Vaše priče
HELENA TOMAS Trijumf nad moždanim udarom
Ova nevjerojatna dama nakon trostrukog je moždanog udara i stjecanja invaliditeta objavila knjigu koja je oduševila akademsku zajednicu i dovela je u žižu medijskog interesa
Dozlaboga je teško, nemoguće zapravo, u jednom novinarskom članku navesti sve reference koje obogaćuju privatni i profesionalni život Helene Tomas, dame rođene 1971. u Livnu, a koja u Zagrebu živi od svoje druge godine.
Stoga, u kratkim crtama, diplomu dvopredmetnoga studija arheologije i grčkoga jezika i književnosti stekla je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, obranivši diplomski rad iz klasične arheologije (na temu nedešifriranog grčkog pisma linear A). Arheologiju je 2004. doktorirala na prestižnom Sveučilištu u Oxfordu, a iste je godine zaposlena na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta. Od prošle je godine na istom Odsjeku unaprijeđena u zvanje redovite profesorice u trajnom izboru, za što joj je rektor Stjepan Lakušić dodijelio posebno priznanje Sveučilišta u Zagrebu.
Međunarodni je ugled, uz sve ostalo, stekla i kao autorica brojnih znanstvenih članaka, uglavnom objavljenih u priznatim inozemnim publikacijama. Uostalom, dvije su njezine knjige žigom rektora Sveučilišta u Zagrebu priznate kao sveučilišni udžbenici.
No Helena je u žižu medijskog interesa posljednjih mjeseci došla zbog jednog uistinu iznimnog pothvata. Nedavno je naime objavila knjigu ‘Početci pismenosti u Europi – Prapovijesna pisma Grčke i Cipra’, knjigu važnu jer istražuje prva pisma koja će postati temeljem kasnijih europskih civilizacija. Ništa u tome ne bi bilo neobično da Helena, kojim slučajem, prije početka pisanja knjige nije doživjela trostruki moždani udar i stekla teški invaliditet.
Pitamo je koliko je dugo radila na knjizi, budući da je morala istražiti i obraditi veliku količinu arhivskog i povijenog materijala?
– Spomenutu knjigu počela sam pisati kao antidepresiv zbog invaliditeta uzrokovanog trostrukom moždanim udarom pretrpljenim 2019. godine – počinje svoju priču Helena.
– Posljedica tog zamalo pogubnog moždanog udara paralizirana je lijeva strana tijela. Tako sam knjigu u cijelosti natipkala samo jednom, desnom rukom.
Samo pisanje trajalo je tri godine. No, istraživački rad za pisanje te knjige trajao je skoro 30 godina, jer trebala sam savršeno naučiti grčki jezik, koji sam i studirala, zatim sam trebala doktorirati na temu pisama predstavljenih u knjizi, na istu temu napisala sam brojne znanstvene članke, održala javna izlaganja, uglavnom u inozemstvu, dodatno se usavršavala u vodećim inozemnim ustanovama, proučavala sam relevantne arhive, pregledavala same natpise pohranjene u muzejima u Grčkoj i na Cipru, te sudjelovala u arheološkim istraživanjima u Grčkoj u nadi da ću otkriti nove natpise.
Dakle, usvajanje znanja i kompetencija potrebnih za takvu vrstu knjige iziskivalo je tri desetljeća intenzivnog znanstvenog rada. Knjiga sadrži 350 stranica i tiskana je u čak tisuću primjeraka – kaže Helena.
Međunarodno je priznata znanstvenica, redovita profesorica u trajnom izboru i predstojnica Katedre za klasičnu arheologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. To su samo neke reference koje Helenu tituliraju kao stručnjakinju za stare jezike i pismenost.
Stoga je neizostavno moramo pitati koliko su se jezici, pa i naš hrvatski, promijenili u ovo digitalno doba? Trebamo li mijenjati paradigmu o pismenosti koja se danas, čini se, sve više svodi na pisanje postova na društvenim mrežama?
– Govorni hrvatski jezik u digitalno doba usvojio je mnogo stranih termina, mahom anglicizama. Time je naš jezik ušao u jedan globalni lingvistički trend kojim dominira engleski jezik kao trenutna lingua franca – veli Helena.
