Znam da je sve što baca na ‘invalidsko’ i prilagodbu automatski skuplje, ali postoji razlika između skuplje i bolesno preskupo, a ja nekako vidim da ste većinom zagazili u ovu drugu kategoriju

Poslušaj članak

Nisam skrenula i još uvijek znam da je more slano, a zašto je i gorko, saznat ćete.

Dakle, prvo i osnovno, na poslu dosta kasno biramo termine ljetnog godišnjeg odmora. Mnogi, koji mogu tako, si rezerviraju termin za more još valjda u siječnju i jasno je da mene u lipnju više ništa smisleno, povoljno, pristupačno i blizu ne čeka.

Svejedno još nisam odustala i u zadnjih mjesec dana sam poslala sigurno 300-tinjak upita u razne Facebook grupe, turističke urede i gdje god sam vidjela da netko nudi smještaj na moru.

Moj oglas glasi:

‘Trebala bih pristupačan smještaj za invalidska kolica u periodu od 10. 8. do 16. 8.

Smještaj bi bio za četiri odrasle osobe, od kojih je jedna osoba u kolicima.

Pod pristupačno mislim na prizemlje, dovoljno široka vrata, slobodan prolaz do kreveta i dovoljno veliku walk-in kupaonicu s rukohvatom i nekakvom mogućnošću stavljanja plastičnog stolca u tuš. Mogu donijeti svoj stolac.

Potrebna je i blizina plaže, na kojoj je barem sitni šljunak jer za ulazak u more imam svoja JOB kolica. I na kraju me zanima cijena.’

Turistički uredi uglavnom odgovaraju da mi ne mogu ponuditi pristupačan smještaj u traženom periodu jer je sve popunjeno ili da uopće nemaju pristupačnog smještaja u evidenciji.

Što se tiče pojedinih destinacija koje u ponudi imaju one male, slatke kućice u kojima imate sve, jedni nisu imali termin, a drugi su rekli da bi u traženom terminu to iznosilo oko 2500 eura. Sve prilagođeno. Ali – precijenjeno.

Hoteli kojima sam poslala upit ili nemaju ništa slobodno ili se iznos penje na oko 4000 eura, polupansion za nas četvero.

Privatne iznajmljivače sam najviše kontaktirala. Smještaji koji su cjenovno i pristupačnošću okej odavno su popunjeni, pa sam si mogla jedino složiti svoju listu ‘dolazi u obzir’ za iduću godinu, ako me netko opet ne preduhitri. Uglavnom su se cijene kretale malo preko 100 eura za noć i to još mogu podnijeti ako je u pitanju novi apartman.

Kod nekih privatnih iznajmljivača sam dobila također dojam da su radije rekli ‘nemam slobodno’ nego riskirali da im ja s kolicima izgrebem podove, štokove i tko zna što još. Ljudi, pa ni sebi doma ne uništavam stan, zašto bih vaš?

Pitala sam i u nekoliko vila s bazenom – neke su zauzete, neke predaleko od mora, jer realno, da se hoću kupati samo u bazenu, to mogu i u Zagrebu, Zagorju, a na kraju krajeva, imam doma veliki bazen koji sam prije nekoliko godina kćeri kupila i ne mogu u njega, jednako kao što ne mogu ni u ove vilinske, iliti u sklopu vile.

Meni uopće u konačnici ne treba vila – ni doma ne živim u njoj – treba mi samo ono već navedeno da mogu dostojanstveno preživjeti tih par dana odmora, bez dvojbe kako ću piškiti, oprati se i leći u krevet.

E da, u vili je noć preko 200 eura, barem ono što sam pitala. Preko 200 eura za spavanje, bez da je itko od nas pojeo slanac, polizao preskupi sladoled, pojeo burek koji nosaju po plaži ili si priuštio suncobran na plaži koji ima veću dnevnicu od mene.

Znam da je sve što baca na ‘invalidsko’ i prilagodbu automatski skuplje, ali postoji razlika između skuplje i bolesno preskupo, a ja nekako vidim da ste većinom zagazili u ovu drugu kategoriju. I zato je more meni više gorko nego slano.

Prilagodba ne mora nužno biti skupa. Staklenu stijenu za tuš sam za doma platila malo više jer je najšira što su imali, rukohvati su kupljeni za manje od 30 eura po komadu, stolica za tuš je za 60 eura.

Sobna vrata su mi, rekoše majstori, u standardu što se tiče širine, spavaća soba mi je nekih 11 kvadrata, imam običan, jeftiniji krevet. Dakle, o nikakvim svemirskim posebnim namještajima se tu ne radi, niti o nikakvim vau skupim pomagalima.

Moj oglas za more sad i tu stoji, pa ako ima netko nešto smisleno za ponuditi – neka mi se slobodno javi.

