koju sam ikada vodila. Želiš živjeti, a ja sam morala odlučiti kakav će biti moj novi život – svjedoči Vogel.
Postojale su nove prepreke, poput onih arhitektonskih, koje su joj u početku bile frustrirajuće i teške za prihvatiti. Ali brzo je počela napredovati u svojoj rehabilitaciji, vraćajući se u teretanu i poznato sportsko okruženje. Danas pomaže mladim parasportašima da ostvare svoje snove i da invaliditet ne doživljavaju kao ograničenje, nego kao mogućnost za razvoj, i ljudski i sportski.
– Nekoć sam mislila: za deset godina, tko će znati tko je Kristina Vogel? A sad mislim da će sljedećih nekoliko godina, kada se pojavim u nekom javnom prostoru, ljudi definitivno znati tko sam, a to je ono što sam oduvijek željela – zaključila je svoju priču Vogel.
