Našim programima i projektima utjecali smo na veću vidljivost osoba s invaliditetom, kaže tajnica udruge OZANA
Poslušaj članak
Gospođo Jelić, Ozana je još prije gotovo četvrt stoljeća pokrenula Dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti. U kojoj su mjeri vaši programi podigli kvalitetu života korisnika s invaliditetom?
– Da budemo sasvim precizni, udruga OZANA osnovana je 1991. godine na inicijativu gospođe Katice Radonić koja je imala želju da u našu sredinu prenese svoje iskustvo života i rada iz engleskoga Camphilla, zajednice s posebnim zdravstveno-pedagoškim i društveno-socijalnim pristupom osobama s invaliditetom, gdje se ona stručno usavršavala.
Djelovanje smo započeli predškolskim programom za djecu s teškoćama u razvoju te ubrzo i s radionicama za mlade i odrasle s invaliditetom. Zbog nedostatnih i nesigurnih financijskih sredstava, predškolski program smo, nažalost, bili prisiljeni obustaviti 2022. godine.
Zbog velikog interesa za naše programe i radionice, ali i zbog izmjene Zakona o socijalnoj skrbi po kojem su tada udruge mogle skrbiti samo o 20 korisnika, 2002. godine udruga je osnovala ustanovu OZANA – Dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti.
Godine 2013. pokrenuli smo Štrikeraj cafe – program koji u zajednički stvaralački i kreativan proces uključuje članove lokalne zajednice i naše korisnike.
Od samoga osnivanja, svrha udruge OZANA jest poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom i njihovih obitelji.
Koliko članova trenutačno imate u udruzi?
– U svom sjedištu u Ulici grada Vukovara 239 u Zagrebu, trenutno skrbimo o 49 mladih i odraslih osoba s intelektualnim teškoćama, starosne dobi od 21 do 57 godina života.
Program udruge objedinjuje rehabilitacijsko-terapeutske aktivnosti sa sadržajima socijalnoga karaktera. Polazište za izbor sadržaja i kreiranje svakodnevnog ritma i dinamike rada temeljimo na individualnim specifičnostima korisnika i usklađujemo s tijekom kalendarske godine, obilježavanjem svetkovina i blagdana.
Rehabilitacijsko-terapeutske aktivnosti razvijaju motoričku spretnost, kreativno izražavanje, samostalnost i samopouzdanje, te socijalne kompetencije naših korisnika. Realiziramo ih kroz radionice ručnog i strojnog šivanja, obrade i oblikovanja vune, obrade gline, tkanja, pletenja i kukičanja, pripreme jednostavnih jela/kuhanja, vrtlarstva i osnova botanike, te sportske aktivnosti, zborsko pjevanje i ples – s naglaskom na irski ples.
Zajedno slavimo rođendane, obilježavamo svetkovine i tradicijska događanja, organiziramo izložbe radova nastalih kroz svakodnevne aktivnosti, i izlete u prirodu.
Kroz razne projekte sudjelujemo u društvenom i kulturnom životu grada Zagreba. Surađujemo s nadležnim gradskim i državnim institucijama, centrima za socijalnu skrb te razmijenjujemo iskustva sa srodnim zagrebačkim ustanovama. S roditeljima svojih korisnika radimo kroz kućne posjete i roditeljske sastanke koji pored tehničkih informacija sadrže i predavanja i radionice o stručnim temama i sa stručnim vodstvom.
Jeste li uspjeli svojim programima i projektima senzibilizirati javnost o izazovima s kojima se sureću vaši korisnici?
– Našim programima i projektima utjecali smo na veću vidljivost osoba s invaliditetom, odnosno na podizanje razine svjesnosti o potrebama, mogućnostima i sposobnostima osoba s invaliditetom. Omogućili smo našim korisnicima da se predstave u javnosti i osvijeste je o položaju osoba s invaliditetom u društvu. Kroz razne projekte naši korisnici su postajali i učitelji djeci, mladima i odraslim osobama u stjecanju vještina ručnoga rada.