– Pisani jezik, pridržava se, naravno propisanih pravopisnih norma. No po svojoj prirodi govorni jezik veoma je fluidan i podložan tekućim trendovima. Ne smatram to lošom, već posve prirodnom komunikacijskom posljedicom. Govorni je hrvatski tako usvojio velik broj stranih posuđenica, pogotovo po pitanju stručne terminologije.
Kroz povijest je to bila česta pojava i kod drugih jezika. Jedno vrijeme kod profesora Ekrema Čauševića, začetnika studija turkologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu intenzivno sam učila turski jezik i tako saznala da turski sadrži velik postotak riječi arapskog podrijetla.
Suvremeni grčki jezik pak, ima dosta turskih posuđenica, što ne čudi s obzirom da je Grčka dugo vrijeme bila pod osmanskom vlašću. Na našem priobalju i otocima pak dominiraju neke riječi preuzete iz talijanskog jezika, a u sjevernoj Hrvatskoj prisutni su germanizmi.
Kako je digitalna terminologija uglavnom tvorevina engleskog govornog područja, ne treba čuditi da su relevantni anglicizmi postali sastavni dio hrvatskog govornog jezika. Smatram da se službeni književni hrvatski jezik treba pridržavati pravopisnih normi, no u govornom jeziku ne treba ih forsirati, niti je to moguće budući da su posuđenice logična posljedica naših sve intenzivnijih međunarodnih kontakata – tumači Helena.
Tek uzgred, ali ne i nebitno, i Helena poput brojnih osoba s invaliditetom već godinu dana čeka rješenje o inkluzivnom dodatku, a to joj već sada predstavlja priličan egzistencijalni teret. Plaćati iz vlastitog džepa sve te terapije i lijekove bez kojih je dostojanstven život nemoguć bio bi izazov i za nekog tehnološkog oligarha iz Silicijske doline! Dakle, pitamo nadležne – kada će Helena, kao i tisuće njezinih sestara i braće po invaliditetu, napokon dobiti Rješenje o inkluzivnom dodatku?
Oni koji nisu imali sreću upoznati Helenu i privatno vjerojatno se pitaju otkud joj toliko volje i energije – ponajprije hrabrosti – da i dalje nastavi udarnički raditi i živjeti punim plućima kao da i nije preživjela trostruki moždani udar. Otkud joj takav optimizam da se može nositi s činjenicom da i ona unatrag nekoliko godina živi s invaliditetom?
– Kao što sam već ranije kazala, knjigu ‘Početci pismenosti u Europi – Prapovijesna pisma Grčke i Cipra’ sam pisala kao antidepresiv. Time sam zamijenila lijekove protiv depresije koje su mi bili propisali liječnici. Pokazalo se da je moja metoda ‘znanošću protiv depresije’ bila najbolja moguća – uvjerena je Helena.
– Knjigu sam pisala s velikom radošću, jer tema je to koja čini srž mog znanstvenog rada i u koju sam doslovno zaljubljena. Knjiga mi je osim izbavljanja iz depresije donijela i brojne druge dobitke. Zahvaljujući njoj stekla sam uvjete za napredovanje u najviši status u hijerarhiji sveučilišnih profesora. To je status – redovna profesorica u trajnom izboru(metaforički rečeno to je Everest profesorske karijere.
Knjiga je privukla neočekivano zanimanje javnosti, pa sam bila pozvana predstaviti je u brojnim medijima. Vijest o njezinu tiskanju odjeknula je i u inozemstvu, što mi je donijelo poziv na veliki međunarodni simpozij koji će se održati na Sveučilištu u Madridu u rujnu ove godine.
Nadalje, njome sam unaprijedila i kvalitetu kolegija koje držim studentima arheologije. Ali ono najvažnije je da je ta knjiga zapravo veliki trijumf nad mojim invaliditetom – kategorična je Helena.
I za kraj je pitamo koliko joj je invaliditet promijenio svakodnevicu i koliko utječe na kvalitetu njezina života. Što bi, uostalom, poručila svim osobama s invaliditetom u Hrvatskoj i šire?
– Moj postotak invaliditeta je 90 posto. Naravno, grozno je da sam trenutno osuđena na invalidska kolica. No, ta kolica nisu potpuna tragedija. Srećom, moždani udar mi nije oštetio kognitivne i verbalne funkcije, pa bez problema predajem na fakultetu. Čak sam prije dvije godine iz kolica vodila i arheološka iskopavanja u dolini Cetine – veli Helena.
