Početkom godine Sandra Čirkinagić izabrana je za novu pomoćnicu pročelnice Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom. Doznali smo koji su to izazovi, odnosno planovi za naredno razdolje, te na koji će se način poboljšati položaj osoba s invaliditetom u Gradu Zagrebu

Poslušaj članak

Kako se snalazite s izazovima koje nosi Vaša nova funkcija i na koje prepreke nailazite u svome radu?

– Svaka nova funkcija donosi izazove, a ja ih nastojim rješavati kroz kontinuirano učenje, savjetovanje s kolegama i postavljanje jasnih prioriteta. Svoju karijeru započela sam u jednoj udruzi osoba s invaliditetom, a danas obnašam dužnost pomoćnice za osobe s invaliditetom u Gradu Zagrebu, što mi omogućuje sagledavanje šire slike problema – ne samo iz perspektive javne uprave, već i kroz prizmu stvarnih potreba i izazova s kojima se naši sugrađani suočavaju. Na ovoj poziciji osjećam veliku odgovornost prema osobama s invaliditetom, jer odluke koje donosimo direktno utječu na kvalitetu njihovog života.

Moja struka, socijalni rad, dodatno mi pomaže u razumijevanju društvenih aspekata invaliditeta, kao i u prepoznavanju sustavnih prepreka koje otežavaju ravnopravno sudjelovanje osoba s invaliditetom u zajednici. Upravo taj spoj iskustva u neprofitnom i javnom sektoru i stručnog znanja pomaže mi u kreiranju politika i mjera koje moraju biti ne samo inkluzivne, već i dugoročno održive.

Jedna od ključnih prepreka na koje nailazimo jest složenost administrativnih procedura, ali poseban izazov predstavljaju i zakonska ograničenja. Mnogi problemi koje želimo i nastojimo riješiti često nisu u nadležnosti lokalne razine, već nacionalne, pa čak i međunarodne. To zahtijeva stalnu suradnju i koordinaciju s različitim institucijama kako bismo osigurali sustavna poboljšanja položaja osoba s invaliditetom.

Upravo zato kontinuirano radimo na boljem razumijevanju poslovnih procesa i jačanju suradnje – kako unutar našeg tima, tako i unutar strukture gradske uprave i šire. No ključno je naglasiti da pitanja invaliditeta ne mogu biti ograničena na jedan ured ili sektor. Ona zahtijevaju integrirani pristup koji uključuje sve aspekte života – od obrazovanja, zapošljavanja, slobodnog vremena do pristupa svim javnim uslugama.

Kako ocjenjujete položaj osoba s invaliditetom u Gradu Zagrebu danas i što planirate napraviti kako bi se isti popravio?

– Položaj osoba s invaliditetom u Gradu Zagrebu značajno se poboljšao u posljednjih dvadeset godina, zahvaljujući ne samo naporima Gradske uprave, već i predanom i kontinuiranom radu udruga osoba s invaliditetom. Udruge nisu samo naši partneri u donošenju odluka, već i važan korektiv koji osigurava da politike i mjere koje provodimo uistinu odgovaraju njihovim potrebama.

Unatoč napretku, svjesni smo izazova s kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju. Iako Grad Zagreb osigurava brojne programe i usluge i djeluje na mnogim područjima koja nerijetko nisu dovoljna vidljiva široj javnosti, nužno ih je dodatno razvijati i činiti pristupačnijima. Pristupačnost nije samo pitanje fizičkog prostora, već i digitalnih usluga, informacija, obrazovanja, zapošljavanja, slobodnog vremena, odnosno pitanje je svakog aspekta života.

Smatram da jednakost za osobe s invaliditetom ne smije biti samo formalno načelo, već temeljna vrijednost pri kreiranju svih politika i inicijativa. Bez sustavnog promišljanja o jednakosti ne možemo govoriti o kvalitetnom pristupu objektima, korištenju javnog prijevoza, uslugama, obrazovanju, zapošljavanju, odnosno bilo kojem aspektu života, bez prepreka koje su za mnoge nevidljive, ali su njima svakodnevna realnost. Zato ću se zalagati za stvarne, dugoročne promjene koje će osigurati jednakost i punu uključenost svih građana u društveni život.

Važno je naglasiti da se svake godine prava povećavaju, a nikako ne smanjuju ili ukidaju, unatoč sve težoj gospodarskoj situaciji u našoj zemlji na koju naravno ni Zagreb nije imun. Tako smo povećali novčane naknade korisnicima inkluzivnog dodatka i korisnicima doplatka za pomoć i njegu i korisnicima osobne invalidnine, uveli naknadu povodom Božica i Uskrsa, otvorili smo podružnicu Zapad Centra ZAC u lipnju na dvije lokacije u Španskom i podružnicu Centra Malog doma Zagreb, čime smo povećali broj korisnika za 240%, a uskoro otvaramo i drugu na Velesajmu, a planiramo i značaje investicije u Centar za rehabilitaciju Silver. Naše ustanove predstavljaju izvrsnost u svom području rada, usudila bih se reći da su i jedinstvene u ovom dijelu Europe pa i šire, a to nekada, neopravdano, zaboravljamo.

