Poruka susreta bila je jasna – osobe s invaliditetom imaju jednako pravo na ljubav, seksualnost i dostojanstven partnerski život, a društvo ima odgovornost stvarati prostor u kojem će to pravo biti u potpunosti priznato i poštovano

Poslušaj članak

Povodom Valentinova u prostorijama Udruge Puž održan je okrugli stol pod nazivom ‘Ljubav bez prepreka – je li moguće voljeti invaliditet?’, kao događaj u sklopu projekta ‘Centar podrške – Neovisan život’ koji provodi Udruga ZAMISLI u partnerstvu s Hrvatskim zavodom za socijalni rad, uz financijsku podršku Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Događaj koji je moderirala Ana Tomašković otvorio je prostor za razgovor o temi koja je i dalje opterećena predrasudama – pravu osoba s invaliditetom na ljubav, intimnost i seksualnost.

Osobe s invaliditetom svakodnevno se suočavaju s društvenim stavovima koji dovode u pitanje njihovu poželjnost i pravo na partnerske odnose. Upravo zato okrugli stol okupio je parove sa i bez invaliditeta koji su kroz osobna iskustva posvjedočili da su veze, brakovi i obitelji među osobama s invaliditetom ne samo mogući, nego i ispunjeni, stabilni i ravnopravni.

Važan stručni doprinos raspravi dao je Marko Buljevac iz Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je predstavio rezultate istraživanja o seksualnosti osoba s invaliditetom provedenog 2023. godine za Pravobranitelja za osobe s invaliditetom.

Istraživanje potvrđuje da seksualnost i spolnost predstavljaju sastavni i normalan dio života osoba s invaliditetom, jednako kao i kod osoba bez invaliditeta. Sudionici su isticali kako seksualnost doživljavaju kroz emocionalnu povezanost, povjerenje i uzajamnost, a ne isključivo kroz sam čin.

Većina ispitanika izjavila je da ima privatnost i mogućnost ostvarivanja svoje seksualnosti, a velik dio njih ima ili je imao partnerski odnos. Unatoč tome, rezultati pokazuju kako društvo, uključujući dijelove obitelji i pojedine djelatnike sustava podrške, često njeguje stereotipe i negativne stavove o seksualnosti osoba s invaliditetom.

U nekim slučajevima pojavljuju se i zabrinjavajući stavovi da bi osobe s invaliditetom trebalo ‘zaštititi’ od seksualnosti, primjerice sterilizacijom, ili im se osporava pravo na njezino izražavanje. Zbog nedostatka otvorenog i stručnog prostora za razgovor, mnoge osobe informacije traže putem interneta ili literature, bez adekvatne podrške profesionalaca.

Sudionici istraživanja izrazili su potrebu za otvorenijim razgovorima s partnerima, prijateljima te zdravstvenim i stručnim osobama, poput seksologa, što jasno upućuje na važnost edukacije i senzibilizacije sustava i društva u cjelini. Preporuke istraživanja usmjerene su na destigmatizaciju seksualnosti osoba s invaliditetom te na širu edukaciju stručnjaka, obitelji i javnosti.

Posebnu snagu događaju dale su osobne priče parova koji svakodnevno žive ono o čemu se govorilo. Ana Bulut Križić i Tomislav Križić, bračni par u kojem je jedan partner osoba s invaliditetom, a drugi bez invaliditeta, zajedno su već deset godina. Njihova je priča započela spontano, u noćnom klubu, kroz druženje i razgovor, baš kao i kod mnogih drugih parova. Kroz iskren dijalog govorili su o partnerstvu, obitelji i zajedničkom životu izvan stereotipa, naglašavajući kako su međusobno poštovanje, podrška i komunikacija temelj svake veze.

Svoju priču podijelili su i Svjetlana i Denis Marijon. Denis je osoba s invaliditetom koja koristi kolica, dok je Svjetlana osoba bez invaliditeta. Zajedno su izgradili obitelj i ponosni su roditelji kćeri Eme, a gotovo četvrt stoljeća zajedničkog života donijelo im je bogato iskustvo ljubavi, uzajamne podrške i zajedničkog suočavanja s izazovima. Kroz osobno i aktivističko djelovanje svakodnevno promiču vrijednosti ravnopravnosti i partnerstva.

Okrugli stol održan uoči Valentinova još je jednom pokazao da invaliditet nije prepreka ljubavi, bliskosti i obiteljskom životu. Stvarna prepreka često su predrasude i nedostatak otvorenog dijaloga.

Poruka susreta bila je jasna – osobe s invaliditetom imaju jednako pravo na ljubav, seksualnost i dostojanstven partnerski život, a društvo ima odgovornost stvarati prostor u kojem će to pravo biti u potpunosti priznato i poštovano.

U redakciju In Portala stiglo je priopćenje za javnost Udruge roditelja djece s poteškoćama u razvoju Vukovarski leptirići, potpisano od strane Viktorije Matin, a u povodu ostavke sada već bivšeg ministra Marina Piletića. Priopćenje prenosimo u cijelosti

Poslušaj članak

Kad već danas svi imaju mišljenje – od kavanskih analitičara do Facebook stratega socijalne politike – krenimo od jedne neugodne činjenice: da ministar Marin Piletić nije donio Zakon o osobnoj asistenciji i Zakon o inkluzivnom dodatku, danas se doslovno ne bismo imali oko čega svađati!

