Connect with us

in MREŽA

MOJA PRIČA Snježana Jolić, nikada ne odustajte od sebe

Objavljeno

/

Na fotografiji je osoba u invalidskim kolicima koja se nalazi na betonskoj obali uz vodu. Osoba nosi crnu odjeću i ima svijetlu kosu ukrašenu pletenicom. Invalidska kolica imaju metalni okvir i velike stražnje kotače. Voda izgleda mirno, a boja je plavo-zelena, što ukazuje na to da bi moglo biti riječ o rijeci ili jezeru. Pozadina slike nije jasno vidljiva zbog fokusa na osobu i invalidska kolica.
Foto: Snježana Jolić, Facebook

Pozvala bih sve osobe s invaliditetom da se bore za sebe, neovisno od želja i potreba bilo koga u okruženju, pa čak i onih najbližih. Svako zaslužuje svoje mjesto pod suncem, i koliko god bilo teško, puno diskriminacije i predrasuda, svaki novi sunčan dan je razlog za sreću, i svaki mali pomak na bolje je put ka sreći. Ne trebaju nam brda i doline. I jedan film pogledati koji nam donosi pozitivnu emociju je pobjeda, kaže Jolić

Snježana je rođena u Kninu 21. veljače 1976. godine. Njezina dijagnoza je osteogenesis imperfecta, ili kako ljudi obično pojednostave bolest staklenih kostiju. Ona spada u rijetka oboljenja, i ne svodi se samo na lako lomljive kosti, dosta je sve složenije, i naravno, ne manifestira se kod svakog na isti način.

-Kod mene, osim niskog rasta i to što ne hodam, posljedice su i oslabljen sluh i u zadnjih par godina, zbog kronične opstrukcije pluća, koristim stroj za potporu disanju noću (neinvazivnu ventilaciju pluća). Lomovi su prestali negdje u pubertetu, ali naravno, to se nikada ne može tvrditi sa sigurnošću da se neće opet događati – priča Snježana.

Na pitanje o vrtiću, vršnjacima i prihvaćanju Snježana kaže da je tih prvih 6 i pol godina imala zaista lijepo djetinjstvo.

-U obitelji i među prijateljima sam bila prihvaćena i voljena. Vjerojatno je bilo nekih ‘incidenata’, ali kad si dijete to i ne primijetiš. Onda je došlo vrijeme polaska u školu, i ja sam morala otići od svih tih znanih i dragih ljudi, pa i od roditelja 250 kilometara daleko, u Banja Luku. Tamo je Zavod za rehabilitaciju koji je imao organizirano i školovanje kao odvojeno odjeljenje jedne banjalučke škole – kaže Jolić i vjerujte da nije lako biti daleko od svega što poznaješ i voliš.

U toj najranijoj dobi nije se zamarala invaliditetom. – Ako isključimo lomove ruku i nogu, koji su bili zaista teški i česti, ja sam bila jedno zaista živahno, voljeno i veselo dijete. Stalno sam puzala po kući, ili se čak i penjala po namještaju. I koliko god mi je teško palo odvajanje od obitelji, u školi sam bila okružena drugom djecom s invaliditetom tako da nije bilo neke razlike i jedino je ostalo da se izboriš za svoje mjesto pod suncem.

Nakon osnovne škole sam bila jednu godinu u Dubravi (Zagreb), ali je onda počeo rat, tako da sam dvije godine pauzirala sa školovanjem, te sam nastavila srednju nakon te dvije godine u Podgorici, također u školi za djecu s invaliditetom – prisjeća se Snježana, a fakultete je završila u Beogradu.

-Najprije Pravni fakultet, a nakon nekoliko godina i master na Fakultetu političkih nauka. Fakultet je bio prva obrazovna ustanova koju sam pohađala s ljudima bez invaliditeta. U početku je bilo teško se odjednom naći među toliko ljudi, ali su me i profesori i kolege brzo prihvatili. S mnogima i danas održavam kontakte – kaže Jolić koja radi u struci već skoro 20 godina i ne misli prestati raditi dok god bude mogla.

