Primjer dobre prakse u prilagodbi muzejskih prostora svakako je Tiflološki muzej, jedan od rijetkih muzeja u Europi posvećen tematici osoba s oštećenjem vida, koji ujedno nastoji djelovati i kao pokretač promjena u društvu, mijenjajući percepciju osoba s invaliditetom

Poslušaj članak

Naziv tiflološki potječe od grčkih riječi typhlós (slijep) i lógos (riječ), a ideju o osnivanju muzeja potaknuo je učitelj i tiflopedagog Vinko Bek, osnivač Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu.

Muzej je osnovan još 1953. godine kao Tiflološki muzej Saveza slijepih Jugoslavije, a bio je smješten u jednom stanu u Bosanskoj ulici. Na sadašnju lokaciju, drugi i treći kat uglovnice u Draškovićevoj 80, preseljen je 1957. godine i jedan je od rijetkih prostora u Zagrebu namjenski projektiran za potrebe muzeja.

Najnoviji stalni postav muzeja iz 2008. godine, čija je autorica Željka Sušić dok oblikovanje interijera potpisuje arhitekt Željko Kovačić, u potpunosti je prilagođen za samostalno kretanje slijepih i slabovidnih osoba, dok širina prolaza i visina na kojoj su postavljeni eksponati omogućuje razgledanje i osobama koje se kreću pomoću invalidskih kolica.

Postav se sastoji od šest tematskih cjelina, a posjetitelji mogu doznati kako se slijepi školuju, kako se uči Brailleovo pismo i kako se snaći u potpunom mraku. Izdvajamo i likovne radove samoukih slijepih kipara: Sanje Fališevac, Ivana Ferlana i Remzije Đumišića. Iako nije izložena u stalnom postavu, jedna od posebnosti muzeja jest i vrijedna oftalmološka zbirka, zaštićena kao spomenik kulture. Tu su također i skulpture akademskih kipara te slike videćih umjetnika koje su tematski vezane za sljepoću, a zacijelo najzvučnije djelo koje se nalazi u muzejskom fundusu i izloženo je u stalnom postavu jest ulje na platnu Vjekoslava Karasa ‘Slijepac i vila’. Ova slika potječe iz privatne zbirke Vinka Beka, svojevrsnoj preteči Tiflološkog muzeja, Karas ju je naslikao 1845. godine u Rimu, a motiv slike slijepi je starac s guslama i njegov unuk.

Izložbom kipara Remzije Đumišića 1961. godine započeo je ciklus izložbi Taktilne galerije, kako bi se slijepim posjetiteljima omogućilo da umjetničke radove upoznaju dodirom, iako se sam naziv počeo upotrebljavati tek 1980-ih godina. Od tada pa sve do danas, Taktilna galerija predstavlja niz izložbi na kojima je ne samo dopušteno nego i poželjno dodirivati eksponate.

U sklopu Taktilne galerije izlagali su i mnogi afirmirani akademski kipari: izložba ‘Taktila ’85’ okupila je renomirana imena poput Koste Angelija Radovanija, Vere Dajht Kralj, Ive Friščića, Nade Orel i drugih. Izložba je bila posvećena kiparu Vanji Radaušu, a bile su izložene i njegove medalje koje su se zbog svoje iznimne reljefnosti prirodno uklopile u taktilni karakter izložbe.

– Taktilna galerija bio je jedan do tada potpuno nepoznat koncept izlaganja na kojem su originalne skulpture akademski školovanih umjetnika ili slijepih umjetnika naivaca bile postavljene tako da su bile dostupne dodiru. To su bili neki začeci prilagodbe, no moramo naglasiti da ona nije počela ni prije deset, ni prije dvadeset ili trideset godina, već se proteže od samih osnutaka muzeja. U vrijeme kada je muzej još bio smješten u Bosanskoj ulici, prvi postav uključivao je i posebne vitrine s ladicama za slijepe osobe – inovativno rješenje koje je osmislio slikar Mijo Bišćan. Dakle od samih početaka su osnivači i djelatnici muzeja, kojih je tada bilo jako malo, razmišljali na način da je njihova publika specifična i da se zbog toga građa treba prezentirati na pristupačan i prilagođen način – ističe muzejska savjetnica Morana Vouk Nikolić.

