Poveži se s nama

Komentar

KOMENTAR Možemo li kršćanski oprostiti monstrumu koji je silovao kćer s intelektualnim teškoćama

Objavljeno

/

Ovo ne samo da je loše za žrtvu u konkretnom slučaju, ovo je preloša poruka svakom seksualnom zlostavljaću sutra, ovo je i pljuska svakoj seksualno zlostavljanoj ženi u Hrvatskoj, sol na njihove emocionalne ožiljke

Visoki kazneni sud je djelomično prihvatio žalbu B. T. i smanjio mu s 20 na 16 godina zatvorsku kaznu zbog dva nedjela protiv spolne slobode nad kćerkom koja ima intelektualne teškoće i koja je nakon silovanja rodila, izvijestio je prizivni sud, a objavili naši mediji.

Sud je priopćio da je prihvatio žalbu optuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Splitu u odluci o kazni kojom je B.T. nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 20 godina.

Prizivni sud je precizirao da je prihvatio prvostupanjsku pojedinačnu kaznu od 13 godina za prvo kazneno djelo, ali je za drugo utvrdio kaznu zatvora od sedam godina te dosudio jedinstvenu kaznu od 16 godina zatvora.

Apelacijski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno cijenio optuženiku otegotne okolnosti ranijeg višestrukog osuđivanja zbog obiteljskog nasilja, ali nije utvrdio i dovoljno vrednovao olakotne okolnosti. Kao olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud trebao vrednovati, Visoki kazneni sud ističe optuženikovu dob i status umirovljenika.

-Visoki kazneni sud je zbog toga zaključio da pojedinačna kazna zatvora koju je utvrdio prvostupanjski sud za drugo kazneno djelo, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora nisu adekvatne svim okolnostima pa je presudu preinačio u odluci o kažnjavanju- pojasnio je sud, a objavio Dnevnik.hr

B.T. je osuđen jer je u dva navrata 2017. uporabom sile u obiteljskom stanu izvršio spolni odnošaj sa svojom kćeri od 17 godina s kojom je živio. Sud je izvijestio kako je žrtva posebno ranjiva zbog bolesti i invaliditeta (laka mentalna retardacija) te da je djevojka nakon počinjenja prvog kaznenog djela ostala trudna i potom rodila.

Svaki put kad ovako gnjusan seksualni zločin prodrma javnost, u meni nešto zamre. Koliko loš, ili bolestan ti čovjek, otac  moraš biti za ovako nešto, koliko poremećen, koliko daleko od trunke ljudskog u sebi…

Otac, ej, otac koji je seksualno zlostavljao kćer s intelektualnim poteškoćama koja je još i rodila traži manju kaznu zbog starosti i dobije je.

Ja nisam pravnik, ni odvjetnik i ne znam baš ništa o olakotnim okolnostima u pravnom sustavu, ali znam da ih po Pravilniku ljudskosti nema i ne smije biti.

Njegov zločin nije manji zato što je starac, umirovljenik, ili što već,  njegov zločin je i dalje najgori  mogući zločin, zločin za koji ni jedna kazna nije dovoljna.

Dok se sud brine o olakotnim okolnostima, zanima me tko se, gdje i kako brine za žrtvu ovog zlotvora, zanima me kakve su njezine okolnosti i što je s djetetom koje je rodila?

Ovo ne samo da je loše za žrtvu u konkretnom slučaju, ovo je preloša poruka svakom seksualnom zlostavljaču sutra, ovo je i pljuska svakoj seksualno zlostavljanoj ženi u Hrvatskoj, sol na njihove emocionalne ožiljke jer one sa svojom boli žive do kraja, nema roka, nema smanjenja, boli ih, svaki dan  boli i nema olakotnih okolnosti. 

Ovaj čovjek – bolno ga je nazivati ocem – trebao bi sjediti u zatvoru do smrti i jasno dobiti skrb koja mu je potrebna, ali iza rešetaka. I to je to, kraj priče. Jedino tako će seksualno zlostavljana djevojčica, žena dobiti poruku da naše pravosuđe stoji iza nje i njezine boli.

in MREŽA

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Prisjetimo se URIHO-ve gastro povijesti

Objavljeno

/

Krenimo danas u URIHO-vu gastro povijest koja je i oku i uhu, a tek nepcima, desetljećima ugodna i ukusna bila

Nakon svih ovotjednih degutantnih i gadljivih ‘čašćenja’ i nezdrave verbalne političke hrane, vratimo se našim ‘povjesticama’ i vremenima opuštenijim i jednostavnijim, u kojima ljudima za zadovoljstvo puno manje i duhovne i jestive hrane trebalo, a komunikacija ipak zer’cu uljuđenija bila.

