Možda niste znali, ali ono što smatramo socijalno primjerenim ponašanjem u čujućem svijetu često izgleda sasvim drugačije u svijetu gluhih
Danas istražujemo kako se osnovna pravila ponašanja, komunikacije i interakcije razlikuju između ova dva svijeta. Od kontakta očima i gestikulacije do formalnosti u obraćanju – mnoge svakodnevne situacije koje uzimamo zdravo za gotovo, za gluhe osobe imaju potpuno drugačije značenje.
Gluhe osobe gledaju dulje i intenzivnije u sugovornika, jer facijalne ekspresije čine dio gramatike znakovnog jezika i prenose emociju i kontekst. Za čujuće, to može djelovati neugodno ili čak agresivno. Zanimljivo je što se događa kada čujuća osoba skrene pogled – primjerice jer je netko drugi naišao ili joj je nešto odvuklo pažnju. U čujućem svijetu to je sasvim prirodno i beznačajno, no u gluhom svijetu taj mali pokret očima često se tumači kao znak nepoštovanja, nezainteresiranosti ili neprijateljstva. Dakle, ono što za nas može biti sitnica, za gluhe ima snažnu poruku.
Ako ste dio čujuće zajednice, pozvat ćete nekoga imenom ili blagim dodirom. Ali kako to učiniti kada znate da vas druga osoba ne može čuti? U svijetu gluhih najprirodnije je mahnuti rukom unutar vidnog polja, lagano potapšati po ramenu ili laktu, a ako je više ljudi – lupkati po stolu ili upotrijebiti svjetlosni signal. To nije nametljivo, već prihvaćeno i kulturno.
Klimanje glavom u čujućem svijetu znači ‘slažem se’, dok kod gluhih najčešće znači ‘razumijem te’. Ne nužno slaganje – samo potvrda da je poruka shvaćena. Isto tako, okretanje glave ili zatvaranje očiju simbolizira kraj razgovora – vizualni ekvivalent čujućem ‘ne želim te više slušati’.
U gluhom svijetu svi su jednaki, pa je obraćanje na ‘ti’ sasvim prirodno, bez obzira na godine ili status.
Ove male, ali važne razlike često stvaraju nesporazume. No kada ih upoznamo i razumijemo, postajemo most koji spaja svjetove – čujuće i gluhe, njihovu kulturu, jezik i način izražavanja.
Ako vam se epizoda svidjela, podijelite je s prijateljima i podržite zajednicu u kojoj svatko ima pravo na svoj glas – bio on riječ, znak ili pogled. Slušamo se uskoro!
Da bi dokazao da ti treba maksimalna pomoć, dakle 24 sata asistencije, moraš istovremeno dokazati da funkcioniraš gotovo kao osoba kojoj ta pomoć ne treba
In Portal u cijelosti objavljuje članak, koji potpisuje magistar informacijskih znanosti Marko Arambašić, u kojemu autor analizira sve manjkavosti novog Pravilnika o osobnoj asistenciji. Stavovi autora ne odražavaju nužno i stajališta redakcije In Portala.
Dok se posljednjih tjedana u javnosti govori o inkluzivnim karticama, kontroli trošenja inkluzivnog dodatka i novim administrativnim pravilima, daleko ozbiljnija stvar prolazi gotovo neprimjetno, novi pravilnik o osobnoj asistenciji koji bi mogao dugoročno pogoditi upravo one osobe kojima je pomoć najpotrebnija.
Ministar rada i socijalne politike Alen Ružić je javno govorio o digitalnim karticama i uvjeravao javnost da cilj nije kontrola nego ‘dobrobit korisnika’, dok su udruge upozoravale na stigmatizaciju i dodatne prepreke za osobe s invaliditetom.
No upravo dok je javnost pratila tu priču, ispod radara je prolazio možda i važniji problem, a to je prijedlog pravilnika o procjeni potrebe korisnika za uslugom osobne asistencije.
Na papiru taj pravilnik obećava mogućnost do 24 sata osobne asistencije dnevno.
U stvarnosti, prema detaljnoj analizi liste procjene, tih 24 sata ne može dobiti nitko.
I ne, problem nije matematika. Problem je što osoba koja bi mogla zadovoljiti sve uvjete zapravo ne postoji. Problem je što je sustav postavljen kao klasična Kvaka 22.