I kao osoba s invaliditetom nastavila je uživati u izlascima u kazalište, na koncerte, redovito odlazi na izložbe, a usto i često ljetuje na moru, uz puno plivanja. Shvatila je, kaže da uz pomoć brojnih divnih ljudi u njezinu životu, ponajprije roditelja i ostatka obitelji, te čitavog mnoštva privrženih prijatelja može voditi veoma kvalitetan život.
– U tome mi mnogo pomaže i moj osobni asistent Bojan Marangunić. Redovito idem na fizikalne terapije, čak i na terapijsko jahanju u klubu Krila u Sesvetama, zahvaljujući čemu sam došla do toga da sad mogu hodati uz pomoć štapa u desnoj ruci. Prije šest godina, kad sam se tek suočavala sa stravom činjenice da sam od jedne veoma aktivne osobe koja je mnogo planinarila, plesala, skijala i proputovala sve kontinente, postala osoba s invaliditetom, jedna me je prijateljica mudro savjetovala i rekla mi: ‘Helena, invaliditet je u glavi. Ako se postaviš kao invalid tako ćeš se osjećati i tako će te i drugi percipirati’ – priča Helena.
Dobro je, veli, promislila i odlučila da ne želi biti bespomoćna. U tu svrhu vrijedno i redovito vježba kod svog terapeuta Hrvoja Matića, a odnedavno i u Poliklinici Glavić, usto se vratila na Filozofski fakultet, i to na puno radno vrijeme. No to nije sve.
– Prošle sam godine bila na međunarodnom simpoziju u Amsterdamu, ove godine u Ateni, spremam se i u Madrid, a već u proljeće sljedeće godine pozvana sam održati gostujuće predavanje na Sveučilištu u Cataniji na Siciliji. Nije to samo pitanje hrabrosti, nego odlučnosti i volje te velikog truda. Napominjem još jednom da u svoj toj mojoj pozitivi presudnu ulogu imaju ljubav i podrška obitelji i brojnih prijatelja. Kad sažmem sve rečeno, uviđam da u ovih šest godina mog invaliditeta, nisam ni na koji način nazadovala, nego naprotiv, neumorno koračam naprijed u znanstvenom i društvenom smislu, a odnedavno i doslovno koračam uz pomoć jednoga štapa. Emotivno se osjećam jako i nesavladivo. Navečer liježem s osjećajem spokoja i sreće.
Možda zvuči paradoksalno da osoba s invaliditetom može biti sretna, ali ja to uistinu jesam. Tome pridonosi i more divnih uspomena mog života prije invaliditeta. Volim reći da sam živjela hollywoodski. Pa i sad se osjećam kao da živim hollywoodski.
Sve što trebam je par ruku, dobra volja da pogura moja kolica i ja mogu bilo kamo. Takvih parova gurajućih ruku imam barem stotinu. I ono najvažnije: ljudi me mahom ne tretiraju kao jadnu invalidnu osobu. Pozivi na druženja i događanja toliko su česti da ja sve ni ne stignem. Ljudi me dakle gledaju kao potpuno normalnu osobu, što je također velik motivirajući čimbenik na mom dugom putu oporavka.
Svim osobama u sličnoj situaciji savjetujem da se nikad ne obeshrabre u nadi da je oporavak moguć, te da nikad ne posustanu po pitanju rehabilitacijskih terapija. Uz velik trud, hrabrost i volju, oporavak je moguć – poručuje za kraj Helena.
O Hrvatskim željeznicama često čitamo zbog kašnjenja, nezadovoljstva i problema. No, jedna slijepa osoba sa svog je putovanja od Strizivojne do Daruvara ponijela nešto puno vrednije od uspomena – osjećaj sigurnosti, topline i zahvalnosti prema ljudima koji su joj pokazali koliko malo treba da nekome uljepšamo dan
Poslušaj članak
Za većinu nas putovanje vlakom sasvim je obična stvar. Kupimo kartu, pronađemo svoje mjesto, presjednemo i nastavimo put. No, za osobu koja ne vidi, svaki korak na nepoznatom kolodvoru, svako presjedanje i svaki komad prtljage mogu predstavljati dodatni izazov.
Upravo zato ova priča zaslužuje biti ispričana.
