Popričali smo s mladim hrvatskim paraolimpijcem Lukom Bakovićem koji je imao debi iz snova na Paraolimpijskim igrama u Parizu

Poslušaj članak

Poštovani gospodine Bakoviću, u Parizu ste prvi put nastupili na Paraolimpijskim igrama i odmah ste osvojili broncu. Kakav je osjećaj bio braniti hrvatsku čast na Paraolimpijskim igrama i kako ste zadovoljni Vašim uspjehom?

– Stvarno je bio lijep osjećaj nastupiti na Paraolimpijskim igrama. Prije sam mislio da je nastupati na Paraolimpijskim igrama isto kao i na Svjetskom ili Europskom prvenstvu, ali skroz je drugačije. Puni stadioni, vruć ambijent, to je baš nešto posebno. Što se tiče osvojene medalje, mislim da nije moglo bolje, moje prve Igre i odmah medalja. Jako sam sretan zbog toga. Prošlo je tri mjeseca, sada se okrećemo novim izazovima, idemo u nove pobjede i idemo biti što bolji na sljedećim natjecanjima.

Ova godina za Vas je bila godina iz snova, uzeli ste i svoju prvu medalju na Svjetskim prvenstvima osvojivši broncu u japanskom Kobeu, prije Pariza. Koja je tajna vaših uspjeha ove sezone?

– Prije pet godina sam počeo trenirati atletiku, prije toga sam bio u taekwondou. Ove sam sezone malo ojačao, dobro smo se spremili fizički i tehnički. Kad idete na natjecanja najvažnije je biti samouvjeren i čvrst u glavi, a kad si spreman i kad živiš za to, rezultati sami dolaze.

I u para taekwondou ste ostvarivali zavidne rezultate – kako je na Vas utjecala promjena sporta u kojem ste bili i više nego uspješni?

– Sa 11 godina sam počeo trenirati taekwondo. Kad sam krenuo s treniranjem uopće nisam znao da postoji para taekwondo, počeo sam trenirati sa svima drugima, a za para taekwondo sam saznao tek kada je Ivan Mikulić 2011. godine osvojio europsko zlato. Te 2014. godine osvojio sam svjetsko i europsko zlato, a potom su ukinuli kategoriju prema stupnju oštećenja u kojoj sam se natjecao. Bilo mi  je teško to podnijeti jer mi je taman krenulo, ali pomirio sam se s tim. Nastavio sam i dalje trenirati taekwondo i nastupati u standarnoj konkurenciji, tu sam također uzimao medalje s državnih natjecanja, a onda sam se na nagovor nekih ljudi prebacio na atletiku što je bio pun pogodak. Nadam se da će me zaobići ozljede te da će i u budućnosti biti svjetskih, europskih i paraolimpijskih medalja.

Jesu li već počele pripreme za ciklus Los Angelesa, mislite li da 2028. možete do najsjajnijeg odličja?

– Prije mjesec dana sam počeo s pripremama za sljedeću sezonu i jako sam zadovoljan kako teku pripreme jer sam po bacanju, rezultatima, ali svim ostalim segmentima puno bolji nego što sam bio lani u ovoj fazi treninga. Mislim da bi sljedeća sezona trebala biti još uspješnija. Već smo se počeli pripremati za Svjetsko prvenstvo u New Delhiju koje bi trebalo biti u listopadu ili studenom iduće godine. San svakog sportaša je da se plasira na Paraolimpijske igre. Moj cilj je biti najbolji i jednog dana uzeti to zlato. Trenirati ću i raditi svaki dan kako bih taj cilj i ostvario.

Hoće li Vam iskustvo iz Pariza pomoći u pripremi za sljedeće Paraolimpijske igre?

– Naravno da će mi pomoći. Svako natjecanje daje jedno novo iskustvo. Na natjecanju prije Svjetskog prvenstva u Japanu mi se otvorilo i prenio sam tu formu tamo te osvojio medalju. Svako je natjecanje važno i svako natjecanje donosi neko novo iskustvo, nebitno je li to Svjetsko prvenstvo, Europsko prvenstvo ili Paraolimpijske igre. Na Paraolimpijskim igrama u Parizu je bila posebna čar nastupati jer je na stadionu bilo 50.000 ljudi. Rekao sam sebi: ‘Luka spreman si, moćan si i možeš baciti daleko’, bacio sam najbolji hitac i odlično je ispalo. Moj cilj je u budućnosti biti još bolji, tehnički spremniji i biti čvrst u glavi, a onda će doći još bolji rezultat.

Koja je Vaša poruka svima onima koji tek počinju svoj parasportski put?

– Neka treniraju i uživaju u sportu jer im sport puno dobroga može donijeti. Kroz sport mogu poboljšati svoje zdravlje, ali i vidjeti nova mjesta te upoznati nove ljude. Sport je nešto predivno i svima preporučam da se njime bave.