Naš Štrikeraj cafe omogućuje zainteresiranim građanima da se uključe u kreativne inicijative i pridonesu sadržajima koji pomažu ne samo našim korisnicima, nego i općenito svim ljudima u potrebi. Pomaganje kojem težimo uvijek je obostrani proces u kojem istovremeno dajemo i primamo. Tako je već godinama jedna od aktivnosti Štrikeraj cafea organizacija i provođenje projekata za pomoć i podršku oboljelima od Alzheimera i drugih demencija.
Svako pomaganje drugima pomaže i našim korisnicima da jačaju samopouzdanje. Već i sam osjećaj zadovoljstva učinjenim velika je pokretačka snaga za nove inicijative.
Sve navedeno ukazuje na bogatstvo našeg programa kojim smo u velikoj mjeri utjecali na podizanje razine kvalitete života naših korisnika, mladih i odraslih osoba s intelektualnim teškoćama.
Zahvaljujući i predanom radu vaše udruge, unazad nekoliko godina bitno se poboljšao život osoba s intelektualnim teškoćama u izvaninstitucionalnim zajednicama. Što bi se još trebalo poduzeti kako bi centri neovisnog življenja – kakav je, primjerice, onaj u Novom Jelkovcu – unaprijedili kvalitetu svojih usluga?
– Udruga OZANA već više od 20 godina aktivno surađuje sa zagrebačkim Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom, Fakultetom socijalnog rada i Učiteljskim fakultetom. Studenti tih fakulteta provode obvezne vježbe i praksu kroz naš program. Ponosni smo na veliki interes od strane studenata da u OZANI stječu prva praktična znanja i vještine u radu s osobama s invaliditetom, ali i na činjenicu da su profesori prepoznali OZANU kao mjesto za stjecanja neposrednog radnog iskustva.
I naše programske aktivnosti uključuju radionice čiji je cilj pripremiti naše korisnike za što neovisniji svakodnevni život. Tu je na primjer priprema jednostavnih jela, vrtlarenje, stjecanje raznih socijalnih kompetencija.
Najbitnije pitanje u vezi s problematikom neovisnog življenja za osobe s invaliditetom jest kako motivirati mlade ljude da se opredijele za djelatnosti socijalnog karaktera koje podrazumijevaju podršku osobama s invaliditetom. Unatoč činjenici da nam se svi studenti rado obraćaju s upitima za praksu, ali i za volontiranje, mi se suočavamo s problemom kako te iste obrazovane i sposobne mlade ljude zadržati i nastaviti im prenositi radno iskustvo nakon završenog fakultetskog obrazovanja.
Naime, studenti koji dolaze u doticaj s udrugama poput naše, osim što cijene sve što činimo za osobe s invaliditetom i što uočavaju izuzetan angažman u nastojanju da svaki dan podižemo razinu kvalitete života osoba s invaliditetom, istovremeno uočavaju i konstatnu borbu u osiguravanju sredstava za temeljnu djelatnost pa su skloniji tome da otvaraju privatne kabinete i obrte kroz koje će pružati usluge osobama s invaliditetom. Razumljivo, iako nažalost, takve usluge nisu dostupne svima, a upravo dostupnost socijalnih usluga svima onima koji ih trebaju mora biti prvi prioritet.
Također, za postići što višu razinu neovisnog življenja potreban je i dodatni angažman roditelja/skrbnika, odnosno cijele obitelji osoba s invaliditetom. Da bi se nešto promijenilo u današnjem stanju, nužna je edukacija roditelja i suočavanje s činjenicom da u jednom trenutku, koji je teško predvidjeti, nećemo moći biti apsolutno na usluzi svojoj djeci. Nikada nije prerano započeti planirati i istraživati mogućnosti gdje vidimo vlastitu djecu u trenutku kada im kao roditelji više ne budemo u mogućnosti pružati svakodnevnu podršku. Svakako bi i zajednica u cijelini trebala svojim resursima pomoći u otvaranju što većeg broja centara-stambenih jedinica za neovisno življenje. Osigurati prostor i potrebna sredstva je zadaća društva, odnosno države, jer su potrebe velike i nužne već odavno.