Sve je započelo na kolodvoru u Strizivojni, gdje je djelatnik Hrvatskih željeznica srdačno dočekao slijepu osobu i njezinu pratnju, pomogao im unijeti prtljagu i smjestiti se u vlak. Naizgled mala gesta, ali ona koja je već na početku putovanja pružila osjećaj sigurnosti.
Po dolasku u Banovu Jarugu dočekala ih je jednaka pažnja. Djelatnici su im pomogli s prtljagom, a posebno se istaknuo Željko Bašić, šef kolodvora u Banovoj Jarugi, koji je osobno preuzeo brigu o njihovom presjedanju na autobus.
No, gospodin Željko nije stao na tome. Ostavio im je svoj privatni broj mobitela i zamolio da mu se jave dan prije povratka kako bi se pobrinuo da sve prođe jednako sigurno i ugodno.
Nije morao. Nitko to od njega nije tražio. Ali učinio je to.
I upravo se u tim malim, nenametljivim gestama najbolje prepoznaje ljudskost.
Toplina se nastavila i tijekom vožnje autobusom. Gospođa Mirjana Jozić, vozačica HŽ-ova autobusa, pokazala je jednaku pažnju i susretljivost, pobrinuvši se da putnici ne ostanu sami s brigom kako će s kolodvora doći do hotela u Daruvaru.
A onda je došlo vrijeme povratka.
Baš kao što je obećao, gospodin Željko ponovno se pobrinuo za njih. Autobus je došao po putnike pred hotel, a on ih je osobno dočekao, pomogao im s prtljagom i smjestio ih u autobus. Pri presjedanju u vlak kondukter je ponovno priskočio u pomoć, a na povratku u Strizivojnu dočekao ih je djelatnik koji im je pomogao izaći iz vlaka i čak upitao imaju li osiguran prijevoz do Đakova.
Od prvog do posljednjeg trenutka, na svakom dijelu putovanja, netko je bio tu za njih.
Ono što je ove putnike posebno dirnulo nije bila samo pomoć pri nošenju prtljage ili ulasku u vlak. Bila je to činjenica da ih nitko nije doživio kao teret. Nitko nije pokazao nestrpljenje. Nitko nije ostao samo na onome što mora učiniti.
Umjesto toga, susreli su ljude koji su ih vidjeli, razumjeli njihove potrebe i učinili sve da se osjećaju sigurno, prihvaćeno i dostojanstveno.
A za osobu koja ne može vidjeti svijet oko sebe, takva se pažnja itekako može osjetiti.
Putnici danas žele samo jedno – da se za ove ljude čuje. Da njihova dobrota ne ostane nezapažena.
Posebnu zahvalnost upućuju gospodinu Željku Bašiću i gospođi Mirjani Jozić, ali i svim ostalim djelatnicima koji su im pomogli tijekom putovanja.
Jer profesionalnost se može naučiti. Pravila i procedure mogu se propisati. Ali iskrena empatija, toplina i želja da drugome olakšaš život nešto su što se ne može narediti.
Često čujemo kritike na račun Hrvatskih željeznica. I upravo zato vrijedi podijeliti i ovu priču. Ne zato što problemi ne postoje, nego zato što postoje i ljudi koji svakodnevno, daleko od kamera i naslovnica, svoj posao rade s velikim srcem.
Možda njima taj dan nije bio ništa posebno. Možda su samo radili ono što smatraju ispravnim.
Ali nekome su upravo oni učinili putovanje nezaboravnim.
I zato, gospodine Željko, gospođo Mirjana i svi vi koji ste bili dio ovog putovanja – hvala vam.
Ne samo što ste pomogli putnicima da stignu na svoje odredište, nego što ste ih podsjetili da u svijetu u kojem često nedostaje razumijevanja još uvijek postoje ljudi na koje se možemo osloniti.
Jer ponekad najljepše stvari na putovanju nisu one koje vidimo, nego one koje osjetimo.
Izvor: Udruga slijepih i slabovidnih Osječko-baranjske županije
Moj je stav da ne trebamo očekivati od pojedinca da sam prevlada svaku prepreku. Naša je zadaća osnaživati ljude, ali i mijenjati uvjete u kojima žive kako bi svatko mogao odlučiti gdje i na koji način želi sudjelovati, kaže Mirjanić
Poslušaj članak
Naša sugovornica ima neobično lijepo ime, više lijepo nego neobično – Latica, a dodate li imenu i prezime Mirjanić, dobit ćete izvršnu direktoricu Udruge slijepih Zagreb.
