Već 70 godina Centar za kulturu Ribnjak svojim programima obogaćuje život Zagrepčana. Posebnu pozornost posvećuje umjetničkom stvaralaštvu djece i mladih. Od 2021. ravnateljica Centra je Pavlica Bajsić, koja se zalaže za dostupnost kulture raznim zajednicama

Poslušaj članak

Jedinstvenim projektom ‘Dan koji se pamti’ kultura se želi učiniti dostupnom oboljelim osobama, starijima ili djeci na kućnoj njezi. Projekt je pokrenut u suradnji s Gradom Zagrebom, Gradskim uredom za kulturu i civilno društvo te Domom zdravlja Zagreb – Istok.

Gospođo Bajsić, za početak možete li ukratko predstaviti projekt ‘Dan koji se pamti’?

– Okupili smo grupu umjetnika i umjetnica s kojima puno surađujemo u programima našeg Centra i osnovali prve mobilne timove kulture i umjetnosti, po uzoru na liječničke mobilne timove. S tim umjetnicima možemo provoditi više projekata koji se obraćaju ‘krhkima i ranjivima’, a svakako najveći je projekt ‘Dan koji se pamti’, unutar kojeg posjećujemo odrasle osobe na kućnoj skrbi i djecu u njihovom domu.

Osmislili smo program malih kućnih koncerata i to zaista različitih – od Ricarda Luquea i glazbe svijeta do Jelene Radan i grupe Meritas ili pak violinistice Tene Novak i male kućne klasike. Sviramo sve, od šlagera u izvedbi Matije Antolića i Ivane Starčević do predivnih, nježnih tonova portugalskog fada u izvedbi Jelene Radan i još pet – šest sličnih paketa. Za male heroje koji doma čekaju oporavak pripremili smo više različitih pripovjedačkih i lutkarskih iskustava. Sve je potpuno besplatno i potrebno je samo nazvati naš broj telefona te s našom koordinatoricom porazgovarati što bi za konkretnu situaciju bilo najprimjerenije.

Ovim projektom kroz umjetnost nastojimo vratiti teško oboljelim osobama osjećaj radosti, optimizma, utjehe i dostojanstva, te smanjiti osjećaj usamljenosti i olakšati bol. Svi skupa želimo potaknuti dijalog o tome kako kultura i umjetnost mogu postati dio sustava podrške – kao put prema ljudskijoj, toplijoj i smislenijoj skrbi.

Za umjetnike koji sudjeluju u projektu organizirat ćemo u okviru ovogodišnje manifestacije ‘Jednaki u kulturi’ nekoliko edukacija s inozemnim art-terapeutima, kako bi znali što ih otprilike čeka ‘na terenu’. Koristim priliku da od srca zahvalim svim umjetnicima koji su se odazvali na naš poziv da sudjeluju u ovom, ponekad teškom, programu.

Što je potaknulo ideju za ovaj projekt?

– Lani smo, promovirajući naše umjetničke radionice u domovima za starije, na odjelima za osobe oboljele od demencije i Alzheimera, kao i u sobama s palijativnim bolesnicima, organizirali jedan okrugli stol. Tada smo shvatili da je tema kvalitete života tisuća i tisuća osoba na dugotrajnoj kućnoj njezi, kao i osoba koje o njima brinu, gotovo nedotaknuta u javnom diskursu. Počeli smo s provedbom prije ljeta i imamo namjeru da postane stalan naš program, koji uživa punu podršku Grada Zagreba. Kućne posjete su koncipirane u trajanju od oko sat vremena i potpuno su besplatne.

Kakve je dosad rezultate projekt polučio?

– Reakcije svih obitelji u čijim smo kućama do sada bili upravo su nevjerojatne. Baš osjećamo da u domove ljudi koji su dugo na kućnoj skrbi donosimo i pronosimo radost s Ribnjaka. Gotovo svi nam ponavljaju da je to dan koji im je donio nježnosti i radosti za njih i njihove najmilije, doista pravi ‘Dan koji se pamti’. U nekoliko posjeta snimili smo i popratne filmiće koje možete vidjeti na našem YouTube kanalu.

Za koje kulturne sadržaje vlada najveći interes?