‘Bijela knjiga pristupačnosti’ prekretnica je u borbi za pristupačnost osoba s invaliditetom. Prvi put su na jednom mjestu dokumentirani svi problemi pristupačnosti s kojima se osobe s invaliditetom susreću u kretanju splitskim ulicama i kotarima. Isto je Andrija učinio i za Općinu Podstrana

Poslušaj članak

Poštovani Andrija, najprije se ukratko predstavite čitateljima In Portala.

– Pozdrav čitateljima In Portala. Zovem se Andrija Lipanović, rođen sam 25. listopada 1980. godine. Živim u Splitu od rođenja, a korijene vučem po pokojnom ocu Ivi s predivnog otoka Visa. Po struci sam autoelektričar-mehaničar, prekvalificirani sam elektrozavarivač, bravar, skelar, te naposljetku i vojni policajac prometnoga voda 73. bojne Vojne policije Split, a zvanje vojnog policajca sam stekao u ročnoj vojsci 1999. godine. Predsjednik sam Športsko- rekreativne udruge osoba i djece s invaliditetom Vjeruj i Djeluj Split od 2019. godine.

Zaslužni ste za nastanak ‘Bijele knjige pristupačnosti’. O čemu se radi, kako se rodila ideja i što sve knjiga tematski pokriva?

– Za nastanak ‘Bijele knjige pristupačnosti’ inspiraciju vučem kao osoba s invaliditetom u invalidskim kolicima, a kako sam već napomenuo, kao vojni policajac prometnog voda, itekako kvalitetno upućen sam u problematiku nepristupačnosti grada Splita. Ideja se rodila da bi olakšali kretanje osobama s invaliditetom u invalidskim kolicima, a radi se o tome da sam 2021. godine poslikao cijeli grad Split, sve kvartove i sva nepristupačna mjesta, raskršća, te ih pretočio u ‘Bijelu knjigu pristupačnosti’ osobama s invaliditetom u gradu Splitu. Tematski pokriva nepristupačna mjesta u Splitu, opasnosti zbog neprilagođenosti trotoara, cesta, a uvrstio sam i probleme za slijepe osobe u vidu postavljanja zvučnih signala na raskrsnicama, prijelazima, itd.

Je li došlo do pomaka na bolje u Splitu od kad ‘Bijela knjiga’ postoji?

– Do pomaka je došlo, ali ovakvim pomakom i s ovakvom gradskom vlašću te probleme ćemo riješiti za jedno 20-ak godina po njihovome. Grad Split je na godinu odobrio nekih 58 rampi.

S obzirom na to da ste i sami u kolicima, koji su prema Vašem mišljenju, još gorući problemi osoba s invaliditetom u Splitu?

– Najkritičnija nam je infrastruktura, trotoari, ceste, radi lakšeg kretanja, pojedine ustanove jer svi bi htjeli izaći i baciti đir, ako imamo gdje. Od gorućih problema nedostaje nam prilagođenih javnih WC-a po cijelom gradu, kvalitetne plaže za osobe s invaliditetom, te više empatije za sve.

Imate li u planu novi nastavak knjige jer je puno segmenata života u kojima osobe s invaliditetom nemaju iste mogućnosti kao ljudi bez invaliditeta?

– Nastavak ove knjige je odrađen, poslikao sam i Općinu Podstrana, te iste probleme nepristupačnosti, cesta, prometa općenito pretočio u ‘Bijelu knjigu nepristupačnosti Općine Podstrana’ i predao načelniku Općine.

Što biste poručili osobama s invaliditetom, ali i donositeljima odluka?

– Osobama s invaliditetom poručujem da budu strpljivi, a ako ne bude sve išlo kako treba, poručujem i da slobodno, bez straha izađemo na ulicu u mirni prosvjed, da vide i napokon shvate da je u Lijepoj Našoj 660 tisuća osoba i djece s invaliditetom kojima je potrebna pomoć u raznim oblicima.

Već svi znaju, ali svejedno vrijedi ponoviti i ponavljati – Anđela Mužinić Vincetić osvojila je zlatnu medalju u kategoriji WS3 na Paraolimpijskim igrama u Parizu. Popričali smo s Anđelom o njenom najvećem uspjehu u sportskoj karijeri, a saznali smo i gdje želi živjeti kada reket odloži na stol

Poštovana gospođo Mužinić Vincetić, čestitamo na osvojenoj zlatnoj paraolimpijskoj medalji. Kakvi su Vaši dojmovi? Kakav je osjećaj osvojiti olimpijsko zlato?

– U tom trenutku kada sam osvojila zlato bila sam izuzetno ispunjena i zadovoljna jer sam perfekcionist. Nakon svakog drugog turnira sam bila u jednu ruku nezadovoljna, jer sam znala da uvijek može bolje. U Parizu sam napokon bila do kraja zadovoljna sa sobom, svojom igrom i svime učinjenim.

Kakav je bio doživljaj braniti hrvatsku čast u finalu Paraolimpijskih igra. Što Vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu?

– Razlika između mečeva prije polufinala i finala je bila ta što sam bila pod jakim stresom, najviše zato što mi je obitelj bila na tribinama. Znam da su se namučili da dobiju godišnji i dođu u Pariz. Morali su platiti i smještaj i karte da bi me došli gledati, tako da je bio ogroman pritisak tijekom tih mečeva jer smo igrali knock-out sistem natjecanja i, ako izgubim, ne idem dalje.