I zato, krenimo danas u URIHO-vu gastro povijest koja je i oku i uhu, a tek nepcima, desetljećima ugodna i ukusna bila.

Zaštitne radionice Osvit i ZIRI osamdesetih godina prošloga stoljeća DIOZ-u u integracijski miraz donijele i svoje uhodane kuhinje i restorane društvene prehrane, kako se to tada zvalo.

Na Kajzerici Osvitova velika kuhinja i restoran bili u prostorima gdje je sada keramika. Odatle se hrana odvozila i u Masarykovu 15 gdje se u malom podrumskom, čistom i ugodnom restorančiću servirala i za vrijedne ruke radnica iz dječje konfekcije (Gundulićeva 14 – 16) i vezilja s te lokacije. U restoranu na Kajzerici imali i velike zborove radnih ljudi, a i Djeda Mraza s dječicom našom dočekivali.

U Držićevoj ZIRI-eva kuhinja i restoran bili na katu prve zgrade (desno), gdje je sada dio komercijale. Do današnjih me dana na salatu od cikle podsjeća, jer su je kuharice na poseban, vrlo ukusan način spravljale, ali iznad svega na nezaboravne proslave Dana žena nakon kojih smo dobivenim poklonom svake godine dopunjavali svoje kristalne zbirke.

Za radnike modne obuće i ortopedije, koji su radili na lokaciji Vlaška 52 (nekada pripadalo DES-u), gdje je sada veliki trgovački centar, restoran je otvoren 1984. godine. Zorno se sjećam otvorenja i govora tadašnjeg direktora (onoga kojega sam već spominjala kao jednoga od najuspješnijih u povijesti Ustanove). Bilo mu je to i prvo javno upoznavanje s radnicima jer je nedugo prije toga stupio na dužnost. Kao i većina (normalnih?!) žena, pamtim i boju njegove košulje, što je ‘vrlo bitan povijesni detalj, danas od nemjerljive važnosti’.

Sve ove kuhinje i restorani imali su svoje mirise, svoju dušu, svoje priče i svoju važnu svrhu jer mnogim zaposlenicima ovo je bio jedini topli obrok u danu. Bilo je to gotovo jednako važno kao i plaća, a zaštitna radionica pomogla subvencionirajući dio cijene…

A onda, devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su smijenili onog uspješnog direktora, ‘velikom mudrošću’ novopečenog rukovodstva prvo su stečajno ugašene upravo kuhinje i restorani.

I – čekalo se sve do 2015. godine kada je započeo projekt URIHO-ve Službe za rehabilitaciju, financiran sredstvima Europske Unije, naziva ‘Program osposobljavanja na radnom mjestu za dugotrajno nezaposlene osobe s invaliditetom – pilot projekt za pomoćne kuhare’. Bio je to novi početak, a ujedno i nastavak gastro povijesti URIHO-a i njegovih pravnih prethodnika.

Iza toga, 2019. godine, slijedio je nastavak i novi EU projekt ‘Model aktivacije dugotrajno nezaposlenih osoba s invaliditetom kroz razvoj i provedbu prilagođenih programa osposobljavanja i radnog treninga’ za pomoćne kuhare i čistačice. Oba projekta, kreirana i realizirana u URIHO-voj Službi za rehabilitaciju, svojim su sadržajem i rezultatima, kao i mini kuhinjom i restoranom u Radnom centru Službe za rehabilitaciju (u Gundulićevoj 14 – 16), stvorili realan zametak i podlogu za URIHO-v inkluzivni restoran otvoren 2022. u Držićevoj 1.

Moji su preci u dragome mi Hrvatskom zagorju pola stoljeća imali gostionu, iliti krčmu, kako su dedek povedali. I tako birtaška unuka već godinama živi za dan kada će se URIHO-v restoran otvoriti za javnost, kako bi za šankom popila nešto, onako za dušu, i za uspomene mnoge na sve dane i ljudske priče, ali samo one lijepe…

Nastavi čitati

Komentar

ANITA BEZ CENZURE Vrijeme je da prozborim o top temama

Objavljeno

/

Foto: Pixabay

Doneseni zakoni nisu savršeni, ali nisu ni loši. Temelj postoji, a potrebno je vrijeme i provođenje da se vidi pravo stanje.  Jesu li svi zadovoljni? Nisu. I nikad neće biti svi zadovoljni, to je kod nas ljudi jednostavno tako

Moram priznati da ne pamtim kad je zadnji put nešto toliko zaokupilo osobe s invaliditetom kao što to čini Zakon o osobnoj asistenciji i Zakon o inkluzivnom dodatku. Tu je još i Zakon o povlasticama u prometu, ali oko njega za sad nema neke frke.