Rođena je u Zagrebu, a po obrazovanju je psiholog. Na funkciju izvršne direktorice Udruge slijepih Zagreb imenovana je prije dvije godine i, kako sama kaže, riječ je o odgovornom poslu jer istodobno mora brinuti o potrebama članova, kvaliteti usluga, zaposlenicima i financijskoj održivosti organizacije.
– U svojem radu posebno važnim smatram povezivanje kvalitetnog upravljanja udrugom s konkretnom podrškom članovima. Želim da se naš rad prepoznaje po tome koliko smo nekome olakšali svakodnevicu, omogućili veću samostalnost ili pomogli da ostvari svoja prava – veli nam Mirjanić.
Udruga okuplja 1.100 članova s područja Grada Zagreba i Zagrebačke županije, što pokazuje i opseg odgovornosti posla kojeg obavlja. Među najvećim izazovima izdvojila bi, kaže, osiguravanje dostupne i kontinuirane podrške.
– U pružanju usluge osobne asistencije suočavamo se s nedostatkom radne snage, niskom cijenom rada osobnih asistenata i videćih pratitelja te nedostatnim pokrivanjem troškova prijevoza, osobito na području Zagrebačke županije.
Drugi važan izazov jest stabilnost financiranja. Potrebe članova su trajne, a velik dio aktivnosti ovisi o vremenski ograničenim projektima. Zbog toga radimo na jačanju organizacijskih kapaciteta, digitalizaciji poslovanja i učinkovitijoj administraciji, kako bismo što više vremena i resursa mogli usmjeriti na neposredan rad s članovima. Tijekom 2025. naša je stručna služba pružila 1.537 usluga članovima – od informiranja i pravnog savjetovanja do pomoći pri ostvarivanju prava i korištenju asistivnih tehnologija, organiziranja susreta i aktivnosti uključivanja u društvenu zajednicu – navodi Mirjanić.
Udruga slijepih Zagreb upravo provodi projekt „Da ti pokažem što mogu?”. Laticu pitamo je li zadovoljna rezultatima koje je projekt zasad polučio i koje projekte Udruga planira u skorijoj budućnosti?
– Zadovoljna sam što smo kroz projekt „Da ti pokažem što mogu?” uspostavili partnerstvo koje povezuje različite oblike podrške djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima. Ipak, važno je razlikovati ono što smo projektom planirali od rezultata koje ćemo moći potvrditi praćenjem provedbe. Uspjeh ne želimo mjeriti samo brojem održanih aktivnosti, nego i time koliko podrška pridonosi svakodnevnom životu djece i njihovih obitelji.
Projekt traje 36 mjeseci, vrijedan je 249.887,97 eura, a planirano je uključivanje 105 korisnika – djece i njihovih roditelja odnosno skrbnika – te pružanje 2.668 socijalnih usluga. Provodimo ga u partnerstvu s Centrom za rehabilitaciju Silver i Skijaškim klubom za osobe s invaliditetom Sljeme. Namijenjen je djeci s različitim teškoćama u razvoju, a ne samo djeci s oštećenjem vida.
Posebnu vrijednost vidimo u povezivanju podrške djetetu s podrškom obitelji. Udruga osigurava psihosocijalnu i pravnu podršku, pomoć u učenju, razvoj svakodnevnih vještina, edukaciju roditelja i organizirani prijevoz. Partneri tome pridonose rehabilitacijskim aktivnostima, razvojem komunikacijskih i socijalnih vještina (Tomatis metoda, korištenje Mozart Brain Activatora) te prilagođenim sportskim programima. Tako nastojimo odgovoriti na više međusobno povezanih potreba, umjesto da obitelj svaku vrstu pomoći traži zasebno.
Što se tiče budućih aktivnosti, naš je smjer daljnji razvoj podrške za samostalniji život, digitalno opismenjavanje, lakše uključivanje na tržište rada i snažnije povezivanje članova. Posebno smo prepoznali interes za kontinuiranu informatičku podršku i aktivnosti za članove srednje i starije dobi dobi, pa tako trenutno razvijamo uslugu dnevnog boravka za članove, no i starijim građanima nudimo usluge besplatne masaže, tečaj engleskog jezika, korištenje modernih aplikacija za upravljanje financijama, pravnu pomoć i dr. Važan dio daljnjeg djelovanja ostaje i suradnja s Gradom Zagrebom na pristupačnosti javnih površina, postavljanju linija vodilja i sigurnijem označavanju prepreka – ističe Mirjanić.
