Pozvala bih sve osobe s invaliditetom da se bore za sebe, neovisno od želja i potreba bilo koga u okruženju, pa čak i onih najbližih. Svako zaslužuje svoje mjesto pod suncem, i koliko god bilo teško, puno diskriminacije i predrasuda, svaki novi sunčan dan je razlog za sreću, i svaki mali pomak na bolje je put ka sreći. Ne trebaju nam brda i doline. I jedan film pogledati koji nam donosi pozitivnu emociju je pobjeda, kaže Jolić
Snježana je rođena u Kninu 21. veljače 1976. godine. Njezina dijagnoza je osteogenesis imperfecta, ili kako ljudi obično pojednostave bolest staklenih kostiju. Ona spada u rijetka oboljenja, i ne svodi se samo na lako lomljive kosti, dosta je sve složenije, i naravno, ne manifestira se kod svakog na isti način.
-Kod mene, osim niskog rasta i to što ne hodam, posljedice su i oslabljen sluh i u zadnjih par godina, zbog kronične opstrukcije pluća, koristim stroj za potporu disanju noću (neinvazivnu ventilaciju pluća). Lomovi su prestali negdje u pubertetu, ali naravno, to se nikada ne može tvrditi sa sigurnošću da se neće opet događati – priča Snježana.
Na pitanje o vrtiću, vršnjacima i prihvaćanju Snježana kaže da je tih prvih 6 i pol godina imala zaista lijepo djetinjstvo.
-U obitelji i među prijateljima sam bila prihvaćena i voljena. Vjerojatno je bilo nekih ‘incidenata’, ali kad si dijete to i ne primijetiš. Onda je došlo vrijeme polaska u školu, i ja sam morala otići od svih tih znanih i dragih ljudi, pa i od roditelja 250 kilometara daleko, u Banja Luku. Tamo je Zavod za rehabilitaciju koji je imao organizirano i školovanje kao odvojeno odjeljenje jedne banjalučke škole – kaže Jolić i vjerujte da nije lako biti daleko od svega što poznaješ i voliš.
U toj najranijoj dobi nije se zamarala invaliditetom. – Ako isključimo lomove ruku i nogu, koji su bili zaista teški i česti, ja sam bila jedno zaista živahno, voljeno i veselo dijete. Stalno sam puzala po kući, ili se čak i penjala po namještaju. I koliko god mi je teško palo odvajanje od obitelji, u školi sam bila okružena drugom djecom s invaliditetom tako da nije bilo neke razlike i jedino je ostalo da se izboriš za svoje mjesto pod suncem.
Nakon osnovne škole sam bila jednu godinu u Dubravi (Zagreb), ali je onda počeo rat, tako da sam dvije godine pauzirala sa školovanjem, te sam nastavila srednju nakon te dvije godine u Podgorici, također u školi za djecu s invaliditetom – prisjeća se Snježana, a fakultete je završila u Beogradu.
-Najprije Pravni fakultet, a nakon nekoliko godina i master na Fakultetu političkih nauka. Fakultet je bio prva obrazovna ustanova koju sam pohađala s ljudima bez invaliditeta. U početku je bilo teško se odjednom naći među toliko ljudi, ali su me i profesori i kolege brzo prihvatili. S mnogima i danas održavam kontakte – kaže Jolić koja radi u struci već skoro 20 godina i ne misli prestati raditi dok god bude mogla.
– Posao nije samo plaća, posao je potpuno jedan drugi način života. U Srbiji sam nekako usporedo radila posao za koji sam se školovala, ali sam i bila aktivna u pokretu organizacija osoba s invaliditetom i politički se angažirala, opet najviše u svrhu napredovanja stupnja i kvalitete života osoba s invaliditetom. Inače, profesionalno sam radila u sudu i u ministarstvima. Trenutačno radim u Kninu u Udruzi osoba s invaliditetom ‘Sveti Bartolomej’- priča Snježana koja je, usudili bismo se reći, nezaustavljiva žena.
Malo je slobodnog vremena kaže Snježana, ali voli otputovati, a sada kad ima osobnu asistenticu, sve češće skitaju.
– Moram priznati da sam postala ovisna o društvenim mrežama, ali trudim se da što više vremena provodim vani. Volim i dobru knjigu, mada sve manje imam koncentracije za duga čitanja. Volim i dobru predstavu, a sad kad dođe toplo vrijeme, često sam na moru. To je prednost života u Dalmaciji.
Jedno vrijeme sam se bavila plesom i išla na natjecanja. Aktivno pišem, počela sam i pisati neku vrstu autobiografije, ali u zadnje vrijeme sam malo usporila s tim.
Moram priznati da sam naročito sretna što polako jača usluga osobne asistencije, i premda treba još puno toga napraviti, pozivam osobe s invaliditetom da se bore za svoju neovisnost življenja – kategorična je Jolić.
Što se tiče emocionalnih odnosa imala je nekoliko dužih veza, a s dva partnera je i živjela. S jednim godinu i pol, a s drugim 4 i pol godine. Trenutno je solo, ali nikad se ne zna što sutra nosi.
Diskriminacija osoba s invaliditetom, a posebno žena je uvijek, kaže, prisutna.
– Bilo je i slučajeva diskriminacije dok sam tražila prvo zaposlenje u struci. Bilo je i dok sam studirala u vidu arhitektonskih prepreka, ali sam zbog jednog slučaja diskriminacije podigla tužbu i dobila spor. Naime, u Srbiji postoji Zakon protiv diskriminacije osoba s invaliditetom, i na osnovu tog zakona sam podigla tužbu protiv bivšeg JAT-a. Spor je trajao 6 godina, ali smo odvjetnica i ja bile uporne i na kraju zadovoljile pravdu. To je nekako i moja životna misija, borba protiv diskriminacije – kaže Jolić.
– Pozvala bih sve osobe s invaliditetom da se bore za sebe, neovisno od želja i potreba bilo koga u okruženju, pa čak i onih najbližih. Svako zaslužuje svoje mjesto pod suncem, i koliko god bilo teško, puno diskriminacije i predrasuda, svaki novi sunčan dan je razlog za sreću, i svaki mali pomak na bolje je put ka sreći. Ne trebaju nam brda i doline. I jedan film pogledati koji nam donosi pozitivnu emociju je pobjeda.
Osobe s invaliditetom su osobe kao bilo koja druga, i nemaju nikakve posebne potrebe. Iako nismo svi isti, a ni ne trebamo biti, trebali bi biti svi jednaki u svojim pravima i jednako prihvaćeni. Zato ne smijemo nikada odustati sami od sebe i misliti da ne može bolje. Može biti bolje, mora – zaključila je za ovaj put Snježana Jolić.
Anita Blažinović
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 2 dana
VijestiPrije 6 dana
Košarka u kolicimaPrije 2 dana
in MREŽAPrije 3 dana
KulturaPrije 3 dana
VijestiPrije 2 dana