Primjer dobre prakse u prilagodbi muzejskih prostora svakako je Tiflološki muzej, jedan od rijetkih muzeja u Europi posvećen tematici osoba s oštećenjem vida, koji ujedno nastoji djelovati i kao pokretač promjena u društvu, mijenjajući percepciju osoba s invaliditetom

Poslušaj članak

Naziv tiflološki potječe od grčkih riječi typhlós (slijep) i lógos (riječ), a ideju o osnivanju muzeja potaknuo je učitelj i tiflopedagog Vinko Bek, osnivač Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu.

Muzej je osnovan još 1953. godine kao Tiflološki muzej Saveza slijepih Jugoslavije, a bio je smješten u jednom stanu u Bosanskoj ulici. Na sadašnju lokaciju, drugi i treći kat uglovnice u Draškovićevoj 80, preseljen je 1957. godine i jedan je od rijetkih prostora u Zagrebu namjenski projektiran za potrebe muzeja.

Najnoviji stalni postav muzeja iz 2008. godine, čija je autorica Željka Sušić dok oblikovanje interijera potpisuje arhitekt Željko Kovačić, u potpunosti je prilagođen za samostalno kretanje slijepih i slabovidnih osoba, dok širina prolaza i visina na kojoj su postavljeni eksponati omogućuje razgledanje i osobama koje se kreću pomoću invalidskih kolica.

Postav se sastoji od šest tematskih cjelina, a posjetitelji mogu doznati kako se slijepi školuju, kako se uči Brailleovo pismo i kako se snaći u potpunom mraku. Izdvajamo i likovne radove samoukih slijepih kipara: Sanje Fališevac, Ivana Ferlana i Remzije Đumišića. Iako nije izložena u stalnom postavu, jedna od posebnosti muzeja jest i vrijedna oftalmološka zbirka, zaštićena kao spomenik kulture. Tu su također i skulpture akademskih kipara te slike videćih umjetnika koje su tematski vezane za sljepoću, a zacijelo najzvučnije djelo koje se nalazi u muzejskom fundusu i izloženo je u stalnom postavu jest ulje na platnu Vjekoslava Karasa ‘Slijepac i vila’. Ova slika potječe iz privatne zbirke Vinka Beka, svojevrsnoj preteči Tiflološkog muzeja, Karas ju je naslikao 1845. godine u Rimu, a motiv slike slijepi je starac s guslama i njegov unuk.

Izložbom kipara Remzije Đumišića 1961. godine započeo je ciklus izložbi Taktilne galerije, kako bi se slijepim posjetiteljima omogućilo da umjetničke radove upoznaju dodirom, iako se sam naziv počeo upotrebljavati tek 1980-ih godina. Od tada pa sve do danas, Taktilna galerija predstavlja niz izložbi na kojima je ne samo dopušteno nego i poželjno dodirivati eksponate.

U sklopu Taktilne galerije izlagali su i mnogi afirmirani akademski kipari: izložba ‘Taktila ’85’ okupila je renomirana imena poput Koste Angelija Radovanija, Vere Dajht Kralj, Ive Friščića, Nade Orel i drugih. Izložba je bila posvećena kiparu Vanji Radaušu, a bile su izložene i njegove medalje koje su se zbog svoje iznimne reljefnosti prirodno uklopile u taktilni karakter izložbe.

– Taktilna galerija bio je jedan do tada potpuno nepoznat koncept izlaganja na kojem su originalne skulpture akademski školovanih umjetnika ili slijepih umjetnika naivaca bile postavljene tako da su bile dostupne dodiru. To su bili neki začeci prilagodbe, no moramo naglasiti da ona nije počela ni prije deset, ni prije dvadeset ili trideset godina, već se proteže od samih osnutaka muzeja. U vrijeme kada je muzej još bio smješten u Bosanskoj ulici, prvi postav uključivao je i posebne vitrine s ladicama za slijepe osobe – inovativno rješenje koje je osmislio slikar Mijo Bišćan. Dakle od samih početaka su osnivači i djelatnici muzeja, kojih je tada bilo jako malo, razmišljali na način da je njihova publika specifična i da se zbog toga građa treba prezentirati na pristupačan i prilagođen način – ističe muzejska savjetnica Morana Vouk Nikolić.

Godine 2002. muzej je počeo širiti područje rada na sve osobe s invaliditetom, a  prekretnica u prilagodbi, smatra Vouk Nikolić, bila je izložba ‘Dodir antike’ koju je muzej organizirao u suradnji s Louvreom i Arheološkim muzejom. Skulpture nastale prema antičkim uzorima mogle su se dodirivati, a videćim posjetiteljima bilo je omogućeno razgledavanje izložbe s povezom.

