Budući da nam se približava Međunarodni tjedan gluhih danas ću vam ispričati jednu istinitu priču koja mi je posebno privukla pažnju. I odmah jedno pitanje: Smije li Gluha osoba dobiti informaciju koju svi ostali u prostoriji mogu čuti? Zvuči kao neobično pitanje, zar ne?
Ali upravo se to pitanje otvorilo u jednoj sudnici. U sudnici su bile četiri osobe – tri čujuće i jedna Gluha osoba. U jednom trenutku u prostoriju je ušao sutkinjin kolega i njih su dvoje započeli privatni, neformalni razgovor. Razgovarali su dovoljno glasno da su ih mogli čuti svi u prostoriji, uključujući i prevoditeljice. Prevoditeljica je tada samoinicijativno počela prevoditi njihov razgovor Gluhoj osobi. Jer je ona, zapravo, njene uši.
Na to je sutkinja reagirala iznenađeno i pitala otkud prevoditeljici pravo da prevodi razgovor koji nije dio sudskog postupka. A prevoditeljica joj je odgovorila otprilike ovako: „Ako taj razgovor mogu čuti svi čujući ljudi u prostoriji, zašto ga ne bi mogla ‘čuti’ i Gluha osoba?”
I upravo ova situacija otvara pitanje: gdje završava privatnost, a gdje počinje ravnopravni pristup informacijama? Jer razgovor su mogli čuti i svi čujući ljudi u prostoriji, uključujući i prevoditeljicu.
Prevoditeljica nije dobila neku dodatnu informaciju niti je razgovor učinila dostupnim samo Gluhoj osobi. Ona je jednostavno prevela ono što su ostali prisutni već mogli čuti.
A sada zamisli jednu svakodnevnu situaciju. Svi oko tebe čuju neki razgovor. Čuju informacije, komentare ili dogovor koji se možda odnosi i na tebe. Kasnije mogu o tome razgovarati, reagirati ili donositi odluke – a ti ne znaš ni što je rečeno. Kako bi se osjećao ili osjećala da si ti jedina osoba u toj prostoriji kojoj ta informacija nije dostupna?
Zato je pristupačnost komunikacije puno više od toga da Gluha osoba razumije samo ono što joj je izravno upućeno. Važno je imati pristup informacijama i komunikaciji kojima pristup imaju i ostali prisutni. To je ravnopravni pristup informacijama. Jer fizička prisutnost u prostoriji sama po sebi ne znači i stvarnu uključenost. Ako osoba ne može čuti ono što drugi čuju, bez odgovarajuće komunikacijske podrške dio informacija joj jednostavno može ostati nedostupan. A tada je teško govoriti o ravnopravnom sudjelovanju.
Prevoditelj nije tu da odlučuje što Gluha osoba smije ili ne smije znati. Nije tu da govori umjesto nje. Njegova je uloga omogućiti komunikaciju i pristup informacijama, kako bi Gluha osoba mogla ravnopravno sudjelovati. U ovoj priči sutkinja je nakon rasprave shvatila problem i ispričala se prevoditeljici.
A prevoditeljica je iz svega izvukla još jednu važnu pouku – da i čujuće osobe trebaju biti educirane o tome što prevoditelj znakovnog jezika radi i koja je njegova profesionalna uloga. Nije dovoljno da je Gluha osoba fizički prisutna u prostoriji.
Biti uključen znači imati mogućnost pratiti komunikaciju, razumjeti informacije i sudjelovati ravnopravno s drugima. Ravnopravnost ne znači da svi informacije primamo na isti način. Ravnopravnost znači da svi imamo mogućnost pristupa informacijama. A upravo zato prevoditelj znakovnog jezika nije prepreka komunikaciji. On je ono što komunikaciju čini mogućom.
I zato je Međunarodni tjedan gluhih važna prilika da govorimo i o zagovaranju ljudskih prava, ravnopravnosti i prava Gluhih osoba na pristup informacijama i komunikaciji.
Ako svi mogu čuti, a jedna osoba ne može – pitanje nije treba li joj prevesti. Pitanje je: zašto bi Gluha osoba bila jedina kojoj ta informacija nije dostupna? Što vi mislite? Je li prevoditeljica postupila ispravno kada je prevela razgovor – ili je trebala poštovati privatnost sutkinje? Napišite svoje mišljenje u komentarima. Baš me zanima kako vi gledate na ovu situaciju.
Ova priča zabilježena je u Biltenu Hrvatskog društva prevoditelja znakovnog jezika iz rujna 2021., u tekstu prevoditeljice Maje o njezinom prvom iskustvu na sudu.
Ako vam je tema zanimljiva, podijelite vlog i vidimo se u sljedećoj epizodi!