Da bi korisnik ostvario maksimalnu satnicu, mora biti osoba s najtežim stupnjem invaliditeta, potpuno ovisna o tuđoj pomoći, nesposobna za samostalno kretanje, hranjenje, higijenu i osnovne životne funkcije.
Ali istovremeno ta ista osoba mora svakodnevno koristiti javni prijevoz i osobni automobil, odlaziti liječniku, raditi ili studirati, sudjelovati u kulturnim, sportskim i društvenim događanjima, imati maloljetno dijete, održavati intenzivne socijalne kontakte i imati aktivan svakodnevni život.
Dakle, da bi dokazao da ti treba maksimalna pomoć, moraš istovremeno dokazati da funkcioniraš gotovo kao osoba kojoj ta pomoć ne treba.
To je suština Kvake 22.
Ako imaš dovoljno težak invaliditet da ti treba 24 sata asistencije, ne možeš skupiti maksimalne bodove radi paradoksalnih stavki.
Događaj je okupio brojne uzvanike, prijatelje udruge, donatore, suradnike i ljude velikog srca s ciljem prikupljanja sredstava za nabavu kombi vozila koje će članovima omogućiti bolju povezanost, lakši prijevoz i veću uključenost u svakodnevni život na području Splitsko-dalmatinske županije i šire
Poslušaj članak
Županijska udruga slijepih Split obilježila je prošlog utorka, 21. travnja 2026. godine, impresivnih 75 godina svog djelovanja svečanom donacijskom večerom održanom u Restoranu Kampus.
Događaj je okupio brojne uzvanike, prijatelje udruge, donatore, suradnike i ljude velikog srca s ciljem prikupljanja sredstava za nabavu kombi vozila koje će članovima omogućiti bolju povezanost, lakši prijevoz i veću uključenost u svakodnevni život na području Splitsko-dalmatinske županije i šire.
Ova posebna večer nadmašila je okvir same obljetnice i pretvorila se u snažan izraz zajedništva, podrške i iskrene želje da se osobama s oštećenjem vida osiguraju kvalitetniji uvjeti života. Upravo takve vrijednosti udruga njeguje i promiče već punih 75 godina, kontinuirano radeći na većoj mobilnosti i aktivnijem sudjelovanju svojih članova u društvu.
Program večeri vodila je Edita Lucić Jelić, čiji su šarm, toplina i profesionalnost dodatno obogatili atmosferu događaja. Poseban doprinos večeri dali su članovi Udruge kuhara i slastičara Splitsko-dalmatinske županije, predvođeni predsjednikom Ivanom Romcem, uz Matu Brkovića, Josipa Vrdoljaka i Eriku Šarić, koji su svojim znanjem i trudom osigurali vrhunski gastronomski doživljaj. Uvod u večer upotpunio je barmen Jure Vojković pripremivši četiri vrste koktela dobrodošlice.
Glazbeni dio programa donio je posebnu emociju i nezaboravnu atmosferu zahvaljujući nastupima Grupe Dalmatino, Taxi benda, klape Peristil, DJ Mirca i saksofonistice Marije Vukšić. Njihova energija i ritam dodatno su povezali sve prisutne i stvorili ugođaj koji će mnogima ostati u dugom i lijepom sjećanju.
Značajnu podršku u organizaciji pružili su Restoran Kampus i Studentski centar Split ustupivši prostor za održavanje večeri, dok su konobari svojim nenametljivim i profesionalnim pristupom pridonijeli ugodnom i dostojanstvenom tijeku cijelog događaja.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka večeri dogodio se pri samom završetku, kada su gosti uz desert pozvani staviti poveze na oči koji su ih čekali na stolovima. Taj simboličan čin omogućio im je da barem na trenutak iskuse kako i najjednostavnije radnje, poput jela, izgledaju bez vida. Upravo je to iskustvo mnoge potaknulo na dublje razumijevanje svakodnevnih izazova s kojima se slijepe osobe susreću.
Velik doprinos uspješnosti večeri dali su i brojni suradnici iza kulisa, uključujući majstora rasvjete Ivana Mužinića, tvrtku Light Up production, Slovaricu za dekorativna LED slova, Mirror 4 event za photo booth, foto studio Fotobobinjo obrt pod vodstvom Bogdana Klarića te Segora Garbera, koji je osmislio vizualni identitet večeri i dao joj prepoznatljiv pečat.