– Posao nije samo plaća, posao je potpuno jedan drugi način života. U Srbiji sam nekako usporedo radila posao za koji sam se školovala, ali sam i bila aktivna u pokretu organizacija osoba s invaliditetom  i politički se angažirala, opet najviše u svrhu napredovanja stupnja i kvalitete života osoba s invaliditetom. Inače, profesionalno sam radila u sudu i u ministarstvima. Trenutačno radim u Kninu u Udruzi osoba s invaliditetom ‘Sveti Bartolomej’- priča Snježana koja je, usudili bismo se reći, nezaustavljiva žena.

Malo je slobodnog vremena kaže Snježana, ali voli otputovati, a sada kad ima osobnu asistenticu, sve češće skitaju.

– Moram priznati da sam postala ovisna o društvenim mrežama, ali trudim se da što više vremena provodim vani. Volim i dobru knjigu, mada sve manje imam koncentracije za duga čitanja. Volim i dobru predstavu, a sad kad dođe toplo vrijeme, često sam na moru. To je prednost života u Dalmaciji.

Jedno vrijeme sam se bavila plesom i išla na natjecanja. Aktivno pišem, počela sam i pisati neku vrstu autobiografije, ali u zadnje vrijeme sam malo usporila s tim.

Moram priznati da sam naročito sretna što polako jača usluga osobne asistencije, i premda treba još puno toga napraviti, pozivam osobe s invaliditetom da se bore za svoju neovisnost življenja – kategorična je Jolić.

Što se tiče emocionalnih odnosa imala je nekoliko dužih veza, a s dva partnera je i živjela. S jednim godinu i pol, a s drugim 4 i pol godine. Trenutno je solo, ali nikad se ne zna što sutra nosi.

Diskriminacija osoba s invaliditetom, a posebno žena je uvijek, kaže, prisutna.

– Bilo je i slučajeva diskriminacije dok sam tražila prvo zaposlenje u struci. Bilo je i dok sam studirala u vidu arhitektonskih prepreka, ali sam zbog jednog slučaja diskriminacije podigla tužbu i dobila spor. Naime, u Srbiji postoji Zakon protiv diskriminacije osoba s invaliditetom, i na osnovu tog zakona sam podigla tužbu protiv bivšeg JAT-a. Spor je trajao 6 godina, ali smo odvjetnica i ja bile uporne i na kraju zadovoljile pravdu. To je nekako i moja životna misija, borba protiv diskriminacije – kaže Jolić.

– Pozvala bih sve osobe s invaliditetom da se bore za sebe, neovisno od želja i potreba bilo koga u okruženju, pa čak i onih najbližih. Svako zaslužuje svoje mjesto pod suncem, i koliko god bilo teško, puno diskriminacije i predrasuda, svaki novi sunčan dan je razlog za sreću, i svaki mali pomak na bolje je put ka sreći. Ne trebaju nam brda i doline. I jedan film pogledati koji nam donosi pozitivnu emociju je pobjeda.

Osobe s invaliditetom su osobe kao bilo koja druga, i nemaju nikakve posebne potrebe. Iako nismo svi isti, a ni ne trebamo biti, trebali bi biti svi jednaki u svojim pravima i jednako prihvaćeni. Zato ne smijemo nikada odustati sami od sebe i misliti da ne može bolje. Može biti bolje, mora – zaključila je za ovaj put Snježana Jolić.

Anita Blažinović

in MREŽA

TOMISLAV ŠILIPETAR Hoće li slikar s invaliditetom završiti na ulici

Objavljeno

/

Napisao/la:

Foto: In Portal

U ovom gradu, mom Zagrebu, osjećam se ispunjeno i kao čovjek i kao umjetnik, nikada sebe nisam doživljavao kao građanina drugog reda

Akademski slikar Tomislav Šilipetar ovih se dana ne bavi umjetničkim stvaralaštvom, opterećen je brigama, napet i uznemiren zbog rješenja o deložaciji iz ateljea u vlasništvu Grada Zagreba.