Kada sam prošla u polufinale i kada mi je pojedinačna medalja bila osigurana, pritisak je nestao pa sam se napokon mogla opustiti, tek sam tada počela uživati u svojim igrama. Kada više nije bilo pritiska, bilo je stvarno lijepo igrati pred tom publikom koja me tri-četiri dana prije kočila.

Najveći dojam na mene ostavila je upravo ta publika koja je navijala za svakog igrača kod kojeg je prepoznala da je srčan. Nevjerojatan osjećaj bio je braniti hrvatsku čast, igrati pod hrvatskom zastavom, a kasnije i slušat himnu u dvorani s 15.000 ljudi.

Osim fizičkog, je li bilo i mentalnog treninga? Na koji ste se način psihički pripremali za finale?

– Ne možete se pripremati samo za finale, finale je zadnja skala. Ja sa svojim mentalnim trenerom radim od 2014. godine, to je ogroman i dugotrajan proces, isto kao što proces traje kada učite tehniku stolnog tenisa. Morate znati prepoznati koji igrač koristi koju tehniku i prilagoditi se njegovoj igri. Tako da je psihička priprema kompleksan dio svega što se mora posložiti da bih u finalu bila najbolja i na kraju osvojila to zlato.

Mentalna je priprema igrala ogromnu ulogu na tom turniru. Najbolji primjer toga bio je kad sam protiv Kineskinje u polufinalu gubila sa 7:1, ali sam ubrzo shvatila gdje griješim i to promijenila, te na kraju taj set dobila s 11:8. Mentalna snaga bila je najvažnija, pogotovo u finalu, kada analiziramo meč protiv Korejanke koja je bila favorit, ali je zbog stresa i pritiska brzo izgorila. Poene nije osvajala jer joj ja nisam dala, ali je zbog pritiska promašivala i one najjednostavnije loptice.

Znamo da za jednog sportaša ne postoji ništa veće od ostavajanja olimpijske medalje. Imate li motiva za buduće uspjehe?

– Ponašamo se kao da do sada nismo osvojili ništa jer je pred nama novi ciklus. Ne živi se na staroj slavi. Krećemo sve iz početka. Ja sam u dvorani već nekih 6-7 tjedana, pripremamo se za ciklus Los Angelesa. Cilj je i dalje biti najbolji kao i do sada. Motiva defintivno ne nedostaje.

Mislite li da takav uspjeh možete ponoviti i na Igrama u Los Angelesu 2028. godine?

– Da ne mislim da sam dobra u onome što radim i da ne mislim da ima smisla, ne bih trenirala. Nikad nisam išla na turnire po medalju, nego sam išla da pokažem što znam i ono što sam radila svih ovih godina. To je stvar pritiska, ukoliko na turnir idete po medalju i razmišljate samo kako da osvojite tu medalju, nikad je nećete osvojit. Ako uživate u trenutku i ako uspijete dati sve od sebe u tom tenutku, možete polučiti uspjeh.

Trenerica Mirela Šikoronja Ivančin s Vama trenira već 15 godina. Zajedno ste krenuli od početka, a sada ste na tronu svijeta u parastolnom tenisu. Koja je tajna vašeg zajedničkog uspjeha?

– Mirelu sam upoznala na jednom Državnom prvenstvu 2009. godine. Ona je odmah poželjela raditi sa mnom. Jedini problem na početku je bio taj što sam ja iz Splita, a ona iz Zagreba, ali pošto sam ja htjela jako uspjeti u sportu, iza sebe sam ostavila sve što mi Split pruža i preselila se u Zagreb. Jedan od naših najvećih uspjeha je taj što smo dobili dvoranu na korštenje 24 sata dnevno. Ključ našeg uspjeha je to što mi ne znamo za blagdane. Kada je Velika Gospa i svi su doma, mi smo u dvorani i treniramo. Kod nas je uvijek bio red, rad i disciplina. Ako daš sve od sebe, na kraju se stvarno isplati.

Također, moram spomenuti i ostatak svog tima koji je sa mnom već deset godina. To su pomoćni trener Davor Bilić, mentalni treneri Sandra Đurijanček i Igor Čerenšek, kondicijski trener Igor Berislavić, fizioterapeut Željko Čop te maser Vladimir Šošić. Svi su oni zaslužni za ovaj moj uspjeh i svima im se zahvaljujem.

Kako ste se prilagodili na život u Zagrebu nakon dolaska iz Splita?

– Još se nisam prilagodila na život u Zagrebu i ne želim živjeti u Zagrebu, čim završim karijeru vraćam se u Split. Na početku sam živjela u vikendici koja je udaljena 45 minuta od Zagreba i putovala sam svaki dan, a onda smo kupili stan u Zagrebu. Nisam imala nikakvih prepreka pri selidbi, ali zbog mentaliteta i drugačijeg načina života jedva se čekam vratiti u Split.