Ali, eto, čovjek je imao dovoljno političke hrabrosti i dobre volje da otvori temu koja je desetljećima stajala u ladicama. I gle čuda – zakoni su doneseni. Nisu savršeni? Naravno da nisu. Postoji li uopće savršen zakon?

Najvažnije je da Zakon postoji, a svaki je podložan izmjenama. To znači da je posao tek počeo, a ne završio.

Umjesto političkog folklora i skupljanja bodova na tuđim životima, možda bi bilo korisnije napisati konkretne probleme i još konkretnija rješenja. Svaka politička stranka koja danas pljuje po svemu ovome – pa i po nama koji te živote živimo – neka napiše amandmane, prijedloge, konkretne brojke. Do sada ih nismo čuli! Nije bilo ni promjena ni napretka sve do sada, ali naravno i to smo uspjeli pretvoriti u bojno polje ega i političkog nadmudrivanja.

Realno, ego nam je prevelik. Predstavnici udruga često više brinu o vlastitoj vidljivosti nego o sustavnim rješenjima, političke stranke o kampanjama, a rasprave se pretvaraju u natjecanje tko će glasnije vikati i ružnije govoriti, a ne tko će ponuditi bolje rješenje.

A ako ćemo biti do kraja realni – u sustavu kakav danas imamo, roditelj djeteta s težim oštećenjem, kroz status roditelja njegovatelja i inkluzivni dodatak, ima prihod od 1500 eura mjesečno. Koliko ljudi u Hrvatskoj ima takva primanja? Koliko se ljudi za taj novac narade po 8, 10 ili 12 sati dnevno? I oni imaju djecu kojoj treba platiti vrtić, treninge, ekskurzije, tenisice koje prerastu za tri mjeseca.

To ne znači da je nama roditeljima djece s teškoćama lako. Nije. Naš posao traje 24 sata dnevno i emocionalno je neusporediv s ičim, ali znači da treba biti pošten u javnoj raspravi. Ovo što danas imamo – u usporedbi s onim što smo imali prije nekoliko godina – jest ozbiljan iskorak! I jest jako dobro postavljen temelj!

Ako želimo razvijene i ravnomjerno dostupne socijalne usluge – centre, organizirani prijevoz, produžene boravke, odmor od skrbi, stručne terapije – onda razgovor mora biti racionalan, a ne isključivo emotivan. Sustav se ne gradi vikom nego prijedlozima jer lako je reći da ‘ništa ne valja’. Teže je priznati da smo napravili korak naprijed – i da je sada na nama da ga unaprijedimo i zasukati rukave i raditi.

Ako želimo promjene, onda svatko mora krenuti od sebe. Budi promjena koju želiš vidjeti. Nemoj pričati o stvarima koje površno poznaješ. Problem je puno dublji i širi od par stotina eura više ili manje.

I sada dolazimo do najnepopularnijeg dijela: osobna asistencija nije rješenje za djecu. Ne postoji nigdje – ni u puno bogatijim državama – model u kojem djeca masovno odrastaju uz osobne asistente zatvorena u četiri zida.

Djeca trebaju biti uključena u vrtiće, škole i centre za odgoj i obrazovanje, one koje javnost još uvijek zove ‘specijalne škole’. Trebaju imati organiziran prijevoz, osmosatni boravak, topli obrok, vršnjake, stručnjake. Roditelji trebaju raditi, graditi karijere, biti financijski neovisni, a ne trajno vezani uz socijalne naknade.

Osobni asistent za dijete? U iznimnim situacijama – primjerice kod samohranog roditelja bez ikakve podrške, ali upravo zato je pokrenut pilot-projekt ‘Odmor od skrbi’ koji bi trebao postati sustavna socijalna usluga. To je održiv smjer i kvalitetan.

Pravi fokus mora biti na jačanju sustava obrazovanja. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih može učiniti mnogo više. Ravnatelji škola mogu se javljati na natječaje, nabavljati didaktiku, organizirati volonterske akcije. Učitelji bi trebali raditi osam sati, a ne nakon četiri sata rada otići kući odmoriti, pa onda popodne na crno provoditi terapije i guliti roditeljima kožu s leđa s cijenama visokim do neba. Ovo nije javna tajna, nažalost je podržana u društvu.

Produženi boravci ne bi smjeli biti rezervirani samo za ‘lakšu’ djecu. Nije prihvatljivo da djeca s težim oštećenjima postaju inventar učionica, dok roditelje zovu da ih vode kući čim postane ‘komplicirano’. O takvim slučajevima podaci postoje i u Uredu pravobranitelj za osobe s invaliditetom.

A gdje je Ministarstvo zdravstva i sustavna terapijska podrška? Zašto lijekovi, terapije i ortopedska pomagala nisu u potpunosti dostupni i besplatni za najteže bolesnike? Zašto smo pri dnu EU ljestvica preživljavanja onkoloških pacijenata? Gdje su hospiciji? Gdje je kvaliteta sustava? Nema je. Ali najlakše je reći – kriv je Piletić. Pronašli smo žrtveno janje za sve naše probleme – sad udri po Piletiću, samo jako.