– Bio je to pionirski pokušaj potpune prilagodbe jedne izložbe osobama oštećena vida i za ono vrijeme i za Hrvatsku jako velik iskorak. Dobili smo tada i godišnju nagradu Hrvatskog muzejskog društva – ističe Vouk Nikolić.

Izložbom slovenskog umjetnika Marka Pogačnika 2014. godine prvi je put u Hrvatskoj prilagođena konceptualna umjetnost slijepima, dok je izložba Vlade Marteka godinu kasnije bila prva izložba suvremene umjetnosti u Hrvatskoj koja je u cijelosti prilagođena osobama s oštećenjem vida. Jedna od posljednjih prilagođenih izložbi iz ciklusa Taktilne galerije bila je i ona Anabel Zanze iz 2024. godine, u kojoj su moguće prepreke postale ‘Ne-pre-pre-ke’, što je bio i naziv izložbe.

Kao što smo već pisali, Tiflološki muzej provodi i edukacije za muzejske i kulturne djelatnike vezane uz pristupačnost prostora i sadržaja za osobe s oštećenjem vida. Iz tih edukacija proizašao je 2022. godine i priručnik ‘Pristupačnost za sve – smjernice za inkluzivnu praksu’, namijenjen osobama s invaliditetom s posebnim naglaskom na slijepe i slabovidne posjetitelje, ali i na starije osobe. Nedavno je predstavljen i nastavak ovog priručnika, ‘Pristupačnost za sve 2’, koji je nastao u suradnji s osobama s invaliditetom, a urednica Morana Vouk Nikolić kazala je kako se nada da će priručnik pridonijeti boljoj inkluzivnosti svih muzeja u Hrvatskoj.

Lana Bunjevac

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

U srpnju 2021. godine otvoren je muzej nematerijalne baštine Riznica Međimurja u kompleksu obnovljenog Starog grada Zrinskih u Čakovcu

Poslušaj članak

Ovaj spomenik fortifikacijske arhitekture 16. stoljeća zaštićeno je kulturno dobro, a  sastoji se od vanjskih obrambenih zidina s renesansnim bastionima te od središnje barokne palače čija četiri krila formiraju unutrašnje dvorište, atrij. Oko Starog grada nalazi se i perivoj, a od 1954. u njemu djeluje Muzej Međimurja Čakovec.

Novi muzej orijentiran je na očuvanje, interpretaciju i promociju baštine naše najsjevernije županije, a na konceptu muzejskog postava radile su muzejska savjetnica Ana Šestak, voditeljica povijesnih zbirki, viša kustosica Janja Kovač, voditeljica etnografskih zbirki, te muzejska savjetnica i ravnateljica muzeja Maša Hrustek Sobočan.

Postav je podijeljen na dvije etaže: na prvom katu pod nazivom Minijature predstavljena je zaštićena nematerijalna baština s područja Međimurja: međimurska popevka, umijeće izrade tradicijskih dječjih igračaka, medičarski obrt, štrigovska skupina govora, tradicijsko lončarstvo, zlatarenje u Međimurju i dr.

Drugi dio posvećen je usmenoj tradiciji i međimurskim legendama, koje su pak vezane uz slavenski mitski svjetonazor: npr. predaja o zmaju Pozoju, na čijem velikom brončanom repu posjetitelji muzeja rado sjede i fotografiraju se.

U prizemlju se nalazi dio postava nazvan Stoljeća utvrde, koji prikazuje izvornu namjenu Starog grada iz vremena kad su u njemu bile smještene tamnice, stanovi za vojsku, konjušnice i sl.

Postav je kompletno prilagođen slijepim i slabovidnim osobama kao i osobama s teškoćama u kretanju. U svakoj prostoriji postoji i izbočeni zidni postament sa zapisom o glavnoj temi svake sobe i opisom izdvojenog predmeta na Brailleovom pismu. Namještaj postava ciljano je interaktivno postavljen, pa tako posjetitelji mogu izvlačiti pojedine ladice, panele i dijelove ormara unutar kojih se nalaze određeni predmeti.

– U naš muzej dolazi puno vrtićke i školske djece i puno puta smo imali situaciju da smo djecu koja se kreću pomoću invalidskih kolica morali doslovce nositi na kat i vidjeli smo da bismo morali poboljšati neke stvari. Prilika se ukazala kada smo radili rekonstrukciju fortifikacije – priča Maša Hrustek Sobočan, muzejska savjetnica i ravnateljica Muzeja Međimurja.