– Glazbene! Posebno vole Matiju Antolića. On je našao neki način komunikacije čak i s onima koji su dosta uznemireni, primjerice osobama s demencijom i Alzheimerom. Građani se prijavljuju dosta sramežljivo – imamo osjećaj da je projekt toliko dobar da ljudi teško mogu vjerovati da je i besplatan. Sada, nakon ljeta, naš telefon počeo je ozbiljnije zvoniti i tomu se veselimo.

Imate li kulturne sadržaje za osobe s invaliditetom i teškoćama u razvoju?

– Dobrodošli su svi koji su kod kuće iz raznoraznih razloga i ne mogu do umjetnosti. Inače Centar provodi niz projekata u Centru za autizam, u domovima s djecom s teškoćama u razvoju, sa slijepima i slabovidnima, tako da nam iskustva ne manjka.

Zasad se projekt provodi samo na području Zagreba. Planirate li kulturu donijeti u domove ljudima izvan Zagreba?

– To bi bilo lijepo, ali mi trenutno nemamo snagu koja je potrebna da se to sve organizira. Za tako nešto bila bi potrebna puno jača logistika i podrška drugih lokalnih zajednica. Ali može se prepisati naš model i rado ćemo pomoći u njegovom razvoju.

Koliko je značajan ovaj projekt za Centar Ribnjak? Kakav je osjećaj donijeti kulturu u domove ljudi koji zbog opravdanog razloga ne mogu do nje?

– Znamo da je to u Ribnjaku najveći i najvažniji projekt. Nekada nam bude teško, svi smo mi ljudi sa svojim osobnim povijestima i neke situacije nas svakako stisnu pri srcu. Neizmjerna je zahvalnost što danas, u ovom svijetu grubosti, imamo privilegiju umjetnost dovesti onima koji su najkrhkiji i time za njih stvoriti prostor ljepote, nježnosti i smisla.

Po vašem mišljenju, kakva je budućnost projekta?

– Nadam se, kao prvo, da će pomoći da otvorimo dijalog o skrbi u javnom prostoru i da je počnemo doživljavati kroz holistički pristup koji čovjeka promatra kao cjelinu – tijelo, um i duh – te da će društvo prepoznati umjetnost kao snažan alat za očuvanje dostojanstva, smisla i unutarnjeg mira u izazovnim životnim razdobljima. Nadam se i da će se ideja koju smo pokrenuli implementirati na drugim mjestima i širiti se uz podršku lokalne zajednice.

I za kraj, nadam se da je poruka koju smo poslali iz Ribnjaka – da nitko ne smije ostati sam u najtežim trenucima – jasna i glasna. U četvrtak, 30. 10. u 18 sati, u Ribnjaku pripremamo tribinu koju smo nazvali ‘Umjetnost u doba krhkosti – kada soba bolesnika postane pozornica’, a sve je to dio manifestacije ‘Jednaki u kulturi’ – tjedna inkluzije kojeg tradicionalno organiziramo u listopadu – pa vas od srca pozivam da se uključite u ovaj javni dijalog i dođete.

Ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu nije uvijek svima na jednak način omogućeno ili dostupno. Jedna od skupina kojoj je otežan pristup zdravstvenoj zaštiti i savjetovanju su osobe s invaliditetom

Poslušaj članak

U današnjem društvu su već opće poznati problemi otežane komunikacije, dugih lista čekanja te emocionalno-psihološka iscrpljenost u odnosu na ostvarivanje zdravstvene skrbi, no za osobe s invaliditetom mogu se navesti i dodatni otežavajući faktori.

Fizičke i prostorne barijere – onemogućuju pristup samim prostorijama u kojima se vrši zdravstvena usluga

Nedostatak osobne asistencije – mnoge osobe ovise o podršci članova obitelji i kruga prijatelja kao i poznanika ili podršku kroz rad osobnoga asistenta. Kod osobnog asistenta postoji automatska pretpostavka da isti stoje na raspolaganju 24/7, što nije slučaj. Asistenti isto odrade svojih 8 sati u radnom tjednu te učestalo ili u akutnim situacijama ne stoje na raspolaganju, i to, naravno, kada su prava na istoga ostvarena.

