Gospođo Miloš, u posljednje ste vrijeme glasno upozoravali na nepravilnosti oko (ne)isplate i izdavanja rješenja za inkluzivni dodatak. Što je zapravo korijen ovog problema, mislite li da odgovornost treba adresirati isključivo na ministra Marina Piletića, ili je možda riječ o devijacijama unutar samog sustava socijalne politike?
– Odgovornost je ministra koji je morao na vrijeme pripremiti sustav za provedbu Zakona.
U Saboru smo o Zakonu o inkluzivnom dodatku raspravljali još krajem 2023. godine. Tada smo upozoravali ministra, a na to ga je upozoravala i struka, da su sustav i radnici preopterećeni, da je potrebno povećati kapacitete centara za socijalnu skrb i osigurati dovoljan broj vještaka kako ne bi došlo do velikih čekanja. No, ministar nas je tada uvjeravao, i to ne jednom, da će sve biti riješeno i da će svi dobiti naknadu na vrijeme.
Dvije godine nakon, vidimo nažalost da ljudi mjesecima čekaju na inkluzivni dodatak, a uistinu je tragedija da je 15.000 ljudi preminulo čekajući rješenja na inkluzivni dodatak.
Smatram da je to ogroman propust ministra Piletića i da bi za to jasno trebao preuzeti političku odgovornost i podastrijeti javnosti jasan plan kako će riješiti taj problem: koliko će novih vještaka angažirati, kako će riješiti nedostatak radnika u centrima za socijalnu skrb i u kojem roku će napraviti takve iskorake.
Kao saborskoj zastupnici, u fokusu vašeg interesa upravo je socijalna politika. Što mislite, je li Hrvatska za trostrukog mandata premijera Plenkovića napravila značajan iskorak prema izgradnji društva jednakih mogućnosti?
– Nažalost, Vlada nije napravila značajan iskorak i smatram da je u sad već svom trećem mandatu trebala i treba napraviti puno više.
Glavni problem s kojim se naše društvo suočava danas je rastuće siromaštvo i nejednakosti, a sve to pogotovo je pogoršano stalnom inflacijom s kojom Vlada ne uspijeva izaći na kraj već nekoliko godina.
Unatoč obećanjima i strategijama, Vlada u svom trećem mandatu nije uspjela smanjiti siromaštvo nego je ono nažalost i raslo. Stopa rizika od siromaštva je za prošlu godinu iznosila 20,3 posto, a za neke skupine ona je još alarmantnija: svaki treći umirovljenik u Hrvatskoj je u riziku od siromaštva, više od polovica samaca u Hrvatskoj je u riziku od siromaštva, a posebno su ugrožene i osobe s invaliditetom.
Istovremeno, naš sustav socijalne skrbi je preopterećen, potrebna su velika ulaganja u infrastrukturu i razvoj socijalnih usluga, a trenutna ulaganja sigurno nisu dostatna da bi se riješio problem. Hrvatska značajno zaostaje za ulaganjima u socijalnu zaštitu za drugim zemljama Europske unije. Prema posljednjim podacima za 2023., Hrvatska i dalje zaostaje za prosjekom EU-a po udjelu socijalne zaštite u BDP-u.
Mi cijelo vrijeme inzistiramo na prijedlozima za koje smatramo da mogu poboljšati stanje naših najugroženijih.
Primjerice, već dvije godine inzistiramo na uvođenju univerzalnog dječjeg doplatka koji može smanjiti dječje siromaštvo. Tražimo adekvatne naknade koje mogu izvući ljude iz siromaštva, tražimo da se ubrzaju vještačenja za inkluzivni dodatak i osigura adekvatna plaća i uvjeti rada za osobne asistente, tražimo da se minimalna plaća računa prema stvarnim troškovima života i usklađuje dvaput godišnje zbog ovako visoke inflacije. To su samo neki od prijedloga koji su u središtu rada našeg Kluba i na kojima ćemo nastaviti inzistirati.
Što, s ove vremenske distance, mislite o dva zakona koja ‘život znače’ osobama s invaliditetom – onom o inkluzivnom dodatku te o osobnoj asistenciji?
– Osobe s invaliditetom dugo su tražile i čekale na Zakon o inkluzivnom dodatnu i Zakon o osobnoj asistenciji i to su iznimno bitni zakoni za unapređenje nažalost izrazito teškog položaja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.
Te zakone pozdravljam kao nužne iskorake kojim bi osobe s invaliditetom konačno trebale ostvariti svoja prava – pri čemu naglašavam da se tu ne radi o nekakvom nadstandardu kako je nekad vladajuća većina naglašavala, već o temeljnim pravima osoba s invaliditetom. Međutim, nisam zadovoljna provedbom ovih zakona.
Već sam objasnila problem s dugotrajnim čekanjima na inkluzivni dodatak, zbog čega je velik broj osoba s invaliditetom egzistencijalno ugrožen, pogotovo usred visoke inflacije i povećanih troškova života s kojima se suočavaju.
Po pitanju osobne asistencije, znamo da velik broj ljudi unatoč dobivenom rješenju o priznavanju osobne asistencije i dalje ne mogu pronaći osobnog asistenta jer naprosto nema dovoljno ljudi da rade taj posao. Smatram da se velik dio problema nalazi u neadekvatnim plaćama i uvjetima rada za osobne asistente (primjerice, rad na određeno, rad na nepunom random vremenu itd.).
Još jednom se vraćam na naše prijedloge pri donošenju Zakona: tražili smo i tražimo da se osigura puna satnica, stabilno zaposlenje i dostojanstvena plaća za osobne asistente, a najmanje plaća koja je usporediva s plaćama u sustavu socijalne skrbi i koja redovito raste s plaćama u sustavu socijalne skrbi. To je nužno kako bi se osigurao, ali i zadržao, dovoljan broj osobnih asistenata i kako bi se osobe s invaliditetom mogle uistinu ostvariti pravo na osobnog asistenta koje im jamči Zakon.
Brojne udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom danas se žale kako jedva financiraju projekte i programe koji bitno podižu kvalitetu života njihova članstva. Neke od njih su i na korak do gašenja. Što institucije trebaju poduzeti da bi te udruge mogle normalno funkcionirati?
– Neke od ključnih usluga za osobe s invaliditetom ne pruža samo država, već i neprofitne organizacije, od terapija, edukacija, socijalne podrške pa i do primjerice usluga osobne asistencije. Dapače, s obzirom na manjak državnih kapaciteta, brojne udruge pružaju vitalne usluge za osobe s invalitetom, naročito u područjima van većih gradova.
Međutim, opstanak ovih usluga je ugrožen jer udruge koje pružaju usluge za osobe s invaliditetom ne mogu pokriti osnovne troškove zbog male cijene usluge koje Ministarstvo s njima ugovora. Zato im nažalost prijeti zatvaranje, a to za posljedicu može imati razoran učinak na živote korisnika.
Iz tog razloga smo u više navrata tražili da Ministarstvo za nedržavne pružatelje ponudi održivu cijenu usluge koja može pokriti njihove stvarne troškove i omogućiti stabilno pružanje usluga osobama s invaliditetom.
I za kraj, Vaša poruka djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom?
– Primam često pitanja i prijedloge osoba s invaliditetom, na čemu puno zahvaljujem, jer moje iskustvo je da upravo osobe s invaliditetom najviše znaju što je potrebno mijenjati u sustavu. Spremna sam slušati, učiti i nastaviti se zajedno s vama zalagati za prava osoba s invaliditetom jer sam svjesna da je potrebno još jako puno toga napraviti kako bi se poboljšao uistinu težak položaj osoba s invaliditetom.