U razgovoru dotičemo i temu o kojoj se u posljednjih nekoliko godina raspravljalo na društvenim mrežama, temu oko koje postoje oprečni stavovi i često dovodi do trenja u komunikaciji. Laticu, naime, pitamo jesu li slijepe i slabovidne osobe dovoljno (pro)aktivne u javnom i društvenom životu?
– Ne bih to pitanje svela samo na to jesu li slijepe i slabovidne osobe dovoljno aktivne. Jednako je važno pitati imaju li dovoljno prilika i odgovarajuću podršku za sudjelovanje.
U našoj udruzi vidimo interes za druženja, kulturne sadržaje, sport, učenje i sudjelovanje u raspravama o pitanjima koja utječu na život članova. U udruzi se članovi uključuju u tematske susrete, filmske večeri, kvizove i radionice, a omogućavamo im posjete prilagođenim izložbama te praćenje nogometnih utakmica uz audiodeskripciju.
Istodobno, članovi nam govore o izoliranosti, nedostatku prijevoza i teškoćama dolaska na aktivnosti, osobito kada žive dalje ili su starije životne dobi. Tu su i prepreke u javnom prostoru i prijevozu: nedostatne linije vodilje, neoznačeni radovi na pločnicima i problemi sa zvučnim najavama. Zbog toga manja prisutnost u društvenom životu ne mora značiti manjak interesa, nego nedostatak uvjeta za ravnopravno sudjelovanje.
Važno nam je i da slijepe i slabovidne osobe ne budu samo korisnici usluga, nego sudionici u oblikovanju rješenja. Naši članovi prijavljuju lokacije na kojima su potrebne prilagodbe, sudjeluju u razgovorima s nadležnim službama i svojim iskustvom pomažu da rješenja budu korisna u praksi. Udruga je sudjelovala i u procesima izrade gradskih socijalnih i strateških dokumenata.
Moj je stav da ne trebamo očekivati od pojedinca da sam prevlada svaku prepreku. Naša je zadaća osnaživati ljude, ali i mijenjati uvjete u kojima žive kako bi svatko mogao odlučiti gdje i na koji način želi sudjelovati – zaključuje Mirjanić.
Nisam dopuštala da medicinske prognoze imaju završnu riječ, već su mi bile samo dio priče o putu do uspjeha. Naprotiv, bile su mi snažan motiv da svoje snove i želje poželim ostvarivati još više i snažnije, kaže Lucia
Poslušaj članak
Lucia Ćorić čitatelji(ca)ma In Portala poznata je kao voditeljica projekta Inkluzivni grad, njezina prvog u životu, projekta kojemu je cilj potaknuti mlade s invaliditetom na proaktivnije sudjelovanje u društvenom i političkom životu.
Rođena je u Dubrovniku, osnovnu školu i gimnaziju završila u Metkoviću, a danas je zaposlena u zagrebačkom uredu Saveza SUMSI. Je li zadovoljna rezultatima koje je projekt polučio, pitamo Luciu, može li i Inkluzivni grad na neki način participirati u izradi Zagrebačke strategije za osobe s invaliditetom?
– Moram priznati da sam zadovoljna rezultatima koje je projekt sa sobom donio te, općenito, tijekom kojim se razvijao s obzirom da mi je ovo prvo iskustvo kao voditeljice projekta – kaže nam Lucia.
– U sklopu radionica, sudionici su zajedno s pravnicom Sonjom Juričić Cvitan izrađivali preporuke za izradu nove Zagrebačke strategije. Moram priznati da su prijedlozi koje smo zajedno iznijeli odlični, postavljeni su na e-Savjetovanje te se nadamo da će se barem jedna preporuka biti implementirana u svakodnevnicu osoba s invaliditetom u Zagrebu.
Također, nadam se da je radionica o medijskoj pismenosti „Kako govoriti da nas čuju?”, a koju je vodila novinarka Ivona Šeparović, osvijestila sudionike o važnosti pravilnog medijskog izvještavanja kada je riječ o osobama s invaliditetom – najavljuje Lucia.
