Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom (HSUTI) ima ukupno 48 članica iz isto toliko gradova. Prisutni su gotovo u cijeloj Hrvatskoj, a mi smo pričali s predsjednicom Jozefinom Kranjčec o radu Saveza, položaju osoba s invaliditetom i izazovima koji su još pred svima nama

Poslušaj članak

Koji su glavni ciljevi i prioriteti Saveza u narednim godinama?

– Hvala na pitanju, ono je zaista kompleksno. Glavni ciljevi Saveza su ostvarenje strateških ciljeva Saveza. Znamo da ih ima više, poput jačanja kapaciteta Saveza i njegovih udruga članica, uključivanja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u život zajednice, razvoja inovativnih socijalnih usluga unutar Saveza i članica, kao i praćenje provedbe nacionalnih i međunarodnih dokumenata vezanih uz problematiku osoba s invaliditetom.

Koje projekte i programe trenutačno provodite?

– Savez provodi jedan od najvažnijih projekata, a to je podrška Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – tzv. nacionalna sustavna podrška. To je vrlo značajan projekt koji predstavlja osnovnu djelatnost i pokriva dio plaća naših djelatnika te sve troškove hladnog pogona. Dobili smo mnogo zadataka i nadamo se da ćemo ih uspješno izvršiti prema planiranim aktivnostima. To uključuje suradnju s članicama, pomoć u pisanju projekata, informiranje o raspisanim natječajima, pomoć pri pravdanju projekata i slično.

Drugi projekt koji provodimo zove se ‘Podrška – prava, inkluziju olakšava’, u sklopu kojeg širimo mrežu socijalnih usluga. Riječ je o opsežnom programu koji se sastoji od više projekata, a financira ga Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Kroz taj program održavamo simpozije za voditelje udruga članica, gdje im pružamo edukacije ovisno o aktualnim temama svake godine. Također organiziramo edukacije za roditelje i skrbnike djece i mladih osoba s invaliditetom.

Organiziramo i ljetni kamp za osobe s težim invaliditetom, posebno one iz socijalno ugroženih skupina – iz kontinentalne Hrvatske vodimo ih na more, a iz primorskih krajeva u toplice. Taj projekt je značajan jer roditelji za to vrijeme mogu iskoristiti godišnji odmor, dok mi njihovog člana obitelji zbrinjavamo kroz aktivnosti u kampu.

Još jedan projekt, koji financira Grad Zagreb, zove se ‘S tobom sam’, a cilj mu je senzibilizacija građana prema marginaliziranim skupinama. Fokusirali smo se na mentalno zdravlje osoba s invaliditetom, a stručni suradnici će održavati edukativna predavanja, čiji će rezultati biti vidljivi po završetku projekta.

Pri kraju je i projekt e-Pristupačnost, kroz koji smo, s partnerima iz naših udruga, obrazovali dvadesetak osoba s invaliditetom. Polaznici su završili pet modula u prvoj fazi projekta, a sada nastavljaju s obrazovanjem, stječući dodatna znanja iz područja zapošljavanja u turizmu. Projekt financira Ministarstvo turizma.

Koje su najveće prepreke s kojima se osobe s tjelesnim invaliditetom i dalje svakodnevno suočavaju u Hrvatskoj?

– Prepreke možemo podijeliti na fizičke i administrativne barijere. Fizičke se odnose na nepristupačnost građevina, radnih mjesta i javnog prijevoza (npr. niskopodni autobusi). Administrativne barijere su povezane s prekomjernom birokracijom – osoba s invaliditetom ne bi trebala deset puta odlaziti na isto mjesto da bi ostvarila neko pravo. Kroz Registar osoba s invaliditetom imamo napredak, ali pojedini zahtjevi i obrasci predugo stoje neobrađeni zbog nedostatka stručnog kadra. Vjerujemo da ćemo do kraja godine uspjeti taj proces dovesti u red.

Kako Savez podržava svoje članice – udruge na lokalnoj razini – u njihovom radu i razvoju? Koliko imate članica?

– Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom ima ukupno 48 članica iz isto toliko gradova. Prisutni smo gotovo u cijeloj Hrvatskoj.

Podršku pružamo kroz edukacije, simpozije, konferencije, okrugle stolove – teme su uvijek prilagođene potrebama udruga i lokalne zajednice. Također, provodimo individualne konzultacije s voditeljima udruga.