Poznato je da danas većina udruga koje okupljaju osobe s invaliditetom jedva preživljava i s teškom mukom realiziraju svoje projekte. Imate li i Ozana sličnih problema, kako se financirate?
– Nažalost, svakodnevnica udruge OZANA je konstantna borba za opstanak. Nije poanta samo postojati već pružati kvalitetan program, a kvalitetan program podrazumijeva i adekvatna sredstva.
Javnosti je vjerojatno malo poznato da udruge kao što je OZANA dobivaju od nadležne državne institucije određeni iznos za svakog pojedinog korisnika, u visini ovisnoj o usluzi koju pružaju. No, sredstva koja dobije OZANA nisu dostatna i jedva pokrivaju plaće zaposlenika. Za sve ostale izdatke, kao što su, na primjer, najam prostora, režije, prehrana, nabava potrebnog didaktičkog materijala ili održavanje prostora, mi se moramo pobrinuti sami.
To znači da uz svoju primarnu i svakodnevnu djelatnost, provodimo i niz različitih projekata za koje se natječemo i koji nam, ako su odobreni, pomažu da opstanemo i funkcioniramo. Privatne donacije, kao i one koje dolaze od poslovnih subjekata, također su nam nemjerljiva pomoć.
Dakle, bez projektnih i donacijskih sredstava, bilo bi nam nemoguće održati kvalitetu programa. Međutim, nikada ne znamo hoće li nam projekt biti odobren ili ne, a naravno da se ne možemo apsolutno osloniti niti na donacije.
Trudimo se kroz projekte koje provodimo osigurati potrebnu opremu i kvalitetnu realizaciju, ali to uz svakodnevni program zahtjeva dodatno planiranje, dodatno vrijeme. Dodatno smo opterećeni rokovima za izvještavanje u tijeku i nakon realizacije projekata. Od samoga planiranja projekta preko njegovoga odobrenja od strane oglašivača natječaja do konačne realizacije, puno parametara se promjeni, npr. cijene opreme potrebne za realizaciju projekta, pa smo uza sve dodatne poslove primorani tražiti rješenja odnosno odobrenja za prenamjenu sredstava. Sve su to situacije koje opterećuju svakodnevni rehabilitacijsko-terapeutski program.
Izuzetno smo zahvalni svim donatorima koji nas podržavaju. Nije riječ samo o donacijama financijskih sredstava, nego i donacijama materijala koji koristimo u našim radionicama kao na primjer vune, konca, pribora za kukičanje i pletenje. Zahvalni smo i za projekte, naravno.
Međutim, i projekti i donacije trebali bi biti nadopuna adekvatnim sredstvima realno potrebnima za provođenje naše redovne I kontinuirane djelatnosti, a nikako za popunjavanje rupa zbog nedostatnih temeljnih sredstava.
Projekti i donacije su nesigurna sredstva, a za udruge koje nude ozbiljan i kvalitetan program, kao što to čini OZANA, apsolutno je neprihvatljivo da svoju djelatnost temelje na nesigurnim sredstvima.
Socijalne usluge moraju biti adekvatno i realno vrednovane.
‘Revolucionarne’ terapije koje obećavaju brzo ozdravljenje ljudima s ozljedom leđne moždine najčešće su tek ‘čudesna prevara’
Poslušaj članak
Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara (HUPT) ovog su ožujka pokrenule kampanju ‘Čuda nisu terapija’ kojom , uz ostalo, žele upozoriti osobe s ozljedom leđne moždine ne nasjedaju na lažna obećanja o ‘revolucionarnim terapijama’ koje donose ‘čudesna ozdravljenja’, a zapravo je riječ o običnim, ali skupim prevarama. Tim smo povodom razgovarali s Bojanom Hajdinom, predsjednikom HUPT-a.
Gospodine Hajdin, možete li nam navesti konkretne slučajeve ljudi s ozljedama leđne moždine koji su skupo platili tzv. čudesne terapije, a koje nisu dale nikakve rezultate?