Godine 2002. muzej je počeo širiti područje rada na sve osobe s invaliditetom, a  prekretnica u prilagodbi, smatra Vouk Nikolić, bila je izložba ‘Dodir antike’ koju je muzej organizirao u suradnji s Louvreom i Arheološkim muzejom. Skulpture nastale prema antičkim uzorima mogle su se dodirivati, a videćim posjetiteljima bilo je omogućeno razgledavanje izložbe s povezom.

– Bio je to pionirski pokušaj potpune prilagodbe jedne izložbe osobama oštećena vida i za ono vrijeme i za Hrvatsku jako velik iskorak. Dobili smo tada i godišnju nagradu Hrvatskog muzejskog društva – ističe Vouk Nikolić.

Izložbom slovenskog umjetnika Marka Pogačnika 2014. godine prvi je put u Hrvatskoj prilagođena konceptualna umjetnost slijepima, dok je izložba Vlade Marteka godinu kasnije bila prva izložba suvremene umjetnosti u Hrvatskoj koja je u cijelosti prilagođena osobama s oštećenjem vida. Jedna od posljednjih prilagođenih izložbi iz ciklusa Taktilne galerije bila je i ona Anabel Zanze iz 2024. godine, u kojoj su moguće prepreke postale ‘Ne-pre-pre-ke’, što je bio i naziv izložbe.

Kao što smo već pisali, Tiflološki muzej provodi i edukacije za muzejske i kulturne djelatnike vezane uz pristupačnost prostora i sadržaja za osobe s oštećenjem vida. Iz tih edukacija proizašao je 2022. godine i priručnik ‘Pristupačnost za sve – smjernice za inkluzivnu praksu’, namijenjen osobama s invaliditetom s posebnim naglaskom na slijepe i slabovidne posjetitelje, ali i na starije osobe. Nedavno je predstavljen i nastavak ovog priručnika, ‘Pristupačnost za sve 2’, koji je nastao u suradnji s osobama s invaliditetom, a urednica Morana Vouk Nikolić kazala je kako se nada da će priručnik pridonijeti boljoj inkluzivnosti svih muzeja u Hrvatskoj.

Lana Bunjevac

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

U srpnju 2021. godine otvoren je muzej nematerijalne baštine Riznica Međimurja u kompleksu obnovljenog Starog grada Zrinskih u Čakovcu

Poslušaj članak

Ovaj spomenik fortifikacijske arhitekture 16. stoljeća zaštićeno je kulturno dobro, a  sastoji se od vanjskih obrambenih zidina s renesansnim bastionima te od središnje barokne palače čija četiri krila formiraju unutrašnje dvorište, atrij. Oko Starog grada nalazi se i perivoj, a od 1954. u njemu djeluje Muzej Međimurja Čakovec.

Novi muzej orijentiran je na očuvanje, interpretaciju i promociju baštine naše najsjevernije županije, a na konceptu muzejskog postava radile su muzejska savjetnica Ana Šestak, voditeljica povijesnih zbirki, viša kustosica Janja Kovač, voditeljica etnografskih zbirki, te muzejska savjetnica i ravnateljica muzeja Maša Hrustek Sobočan.

Postav je podijeljen na dvije etaže: na prvom katu pod nazivom Minijature predstavljena je zaštićena nematerijalna baština s područja Međimurja: međimurska popevka, umijeće izrade tradicijskih dječjih igračaka, medičarski obrt, štrigovska skupina govora, tradicijsko lončarstvo, zlatarenje u Međimurju i dr.

Drugi dio posvećen je usmenoj tradiciji i međimurskim legendama, koje su pak vezane uz slavenski mitski svjetonazor: npr. predaja o zmaju Pozoju, na čijem velikom brončanom repu posjetitelji muzeja rado sjede i fotografiraju se.

U prizemlju se nalazi dio postava nazvan Stoljeća utvrde, koji prikazuje izvornu namjenu Starog grada iz vremena kad su u njemu bile smještene tamnice, stanovi za vojsku, konjušnice i sl.

Postav je kompletno prilagođen slijepim i slabovidnim osobama kao i osobama s teškoćama u kretanju. U svakoj prostoriji postoji i izbočeni zidni postament sa zapisom o glavnoj temi svake sobe i opisom izdvojenog predmeta na Brailleovom pismu. Namještaj postava ciljano je interaktivno postavljen, pa tako posjetitelji mogu izvlačiti pojedine ladice, panele i dijelove ormara unutar kojih se nalaze određeni predmeti.