– Stupili smo u kontakt s Tiflološkim muzejom u Zagrebu, otišli smo na njihovu edukaciju gdje su nas uputili u zakonske okvire i prava osoba s invaliditetom te načine prilagodbe prostora i muzejskih sadržaja i odlučili smo da će naš muzej biti fizički dostupan svima, a specijalizirali smo se za slijepe i slabovidne osobe. Mi u Međimurju imamo dosta veliku Udrugu slijepih Međimurske županije, mislim da broji preko 70 članova, a još i prije nego što smo išli u obnovu zamolili su nas da im napravimo radionice. Borili smo se s našim prostorima i prezentacijom građe na njima prihvatljiv način i to je bila prilika da napravimo nešto dobro za našu zajednicu – nastavlja ravnateljica.

Osim edukacije u Tiflološkom muzeju, svi zaposlenici Muzeja Međimurja u lipnju 2021. sudjelovali su i u jednodnevnoj edukaciji o radu sa slijepim i slabovidnim osobama. Edukaciju je vodila Otilija Sobočan, direktorica tvrtke Tiflo Globus iz Čakovca, a poseban naglasak bio je na praktičnim vještinama ophođenja sa slijepim i slabovidnim osobama (je li ih uputno dodirivati, kako voditi slijepe osobe, kako hodati s njima stubištem i slično).

– Prostorne prilagodbe muzeja provela je tvrtka Tiflo Globus koja se bavi opremanjem prostora za slijepe i slabovidne i čija je direktorica i sama slijepa osoba. U većini prostorija postavljeni su taktilni tlocrti prostorija, a u svakoj prostoriji izdvojen je jedan najbitniji predmet za tu prostoriju prikazan pomoću taktilne mape na kojoj se nalazi i kratak opis predmeta na Brailleovom pismu. Na rubu se nalazi naljepnica s brojem i kad naljepnici približite audiovodič on pokrene audiozapis pod tim brojem – objašnjava Hrustek Sobočan.

Visinske razlike u muzeju premošćene su rampama, na vratima ne postoje pragovi, a izravnana je i razina poda u hodnicima i prostorijama. Vrata se otvaraju uz pomoć senzora ili tako da se guraju od sebe. Hodnik u prizemlju u dijelu postava s tamnicama je uzak, tako da se vodilo računa da se u njemu izloži minimalan broj muzeoloških sadržaja kako se ne bi stvarale gužve koje bi dodatno otežavale prolazak. Ugrađen je i lift za maksimalno četiri osobe kojim se mogu služiti svi posjetitelji s teškoćama u kretanju. Po glavnim smjerovima kretanja kroz muzej postavljene su linije vodilje: na samom ulazu, prema suvenirnici, liftu i stubama, do multimedijske i edukacijske dvorane, prema kafiću i terasi te kroz oba stalna postava. Prilagodba slabovidnim osobama ostvarena je i povećanjem fonta natpisa: svi natpisi i tekstovi veći su od 28 točaka, što olakšava recepciju slabovidnim osobama, ali i onima kojima vid prirodno slabi s godinama. Posjetiteljima je na raspolaganju i brošura o pristupačnosti Muzeja na Brailleovom pismu.

‘Na edukacijama smo dobili informaciju da se vrlo mali broj slijepih i slabovidnih osoba služi Brailleovim pismom. Njega uče oni koji su od rođenja slijepi ili slabovidni, što je iznimno malen broj. Većina osoba oslijepi kasnije tijekom života, a tada je već prekasno da uče Brailleovo pismo. Stoga smo natpise na Brailleovom pismu rijetko koristili, ali ih slijepi posjetitelji doživljavaju kao lijepu gestu u smjeru što većeg stupnja prilagođenosti prostora slijepim i slabovidnim osobama, što pridonosi pozitivnom dojmu o Muzeju’, zapisale su kustosice Šestak i Kovač u tekstu o prilagodbi muzeja objavljenom 2023. godine u časopisu Informatica Museologica.

U muzej je dopušten ulazak psa vodiča, a ako osoba s invaliditetom dolazi samostalno, može se unaprijed najaviti i zatražiti besplatnu uslugu stručne pratnje. Najviše osoba posjetilo je muzej grupno, odnosno uz organizaciju obrazovnih institucija ili udruga građana (Centar za odgoj i obrazovanje Čakovec, Udruga slijepih Međimurske županije, Udruga slijepih Koprivničko-križevačke županije).