U sklopu nacionalne sustavne podrške provodimo i terenske obilaske manje razvijenih udruga, kako bismo im pomogli u rastu i razvoju. Planiramo obići oko 70 posto članica i pružiti im pomoć u onome gdje vidimo prostor za napredak. Svaka lokalna zajednica zaslužuje snažnu i funkcionalnu udrugu, jer se putem nje lakše ostvaruju zakonska prava osoba s invaliditetom.

Kako biste ocijenili napredak u području pristupačnosti, zapošljavanja i obrazovanja osoba s invaliditetom, a gdje ima najviše prostora za poboljšanje?

– Volim reći, i već sam to istaknula i na televiziji, da je pokret osoba s invaliditetom započeo prije 23 godine i da smo od tada postigli jako puno – posebno u obrazovanju, zapošljavanju i pristupačnosti.

Na primjer, nekad smo imali pet pomoćnika u nastavi, a sada ih imamo više od 5000. Djeca se moraju obrazovati, a država je omogućila potrebnu pomoć. Oni koji su već završili školovanje, ali se ne mogu zaposliti, mogu koristiti vaučere za dodatna usavršavanja, prekvalifikacije i stjecanje novih kompetencija.

Uveli smo i osobne asistente za osobe s najtežim invaliditetom, kako bi i oni mogli imati mogućnost zapošljavanja. Donijeli smo i Zakon o inkluzivnom dodatku koji pokriva dodatne troškove izazvane invaliditetom.

Naravno, još treba poboljšati javni prijevoz, pristupačnost zgrada i ustanova. No, ove i iduće godine, uz podršku Europske unije, krećemo s energetskom obnovom starijih zgrada, čime će se riješiti i pristupačnost. Vjerujem da će se time kvaliteta života osoba s invaliditetom značajno poboljšati.

Što biste poručili mladim osobama s tjelesnim invaliditetom koje se suočavaju s osjećajem isključenosti ili nevidljivosti u društvu?

– Osobe s invaliditetom moraju se same pokrenuti. Nitko vam neće doći na vrata i reći da se upišete na fakultet, da imate radno mjesto ili da odete na neko savjetovanje. Moraju sami nešto poduzeti.

Na našim edukacijama to uvijek naglašavamo – trebaju se truditi biti vidljivi u društvu. Moraju istraživati obrazovne mogućnosti u skladu sa svojim sposobnostima. Nisu svi za sve – ni među zdravima, a kamoli među osobama s određenim oštećenjima.

Trebaju nastojati ući u svijet rada, ne gledati isključivo na visinu plaće, već na uključenost. Sada imaju inkluzivni dodatak, što znači da nisu bez osnovnih sredstava. Važno je da se zaposle, da budu uključeni u zajednicu kojoj pripadaju – jer samo tako mogu osjećati unutarnje zadovoljstvo, biti korisni i izbjeći izolaciju.

Povodom 65. godišnjice Srednje škole – Centra za odgoj i obrazovanje Zagreb razgovarali smo s ravnateljicom škole o njihovu radu, misiji, uspjesima, ali i željama za naredni period

Poslušaj članak

Ove godine obilježavate veliki jubilej. Što on znači za vašu školu i možete li nam dati presjek transformacije škole kroz godine?

– Škola postoji od 1960. godine i ove godine slavimo 65 godina postojanja. To je izuzetno važna obljetnica jer je kruna desetljeća predanog rada s djecom i mladima s intelektualnim i kombiniranim teškoćama u razvoju. Ponosni smo na ono što smo postigli. Naš rad ne temelji se isključivo na teškoćama – mi radimo na osnaživanju jakih strana i talenata naših učenika. Naša filozofija sadržana je u motu: ‘Škola koja pomaže vratiti osmijeh’, i to nije samo rečenica – to je srž naše misije.

Najprije smo bili osnovna škola, potom i srednja, a najveću transformaciju doživjeli smo u posljednjih deset godina, kada smo počeli uvoditi nove programe.

Koje obrazovne programe učenici mogu upisati i o kojem broju učenika govorimo?

– Naša škola radi u manjim razrednim odjelima, što znači da u razredu ima najviše deset učenika. Time omogućavamo individualizirani pristup svakom učeniku. Imamo bogat izbor obrazovnih programa – trenutno nudimo čak 12 pomoćnih zanimanja. To uključuje, primjerice, pomoćnog autolakirera, autolimara, cvjećara, vrtlara, kuhara, slastičara, konobara, kartonažera, knjigovežu, soboslikara i ličioca. Posebno ističemo program redovnog kuhara, koji je prilagođen našim učenicima i traje tri ili četiri godine, ovisno o programu.