– U naš muzej dolazi puno vrtićke i školske djece i puno puta smo imali situaciju da smo djecu koja se kreću pomoću invalidskih kolica morali doslovce nositi na kat i vidjeli smo da bismo morali poboljšati neke stvari. Prilika se ukazala kada smo radili rekonstrukciju fortifikacije – priča Maša Hrustek Sobočan, muzejska savjetnica i ravnateljica Muzeja Međimurja.

– Stupili smo u kontakt s Tiflološkim muzejom u Zagrebu, otišli smo na njihovu edukaciju gdje su nas uputili u zakonske okvire i prava osoba s invaliditetom te načine prilagodbe prostora i muzejskih sadržaja i odlučili smo da će naš muzej biti fizički dostupan svima, a specijalizirali smo se za slijepe i slabovidne osobe. Mi u Međimurju imamo dosta veliku Udrugu slijepih Međimurske županije, mislim da broji preko 70 članova, a još i prije nego što smo išli u obnovu zamolili su nas da im napravimo radionice. Borili smo se s našim prostorima i prezentacijom građe na njima prihvatljiv način i to je bila prilika da napravimo nešto dobro za našu zajednicu – nastavlja ravnateljica.

Osim edukacije u Tiflološkom muzeju, svi zaposlenici Muzeja Međimurja u lipnju 2021. sudjelovali su i u jednodnevnoj edukaciji o radu sa slijepim i slabovidnim osobama. Edukaciju je vodila Otilija Sobočan, direktorica tvrtke Tiflo Globus iz Čakovca, a poseban naglasak bio je na praktičnim vještinama ophođenja sa slijepim i slabovidnim osobama (je li ih uputno dodirivati, kako voditi slijepe osobe, kako hodati s njima stubištem i slično).

– Prostorne prilagodbe muzeja provela je tvrtka Tiflo Globus koja se bavi opremanjem prostora za slijepe i slabovidne i čija je direktorica i sama slijepa osoba. U većini prostorija postavljeni su taktilni tlocrti prostorija, a u svakoj prostoriji izdvojen je jedan najbitniji predmet za tu prostoriju prikazan pomoću taktilne mape na kojoj se nalazi i kratak opis predmeta na Brailleovom pismu. Na rubu se nalazi naljepnica s brojem i kad naljepnici približite audiovodič on pokrene audiozapis pod tim brojem – objašnjava Hrustek Sobočan.

Visinske razlike u muzeju premošćene su rampama, na vratima ne postoje pragovi, a izravnana je i razina poda u hodnicima i prostorijama. Vrata se otvaraju uz pomoć senzora ili tako da se guraju od sebe. Hodnik u prizemlju u dijelu postava s tamnicama je uzak, tako da se vodilo računa da se u njemu izloži minimalan broj muzeoloških sadržaja kako se ne bi stvarale gužve koje bi dodatno otežavale prolazak. Ugrađen je i lift za maksimalno četiri osobe kojim se mogu služiti svi posjetitelji s teškoćama u kretanju. Po glavnim smjerovima kretanja kroz muzej postavljene su linije vodilje: na samom ulazu, prema suvenirnici, liftu i stubama, do multimedijske i edukacijske dvorane, prema kafiću i terasi te kroz oba stalna postava. Prilagodba slabovidnim osobama ostvarena je i povećanjem fonta natpisa: svi natpisi i tekstovi veći su od 28 točaka, što olakšava recepciju slabovidnim osobama, ali i onima kojima vid prirodno slabi s godinama. Posjetiteljima je na raspolaganju i brošura o pristupačnosti Muzeja na Brailleovom pismu.

‘Na edukacijama smo dobili informaciju da se vrlo mali broj slijepih i slabovidnih osoba služi Brailleovim pismom. Njega uče oni koji su od rođenja slijepi ili slabovidni, što je iznimno malen broj. Većina osoba oslijepi kasnije tijekom života, a tada je već prekasno da uče Brailleovo pismo. Stoga smo natpise na Brailleovom pismu rijetko koristili, ali ih slijepi posjetitelji doživljavaju kao lijepu gestu u smjeru što većeg stupnja prilagođenosti prostora slijepim i slabovidnim osobama, što pridonosi pozitivnom dojmu o Muzeju’, zapisale su kustosice Šestak i Kovač u tekstu o prilagodbi muzeja objavljenom 2023. godine u časopisu Informatica Museologica.