Projekt Inkluzivni grad, uz ostalo, pokušava odgovoriti na pitanje jesu li mladi s invaliditetom dovoljno aktivni u društvenom životu. Suočavaju li se možda mladi s invaliditetom s predrasudama okoline, pitamo našu sugovornicu, a to nije dobra preporuka za aktivnije lobiranje kod donositelja odluka?
– Odgovor na ovo pitanje nije jednostavno i jednolično – generalno, mladi s invaliditetom uvijek mogu više i bolje. Također, javnost i sustav bi trebali davati više prilika i mogućnosti mladim osobama s invaliditetom. Podrška sustava je od iznimno velikog značaja za kvalitetu života
No, osobnog sam stava da je sloboda i osobna odgovornost najjači adut za promjenu Živimo u 21. stoljeću, sadržaja je popriličan broj (asistivne tehnologije, psihološke podrške…), a na nama je da iskoristimo te alate koliko možemo. Naravno, želim istaknuti da puno toga ovisi i o vrsti invaliditeta i drugim životnim okolnostima.
I sama sam nebrojeno puta nailazila na predrasude, no svjesna sam da me one ne određuju te da ne govore o meni.
Citirala bih sv. Ivana Pavla II. Koji je poručio: Dragi mladi, uzmite život u svoje ruke i napravite od njega remek djelo! – veli Lucia.
Period odrastanja tijekom školovanja pamti po mnogim uspomenama – druženjima, predivnim prijateljima te raznim usponima i padovima koje nerijetko prate jednu mladu osobu u periodu odrastanja. No, isto tako, bilo je puno izazova koji su je, kaže Lucia, ipak činili nešto drugačijom od ostatka vršnjaka.
– S obzirom da sam rođena s tjelesnom vrstom invaliditeta i posljedično kroničnim oboljenjima, nailazila sam na brojne prepreke u svakodnevnici. Ipak, moram priznati da me to iskustvo naučilo snalaziti se u svakodnevnom životu te boriti se za sebe i svoje potrebe – priča Lucia.
– Smatram da imam snažan karakter i nepokolebljiv duh koji su najviše pridonijeli mojim uspjesima, ali želim istaknuti i zdrave temelje i podršku koju sam dobivala od svojih najvjernijih navijača – svoje najuže obitelji roditelja i dva starija brata, ali i one šire obitelji koja je oduvijek vjerovala u mene.
Drago mi je što sam odrasla u obitelji koja moje teškoće nije stavljala u fokus, već smo zajedno gotovu svaku prepreku pokušavali preokrenuti u uspjeh i smijeh! Tako sam si stvarala pozitivnu sliku o sebi iako nije uvijek bilo tako jednostavno. Brojne hospitalizacije, zahvati, terapije i bolovi otežavali su periode bezbrižnog djetinjstva i ostvarivanja mladenačkih snova, no nisam odustajala.
Nisam dopuštala da medicinske prognoze imaju završnu riječ, već su mi bile samo dio priče o putu do uspjeha. Naprotiv, bile su mi snažan motiv da svoje snove i želje poželim ostvarivati još više i snažnije.
Danas imam završen studij edukacijske rehabilitacije te sam trenutno edukantica psihoterapije. Oduvijek sam smatrala svojom odgovornošću da moja osobna priča bude plodonosna i za druge ljude. Znamo da su mnoge najteže priče na koncu bile na korist i blagoslov širem krugu ljudi – zaključuje Lucia.
Tko su Purger i Purgerica?
Pomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
Tajni agenti 010 u novoj misiji: spašavaju vlastiti libido
SLAVONSKI BROD MoveNow kamp okupio velik broj djece
-
Life&StylePrije 1 danTople jakne i kaputi zbog kojih ćete voljeti zimu
-
in MREŽAPrije 2 dana„Zdravlje bez barijera“ za osobe oštećenog sluha
-
Civilno društvoPrije 6 satiPomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
-
Osobe s invaliditetomPrije 6 danaACT Grupa poziva na zapošljavanje osoba s invaliditetom
-
KulturaPrije 5 danaBOLJE DA SE NISI NI RODILA Predstava o predrasudama
-
Civilno društvoPrije 1 danUdruge osoba s invaliditetom su partneri gradovima i županijama
-
Moderna vremenaPrije 5 danaMagnetima do sigurnijeg pokreta osoba s amputacijom
-
Obaranje rukePrije 5 danaHrvatska odlična na SP u (para)obaranju ruke