U tom je ateljeu na Jarunu ovaj 39-godišnji umjetnik s invaliditetom boravio cijelo jedno desetljeće i stvorio zavidan umjetnički opus. No s rješenjem o deložaciji, pita se Tomislav, što će biti s njegovim djelima i  opremom, hoće li završiti na ulici, gdje će ubuduće stvarati umjetnička djela i na taj način, kao slikar s invaliditetom, pridonositi inkluzivnosti kulturne scene u metropoli?

– Najprije želim pojasniti kako u rješenju Grada Zagreba o deložaciji iz ateljea nema ništa skandaloznog, kako su to predstavili neki mediji. Od takvog senzacionalizma, neutemeljenog i štetnog, ograđujem se i kao čovjek i kao umjetnik – kaže nam Tomislav.

– Rješenje je izdano u skladu sa zakonom, to je posve jasno, no vjerovao sam, a i dalje vjerujem, u senzibiliziranost ove Gradske uprave na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem za probleme s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Grad Zagreb dobitnik je brojnih priznanja kao mjesto inkluzivnosti i tolerancije, a da je to opravdano mogu i sam mogu posvjedočiti kao umjetnik s invaliditetom. U ovom gradu osjećam se ispunjeno i kao čovjek i kao umjetnik, nikada sebe nisam doživljavao kao građanina drugog reda. I na tome sam iskreno zahvalan! Stoga bih ovim putem uputio molbu gradskim vlastima da ponovno razmotre moj slučaj, pokažu empatiju kao i nebrojeno puta kada je riječ o osobama s invaliditetom, te iznađu rješenje za neki novi prostor u kojemu bih nastavio stvarati umjetnička djela. Uzgred, u zgradi u kojoj sam trenutačno nalaze se još dva prazna prostora u vlasništvu Grada, idealna za novi atelje.

Ne tražim milostinju, već samo pravo na rad i dostojanstvo koje mi kao umjetniku i osobi s invaliditetom pripada – zaključuje Tomislav.

Nastavite čitati

in MREŽA

POREČ Inkluzivni projekt nastavlja privlačiti osi populaciju u sport

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje čovjeka bez noge u teretani kako diže uteg na benču. Čovjek ima ruke u zraku i digao je uteg visoko.
Foto: Arhiva

Kroz projekt se nastoji približiti i omogućiti bavljenje sportom osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju

Grad Poreč već godinama glasi za jedan od najinkluzivnijih gradova u Hrvatskoj. To je zato jer dugi niz godina radi na inkluzivnim projektima koji osobama s invaliditetom podižu kvalitetu života na razinu više. Jedan od takvih projekata je i projekt ‘Ja mogu trenirati’.

Ovaj projekt počeo je davne 2019. godine, kad je otvorena prva teretana prilagođena osobama s invaliditetom u Poreču, a sada se održava osmu godinu za redim pod nazivom ‘I ja mogu trenirati 6’.

Inkluzivno-sportski projekt ‘I ja mogu trenirati’ provodi Body building klub Veli Jože, u partnerstvu s Društvom invalida Poreč.

U ovom projektu naglasak je stavljen na poticanje zdravih životnih navika kroz sportske aktivnosti i aktivan način života. Kroz projekt se nastoji približiti i omogućiti bavljenje sportom osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju, te na taj način podići kvalitetu njihova života.

 Projekt je financiran iz proračuna Grada Poreča, a za ovogodišnje aktivnosti izdvojeno je 10,650 eura. Potpisnici ugovora za financiranje aktivnosti projekta bili su predsjednik Body building kluba Veli Jože, Dalibor Jakovčić i gradonačelnik Grada Poreča Loris Peršurić.   

Projekt ‘I ja mogu trenirati 6’ provodit će se kroz cijelu ovu godinu. Treninzi će se odvijati u teretani u potpunosti prilagođenoj osobama s invaliditetom, dva puta na tjedan od po dva sata.

Kroz trening se osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju pokušava razviti zdrava navika vježbanja i brige za svoje tijelo. Kako bi se sve vježbe pravilno odradile, te kako ne bi došlo do ozljeda, treninzi će se odvijati u prisustvu stručnog fitness trenera i fizioterapeuta.

