Ovo stanje najčešće pogađa osobe koje su sklone anksioznosti, perfekcionizmu ili imaju nisko samopouzdanje. Također, osobe koje su doživjele traumu, nalaze se pod kroničnim stresom ili boluju od depresije podložnije su razvoju ovog sindroma

U svakodnevnom životu svi se susrećemo s trenucima tjeskobe, brige i neizvjesnosti. Međutim, kod nekih osoba te misli ne prestaju – one se pojačavaju, ponavljaju i vrte u krug, često bez jasnog izlaza. Ovaj fenomen poznat je kao ‘spiralling thought’ sindrom ili po hrvatski, sindrom vrtložnih misli.

‘Spiralling thought’ označava stanje u kojem osoba doživljava neprekidni niz negativnih, često katastrofičnih misli koje se neprestano nadovezuju jedna na drugu. Ove misli mogu započeti nečim bezazlenim, poput brige zbog sutrašnjeg sastanka, ali se ubrzo pretvaraju u kompleksne scenarije pune straha, nesigurnosti i pretpostavki o najgorem mogućem ishodu.

U prijevodu, osoba postaje ‘zarobljena’ u vlastitim mislima, koje se ubrzano nižu, sve više obuhvaćaju različite aspekte života i stvaraju osjećaj gubitka kontrole.

Sindrom vrtložnih misli može uključivati neprekidno razmišljanje o istom problemu, zamišljanje najgorih mogućih scenarija, fokusiranost na vlastite greške iz prošlosti, pretjerano analiziranje tuđih reakcija, osjećaj tjeskobe, iscrpljenosti i napetosti i teškoće s koncentracijom i spavanjem.

Ovo stanje najčešće pogađa osobe koje su sklone anksioznosti, perfekcionizmu ili imaju nisko samopouzdanje. Također, osobe koje su doživjele traumu, nalaze se pod kroničnim stresom ili boluju od depresije podložnije su razvoju ovog sindroma.

Ako se ne prepozna na vrijeme, spirala misli može dovesti do povećanja razine stresa i tjeskobe, poremećaja spavanja, padanja u depresivna stanja, povlačenja iz socijalnih odnosa i smanjene produktivnosti i motivacije.

Važno je znati da se vrtložne misli mogu zaustaviti. Evo nekoliko metoda.

Tehnike mindfulnessa i disanja – svjesno disanje i usmjeravanje pažnje na sadašnji trenutak pomažu u prekidanju misaonih lanaca.

Pisanje misli – vođenje dnevnika pomaže u racionaliziranju i razdvajanju stvarnih problema od pretpostavki.

Postavljanje granica razmišljanju – dajte si ‘vremenski okvir’ za brigu (npr. 15 minuta dnevno).

Tjelesna aktivnost – tjelovježba dokazano smanjuje anksioznost i preusmjerava fokus.

Razgovor s terapeutom – psihoterapija, osobito kognitivno-bihevioralna terapija, učinkovita je u prepoznavanju i mijenjanju negativnih misaonih obrazaca.

Sindrom ‘spiralling thought’ nije službena dijagnoza, već pojam koji opisuje stvarno i iscrpljujuće mentalno stanje. Prepoznavanje obrazaca takvih misli prvi je korak prema oporavku. Kroz podršku, tehnike samopomoći i stručnu pomoć moguće je ponovno uspostaviti unutarnji mir i jasnoću.

U Hrvatskoj je 2024. godine evidentirano gotovo 400 tisuća osoba sa šećernom bolešću. Međutim, procjenjuje se da je ukupan broj oboljelih veći od 500 tisuća

Šećerna bolest je globalni javnozdravstveni problem. Zbog manjka tjelesne aktivnosti, sjedilačkog načina života te loših prehrambenih navika ubrzano raste broj oboljelih od šećerne bolesti.

U Hrvatskoj je 2024. godine evidentirano gotovo 400 tisuća osoba sa šećernom bolešću. Međutim, procjenjuje se da je ukupan broj oboljelih veći od 500 tisuća, s obzirom na to da više od 28 posto oboljelih nema postavljenu dijagnozu.

Šećerna bolest treći je vodeći uzrok smrti u Hrvatskoj, s udjelom od 7,7 posto. Čak 40 posto smrti od šećerne bolesti i njenih komplikacija događa se kod radno aktivne populacije, a više od trećine odraslih osoba sa šećernom bolešću nije dijagnosticirano niti liječeno.