Ako ništa, ostaje mi da svoje cerebralne nožice potoćam u lavor za nula eura. Ista je cijena u sezoni i podsezoni, a i sladoleda uvijek ima na akciji.

Još su mi živa sjećanja kada je tata poskrivečki, s uhom na kazetofonu, slušao Božićne pjesme. Bilo je to doba kada je Hrvatska ‘bila u genitivu’, a posvojni pridjev hrvatski bio omražen, pa gotovo i zabranjen

Poslušaj članak

Došle devedesete, Hrvatska izišla iz genitiva, a pridjev hrvatski počeo dobivati svoje konture i svoje zasluženo mjesto. Bilo na tom putu i uzlaznih i silaznih faza, ovisno o tome tko je i kada na kojem od zagrebačkih političkih brda stolovao.

I bi subota 5. srpnja 2025., i bi koncert, i bi pola milijuna ljudi. I ono najvažnije – bi zajedništvo, identifikacija, kolektivni naboj i pozitivne emocije i bi – domoljublje.

Svoje voljeti, tuđe poštivati.

U globalnom kompetitivnom svijetu uštogljenih individualaca, u svijetu polarizacije i svekolike represije, nacionalne vrijednosti nisu baš na cijeni pa se sve one koji ih poštuju nastoji omalovažiti, demonizirati i posramiti kao da su ‘građani drugog reda i primitivni pripadnici nekog plemenskog stada’.

A usprkos i unatoč svemu, svim moralizatorima raznih orijentacija i boja – od crvene, preko duginih, pa do modre, sive i one još tamnije, koji brvno u tuđem oku traže, a trun u svome ne vide, subotnji je koncert imao svoju katarzičnu i okrepljujuću notu, bivajući vezivnim tkivom tako nam potrebnim u ovim trusnim i nemilim vremenima.

Toplina stotina tisuća srdaca nadvladala je i onu sunčevu, puneći pozitivnom životnom energijom i šireći valove zajedništva diljem Lijepe Naše, mišljenjima raznim unatoč…

Kakva je, takva je, ali je naša – Lijepa Naša.

Ovaj tekst posvetit ću jednom važnom životnom problemu, a to je kako će osobe s invaliditetom nastaviti život kada njihovi roditelji ili skrbnici više neće moći brinuti o njima

Poslušaj članak

Ovaj problem se javlja kada se roditelj ili skrbnik osobe s invaliditetom razboli, a ne može otići na pregled jer nema kome ostaviti osobu s invaliditetom dok se vrati iz bolnice, a pogotovo ako mora ići na neki operativni zahvat i nakon njega odmah mora preuzeti brigu o osobi s invaliditetom.

Ono što je potrebno ovdje naglasiti jest da se ne može očekivati da brigu o osobi s invaliditetom preuzme drugi član obitelji (brat, sestra) bez obzira što i braća i sestre pružaju neprocjenjivu ljubav prema osobi s invaliditetom.

Problem nastavka života osobe s invaliditetom nakon što roditelj ili skrbnik više ne bude u mogućnosti brinuti o osobi s invaliditetom ne smije biti problem samo određene obitelji, nego i odgovornost zajednice u cjelini. Potrebno je otvoriti više stambenih zajednica i sličnih ustanova na razini cijele Republike Hrvatske i da svaka županija ima ustanovu koja bi bila prilagođena prema svakoj vrsti invaliditeta zasebno, da svaka skupina invaliditeta, pa tako i osoba s određenom vrstom invaliditeta, pripada u svoju ustanovu, a ne da u jednoj ustanovi budu smještene sve osobe s invaliditetom na jednom mjestu.

Isto tako, te ustanove koje bi brinule o osobama s invaliditetom zasebnih skupina trebaju imati kvalitetan stručan tim (koji bi trebao biti sastavljen od liječnika, psihologa i drugog stručnog osoblja) koje će sudjelovati u nastavku života osoba s invaliditetom, a ne da roditelji ili skrbnici moraju razmišljati jesu li osobu s invaliditetom povjerili u prave ruke i da li će sve biti u redu s istom.

Ne smijemo zanemariti činjenicu da, i ako je osoba s invaliditetom u lošem okruženju ili ako ne uspije prihvatiti okolinu, može dovesti do lošeg psihičkog stanja osobe s invaliditetom s obzirom da svi znamo da se osobe s invaliditetom ubrajaju u ranjive, odnosno osjetljive skupine društva.

Upravo iz tog razloga je potrebno da osobe s invaliditetom imaju dostojanstvene uvjete za kvalitetan nastavak života nakon što njihovi roditelji ili skrbnici više ne budu mogli brinuti o njima, jer samo na taj način možemo imati integrativno, a ne ekskluzivno društvo, odnosno društvo koje uključuje osobe s invaliditetom u sve aspekte društvenog života.