Dakle, za početak moram naglasiti da sve što ću dalje napisati ne odražava stavove In Portala, niti URIHO-a, već su to samo moja zapažanja kao također korisnika ovih prava i osobe s invaliditetom cijeli život.

Hajdemo redom i prvi neka bude Zakon o osobnoj asistenciji. To je zakon koji se spremao i čekao 15-ak godina i nije savršen, ali nije ni loš. Prva stvar koju želim raščistiti, a koja se često čuje u medijima, je da ovaj ili onaj gubi pravo na asistenta.

 Nitko ne gubi pravo jer do sad prava nije ni bilo. Radi se o tome da će po zakonu netko dobiti manje ili više sati nego što bi htio dobiti. I jasno da to svima ne paše, ne paše ni meni što su za 8 sati stavili uvjet malodobnog člana i vlastito kućanstvo ako je Barthelov indeks veći od 20 bodova i više se ne nadam da ću dobiti punih 8 sati, ali bude kako bude jer nije uklesano u kamen i svaki zakon se da promijeniti ako ispadne jako loš.

Što se tiče malodobnog člana u kućanstvu, u mom slučaju je to moja kćer koju ja s njenih 18 godina neću upregnuti da brine o meni, ima i imat će svoj život i ne planiram joj to uskratiti bez obzira na sve.

Satnica ide na 4, 8, 16 sati, ali mogu dobiti i 6 sati što je nezgodno jer asistent radi ili dva korisnika po 4 sata ili jednog od osam. Ako ja dobijem npr. 6 sati, hoće li udruga asistentu platiti 6 sati ili 8? Ili će asistent trčati od mene nekom drugom da odradi još dva sata? Malo je nezgodno za izvesti da bude vuk sit i koza cijela.

Sljedeće što me je zažuljalo je Barthelov indeks i ne smatran ga pravim mjerilom svojega, ili bilo čijega stanja. Ima 11 stavki koje se odnose na higijenu, transfere, jelo, oblačenje, WC i on baš ništa ne govori o mom funkcioniranju izvan vlastitoga stana.

 Ja s indeksom većim od 20 bodova i netko indeksom do 20 bodova smo u vlastitim domovima nebo i zemlja, ali ako nas staviš na cestu, ja sam bespomoćna kao i netko s nulom i ne mogu sama gotovo ništa. Samo sjediti i plakati.

Sljedeća činjenica vezana za Barthel je da pojma nemam što bi uopće bilo pravo mjerilo nečijeg stanja i može li išta biti pravo mjerilo…

Za 16 sati kažu da treba Barthelov indeks od 0 – 20 i samac. Osobno ne poznajem nikoga takvog, a ako i ima ljudi, mali je to broj i mislim da je ovaj ‘samac’ smišljeno stavljen pa će ljudi koji imaju nulu pa do svega nekoliko bodova automatski biti u kategoriji od 8 sati, premda možda žive s nekim tko već jedva brine sam o sebi.

Najveći raspon Barthela i mogućnosti je i dalje na 4 sata asistencije pa sam mišljenja da će upravo ta satnica i dalje prevladavati.

Sad idemo na vještačenje jer mi je i samoj trebalo. Imala sam nalaz i mišljenje iz 2004. godine i to nije moglo proći jer nisam imala upisan stupanj oštećenja funkcionalnih sposobnosti.  Sve je išlo samo, jedino sam novije nalaze odnijela socijalnoj radnici. Novi nalaz i mišljenje sam dobila u roku neka 3 mjeseca, a kako ste vi prošli slobodno pišite u komentarima.

Ostalo je još da mi odrede satnicu, komisiju imam 19.2. i da napišu rješenje.

Točan iznos plaće asistentima je još zagonetka i o tome puno toga ovisi. Ako ne budu zadovoljni plaćom opet će se smjenjivati kao na traci. Zadovoljan radnik=dobar radnik.

Ovim zakonom su jako nezadovoljni roditelji njegovatelji jer po zakonu status roditelja njegovatelja i asistent zajedno idu samo kod najtežeg invaliditeta, u jednoroditeljskoj obitelji i još nekim iznimkama,  na 4 sata. Ove dvije usluge su prema EU fondovima slične i nema financiranja za jedno i drugo.

 Isto tako, ne može mi nitko reći da je ista ona mama koja gura cijevi u svoje dijete svaki dan, barata medicinskim postupcima i aparatima, i ona koja, primjerice, u kolica potrpa cerebralca moje razine funkcionalnosti i ide s njim kud hoće.