Na važnost prevencije, rane dijagnostike, zdravstvene skrbi i podrške u zajednici ukazali su zdravstveni stručnjaci na okruglom stolu ‘Zdravlje počinje u zajednici’, koji su u srijedu organizirali Dom zdravlja Zagreb – Istok i Hrvatsko društvo za kronične bolesti povodom Hrvatskog dana šećerne bolesti. Okrugli stol moderirala je predsjednica Hrvatskog društva za kronične bolesti Zrinka Mach.

Liječnica obiteljske medicine iz Doma zdravlja Zagreb – Istok, Maja Jovičić-Sulje, istaknula je da obiteljski liječnik prati svoje pacijente već od najranije dobi te zna imaju li genetsku predispoziciju za razvoj bolesti. No pacijenti se mogu javiti i s određenim simptomima, na temelju kojih ih obiteljski liječnik upućuje na dijagnostički pregled. Najčešći simptomi koji ukazuju na šećernu bolest su pretjerana žeđ, pretjerana glad uz gubitak na težini, zamagljen vid, sporo zacjeljivanje rana, učestalo mokrenje te učestale infekcije mokraćnih puteva.

– Dosta je niska osviještenost pacijenata o šećernoj bolesti i njihovo znanje o njoj. Osoba ne osjeti da ima šećernu bolest, sve dok se ne jave neke uznapredovale komplikacije. Često puta pacijenti nisu niti motivirani za liječenje ako nemaju simptome – rekla je Jovičić-Sulje. Naglasila je da je u liječenju šećerne bolesti važna podrška obitelji, jer liječenje neće dati dobre rezultate ako ta podrška izostane. Spomenula je i da, nažalost, obiteljski liječnik zbog obujma posla ne može pacijenta sa šećernom bolešću provesti kroz plan ishrane i tjelovježbe.

Endokrinologinja i dijabetologinja KB Dubrava, Katica Letinić-Kravaščan, istaknula je da je kod svake osobe bitan personalizirani pristup. Od komplikacija kod šećerne bolesti spomenula je mikro i makrovaskularne komplikacije, srčani i moždani udar, perifernu arterijsku bolest koja može rezultirati amputacijom prstiju i udova, kroničnu bubrežnu bolest koja može dovesti do dijalize te sljepoću ako se problem s vidom ne liječi.

– Važno mi je porazgovarati s pacijentima jer imaju komorbiditete. Često su prisutne druge dijagnoze kao što je arterijska hipertenzija, a veliki je problem i debljina, pogotovo kod dijabetesa tipa 2. Tako da je personalizirani pristup bitan u odluci o uvođenju lijekova – rekla je Letinić-Kravaščan. Naglasila je da je šećerna bolest kompleksna te je nužna multidisciplinarna suradnja. Međutim, uz adekvatnu terapiju, važno je da se osoba s dijabetesom pridržava zdravih životnih navika.

– Osobe oboljele od šećerne bolesti trebaju mijenjati životne navike i pridržavati se dijabetičke prehrane, o kojoj su u KB Dubrava educirani od strane nutricionista. Ako se pacijent ne pridržava dijabetičke prehrane, sve je uzalud, pa i najbolji lijekovi. Važnu ulogu ima i pojačana fizička aktivnost – objasnila je Letinić-Kravaščan.

Magistra sestrinstva iz Doma zdravlja Zagreb – Istok, Martina Dizdar, opisala je ulogu patronažne medicinske sestre kad je riječ o pacijentima oboljelima od šećerne bolesti.

– Patronažne sestre obilaze pacijente u njihovim domovima te ih educiraju o upotrebi glukometra i primjeni terapije. Osobama se pokaže kako da mjere šećer, a potom to čine samostalno uz nadzor patronažne sestre -, pojasnila je Dizdar. Naglasila je da su patronažne sestre važan most između zdravstvenog sustava i zajednice, jer često na terenu održavaju preventivne akcije mjerenja krvnog tlaka i šećera u krvi, a pacijenti često upravo patronažnim sestrama prvi put prijavljuju simptome.

Na način prehrane osvrnuo se nutricionist KBC-a Zagreb, Nikola Mesarić. Naglasio je da su prehrambene navike prosječnog Hrvata prilično loše.

