Kažu da ‘što nije zapisano, kao da se nije niti dogodilo’. Zato nastavimo gdje smo prije mjesec dana nakratko (za)stali
U mozaiku pobuda za pisanjem Kunderina rečenica: ‘Slijepa je ulica mjesto mojih najvećih inspiracija’, upravo je jedan od kamenčića koji mi je nedostajao jer za slijepe ulice nepravedno vele da nikamo ne vode, kao da iz njih izlaza nema. One su, kako Kundera lijepo reče, dodatna motivacija i nadahnuće traganjima, nit vodilja koja mislima i pisanjem opčinja.
Kažu da ‘što nije zapisano, kao da se nije niti dogodilo’. Zato nastavimo gdje smo prije mjesec dana nakratko (za)stali.
Fotografija grafičkih radnica u knjigovežnici Dioničke tiskare u Gundulićevoj 18, snimljena oko 1913. godine. Nakon što je nastojanjem i novčanom pomoći biskupa Josipa Jurja Strossmayera 1871. u Zagrebu osnovana Dionička tiskara, ona se 1897. godine seli u novosagrađenu zgradu na adresi Gundulićeva 18. Ova je tiskara odigrala veliku ulogu u hrvatskom preporodu tiskajući najveći broj knjiga Matice hrvatske kao i ‘Vijenac’, središnji časopis hrvatske književnosti i kulture 19. stoljeća te znameniti zagrebački list ‘Obzor’.
Poslije drugoga svjetskog rata tiskarski život na ovoj adresi nastavlja zaštitna radionica DES, zapošljavajući većinom osobe oštećena sluha, nakon toga DIOZ, a poslije Domovinskog rata URIHO. Sve to vrijeme ovaj prostor i njegovi ljudi bili su rasadnik hrvatske riječi i publikacija raznih jer tiskarski su strojevi pismenost i kulturu umnažali. Od rujna 2016. ovdje je djelovala Virtualna radionica URIHO-ve Službe za rehabilitaciju, nastavljajući tradiciju riječi i otvaranja obrazovnih vidika generacijama njenih korisnika – osoba s invaliditetom.
Gundulićeva 18 – ta povijest sama po sebi, mnoge uspomene čuva… Sve vrijeme na adresi ovoj, koja zavređuje da ju se ‘hramom pismenosti’ zove, radilo se zdušno, kreativno, svrhovito i svojski valjano. Ljudi je rado posjećivali diveći se ‘čudima’ njenim.
A zadnjih godina beživotno zjapeći prostor, polunapušten, usahlog sadržaja i popucalog stoljetnog kontinuiteta, gotovo zamro. I tako ‘rijeke teku vjekovima, a ljudske se sudbine na obalamaodigravaju, da bi sutra (možda) bile zaboravljene, a rijeke daljetekle.’ S Kunderom započeli pa s njegovim riječima i završavamo. Sve lijepo zapisali da zaborav prevladao ne bi jer ‘što nije zapisano…’