Zapeli smo na jednom čovjeku kao da je osobno odgovoran za sve što desetljećima nije izgrađeno. Sustav je puno širi, odgovornost je kolektivna.

Želiš stvarno nešto promijeniti? Ukaži na problem! Predloži rješenje! Napiši prijedlog izmjene! Budi asertivan i kulturan. U svakom uređenom društvu udruge i zaklade su desna ruka sustava. Možeš se uključiti, donirati, volontirati, kupiti proizvod socijalnog poduzeća koji proizvode mlade osobe s invaliditetom, možeš ih i sam zaposliti.

Vrlo je jednostavno – pođi prvo od sebe jer promjena ne počinje statusom na društvenim mrežama, nego konkretnim djelovanjem. A to je, nažalost, puno teže od tipkanja i nije dio našeg mentaliteta. Ovo se odnosi i na roditelje djece s teškoćama i osoba s invaliditetom!

Zato prvo pođi od sebe i budi promjena koju želiš vidjeti!

Program ugradnje dizala i uređaja za olakšan pristup u postojeće zgrade nije samo instrument financijske pomoći, već i važan alat za ostvarivanje jednakosti, nediskriminacije i socijalne uključenosti osoba s invaliditetom i drugih građana smanjene pokretljivosti

Poslušaj članak

SOIH je dostavio anketni upitnik u svrhu istraživanja potreba za provedbu Uredbe Vlade Republike Hrvatske o ugradnji dizala, u okviru Programa ugradnje dizala i uređaja za olakšan pristup za slabo pokretne osobe u postojeće zgrade.

Program, koji je Vlada Republike Hrvatske usvojila na svojoj 141. sjednici, predstavlja važnu mjeru usmjerenu na uklanjanje arhitektonskih barijera u stambenim zgradama te doprinosi ostvarivanju prava osoba s invaliditetom na pristupačan i samostalan život.

Riječ je o državnom programu sufinanciranja koji se odnosi na postojeće višestambene i stambeno-poslovne zgrade, a kojim se iz državnog proračuna osigurava financijska potpora za ugradnju dizala ili drugih uređaja koji olakšavaju pristup stanovima i zajedničkim prostorima osobama s ograničenom pokretljivošću.

Pristupačnost prostora u pravnom poretku Republike Hrvatske nije pitanje izbora ili dobre volje, već obveza koja proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske, zakona o suzbijanju diskriminacije, propisa o pravima osoba s invaliditetom te međunarodnih obveza preuzetih ratifikacijom Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom.

Pravo na neovisan život i uključenost u zajednicu ne može se ostvariti bez fizički dostupnog životnog okruženja, zbog čega uklanjanje arhitektonskih prepreka ima izravan utjecaj na ostvarivanje temeljnih ljudskih prava.

Program ne obuhvaća samo tehnička rješenja, već propisuje i uvjete za ostvarivanje prava na sufinanciranje, način isplate sredstava i rokove provedbe, s ciljem da se zgradama koje trenutačno nisu pristupačne omogući potrebna infrastruktura uz potporu države i drugih partnera.

Kako bi zajednica suvlasnika mogla ostvariti pravo na sufinanciranje, zgrada mora ispuniti propisane uvjete, među kojima je ključna natpolovična većina suvlasničkih dijelova u vlasništvu fizičkih osoba te odluka o ugradnji dizala ili uređaja za olakšan pristup donesena natpolovičnom većinom suvlasnika.

U pravilu se program odnosi na zgrade s najmanje tri kata, pri čemu se u određenim slučajevima u obzir može uzeti i visoko prizemlje kao relevantan kriterij.

Program omogućuje sufinanciranje do 33 posto ukupnih troškova ugradnje, utvrđenih glavnim projektom, uključujući izradu projektne dokumentacije, izvođenje radova i stručni nadzor. Preostali dio sredstava osiguravaju suvlasnici zgrade, uz mogućnost dodatnog sudjelovanja jedinica lokalne samouprave.

Nakon prijave na javni poziv i ispunjavanja svih uvjeta, sredstva se ugovaraju i isplaćuju prema postupku propisanom programom, a javni pozivi za sufinanciranje očekuju se početkom ožujka 2026. godine.

Po potpisivanju ugovora o sufinanciranju, zajednicama suvlasnika ostavlja se rok do dvije godine za izvođenje radova, uz mogućnost produljenja u opravdanim situacijama. Time se omogućava dovoljno vremena za planiranje i provedbu zahvata u kojima sudjeluje veći broj stanara.

Program ugradnje dizala i uređaja za olakšan pristup u postojeće zgrade stoga nije samo instrument financijske pomoći, već i važan alat za ostvarivanje jednakosti, nediskriminacije i socijalne uključenosti osoba s invaliditetom i drugih građana smanjene pokretljivosti.

Anketni upitnik dostupan je ovdje, a rok za ispunjavanje je 27. veljače 2026. godine.