– Po pretilosti Hrvati su vodeći u Europi, a poražavajuća je činjenica da je pretilost prisutna kod velikog broja djece. Nažalost, ljudi ne jedu redovito, obroci se preskaču, a to dovodi do loših prehrambenih izbora – poseže se za hranom bogatom ugljikohidratima. Količina konzumirane hrane se ne kontrolira i to rezultira povećanjem tjelesne mase te razvojem šećerne bolesti. Među šest najdebljih nacija u Europi – svih šest su iz mediteranskih zemalja – rekao je Mesarić. Spomenuo je da KBC Zagreb ima nutricionističko savjetovalište, kao i KBC Dubrava, ali nažalost sve zdravstvene ustanove nemaju nutricionistički tim te je istaknuo kako je nužno da nutricionisti budu dio zdravstvenog tima.

– Ne mora se svaki dan jesti mediteranska hrana, važno je ograničiti unos pekarskih proizvoda, sokova, slatkiša i grickalica. Hranu često doživljavamo kao emocionalnu potrebu, te su neke preporuke i zabrane vezane uz prehranu teške. Stoga je potrebna i suradnja s psihologom – poručio je Mesarić.

Napredak u medicini i sve dostupniji oblici ciljane terapije i imunoterapije znače i bolju prognozu, ali ključnu ulogu i dalje ima pravovremena dijagnoza

Svake godine 8. svibnja obilježava se Svjetski dan raka jajnika, s ciljem podizanja svijesti o ovom tihom, ali iznimno ozbiljnom obliku raka koji najčešće pogađa žene u dobi iznad 50 godina, ali se sve češće dijagnosticira i kod mlađih žena.

Rak jajnika često se naziva ‘tihim ubojicom’ jer u ranim stadijima ne pokazuje jasne simptome. Kada se simptomi pojave, često su nespecifični – nadutost, bol u trbuhu, učestalo mokrenje, osjećaj sitosti nakon malog obroka – pa se bolest nerijetko otkrije tek u poodmakloj fazi.

Prema podacima Registra za rak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od raka jajnika u Hrvatskoj godišnje obolijeva između 400 i 450 žena, dok svake godine umire oko 300 žena.

U 2021. godini od raka jajnika oboljelo je 418, dok je u 2022. godini umrlo njih 305. Iako se češće javlja kod starijih žena, u preko trećine slučajeva dijagnosticiran je prije 60-te godine života. Incidencija raka jajnika u Hrvatskoj je u padu od oko 1 posto godišnje u zadnjih 20 godina, dok je mortalitet u istom razdoblju stabilan.

Kao i u drugim europskim zemljama, standardizirana stopa incidencije raka jajnika je u padu, što se pripisuje sve raširenijoj upotrebi oralnih kontraceptiva i smanjenoj upotrebi hormonske nadomjesne terapije. Međutim, mortalitet od raka jajnika u Hrvatskoj je stabilan.

Dijagnoza raka jajnika mijenja život žene i njezine obitelji iz temelja. Osim fizičke borbe, važno je pružiti i emocionalnu, psihološku i socijalnu podršku. Mnoge žene koje su prošle kroz liječenje svjedoče o snazi zajedništva, podršci u zajednici i važnosti otvorene komunikacije s liječnicima.

Napredak u medicini i sve dostupniji oblici ciljane terapije i imunoterapije znače i bolju prognozu, ali ključnu ulogu i dalje ima pravovremena dijagnoza.

Iako ne postoji jednostavan test za rano otkrivanje raka jajnika poput PAPA testa za rak vrata maternice, žene mogu učiniti mnogo za svoje zdravlje, odnosno odlaziti na redovite ginekološke preglede, pratiti i bilježiti simptome, poznavati obiteljske povijesti bolesti i voditi zdrav način života.

Rana dijagnoza može doslovno spasiti život. Stoga je od iznimne važnosti da žene ne ignoriraju znakove koje im tijelo šalje i da imaju hrabrosti potražiti pomoć.

Na Svjetski dan raka jajnika prisjećamo se svih žena koje su izgubile bitku, pružamo podršku onima koje se još bore i učimo kako zajedno možemo stvoriti svijet u kojem nijedna žena neće ostati sama u borbi s ovom bolešću.