– Nažalost, takvih je primjera puno i oni su bili jedan od ključnih motiva za pokretanje kampanje ‘Čuda nisu terapija – kada nada postane proizvod’. Radi se o osobama koje su, suočene s teškom dijagnozom poput ozljede leđne moždine, tražile svaku moguću priliku za oporavak.
Imamo slučajeve gdje su ljudi prikupljali sredstva putem donacija ili ulagali vlastitu životnu ušteđevinu – često i desetke tisuća eura – kako bi otišli na tretmane koji su obećavali značajna poboljšanja. Međutim, nakon terapija nije došlo do nikakvih objektivnih promjena u funkcionalnosti.
U nekim situacijama ljudi su se vraćali i u lošijem stanju jer su prekinuli standardnu rehabilitaciju ili bili izloženi neadekvatnim postupcima.Važno je naglasiti da ne osuđujemo te odluke – one proizlaze iz nade i želje za boljim životom. Problem je u sustavu koji takvu nadu ponekad pretvara u tržišni proizvod.
O kakvim je terapijama zapravo riječ? U koje zemlje u inozemstvu ljudi sa spinalnim ozljedama najčešće odlaze? Navodno je to Tajland…
– Najčešće se radi o terapijama koje nisu potvrđene kroz rigorozna klinička istraživanja. To uključuje razne oblike tretmana matičnim stanicama, eksperimentalne neurološke stimulacije, kao i niz alternativnih pristupa koji se prezentiraju kao ‘revolucionarni’, ali bez jasne znanstvene podloge.
Takve se terapije najčešće nude u inozemstvu – uključujući zemlje Azije poput Tajlanda, ali i druge destinacije gdje je regulacija slabija ili fleksibilnija.
Problem nije nužno geografska lokacija, već činjenica da se te usluge često komercijaliziraju i oglašavaju kao gotova rješenja, bez transparentnih podataka o uspješnosti i rizicima. Upravo zato kroz kampanju naglašavamo razliku između stvarnog medicinskog napretka i komercijalnih ponuda koje koriste jezik nade, ali bez dokaza.
Kako se to odražava na psihičko, pa i na materijalno stanje ljudi koji su uložili silne novce i energiju u te terapije, a kasnije shvatili da su zapravo prevareni?
– Posljedice su duboke i višeslojne. Financijski, obitelji često ulaze u dugove ili iscrpe sve resurse. Psihološki, dolazi do snažnog razočaranja, osjećaja krivnje i gubitka povjerenja – ne samo u sustav, nego i u vlastite odluke.
Dodatni problem je što takva iskustva mogu odgoditi ili otežati proces prihvaćanja realnog zdravstvenog stanja i usmjeravanje na terapije koje zaista imaju dokazanu vrijednost.
Zato je ključna poruka kampanje vrlo jasna: nada nije problem – problem nastaje kada se nada počne prodavati kao gotov proizvod. Upravo tu želimo pomoći ljudima da donose informirane odluke kroz postavljanje pravih pitanja i razumijevanje razlike između znanosti i marketinga
HUPT u travnju kreće s projektom obuke osobnih asistenata. O čemu se radi i jeste li zadovoljni brojem osobnih asistenata koji su na raspolaganju članovima HUPT-a?
– HUPT već više od godinu dana aktivno provodi edukacije za osobne asistente i među prvima smo dobili licencu nadležnog ministarstva za provedbu takvih programa. Cilj edukacije je osigurati kvalitetnu, standardiziranu i stručnu podršku osobama s invaliditetom, posebno onima s ozljedom leđne moždine, gdje su potrebe često kompleksne i specifične.
Edukacije obuhvaćaju praktična znanja o svakodnevnoj skrbi, ali i šire razumijevanje zdravstvenih, socijalnih i psiholoških aspekata života korisnika. Time želimo podići ne samo dostupnost, nego i kvalitetu usluge osobne asistencije.