– Teško je danas privući i oduševiti publiku suvremenog doba, pogotovo mlađu publiku, jer ona je već puno toga vidjela i doživjela, no slijepim i slabovidnim osobama sve je interesantno jer nemaju prilike ići u muzej i zato su ovakvi prilagođeni muzeji odlična stvar – smatra ravnateljica Hrustek Sobočan, a spomenimo i da je Riznica Međimurja 2022. godine dobila nagradu Hrvatskog muzejskog društva za najbolji stalni postav.

Lana Bunjevac

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Muzej grada Zagreba već dugi niz godina radi na prilagodbi svojih sadržaja osobama s invaliditetom, s naglaskom na slijepe i slabovidne osobe

Poslušaj članak

Kao i Etnografski muzej, o kojem smo pisali u prethodnom tekstu, i Muzej grada Zagreba smješten je u zgradi koja nije bila namjenski građena za muzej, točnije u nekadašnjem samostanu opatica klarisa iz 17. stoljeća, u ulici koja je po njima nazvana Opatička.

Stalni postav muzeja zauzima oko 2400 kvadrata, u njemu je kronološki predstavljena povijest Zagreba od prapovijesti do kraja 20. stoljeća, a dio arheoloških nalaza prezentiran je in situ (u razini i na mjestu pronalaska, op.a.), što je velika atrakcija i rijetkost u muzejskim postavima.

Muzej grada Zagreba već dugi niz godina radi na prilagodbi svojih sadržaja osobama s invaliditetom, s naglaskom na slijepe i slabovidne osobe, i to prije svega predanošću dugogodišnje bivše djelatnice, više muzejske pedagoginje Vesne Leiner koja je za svoje zasluge  u tom području odlikovana i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Dva programa koja je Vesna Leiner osmislila i provodila su Info taktilne točke i Dijalog kroz dodir. Info-taktilne točke sadrže replike predmeta koje slijepe osobe mogu dodirivati, te zakošene plohe s tekstovima na Brailleovom pismu i uvećanom tisku, a postavljene su na optimalnoj visini tako da ih mogu čitati i osobe koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica. U sklopu ovog programa 2005. godine objavljen je i specijalizirani vodič po muzejskom postavu.

‘Vodič za slijepe, slabovidne i gluhoslijepe osobe’ tiskan je na uvećanom crnom tisku i Brailleovom pismu, a sadrži i fotografije 20 atraktivnih predmeta iz stalnog postava muzeja tiskane reljefnim tiskom, npr. crtež profesora Baltazara ili pak sramotnu masku. Vodič upozorava i na rekonstrukciju poda (‘osjetit ćete neravnine’), a u dijelu koji se odnosi na in situ postav navodi ‘miris zemlje i vlage’ koji slijepim osobama također može poslužiti kao orijentir. Posebno se ističu predmeti koji se mogu opipati te mjesto gdje se oni nalaze. Takvi predmeti uključuju npr. intarziranu korsku klupu iz unutrašnjosti Katedrale, vodorige u obliku žabe i vuka, oslikane streljačke mete, kameru fotografa Julija Hühna, tri stara topa s kule Lotrščak, kao i dva brončana crkvena zvona na koja se može i pozvoniti. Nažalost, uz same predmete u muzeju nije navedeno da se mogu dodirivati, što može zbuniti posjetitelje nenavikle na to da se muzejski predmeti smiju dirati.

– Vodič nije mogao biti neki mali džepni vodič, već je morao biti dovoljno velik da čovjeku stanu dlanovi na njega. No, namjera nije bila da samo slijepi smiju dodirivati predmete, već da to bude omogućeno za sve posjetitelje. Također smo postavili nove legende s LED rasvjetom za slabovidne te s tekstovima na Brailleovom pismu za slijepe osobe. Razmišljalo se da se stave podne trake skroz do pojedinih predmeta, ali kako se uvijek dobivalo malo novaca za projekte, radio se dio po dio, pa su zasad postavljene samo podne trake na ulazu u muzej. I bilo mi je jako važno da sve bude uklopljeno u stalni postav, a ne izdvojeno u nekom sobičku, nisam pobornik takvog pristupa i za mene je to getoiziranje – smatra Vesna Leiner, čije je vodič prvi i još uvijek jedini takvog tipa u Hrvatskoj, a 2005. dobio je godišnju nagradu Hrvatskog muzejskog društva za najbolji muzejski projekt.

Za osobe koje imaju teškoća s kretanjem u muzeju su postavljene dvije podizne rampe, lift i male pomične rampe, a osim tiskanog vodiča dostupan je i audiovodič za slijepe i slabovidne, dok se na recepciji nalaze povećala za slabovidne osobe.

