Planovi udruge vezani su uz širenje i promociju ovakve vrste holističke i alternativne terapije no penjanje zahtijeva opremu i materijalne uvjete što sve skupa nije jeftino. Želja nam je uključiti više volontera i djece. Potreba za ovakvim aktivnostima je velika i ideja je dalje raditi na promoviranju terapijskog pristupa penjanju, kaže Vanja
Poštovana Vanja, prije nekoliko godina je na In Portalu predstavljena Udruga Grip, ali nam ipak ukratko recite kako je sve počelo, od kud ideja za terapijsko penjanje?
– Godinama sam volontirala i podržavala dječaka s Downovim sindromom te sam kroz to iskustvo zapravo došla do spoznaje da kao društvo imamo veliki hendikep jer ne prihvaćamo svjesno i aktivno takvu djecu i odrasle u društvenu svakodnevicu. Radila sam i u predškolskoj ustanovi u kojoj se radilo na integraciji djece s poteškoćama u redovni program. Čula sam preko jedne stručne osobe za ovaj oblik terapije vani koji me oduševio te sam kao aktivan penjač, trener i instruktor sportskog penjanja i stručnjak u pedagogiji upisala tečaj u 2017. godine MODUL: Terapijsko penjanje u pedagogiji i psihoterapiji. U nekim europskim državama penjanje u terapijske svrhe nije novost te tako u Austriji, u Bad Ischlu, djeluje i Institut za terapijsko penjanje. Za mene je ovo apsolutno prirodno i nadam se da ću uspjeti potaknuti i druge oko sebe da promatraju svijet takve djece i odraslih jednim drugim očima koje oni i zaslužuju.
Koje benefite terapijsko penjanje donosi djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom, koje dijagnoze imaju korisnici i koliko ih je?
– Imamo oko 35 korisnika koji na tjednoj bazi dolaze u našu dvoranu na aktivnosti terapijskog penjanja, većinom individualno, prilagođeno njihovim fizičkim, psihičkim i emocionalnim potrebama. S djecom radimo Petra Bregović, također trener sportskog penjanja i ja. Imamo različite dijagnoze kao i poteškoće u vidu niskog samopouzdanja, emocionalne zatvorenosti. Imamo dosta djece s različitim spektrima autizma, Down sindromom, neurološkim poremećajima, cerebralnu paralizom, parezom ekstremiteta, spina bifida. Prednost je penjanja u tome što se kao individualna aktivnost može prilagoditi baš svima bez obzira na fizičke i mentalne mogućnosti. Takva stimulacija doprinosi razvoju živčane memorije i boljeg prijenosa živčanih impulsa. Penjanjem dobivaju pozitivan utjecaj na senzornu integraciju, razvijaju osjećaj za vlastito tijelo, ravnotežu te integraciju svih osjetila, kako unutarnjih tako i vanjskih.
Opišite nam kako izgleda jedan trening penjanja?
– Najkraći individualni sat traje 45 minuta. Prema potrebama polaznika osmišljavamo program koji uključuje vježbe zagrijavanja, istezanja, vibracijsku ploču. Koristimo i gimnastičku dvoranu do nas, jako nam pomaže u vidu razvoja motoričkih funkcija i poboljšanja istih. Zahvalni smo i sretni za tu opciju. Dio sata provodimo na stijeni, što ovisi o djetetovom napretku, na temelju toga produžujemo aktivnosti. Djeca koja nisu u potpunosti pokretna koriste većinom nagibnu stijenu i stijenu za težinsko penjanje – u kojoj koristimo pojas, uže, spravice za osiguranje. Umjetna stijena omogućuje djeci izrazito brzi napredak. Opterećenjem svih četiri ekstremiteta poboljšava se koordinacija i izdržljivost te ravnoteža. Osim što uključuje cijelo tijelo, ovaj sport ima i komponentu taktilne stimulacije. Naime, rukama i nogama dodiruju se izbočine na stijeni, ‘grifovi’, koji mogu biti različitih veličina, oblika i boja. Djeca postaju samopouzdanija, veselija i spretnija.
Kako se udruga financira i što Vam je nekako najpotrebnije za još kvalitetniji rad s korisnicima?
– Udruga se financira od članarina polaznika te donacija od projekata i iz raznih privatnih područja. Najpotrebniji su nam zadovoljavajući i sigurni materijalni uvjeti te sportsko penjačka oprema koja je skupa i složena.
Koje su želje, nastojanja za naredni period?
– Planovi udruge vezani su uz širenje i promociju ovakve vrste holističke i alternativne terapije no penjanje zahtijeva opremu i materijalne uvjete što sve skupa nije jeftino. Želja nam je uključiti više volontera i djece. Potreba za ovakvim aktivnostima je velika i ideja je dalje raditi na promoviranju terapijskog pristupa penjanju.
Što biste poručili osobama s invaliditetom kao potencijalnim novim korisnicima?
-Ne postoje ograničenja, radimo sa svima bez obzira postoji li poteškoća, nedostatak ili nešto što ograničava dijete/osobu da funkcionira u svakodnevici.
Većina osoba s poteškoćama sposobna je za neovisan život u društvu, ako im je pružena odgovarajuća podrška. Dati priliku svakome da isproba ovakav oblik rekreacije i terapije jest ono što čini nas kao društvo odgovornim prema svakome bez obzira na kapacitete. Trebalo bi nam biti ‘normalno’ da su ovakve zapravo ranjive skupine dio naše društvene svakodnevice u svim razinama socijalnog postojanja, jer inkluzija se odnosi na uvažavanje različitosti svakog pojedinca. Svrha našeg programa je upravo omogućavanje konteksta u kojem svaki pojedinac bez obzira na psiho-fizičke sposobnosti ima mogućnost pripadati zajednici.