Što se tiče broja asistenata, situacija se postupno poboljšava, ali i dalje ne odgovara stvarnim potrebama na terenu. Posebno u kontekstu nedavne odluke Ustavnog suda, koja dodatno proširuje krug korisnika prava na osobnu asistenciju, jasno je da će potreba za većim brojem educiranih asistenata značajno rasti.
U tom kontekstu, nadamo se i povećanju satnice koju isplaćuje ministarstvo, jer je to ključan preduvjet za poboljšanje radnih uvjeta i povećanje plaća osobnih asistenata. Bez toga će biti teško dugoročno osigurati stabilan i kvalitetan sustav podrške.
Naš cilj je jasan – razviti sustav u kojem osobna asistencija nije samo formalno pravo, nego stvarno dostupna i kvalitetna usluga koja omogućuje dostojanstven i neovisan život.
Ključni izazovi odnose se na nedostatak stvarne inkluzije tijekom cijelog života – od rane dječje dobi, preko vrtića i škole, do razdoblja nakon školovanja i odrasle dobi
Poslušaj članak
Što za osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji u praksi znači tema ovogodišnjeg Svjetskog dana – ‘Zajedno protiv usamljenosti’?
– Downov sindrom najčešći je genetski poremećaj koji utječe na razvoj osobe. Osobe s Downovim sindromom imaju svoje mogućnosti, talente, teškoće i potrebe, ali i pravo na vrijedan, dostojanstven i ispunjen život. One žele isto što i svi mi – prijateljstvo, prihvaćenost, prilike za učenje, rad i sudjelovanje u zajednici.
Usamljenost je osjećaj koji nastaje kada nemamo dovoljno stvarnih odnosa te kada se ne osjećamo povezano, prihvaćeno i uključeno. Za mnoge osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji usamljenost nije izbor, nego posljedica nedovoljne uključenosti u društvo i svakodnevni život.
Zato je krovna svjetska organizacija Down Syndrome International (DSi) ove godine odabrala temu Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom: ‘Zajedno protiv usamljenosti’ (engl. Together Against Loneliness), kako bi skrenula pozornost na ovaj važan problem i potaknula stvarne promjene prema uključivijem društvu.
Rezultati europskog istraživanja o usamljenosti, koje je provela Europska udruga za Downov sindrom (European Down Syndrome Association – EDSA) među svojim članovima, pokazuju da su osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji i dalje izložene značajnom riziku od socijalne izolacije. Istraživanje upozorava da formalna uključenost u obrazovanje, rad ili aktivnosti udruga ne znači nužno i stvaran osjećaj pripadnosti, prijateljstva i uključenosti u zajednicu. Dobiveni podaci snažno upućuju na potrebu razvoja pristupačnijih, uključivijih i podržavajućih zajednica diljem Europe.
Što ova tema konkretno znači u svakodnevnom životu?
– Tema naglašava da usamljenost nije osobni izbor, nego posljedica isključenosti, stigme i nedostatka stvarnih odnosa. U praksi to znači stvarati prilike za prijateljstvo, povezivanje i osjećaj pripadnosti, jer biti prisutan nije isto što i biti istinski uključen. Rješenje je u stvarnoj inkluziji – u društvu u kojem se svaka osoba, pa tako i osoba s Downovim sindromom, osjeća prihvaćeno, povezano i vrijedno.
S kakvim se oblicima usamljenosti najčešće susreću osobe s Downovim sindromom u Hrvatskoj – u djetinjstvu, obrazovanju i odrasloj dobi?
– Usamljenost se često očituje kroz nedostatak prijateljstava, osjećaj nepripadanja ili doživljaj da nemaš s kim podijeliti svoje misli i osjećaje. Osobe s Downovim sindromom mogu biti u školi, na aktivnosti ili među ljudima, a da pritom nemaju stvarnu povezanost s drugima. To znači da su fizički prisutne, ali društveno izolirane.
U odrasloj dobi taj se problem često dodatno pojačava zbog nezaposlenosti, manjka svakodnevnih aktivnosti i ograničenih prilika za aktivno sudjelovanje u zajednici.