Uz to, imamo i osnovnoškolske programe za one učenike koji nisu spremni za strukovno obrazovanje.

Nismo imali riješeno pitanje stručne prakse, pa smo uz školsku knjigovežnicu otvorili i ugostiteljski praktikum te plastenik ispred škole kako bi učenici mogli imati praksu. Učenici ovdje imaju i brojne rehabilitacijske programe, poput kineziterapije, muzikoterapije, neurofeedbacka i senzorne sobe. Prilagodili smo se adolescentima kako bi im okruženje bilo moderno i zanimljivo. Bitno je naglasiti da ovdje učenici dobivaju funkcionalna znanja i vještine što je iznimno važno i učenike potičemo da puno toga naprave sami.

Nadamo se da ćemo u skoroj budućnosti otvoriti i neke nove programe te stvoriti još bolje uvjete za praksu. Trenutno školu pohađa oko 160 učenika.

Kakva je suradnja škole s lokalnim zajednicama i poslodavcima?

– Surađujemo s više od 80 radnih mjesta u Zagrebu i okolici, što je doista značajan broj. Većinom su to obrtnici i poduzetnici koji našim učenicima omogućuju praksu. Ono što nas posebno veseli jest činjenica da mnogi učenici, nakon završetka školovanja, ostaju raditi kod tih poslodavaca. To nam je pokazatelj da naša praksa ima stvarni utjecaj i doprinosi uključivanju mladih u svijet rada.

Sudjelujete i u međunarodnim projektima. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Naravno. Iako su mnogi bili skeptični hoće li učenici s teškoćama moći sudjelovati u međunarodnim programima poput Erasmusa, mi smo s velikim entuzijazmom krenuli u tu priču još 2015. godine. Danas, deset godina kasnije, s ponosom možemo reći da smo sudjelovali u 12 Erasmus+ projekata. U sklopu tih projekata, 52 učenika iz naše škole imala su priliku posjetiti 13 različitih zemalja. To je za nas golemo postignuće i dokaz da granice zaista ne postoje kada imate pravu podršku i volju.

Koje su daljnje želje i planovi?

– Stalno se prijavljujemo za nove projekte, educiramo nastavnike, a želja nam je ostvariti još jedan praktikum za ugostiteljstvo te simulaciju hotelske sobe za smjer pomoćnog radnika smještajnog objekta. Voljeli bismo i više prostora, ali zahvalni smo i na ovome što imamo. Nastojat ćemo i dalje imati konkurentne programe i prilagođavati ih potrebama tržišta rada.

Prvi put ćemo u timu imati i medicinsku sestru koja će učenicima davati propisane lijekove. Do sada su roditelji morali odlaziti s posla kako bi djetetu dali lijek.

Poruka za kraj sadašnjim i budućim učenicima te njihovim roditeljima.

– Puno nesretne i uplakane djece dolazi kod nas jer su prošla zlostavljanje u redovnim osnovnim školama, izgubila samopouzdanje, nisu sudjelovala na priredbama, niti su bila uključena u život i rad škole. Takvi se učenici kod nas preporode. Učenici, čekamo vas. A roditelji, ako imaju nedoumice, neka dođu i doznaju sve o našim programima i načinu rada. Kod nas svi učenici vole dolaziti u školu jer smo zadržali razmjenu ideja, komunikaciju, dobru energiju, povezanost i nismo zaboravili svrhu obrazovanja.

S dragim maturantima opraštamo se s porukom da se nikada ne izgube na svom putu jer su kod nas navikli na podršku – tisuću posto. Izvan škole će biti teže, ali mi ostajemo tu za njih. Jedini u Hrvatskoj imamo službu praćenja tijeka socijalizacije i zapošljavanja. Minimalno tri godine po završetku obrazovanja pratimo te mlade ljude i pomažemo im u pisanju molbi, životopisa i slično. One koji se ne mogu zaposliti upućujemo na razne radionice. Mi smo mjesto kojem se naši učenici uvijek mogu vratiti.