Otežana komunikacija i stigmatizacija – u praksi se pokazuje da postoji nedostatak senzibilizacije na odnošenje i komunikaciju s osobama s invaliditetom. Postoji jedna vrsta automatizma u dijeljenju pacijenata na ‘zdrave’ i one s invaliditetom, te se pojedinci kategoriziraju ili u ‘junake koji su unatoč svemu nešto uspjeli postići’ ili se smatraju u potpunosti onemogućenima.  

Financijske prepreke – nije neuobičajeno da osobe s invaliditetom imaju kronične bolesti koje zahtijevaju redovito praćenje i njegu, te mnogi lijekovi, pomagala ili potrebne terapije nisu pokrivene osnovnim zdravstvenim osiguranjem. Bitno je osvijestiti da unatoč svojim sposobnostima i želji za radom, osobe s invaliditetom često nailaze na zatvorena vrata tržišta rada. Zbog neprilagođenih radnih mjesta, predrasuda poslodavaca i nedostatka podrške, mnogi su prisiljeni osloniti se na socijalnu pomoć te se i time kretati unutar njezinih mogućnosti.

Emocionalna i psihološka komponenta – svaki odlazak liječniku može biti emocionalno ili psihički iscrpljujući zadatak – od organizacije termina do fizičkog dolaska i samog pregleda. Za osobe s invaliditetom zvanje liječnika može predstavljati dodatnu organizaciju kao i izazove. Osvijestimo razlike, primjerice, kada osoba ima teškoća u kretanju te prvotno treba organizirati tko će i kada nazvati liječnika i ugovoriti pregled na koji je opet možda nužna i sama pratnja i dogovor datuma koji svima odgovara, i to što prije moguće. Zamislite sada da iz nekog razloga taj termin bude odgođen i sada sve morate iz početka ugovarati, da li biste imali uvijek volje i snage za isto? Jer ponekad to nije samo poziv i nije samo odlazak liječniku, što stvara osjećaj borbe umjesto podrške.

U sklopu programa ‘I mi smo pacijenti – promicanje prava osoba s invaliditetom’ koji je financiran od strane Ministarstva zdravstva, Centar za razvoj vrijednosti pokušava smanjiti postojeće prepreke, nedoumice kao i nesigurnosti na putu korištenja osobnih zdravstvenih prava, jer ona bi trebala biti svima jednako dostupna, no to nažalost u praksi nije uvijek slučaj.

Iz tog razloga pokrenuli su uslugu ‘Volonterski asistenti za odlazak liječniku’. Ovom uslugom žele osobama s invaliditetom olakšati pristup osnovnoj zdravstvenoj skrbi.

Volonterski asistenti su pojedinci koji svoje vrijeme i energiju daruju pružajući podršku osobama s invaliditetom pri odlasku liječniku i iznimno su zadivljeni njihovim angažmanom i trudom. Njihova pomoć uključuje zadatke kao što su: pozivanje liječnika i ugovaranje pregleda, rješavanje nedoumica u vezi daljnjih pregleda i podrška u slanju upita za moguća slobodna mjesta, pratnju do ordinacije kao i pomoć u snalaženju u zdravstvenim ustanovama, asistenciju pri komunikaciji s medicinskim osobljem, te emocionalnu podršku tijekom pregleda.

Bez volonterske podrške, mnogi korisnici ne bi mogli samostalno ili uspješno obaviti liječnički pregled, što dovodi do odgađanja terapija, pogoršanja zdravstvenog stanja te povećanja osjećaja izolacije i usamljenosti – da smo ostavljeni sami sebi. Volonteri ne samo da olakšavaju fizički odlazak liječniku, već kroz svoj angažman oni umanjuju osjećaj socijalne isključenosti, olakšavaju odnos sa navedenim izazovima i umanjuju osjećaj borbe te samim time, djeluju preventivno i na zdravlje pojedinaca koje podržavaju.