U muzej je dopušten ulazak psa vodiča, a ako osoba s invaliditetom dolazi samostalno, može se unaprijed najaviti i zatražiti besplatnu uslugu stručne pratnje. Najviše osoba posjetilo je muzej grupno, odnosno uz organizaciju obrazovnih institucija ili udruga građana (Centar za odgoj i obrazovanje Čakovec, Udruga slijepih Međimurske županije, Udruga slijepih Koprivničko-križevačke županije).

– Teško je danas privući i oduševiti publiku suvremenog doba, pogotovo mlađu publiku, jer ona je već puno toga vidjela i doživjela, no slijepim i slabovidnim osobama sve je interesantno jer nemaju prilike ići u muzej i zato su ovakvi prilagođeni muzeji odlična stvar – smatra ravnateljica Hrustek Sobočan, a spomenimo i da je Riznica Međimurja 2022. godine dobila nagradu Hrvatskog muzejskog društva za najbolji stalni postav.

Lana Bunjevac

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

U travnju 2023. godine Etnografski muzej predstavio je projekt prilagodbe za slijepe i slabovidne osobe, namijenjen prvenstveno individualnim posjetiteljima

Poslušaj članak

Već smo spomenuli kako je osiguranje pristupačnosti i prilagodba muzeja (prije svega prostorna) vrlo izazovan zadatak. Naime, u Zagrebu postoje svega tri muzeja koja su  namjenski građena za muzeje – prvi je bio Muzej za umjetnost i obrt, kojeg je još davne 1888. godine gradio Herman Bollé. Dva kata zgrade Saveza slijepih u Draškovićevoj ulici namjenski su projektirana za Tiflološki muzej 1958. godine, dok je Muzej suvremene umjetnosti Igora Franića iz 2009. jedini zagrebački muzej izgrađen u 21. stoljeću.

Većina ostalih zagrebačkih muzeja nalazi se u povijesnim zgradama od kojih su mnoge zaštićena kulturna dobra i nisu bile građene za obavljanje muzejske djelatnosti. Etnografski muzej secesijska je palača arhitekta Vjekoslava Bastla sagrađena kao izložbeni prostor Trgovačko-obrtničke komore, a otvorena je 1904. godine. Konstrukcija zgrade i koncept unutarnjeg uređenja od samoga početka nisu bili prikladni za obavljanje svih muzejskih djelatnosti, pa su u nekoliko navrata rađene prenamjene i dogradnje prostora, pri čemu je najvažnija adaptacija provedena u razdoblju od 1968. do 1972. godine, a potpisuje je arhitekt Aleksandar Freudenreich.

U travnju 2023. godine Etnografski muzej predstavio je projekt prilagodbe za slijepe i slabovidne osobe, namijenjen prvenstveno individualnim posjetiteljima.

– Ovaj projekt osmislila je naša bivša ravnateljica Goranka Horjan (danas ravnateljica Muzeja Dvor Trakošćan, op.a.). Proveden je u suradnji s Tiflološkim muzejom, čiji su nam djelatnici pružili vrijedne smjernice i sugestije, a izvedbu pojedinih elemenata provela je tvrtka Terriero iz Murskog Središća, koja izrađuje arhitektonska rješenja za osobe oštećena vida. Ideja je bila da se osoba u muzeju može snaći samostalno i samostalno koristiti sadržaj – priča nam Anastazija Petrović, viša kustosica pedagoginja, koja je zajedno s kolegicom Silvijom Vrsalović surađivala na ovom projektu.

Sama prilagodba sastoji se od nekoliko elemenata: prvi su podne trake vodilje i ukupno šest taktilnih orijentacijskih planova, odnosno pojednostavljenih prikaza muzejskog prostora koji pomažu slijepim osobama da se lakše snalaze u prostoru. Drugi element prilagodbe čine taktilne knjige s reljefnima crtežima: jedna se odnosi na izvaneuropske kulture i trenutno nije izložena, dok je druga prilagođena stalnom postavu muzeja.

– U stalnom postavu Etnografskog muzeja predstavljena je zbirka narodnih nošnji Hrvatske s kraja 19. i iz prve polovice 20. stoljeća, te se tako i u taktilnoj knjizi nalaze narodne nošnje Hrvatske, pri čemu se pazilo da bude zastupljeno što više geografskih regija – objašnjava Petrović.