Popričali smo s Vladimirom Jolićem, trenerom IOK Zagreba, kluba koji, osim što osvaja naslove, pomaže i osobama s invaliditetom u lokalnoj sredini

Poslušaj članak

Iza IOK Zagreba još je jedna fantastična sezona, osvojili ste duplu krunu i ostavili protivnike bez ikakve šanse. Koja je tajna dominacije vašeg kluba?

– Zahvaljujem se na vašem interesu za naš rad. Posebne tajne nema. Samo rad i to je to, to je jedini recept. Nažalost, moram biti iskren i reći da lagano posustajanje drugih klubova i nezainteresiranost za razvoj ovog divnog sporta doprinose našem uspjehu na državnoj razini. Stvarno nam nedostaje mladih igrača u cijeloj ligi.

Pred kraj 2023. godine sjeli ste na klupu kluba. U kakvom ste stanju zatekli klub, te kako ste zadovoljni rezultatima kluba u Vašem mandatu?

– Da, imao sam sreću da se pojavila mogućnost za moj angažman jer je kolega koji je radio prije mene imao previše obaveza i nije sve mogao uskladiiti pa se ukazala prilika.

Uvjeti u klubu su takvi da jako malo klubova u Europi ima takve uvjete za rad – od mogućnosti korištenja male i velike dvorane, do klupske teretane i konferencijske dvorane.

Osim prvenstva i kupa, klub ima iskustva u međunarodnim natjecanjima. Nedavno ste se vratili iz Njemačke s ‘ParaVolley Europe Champions Cup 2025’ – kako ste zadovoljni prikazanim na ovom prestižnom turniru?

– To je, na moju žalost, najlošiji rezultat s klubom od kada sam ga preuzeo. Rezultat nam je pokazao gdje smo trenutno i na čemu moramo raditi, jer iste protivnike smo 2024. pobijedili i uzeli broncu, dok smo sad od istih protivnika izgubili i bili posljednje plasirani. Ali znate poslovicu – kada se pobjeđuje to je zasluga igrača, a kada se gubi to je krivnja trenera.

S obzirom na to da je većina igrača u radnom odnosu, kako usklađuju treninge, utakmice i ostale klupske obveze? Utječe li to na pripremu utakmica?

– To je izuzetan napor za naše igrače i ja mogu samo s naklonom gledati na njihov trud i zalaganje, te kako im obitelji sve to podnose i daje podršku kad uspijevaju doći na većinu treninga i utakmica.

Koje vas natjecanje sljedeće očekuje i kako se za njega pripremate?

– Trenutačno je pauza u klupskom natjecanju koju ćemo iskoristiti za korekciju svih uviđenih nedostataka na Champions Cupu, te spremni dočekati Kup Hrvatske u rujnu. Dio igrača će imati aktivno natjecateljsko ljeto s nacionalnom vrstom.

Kakvo je stanje u Hrvatskom savezu sjedeće odbojke? Što bi se moglo učiniti kako bi se sjedeća odbojka popularizirala među osobama s invaliditetom u Hrvatskoj?

– To je pitanje za mene jako nezahvalno jer sam tek  godinu i pol u ovom sportu, a radio sam neko vrijeme u odbojkaškom savezu, te nekog iskustva u tim sustavima imam. Čini mi se da savezu nedostaje ustroj i budžet koji nije ovisan samo i jedino o HPO-u, te da nedostaje aktivnijeg rada svih odbora u savezu. Tako mi se čini jer je pojavnost ovog predivnog sporta na margini.

Osim što niže fantastične rezultate, klub provodi i projekt ‘I dalje jaki’ kroz koji pomaže starijim osobama i osobama s invaliditetom. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Evo drugi put provodimo program Zaželi, no ovog puta u trajanju od 3 godine. Jedna puna godina je iza nas, program se uspješno provodi, a kroz njega zapošljavamo 22 gerontodomaćice koje pomažu oko 142 korisnika starije životne dobi na području grada Siska i okolice.

Drago nam je da kroz ovaj projekt možemo imati i utjecaj na ljude koji nije vezan isključivo uz sport, a opet sve što zaradimo kroz naše aktivnosti, ponovno ubacujemo u sustav sporta osoba s invaliditetom i prema našim članovima. Imamo sveukupno 26 zaposlenika u klubu, te je to jedna struktura koju nije lako održavati, ali ipak uspijevamo upornošću, radom i ulaganjem u ljudske potencijale.