Osim na sa mom vježbanju, fokus je također usmjeren na povezivanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama s drugim članovima kluba ‘Body building kluba Veli Jože’, ali i sa drugim sportskim dionicima na području Grada Poreča.

Na taj način osobe s invaliditetom jačaju svoje socijalne vještine, smanjuje se rizik od njihove socijalne isključenost, te im se otvaraju vrata infiltraciju u druge sportske aktivnosti u Poreču, ali i veću integraciju u životnu zajednicu Grada Poreča u svim društvenim sferama.

‘Body building kluba Veli Jože’ poziva sve zainteresirane osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju da se priključe besplatnim treninzima u prostorima kluba  (Vukovarska 4) i tako poboljšaju svoje zdravlje, razviju samopouzdanje i steknu neka nova iskustva.

Nastavite čitati

in MREŽA

SISAK Monodrama s novim pogledom na autizam

Objavljeno

/

Foto: arhiva

Publika će kroz ovu predstavu imati priliku zaviriti u svijet autistične osobe, upravo onakav kakav on zapravo jest

Iako se 2. travnja obilježava Dan svjesnosti o autizmu Sisak je odlučio i dalje pričati i baviti se temom autizma.

Upravo zato, ove subote, 18. travnja u koncertnoj dvorani Centra Sisačko-moslavačke županije (Ulica Ivana Kukuljevića Sakcinskog 26) održat će se edukativna monodrama pod nazivom  ‘Kako razumjeti mene sa autizmom’ Autor ove monodrame koja priča o gorućoj temi autizma, je glumac i redatelj Jasmin Salkić.

Ovu monodramu kojom će se publici približiti svijet osoba s autizmom, organizira Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije

Publika će kroz ovu predstavu imati priliku zaviriti u svijet autistične osobe, upravo onakav kakav on zapravo jest za osobe iz spektra autizma. To je tako jer Jasmin magistar društvenih znanosti koji za kruh zarađuje kao defektolog – oligofrenolog pa je tek nakon toga odličan glumac.

Kroz svoju monodramu Jasmin će povezati svoje stečeno stručno znanje i umjetničko stvaralaštvo koje na edukativan način podiže svijest duboko utječući na promjenu stavova publike koja pogleda ovu predstavu. Kroz monodramu “Kako razumjeti mene sa autizmom” kroz opis dnevnih tema isprepleće se satira i koja bez obzira na to zadržava toplu notu kroz poruke, poštovanja, razumijevanja i zahvalnosti.

Ova edukativna monodrama namijenjena je različitoj publici – liječnicima, roditeljima, djelatnicima koji rade u odgojno-obrazovno sustavu, svima onima koji žele pobliže shvatiti autizam i život osoba koje se s njim bore.

Ako i vi želite pobliže saznati kako što osobe s autizmom prolaze svaki dan, ali i što prolazi roditelj osobe s autizmom ili oni čiji je posao briga za djecu iz autističnog spektra, onda je ovo predstava za vas.

S obzirom na to da je broj mjesta za gledanje ove hvalevrijedne predstave ograničen, rezervacije za karte treba podnijeti unaprijed. Svoje mjesto možete rezervirati  pozivom na broj telefona 091/4050 533, radnim danom,  u vremenu od 9 do 15 sati.  Karte se mogu preuzeti i platiti na licu mjesta u sjedištu Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije (Jelene Babić 18 – Mala kuća).

Također, karte se mogu preuzeti i na dan predstave 18. travnja, sat vremena prije  predstave u Sisku, u zgradi bivše Komande (Ulici Ivana Kukuljevića Sakcinskog 26).

Nakon  predstave organizirat će se i kraći razgovor s autorom i glumcem Jasminom Salkićem koji će rado odgovoriti na sva stručna i roditeljska pitanja vezana uz poremećaje iz spektra autizma.

Nastavite čitati

Tko su Purger i Purgerica?

Purger i Purgerica

U trendu