Drugi projekt, Dijalog kroz dodir, trajao je do 2021. godine, a sastojao se od specijaliziranih stručnih vodstava, prevođenja na hrvatski znakovni jezik u vrijeme svih važnijih muzejskih događanja kao što su otvorenja izložbi ili konferencije za tisak, te od akcija i manfestacija vezanih uz obilježavanje Međunarodnog dana bijelog štapa ili Međunarodnog dana osoba s invaliditetom. U sklopu programa u muzeju je predstavljeno i nekoliko izložbi udruga osoba s invaliditetom: izložba radova gluhoslijepog kipara Dušana Došenovića, kao i ona slijepog umjetnika Emila Mandarića.

Od jeseni 2020. Muzej grada Zagreba godine član je Europske mreže muzeja Come In!, koja potiče stvaranje inkluzivnih sadržaja i prilagođavanje izložbi osobama s invaliditetom, te je tako 2021. postavljena inkluzivna izložba ‘Dodirom do umjetnosti’ akademskog kipara Mladena Mikulina. Mikulin je inače dugogodišnji suradnik muzeja na programu Info taktilne točke i autor svih replika i 3D prikaza u stalnom postavu muzeja vezanih uz ovaj program.

Autorice stručne koncepcije izložbe, Vesna Leiner i muzejska savjetnica Aleksandra Bugar, skulpture su postavile na niže postolje da se mogu dodirnuti, a izložba je također bila prilagođena gluhim i gluhoslijepim osobama tako što je na velikom zaslonu tekst bio preveden na hrvatski znakovni jezik.

I tijekom 2023. godine u Muzeju grada Zagreba ostvarene su različite aktivnosti s inkluzivnim sadržajima, a ujedno su se odvijali i radovi na poboljšanju pristupačnosti zgrade muzeja osobama s invaliditetom. Postavljene su podne taktilne trake vodilje od ulaza u Muzej do info pulta, pri ulazu u stalni postav te do lifta i prema WC-u, a izrađen je i orijentacijski plan muzeja. Dotrajale legende na Brailleovom pismu unutar stalnog postava pregledane su i ispravljene te predane u tisak u trajnijem materijalu.

Realizirana je i izložba ‘Mi smo Novi život/Najstarije kazalište slijepih i slabovidnih na svijetu’ koje je te godine proslavilo 75. rođendan. Izložba je koncipirana kao izložba za sve, prilagođena osobama s invaliditetom: izložbeni moduli visinom i formom prilagođeni su za osobe koje se kreću pomoću invalidskih kolica. Multimedijski dio izložbe obuhvaćao je projekcije i pretraživač dodatnih sadržaja na touch screenu, dok je taktilni dio izložbe omogućio slijepim osobama da opipaju dijelove kostima i scenografije predstava.

U 2024. godini inkluzivnom izložbom ‘U zagrljaju gluhosljepoće’ oblježena je 30. obljetnica Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir. Tijekom trajanja izložbe posjetitelji su mogli razgovarati s gluhoslijepom osobom uz prevoditelja na znakovni jezik, održala se i Mala škola znakovnog jezika, te je bio prikazan dokumentarni film ‘U zagrljaju samoće’.

Razgovarali smo i sa Snježanom Šalov, koja je kao vanjski suradnik u Muzeju grada Zagreba 15 godina radila kao videća pratnja za slijepe posjetitelje te kao tumač znakovnog jezika i intervenor – prevoditelj za gluhoslijepe osobe.

– Svaki prvi utorak u mjesecu u muzeju se održavao dan otvorenih vrata za osobe s invaliditetom. Napravilo se puno replika da osoba oštećena vida može opipati predmet, npr. replika odore bana Jelačića, a one predmete koji se ne mogu opipati, koji su u vitrini, pokušala sam što bolje vizualno opisati. Dana otvorenih vrata više nema, no može se najaviti dolazak i tada iz muzeja angažiraju nekog iz Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir – priča Šalov, koja se školovala upravo preko tečajeva ove udruge i to šest godina za hrvatski znakovni jezik, zatim dvije godine za intervenora te također i za peripatologa odn. edukatora za slijepe osobe.

– S obzirom na direktivu Europske unije, od 2023. na snazi je Zakon o osobnoj asistenciji, te se osposobljavanja koja su se dosad provodila preko udruga prvi put provode i na institucionalnoj razini. Upravo sam položila ispit za videćeg pratitelja preko vaučera HZZO-a, a od 1. listopada kreće edukacija za stručnog komunikacijskog posrednika za gluhe u trajanju od 150 sati – ističe Šalov.

Lana Bunjevac

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.