– Mnogi korisnici naših usluga iskazuju zadovoljstvo i osjećaj olakšanja u svojoj svakodnevici nakon što su povezani sa jednim od volontera.  Na drugoj strani i naši volonteri iskazuju zadovoljstvo rada s korisnicima te bogatstvo iskustva koje steknu kroz upoznavanje života i perspektive jedne druge osobe. Na osnovu dosadašnjih povratnih informacija možemo zaključiti da se je volonterska usluga iskazala obostrano ispunjavajuća – kažu iz Centra za razvoj vrijednosti.

Od velike dobrobiti za osobe s invaliditetom kao i rasterećenje sustava dovelo bi sustavno financiranje ovakve vrste volonterskog servisa. Kroz implementiranje istoga u lokalne zajednice te uvođenje strukturirane edukacije kao i financiranje građana u ulozi volonterskog asistenta dovelo bi do rasterećenja više skupina i harmonizaciju rada istih.

Sustavno uvođenje sličnih projekata zasigurno neće odmoći u podizanju svijesti zajednice o međusobnim potrebama i otvorenom prostoru za unaprjeđenje, te dovesti do povezivanju građana među sobom, smanjenju stigmatizacije i povećanju razumijevanja te na kraju većoj pristupačnosti i korištenju osobnih prava.

Ako želite postati volonter ili vam je potreban volonter, obratite se na email adresu: info@centarzarazvojvrijednosti.org.

Izvor: Centar za razvoj vrijednosti

Umor nije znak lijenosti, već fiziološka posljedica promijenjenog načina stvaranja energije u mišićima. Zbog toga se osobe s mišićnom distrofijom brže zamaraju, pa je cilj naučiti kako energiju rasporediti

Poslušaj članak

Povodom Svjetskog dana radne terapije 2025., koji se obilježava pod motom ‘Radna terapija na djelu’, Društvo distrofičara Zagreb održalo je online predavanje pod nazivom ‘Tehnike konzervacije energije kod osoba s mišićnom distrofijom’.

Predavanje je 24. listopada 2025. godine putem Zoom platforme vodila Katarina Kovačić, radna terapeutkinja Društva distrofičara Zagreb.

Tijekom edukacije, koja je bila dio Plana trajnog usavršavanja Hrvatske komore zdravstvenih radnika i bodovana od strane Strukovnog razreda za radnu terapiju, više od 70 ustanova iz cijele Hrvatske imalo je priliku upoznati se s praktičnim strategijama očuvanja energije kod osoba s mišićnom distrofijom. Program se provodio u sklopu trogodišnjeg projekta Ministarstva zdravstva ‘Mostovi za psihosocijalnu podršku mišićnoj distrofiji’.

Kovačić je istaknula kako je umor česta, ali pogrešno shvaćena pojava te naglasila da je važno razumjeti njegovo fiziološko porijeklo.

– Umor nije znak lijenosti, već fiziološka posljedica promijenjenog načina stvaranja energije u mišićima. Zbog toga se osobe s mišićnom distrofijom brže zamaraju, pa je cilj naučiti kako energiju rasporediti – ne da radimo manje, nego pametnije – pojasnila je.

Sudionici su kroz konkretne primjere i smjernice naučili kako planirati aktivnosti tijekom dana, kako koristiti pomagala i prilagoditi prostor te koliko je važno odmoriti prije nego što se pojavi iscrpljenost. Predavačica je naglasila da pomagala treba doživljavati kao podršku, a ne kao znak slabosti.

– Pomagala nisu znak slabosti, nego pametna strategija upravljanja energijom. Naš zadatak nije učiniti da osoba radi manje, već da zadrži snagu za ono što joj donosi radost i kvalitetu života – istaknula je Kovačić.

Posebno je upozorila i na psihološku dimenziju energetske konzervacije. Mnoge osobe s kroničnim bolestima osjećaju krivnju kad moraju tražiti pomoć ili odmoriti, iako upravo to predstavlja preduvjet očuvanja energije i samostalnosti. Kovačić je poručila da traženje pomoći nije znak odustajanja, već svjesna odluka da se sačuva snaga za ono što je zaista važno.

Predavanje je zaključeno porukom da štednja energije ne znači raditi manje, nego živjeti kvalitetnije, s više vremena i snage za aktivnosti koje ispunjavaju i doprinose boljoj kvaliteti života.