S lijeve strane knjige nalazi se tekst na uvećanom crnom tisku i Brailleovom pismu, dok se s desne strane nalaze reljefni crteži, a materijalu se može pristupiti i pomoću audiozapisa do kojeg se dolazi skeniranjem QR kôda. Reljefni crteži svedeni su na najjednostavnije oblike kako bi olakšali taktilnu percepciju i mentalnu vizualizaciju prikazanog predmeta. Pritom su uz neke predmete prikazani i uvećani izdvojeni detalji, kao npr. ukras na rukavu.

U taktilnoj knjizi nalazi se ukupno osam crteža lutki u narodnim nošnjama (Kupinec, Levanjska Varoš, okolica Slavonskog Broda, Labinština, Orebić, okolica Perušića, Kosore i Konavle) te deset pojedinačnih predmeta, među kojima su npr. muški šešir iz Remeta, slavonske šticle (ukrasi od pletene vune za grijanje zapešća), marama sa zlatovezom iz Gorjana, prekrivač iz Kaniže te čipkani tabletići s Paga i iz Lepoglave.

Taktilna knjiga smještena je na prvom katu muzeja u tzv. tiflo kutku, a uz nju nalazi se i lutka odjevena u nošnju s područja Hrvatskog zagorja, koja se može i dodirivati te slijepi posjetitelji tako mogu osjetiti uzorke materijala od kojih je nošnja napravljena, u ovom slučaju pamuk. Osim dugačke košulje, prsluka i pregače, nošnja je izvorno imala još i pojas i ogrlicu, no posve nevjerojatno zvuči da je, kako nam je rekla kustosica, netko od neodgovornih posjetitelja otuđio ova dva ukrasa (iako je u slučaju ogrlice bila riječ tek o replici) te tako ne samo oštetio muzej već i uskratio osobe oštećena vida za dodatno taktilno iskustvo.

Projekt prilagodbe u međuvremenu je nadopunjen i izradom replika nekih od predmeta iz fundusa muzeja, za čiji su izbor bile zadužene Anastazija Petrović i Silvia Vrsalović.

– Dva para slavonskih opanaka, slavonske šticle, mljetski kolarin (tradicionalna ogrlica od koralja, op.a.) i drvena pokladna maska iz Međimurja taktilni su predmeti koji su već izrađeni i koriste se u radu s organiziranim skupinama, dok još čekamo da nam se isporuče uvećani uzorci raznih vrsta vezova – nabraja Petrović.

Ove replike smještene su u muzejskoj Čuvaonici – naime, osim na Mažuranićevom trgu, muzej danas djeluje i u obnovljenoj zgradi Kraljevske uzorite pivnice u Kačićevoj ulici. Nova čuvaonica, koja je krajem svibnja proslavila svoju prvu obljetnicu, znatno je olakšala ‘život’ zbirkama Etnografskog muzeja, no iako preseljenje nije još u potpunosti dovršeno, u prvih godinu dana posjetilo ju je više od 1500 posjetitelja, uz brojne grupne programe i posjete.

Kao i muzej, i Čuvaonica je opremljena podnim trakama vodiljama i zidnim orijentacijskim planovima, a na prvoj razini postavljeni su posebno izrađeni postamenti s dvije knjige u kojima se nalaze ukupno 33 taktilna odn. reljefna crteža raznih predmeta iz muzejskih zbirki. U Čuvaonici se provode i radionice ‘Zvukom i dodirom kroz tradiciju’, a realiziraju se u suradnji s udrugama koje okupljaju slijepe i slabovidne osobe.

– U lipnju je održana radionica sa Stjepanom Večkovićem, solistom ansambla LADO i glazbenikom koji ujedno izrađuje tradicijske instrumente. Na radionici su sudjelovali korisnici Centra UP2DATE, koji su kroz priču i sviranje voditelja istraživali glazbu različitih hrvatskih krajeva, a i sami su se mogli okušati u isprobavanju tradicijskih glazbala – ističe Petrović i dodaje da su nakon ljetne pauze u planu još dvije radionice.

Također naglašava da je osobama s invaliditetom ulaz u Etnografski muzej besplatan kroz cijelu godinu i to na sve programe.

Lana Bunjevac

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.