Novo istraživanje o intervencijama za autizam sugerira da povećanje intenziteta intervencija možda neće uvijek dovesti do boljih rezultata
Obično se djeci kojoj je dijagnosticiran autizam savjetuje 20 do 40 sati tjedno intenzivnih intervencija, koje uključuju bihevioralne ili razvojne pristupe.
Međutim, nedavna analiza podataka iz 144 studije koje su obuhvatile više od 9000 djece ukazuje na to da ovaj uobičajeni savjet možda nije uvijek točan.
– Nismo pronašli čvrste dokaze da povećanje količine intervencije dovodi do boljih rezultata – rekao je Micheal Sandbank, docent na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Sjeverne Karoline, koji je vodio studiju objavljenu u časopisu JAMA Pediatrics.
– Preporučujemo da praktičari razmotre razvojno prikladne količine intervencije za svako dijete i podršku njihovim obiteljima – savjetuje Sandbank.
Istraživači su objasnili da se trenutne smjernice za intervencije temelje na očito zastarjeloj studiji iz 1987. godine, koja je izvijestila da su djeca s autizmom koja su primala 40 sati bihevioralne intervencije tjedno pokazala veća kognitivna poboljšanja od onih koja su primala samo 10 sati. Međutim, Sandbank je istaknuo da kasnija istraživanja na ovu temu variraju u kvaliteti i rezultatima.
Nova analiza proučila je dnevne sate intervencije i učestalost sesija. Istraživači su kontrolirali dob djece (sva mlađa od 8 godina), i ispitali jesu li količine intervencije povezane s razvojnim koristima ovisno o tipu intervencije.
U konačnici, studija nije pronašla dokaze da intenzivnija intervencija rezultira većim koristima za djecu s autizmom.
– Vjerojatno postoji minimalna količina intervencije potrebna za pružanje bilo kakve koristi, te optimalna količina koja ovisi o djetetu – rekao je Sandbank.
– Trenutno nemamo jasne dokaze o tome koja bi ta optimalna količina trebala biti – priznaje Sandbank.
Kliničari bi trebali biti oprezni kada preporučuju intenzivne intervencije, savjetuju istraživači.
– Iako nismo pronašli dokaze da veća količina intervencija dovodi do većih koristi, to ne znači da bi djeca s autizmom trebala ostati bez podrške – napisali su autori. Umjesto toga, kliničari bi trebali surađivati s obiteljima kako bi ‘prilagodili individualizirane podrške za djecu s autizmom u intenzitetu koji pokazuje individualne koristi, bez ometanja važnih aktivnosti i rutina kod kuće, u obrazovnim i društvenim okruženjima’.
Uvijek taj individualizirani pristup. Samo je pitanje kako ga realizirati.