Koju ulogu u smanjenju usamljenosti imaju inkluzivni vrtići, škole i radna mjesta? Postoje li pozitivni primjeri u Hrvatskoj?
– Inkluzivni vrtići, škole i radna mjesta imaju ključnu ulogu jer upravo u tim okruženjima nastaju svakodnevni odnosi, prijateljstva i osjećaj pripadnosti. Kvalitetna inkluzija znači aktivno sudjelovanje u životu skupine, a ne samo formalno uključivanje u sustav.
Pozitivni primjeri pokazuju da uključivo obrazovanje i zapošljavanje mogu značajno smanjiti usamljenost, ojačati samopouzdanje i poboljšati kvalitetu života osoba s Downovim sindromom.
Kako zajednica, susjedi, prijatelji i lokalne udruge mogu doprinijeti većoj uključenosti?
– Svatko može pomoći kroz male, ali važne korake – pozvati nekoga u društvo, uključiti ga u zajedničke aktivnosti, pokazati otvorenost i prihvaćanje različitosti. Važno je graditi zajednice u kojima ljudi nisu samo prisutni, nego aktivno uključeni i prihvaćeni.
Udruge, škole, sportski klubovi i lokalne inicijative mogu organizirati aktivnosti koje potiču stvarne odnose, međusobno upoznavanje i osjećaj povezanosti.
Koji su ključni izazovi osoba sa sindromom Down u Hrvatskoj?
– Ključni izazovi odnose se na nedostatak stvarne inkluzije tijekom cijelog života – od rane dječje dobi, preko vrtića i škole, do razdoblja nakon školovanja i odrasle dobi. Tu su i slaba uključenost u sportske, kulturne i obrazovne aktivnosti, ograničene mogućnosti zapošljavanja te nedovoljno dostupna i kontinuirana podrška.
Uz to, i same obitelji često osjećaju izolaciju, preopterećenost i nedostatak sustavne pomoći.
Koju poruku želite poslati javnosti povodom Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom?
– Usamljenost je ozbiljan problem koji utječe na mentalno i fizičko zdravlje i ne smijemo ga zanemariti. Svatko od nas može biti dio rješenja – kroz prijateljstvo, prihvaćanje, poštovanje i uključivanje drugih u svakodnevni život.
Zajedno možemo graditi društvo u kojem nitko nije nevidljiv, nitko nije isključen i nitko nije sam.
Posljednjih 15 godina obilježavanja Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom, 21. ožujka, donijelo je vidljive pomake u podizanju svijesti u Hrvatskoj, Europi i svijetu. Sve se jasnije prepoznaje kako osobe s Downovim sindromom imaju svoje mogućnosti, talente, osjećaje, potrebe i pravo na ispunjen, dostojanstven i vrijedan život. No, uz podizanje svijesti, i dalje su potrebne stvarne promjene koje će osigurati veću uključenost, pripadnost i kvalitetu života.
Poruka ‘Zajedno protiv usamljenosti’ podsjeća nas da svi imamo odgovornost graditi društvo u kojem nitko nije nevidljiv i nitko nije sam.
Najavljujemo i važna događanja u Europskom parlamentu 25. ožujka 2026. godine. U jutarnjim satima održat će se ‘Kava za uključivanje’, inicijativa u kojoj će konobari s intelektualnim teškoćama pokazati svoje profesionalne vještine kao poslužitelji u kafićima Europskog parlamenta. Ovaj događaj snažno promiče vidljivost, sposobnosti i pravo osoba s invaliditetom na ravnopravno sudjelovanje u svijetu rada.
U poslijepodnevnim satima održat će se konferencija ‘Zajedno protiv usamljenosti’, posvećena iskustvima osoba s Downovim sindromom i njihovih obitelji. Posebno važan dio konferencije bit će obraćanja mladih samozastupnika iz Francuske, Hrvatske, Malte i Nizozemske, koji će govoriti o tome kako se nose s usamljenošću, što za njih znači pripadati zajednici te koje su promjene potrebne kako bi se svaka osoba osjećala prihvaćeno, povezano i uključeno.