Kad se to ovako napiše – pojedinci napadaju, vrijeđaju i slično, ali prvoj mami, onoj koja gura cijevi u dijete svaki dan, bih dala i 16 sati asistenta. Ona druga bi mogla i raditi pa bi dijete, zapravo, punoljetna osoba imalo asistenta. I moja mama je radila i još uvijek radi. Toliko o tome. Idemo dalje.

Mjesecima, tjednima, danima na Facebooku nailazim na pitanja po raznim grupama kome ide koliko inkluzivnog dodatka i moram priznati da me to već malo iritira. Svatko može prilično dobro znati koliko će dobiti. Znaju se iznosi potpora, a razinu i težinu invaliditeta valjda znate.

Evo, mislim da spadam u drugu razinu potpore, a dobro bi mi legla i prva razina, nećemo se lagati, ali neću ni suze roniti.

S jedne strane je super što će osobe s najtežim invaliditetom dobiti najviše, a s druge strane bi bilo dobro razmišljati da i mi mrvicu manje teški trebamo jako puno svega kupiti pa bi eto bilo dobro da ti iznosi u budućnosti rastu s vremena na vrijeme, život i potrebe se mijenjaju, cijene svega rastu.

I za Boga miloga, omogućite ljudima u stambenim zajednicama barem dio inkluzivnog dodatka jer je džeparac od 30-ak eura zaista ponižavajući. Moj račun za internet je veći.

 Za kraj, stigle su mi Nacionalna, Europska iskaznica i Europska parkirališna karta. Za sad mogu reći samo da lajkam automatizam po kojem su stigle, a da ja nisam morala prstom mrdnuti, i moglo bi se to preslikati na sva druga prava, barem kod nas s prastarim, nepromjenjivim i trajnim stanjima.

Nastavi čitati

Komentar

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Nagrade naše nasušne

Objavljeno

/

Prijave su stigle iz 25 zemalja svijeta, glasalo za nas i staro i mlado, i domaći, a bome i kolegice i kolege iz inozemstva

Zadnjih tjedana mediji puni poziva na glasanje za svekolike uvažene, nominirane za razne nagrade. Proglašenja pompozna i svečana, a pomalo i kičovita. Glas voditelja svima znanu rečenicu ponavlja: ‘Za nagradu … 2024. nominirani su: ……’. Oni koji su ušli u najuži izbor naizgled opušteni, al’ sirenski glas kompetitivne slave uvelike vabi, a valja i koju pametnu, ako se posreći, izgovoriti.

Vratilo me to u pandemijsku 2020. godinu u kojoj su ‘COVID-19 negativna knjižica’ i Program osposobljavanja radnih instruktora za osobe s invaliditetom zaposlene u zaštitnim i integrativnim radionicama (sve kreirano u URIHO-voj Službi za rehabilitaciju) ušli u najuži izbor i kao finalist nominirani za Europsku nagradu za socijalne usluge ESSA 2020 (The European Social Services Awards) u kategoriji Izvanredni tim (Outstanding Team Award).

Prijave stigle iz 25 zemalja svijeta, glasalo za nas i staro i mlado, i domaći, a bome i kolegice i kolege iz inozemstva. Da je to normalna godina bila, četvrtog bi prosinca 2020. u Bruxellesu sjedili, znojili se i čekali proglašenje pobjednika. A ovako, covid nas zarobio i prikovao za laptope pa zumali beskontaktno. Prezentacija daljinska glumila svečanost punu boja, konfeta  i vatrometa virtualnog. U zadnji nas čas Vijeće za socijalnu skrb Sjeverne Irske glasovima preteklo. Al’ nominiran gotovo kao i nagrađen pa ponos skrivali nismo jer bio je to, i još uvijek jest, najviši međunarodni doseg koji je URIHO postigao.

A doživjeli smo to i kao priznanje nastavku i razvijanju timskoga rada začetog prije 45 godina u bivšem DIOZ-u, a kasnije URIHO-u. Interdisciplinarni timski rad stručnjaka (liječnika medicine rada, psihologa, socijalnih radnika, defektologa, edukacijskih rehabilitatora, radnih instruktora itd.) urodio je kreiranjem i izvođenjem različitih programa i projekata, metoda i alata, oblika i sadržaja rada koji su nakon provedbe i evaluacije postajali standardi profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom za cijelu Lijepu našu (a prethodno i za nekadašnju onu).

I tako prašina zaborava prekrila mnoga sjećanja, pa tako i ova, jer ‘kupci i dobavljači slavu nose’, pa k tome još i potpore razne ‘važnije bome’ od tamo nekakvog timskoga rada, pa k tome još i izvanrednog.

Pojedinci su još tu, a što je od timskoga duha ostalo, svakome na prosudbu …

Kažu da se dobar glas daleko čuje, al’ onaj drugi još i dalje.

Nastavi čitati

U trendu