Na kraju, iskrena zahvalnost upućena je svima koji su svojim dolaskom, podrškom i donacijama pokazali koliko zajednica prepoznaje važnost rada Udruge i potrebe slijepih i slabovidnih osoba.
Obilježavanje 75 godina djelovanja proteklo je u znaku solidarnosti, humanosti i zajedničkog nastojanja da se gradi društvo jednakih mogućnosti. Pokrovitelj ove svečane priredbe bilo je Hrvatsko društvo skladatelja.
Kroz spoj mašte, igre i individualnog rada na školskom gradivu, djeci je osiguran prostor za razvoj kreativnosti, znanja i samopouzdanja
Poslušaj članak
Prošli tjedan u Split protekao je u znaku sadržajnih i toplih aktivnosti posvećenih djeci i njihovom razvoju, koje je organizirala ANA – udruga za pomoć djeci i obiteljima. U prostoru Gradskog kotara Gripe djeca su imala priliku sudjelovati u dvama programima koji su na različite, ali jednako važne načine poticali njihovu kreativnost, učenje i osjećaj sigurnosti.
Srijeda je donijela posebno ozračje mašte i igre kroz kreativno-edukativnu radionicu ‘Tajna Makarskog svjetionika’. Djeca su najprije uronila u priču o starom svjetioniku koji noću svojim svjetlom vodi brodove prema sigurnoj luci, a posebno ih je osvojio lik malog čuvara svjetla koji brine da svjetionik nikada ne utihne. Inspirirani pričom, mali sudionici su kroz crtanje i izradu vlastitih svjetionika od kartona i raznih materijala prenosili svoje doživljaje na papir i u oblik, razvijajući pritom maštu, strpljenje i osjećaj ponosa na ono što su stvorili.
Radionica je dodatno oživjela kroz simboličnu igru ‘Spasi brod od oluje’, u kojoj su djeca kroz pokret i suradnju zajednički tražila put prema sigurnosti. Uloge kapetana, valova, vjetra i čuvara svjetionika izmjenjivale su se uz smijeh i uzbuđenje, a upravo kroz takvu igru djeca su spontano učila o zajedništvu, komunikaciji i međusobnom oslanjanju. Ovakvi susreti pokazali su koliko su kreativni sadržaji važni za razvoj govora, koncentracije i socijalnih vještina, ali i za povezivanje djece s motivima mora i obale koji su dio identiteta njihova kraja.
Predsjednica udruge Ana Duga istaknula je kako radionice imaju dublju vrijednost od samog sadržaja koji nude, naglašavajući da djeca u takvom okruženju dobivaju prostor u kojem se mogu osjećati prihvaćeno, slobodno stvarati i razvijati vrijednosti poput prijateljstva i međusobnog poštovanja.
Već sljedeći dan, u četvrtak, isti je prostor dobio drugačiju, ali jednako važnu ulogu kroz susret podrške djeci u učenju u sklopu programa ‘Dajmo im šansu’. Djeca su donijela svoje školske obaveze i uz stručno vodstvo radila na gradivu koje im predstavlja izazov. U mirnom i poticajnom okruženju imali su priliku učiti vlastitim tempom, postavljati pitanja i dobiti dodatna objašnjenja, što im je pomoglo ne samo u savladavanju školskog gradiva nego i u jačanju samopouzdanja i radnih navika.
Naglašena je i važnost kontinuiteta ovakvih aktivnosti, jer upravo redovitost daje djeci i roditeljima osjećaj sigurnosti i povjerenja. Podrška lokalne zajednice omogućila je stvaranje prostora u kojem djeca mogu dobiti pomoć, ohrabrenje i poticaj za daljnji razvoj.
Prošli tjedan tako je još jednom pokazao koliko su djeci potrebni sigurni i poticajni prostori u kojima mogu učiti, istraživati i izražavati se. Kroz spoj priče, igre i konkretne pomoći u učenju, udruga nastavlja graditi okruženje u kojem djeca ne samo da razvijaju svoje sposobnosti, nego i osjećaj pripadnosti zajednici, dok Split nastavlja živjeti kontinuitet brige za svoje najmlađe.