Popričali smo s Lucijom Smetiško, jednom od ponajboljih hrvatskih parskijašica koja nas po drugi put predstavlja na ZPOI
Poslušaj članak
Poštovana gospođo Smetiško, kako su prošle pripreme za Zimske paraolimpijske igre, jeste li uhvatili željenu formu?
– Mislim da sam spremna. Pokušali smo što prije krenuti sa sezonom, na kraju smo je započeli u Austriji na Hintertux Glacieru. Tamo smo imali dobre treninge. Prve utrke krenule su u prosincu. Bili smo na puno utrka ove sezone. Nažalost, neke sam propustila zbog pada i ponovne ozljede već operiranog koljena. Međutim, to nije bilo ništa strašno, tako da sam se uspjela spremiti za Igre.
Imali smo sada završne treninge na Sljemenu, a imat ćemo i nekoliko treninga u Cortini prije samog nastupa. Vjerujem da će tamo biti dobri uvjeti i da ćemo to moći iskoristiti.
Ovo će biti Vaš drugi nastup na Paraolimpijskim igrama. Mislite li da možete na ovim Igrama ostvariti dobar rezultat pa čak i doći do medalje?
– Vjerujem da će to biti teže s obzirom na to da je konkurencija veća, da sam imala tešku ozljedu te operaciju nakon čega su uslijedili mjeseci rehabilitacije. Dok sam se ja oporavljala, drugi su trenirali. Iz tog razloga smatram da će biti teže ponoviti rezultat, ali ću se potruditi dati sve od sebe i nadam se najboljem. Sve je moguće.
Koliko Vam iskustvo sa ZPOI u Pekingu pomaže u pripremama i koliko će Vam pomoći na samom natjecanju?
– Pomaže mi u smislu da mi je poznato sve što me čeka. To što sam već nastupila na takvom velikom natjecanju i uspjela ostvariti dobar rezultat daje mi veće samopouzdanje pred nastup na ovim Igrama. Postoji ona pozitivna trema, ali to nije nešto što me sputava, nego me potiče i daje onaj dodatan žar pred nastup.
Na koji ćete element u Vašim vožnjama najviše obratiti pažnju? Postoji li nešto što još želite popraviti u Vašem skijanju prije početka igara?
– Mislim da je najvažnije da prije samog natjecanja uspijem biti koncentrirana i razmišljati o tehnici skijanja koju sam do sada vježbala. Voljela bih prije utrke dobiti dobar osjećaj na rundama zagrijavanja i s tom sigurnošću ući u startnu kućicu.
Vi ste jedna od naših najboljih skijašica, ako ne i najbolja. Stvaraju li Vam pritisak očekivanja drugih ljudi?
– Na početku mi je stvaralo, imala sam osjećaj da moram ostvariti nešto veliko, nešto osvojiti, ali više ne osjećam pritisak. Samo želim odraditi svoju najbolju vožnju. Ne želim misliti o tome što će drugi reći, ne dam da me to sputava, pogotovo ne dok skijam.
Što jedna profesionalna skijašica radi u ljetnim mjesecima kada nije sezona zimskih sportova, ima li treninga i tada i od čega se sastoje?
– Uglavnom smo početkom lipnja gotovi sa skijanjem za tu sezonu. Zatim imamo kondicijske treninge 6-7 puta tjedno pa ljetnu pauzu. Onda nam slijede pripreme u Gorskom kotaru i nastavak suhih treninga u teretani. Treninzi uključuju puno skokova, čučnjeva, vježbi za ravnotežu. Cilj je izgraditi bazu za nadolazeću sezonu.
Koji Vam je krajnji cilj u skijaškoj karijeri, Vaš sportski san?
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 2 dana
VijestiPrije 6 dana
Košarka u kolicimaPrije 2 dana
KulturaPrije 3 dana
in MREŽAPrije 3 dana
VijestiPrije 2 dana