U posljednjih desetak godina puno se više govori i piše o pristupačnom turizmu. Dokaz tome su i brojni stručni radovi, okrugli stolovi i edukacije koje, baveći se ovom problematikom, zapravo žele ukazati na važnost spomenute teme
S obzirom na činjenicu da pristupačan turizam, kao i razne varijante njegovog nazivlja (inkluzivni turizam, turizam za sve, turizam bez barijera, turizam dostupan svima), ustvari podrazumijeva oblik turizma u kojem ponuda svojim korisnicima osigurava mobilnu, vizualnu, slušnu i mentalnu pristupačnost turističkim objektima, sadržajima i uslugama, ali i onaj u kojem se svi korisnici usluga mogu kretati i komunicirati s okruženjem samostalno, ravnopravno i na dostojanstven način, jasno je koliki on značaj predstavlja za svakog pojedinca.
Pitam se u čemu je onda problem? Čini se da je još uvijek riječ o brojnim zabludama vezanim uz pristupačan turizam. Navest će nekoliko primjera.
Mnogi još uvijek tvrde kako pristupačan turizam obuhvaća malo tržište odnosno mala je potreba za njegovom prilagodbom zbog malog broja korisnika. Ovakvu tvrdnju lako ćemo demantirati budući da turističku potražnju u pristupačnom turizmu čine osobe smanjene pokretljivosti, ali i smanjenih sposobnosti vida, sluha ili govora. Također, treba spomenuti i osobe starije životne dobi kao i djecu s teškoćama u razvoju. Tu su osobe sa kroničnim i akutnim bolestima te brojnim tjelesnim ozljedama. Roditelji s djecom zasigurno bi objeručke prihvatili pristupačan prostor hotela, restorana i ostalih turističkih destinacija. Kada pogledamo barem pet spomenutih skupina gostiju koji ističu potrebu za pristupačnim turizmom, možemo vidjeti kako se ne radi o malom broju ljudi, a samim time niti o malenom tržištu. Ako ćemo se osvrnuti na statističke podatke važno je istaknuti da 16% svjetske populacije čine osobe s invaliditetom, a njih čak 70% želi i može putovati. U pravilu putuju uz pratnju, duže se zadržavajući na istoj lokaciju pa samim time više troše.
Kako sve ne bi ostalo samo na jednoj zabludi mnogi – kao najpoznatije argumente protiv razvoja pristupačnog turizma navode i brojna ograničenja na strani potražnje. Kažu da je, navodno, teško stvoriti homogene skupine gostiju na osnovi njihove motivacije i psihofizičkih statusa. Činjenica je, međutim, da svaki pripadnik gore navedene skupine ima svoje interese i područje zanimanja kao i razlog zbog kojeg se odlučuje putovati. Ono što turističke agencije mogu učiniti po tom pitanju jest osluškivati potrebe putnika prilagođavajući se njihovim željama.
Razlog zbog kojeg postoje poteškoće u razvoju pristupačnog turizma su i ograničenja na području ponude. Smatra se da prirodno okruženje i kulturna baština ne smije mijenjati svoju vizuru kako bi ostala pod zaštitom i zadržala izvorni oblik. Pravo je pitanje, međutim, pitanje prioriteta, odnosno je li nam važnije imati samo uglađene građevine koje će poslužiti kao ogledni primjerak turističke razglednice poslane u svijet ili ćemo ulaganjem u pristupačni turizam svim marginaliziranim skupinama omogućiti pristup brojnim turističkim uslugama.
Za sve one kojima je nedostatak vremena i novca izlika za neosiguravanje ravnopravnog iskustva uživanja u turističkoj ponudi za sve, treba naglasiti da je takvo stajalište neutemeljeno. Naime, kada planirate omogućiti pristupačnost određenog prostora, valja imati na umu kako se ta prilagodba ne odnosi na svakog pojedinog predstavnika gore navedenih skupina zasebno.
Ono što želim reći jest da osobe s invaliditetom ne očekuju prilagodbu samo za sebe, jednako kao niti osobe starije životne dobi ili majke s dječjim kolicima. Dakle, potrebno je osigurati kvalitetan pristup koji će svima biti od koristi i poslužiti za ostvarivanje jednakih mogućnosti uživanja turističkog iskustva. Kreiranje kvalitetne prilagodbe stoga ne iziskuje puno vremena i novca ukoliko se realizira na pravi način.
Zašto onda uopće ulagati u pristupačni turizam svim ovim poteškoćama unatoč? Ne samo zato da bismo na razini države bili dio prestižnog popisa članica koje promišljaju o svojim građanima niti zato da bi hoteli našeg Jadrana osvojili zvjezdicu više. Svi navedeni razlozi trebali bi zapravo biti u drugom planu, iako ne manje važni. Poanta pristupačnog turizma je svakodnevno ulagati u njegov razvoj te konačni cilj, koji uključuje inkluzivni segment, podići na veću razinu.
Zašto bismo turizam ograničili samo na one koji u okvirima današnjeg društva podrazumijevaju savršenstvo? Zašto se ne bismo više educirali, koristeći ispravnu terminologiju i postupanje prema određenoj skupini gostiju? Zašto prije svega pomislimo na prepreke koje nas mogu, ali i ne moraju zaustaviti u pružanju kvalitetne turističke usluge?
Neznanje i misao kako nam nisu potrebna usavršavanja za napredak uvelike će nas udaljiti od modela pristupačnog turizma o kojem sanjamo. Mentalitet u kojem prestajemo spoznavati nove istine, učiti o drugima i rasti nikada ne može ići naprijed.
Marijana Maljković