Nabavljamo i nova vozila za specijalizirani prijevoz – 14 ih očekujemo ove godine, a još 10 naredne, proširili smo pravo na besplatni godišnji pokaz ZET-a, povećali smo materijalna prava zaposlenika URIHO-a, a sve se to vidi i iz našeg proračuna gdje smo ukupna izdvajanja za osobe s invaliditetom povećali za čak 80%.

Na čemu ćete inzistirati za vrijeme svog mandata? Koji je to cilj koji biste voljeli ostvariti za vrijeme obnašanja svoje funkcije?

– Inzistirat ću na ključnim vrijednostima koje smatram temeljem svakog grada koji potiče različitost i jednakost: transparentnost, učinkovitost i inkluzivnost. Ove vrijednosti nisu samo apstraktni principi, već konkretni okviri kroz koje želimo oblikovati naše politike u suradnji s udrugama osoba s invaliditetom i Povjerenstvom Grada Zagreba za osobe s invaliditetom.

Transparentnost omogućava građanima uvid i sudjelovanje u donošenju odluka, učinkovitost garantira da naši programi i usluge budu ciljani i korišteni, odnosno da zaista učine razliku u životima naših korisnika, a inkluzija je ključna za osiguranje ravnopravnosti svih građana. Često se inkluzija tumači samo u kontekstu uključivanja osoba s invaliditetom u društvo, ali ona je dvosmjerna ulica, jer s druge strane, tu su i osobe bez invaliditeta, tako da pričamo o obostranoj inkluziji, odnosno obogaćivanju zajednice. Cilj je stvaranje takvih uvjeta u kojima nijedna osoba ne osjeća da je na marginama, već da je ravnopravno uključena u zajednicu jer socijalna isključenost i dalje ostaje ozbiljan problem.

Često spominjemo kako osobe s invaliditetom nisu dovoljno informirane o svojim pravima, no šira istina je da ni većina građana nije dovoljno educirana o njihovim pravima. Ove nejednakosti dodatno se kompliciraju fizičkim i socijalnim barijerama, poput otežanog kretanja javnim površinama ili ograničenog pristupa institucijama, čime se umanjuje njihova ravnopravna uključenost u zajednicu.

Moram spomenuti i da se svakodnevno susrećem s, kako predstavnicima udruga, tako i osobama s invaliditetom ponaosob, slušam njihove potrebe te, zajedno sa svojim suradnicima, nastojimo naći rješenja za njihove probleme. Isto tako, važna je suradnja s državnom razinom, nadležnim ministarstvima i drugim ustanovama, kako bismo u zajedničkoj suradnji konkretizirali provođenje naših zacrtanih ciljeva.

Zato će moj pristup biti usmjeren na sustavno uklanjanje tih prepreka uz podršku mog tima. Zalagat ću se da glas i položaj osoba s invaliditetom budu uključeni u sve faze donošenja odluka, jer jedino tako možemo osigurati pravedan i ravnopravan grad.

Što očekujete od nove Strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom? Kako bi ona konkretno trebala pomoći OSI populaciji u Gradu Zagrebu?

– Od nove strategije očekujem da postavi jasne, provedive ciljeve i konkretne mjere koje neće samo površinski odgovoriti na izazove, već će duboko i sustavno unaprijediti položaj osoba s invaliditetom u svim aspektima života. Ključno je da donese stvarne promjene te da bude usklađena s vremenom u kojem se donosi, odnosno da odražava suvremene izazove, tehnološke napretke i društvene promjene. Zato nam je izuzetno važan angažman osoba s invaliditetom, njihovih obitelji i svih onih koji s njima svakodnevno rade, formalno ili neformalno, da čujemo njihova mišljenja i stavove.

Kao prvi korak u tom smjeru, proveli smo konzultacije, savjetovanje s javnošću putem ankete i iznimno nam je drago vidjeti velik odaziv i angažman zajednice – što nam daje dobar temelj za daljnji rad. No moramo biti svjesni da ovo ne smije biti jedini način uključivanja građana. Da bi strategija bila održiva i stvarno efikasna, potrebno je uspostaviti mehanizme za stalno praćenje njezine implementacije, izvještavanje o napretku i, naravno, odgovornost za provedbu svih gradskih ureda i ustanova.

Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su dali svoj doprinos, jer upravo iskustva i prijedlozi građana čine strategiju relevantnom i učinkovitim alatom za stvarne promjene. Svakako ćemo građane uključivati i dalje u procesu razvoja strategije, jer strategija zapravo nastaje na terenu, a ne uredu.

Mogu li zamjenske kvote osigurati posao ljudima u zaštitnim radionicama?

– Pitanje zamjenskih kvota je u samome startu bilo izvrsno zamišljeno, no tijekom godina uvidjele su se mnoge nedosljednosti i nejasnoće u samom tumačenju propisa. Novim Pravilnikom predviđene su brojne izmjene za koje će trebati proći određeno vrijeme kako bi se vidjeli pravi učinci. U ovom se trenutku čini, upravo zbog tih izmjena, da će doći do smanjenja korištenja zamjenskih kvota, kao i do manjih vrijednosti ugovora koje će zaštitne i integrativne radionice sklapati s obveznicima kvotnog zapošljavanja. Samim tim doći će do smanjenja poslovnih aktivnosti pružatelja zamjenskih kvota, a što, naravno, može utjecati i na održivost trenutačne zaposlenosti u zaštitnim i integrativnim radionicama.

Ideja je bila da se obveznicima kvotnog zapošljavanja (a to su oni poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika) omogući da, umjesto uplate naknade u državni proračun ako ne zapošljavaju potreban broj osoba s invaliditetom, sklope ugovor o poslovnoj suradnji sa zaštitnim i integrativnim radionicama i kupe nešto od njihovog proizvodnog asortimana kako bi regulirali svoju zakonsku obvezu. Činjenica je da se upravo zaštitne i integrativne radionice bave onim djelatnostima koje su slabo profitabilne i teže konkurentne (npr. tekstilna industrija) te će biti potrebno pozorno promatrati što će se dalje događati te, u skladu s tim, pokušati olakšati održivost zaštitnih radionica koje zapošljavaju osobe s invaliditetom koje se zbog težeg invaliditeta ne mogu zaposliti na otvorenom tržištu rada. To je jako važno ako želimo i dalje raditi na njihovoj uključenosti u zajednicu.

Što smatrate krucijalnim kako bi se položaj osoba s invaliditetom poboljšao na tržištu rada u Gradu Zagrebu?

– Za stvaranje uključivog i pravednog tržišta rada, ključno je osigurati sustavne mjere koje potiču zapošljivost osoba s invaliditetom i uklanjaju prepreke s kojima se suočavaju.

Prvi korak je pristup kvalitetnom obrazovanju i osposobljavanju. Osobe s invaliditetom trebaju imati jednake mogućnosti za stjecanje znanja i vještina koje su tražene na tržištu rada. Grad Zagreb prepoznaje važnost toga te kontinuirano povećava broj i iznos stipendija za učenike i studente s invaliditetom – u prošloj akademskoj godini dodijeljeno ih je 120, dok je za 2024./2025. planirano 135 stipendija. Također, povećani su i mjesečni iznosi, koji sada iznose 380 € za učenike i 520 € za studente.

Međutim, uz obrazovanje, jednako je važno stvoriti poticajno okruženje za zapošljavanje. Jedan od ključnih aspekata je osigurati podršku u vidu radnih asistenata, te osigurati pristupačna radna mjesta što je preduvjet za ravnopravno sudjelovanje na tržištu rada.

Financijski i drugi poticaji poslodavcima igraju važnu ulogu, no ključna je i promjena percepcije – osobe s invaliditetom ne smiju se promatrati isključivo kroz njihov invaliditet, već kroz znanje, vještine i motivaciju i doprinos u radnom okruženju.

Osobe s invaliditetom su, od svih ranjivih skupina, možda i najteže zapošljive upravo zbog funkcionalnih ograničenja, no činjenica je da se posljednjih godina najviše ulagalo u njihovu integraciju na tržište rada.

Iako je krajnji cilj povećati broj zaposlenih osoba s invaliditetom u redovnim radnim uvjetima, još uvijek značajan dio njih – zbog vrste i stupnja invaliditeta, neadekvatnog obrazovanja ili dugotrajne nezaposlenosti – ostaje isključivo unutar zaštitnih radionica. Grad Zagreb zato daje posebnu podršku URIHO-u, najvećoj i najstarijoj zaštitnoj radionici koja zapošljava oko 300 osoba s invaliditetom.

No upravo ovdje dolazimo do ključnog izazova – zapošljavanje osoba s invaliditetom još uvijek u velikoj mjeri ovisi o subvencijama države i/ili lokalne razine. To je nužno kao prijelazno rješenje, ali dugoročno postavlja pitanje održivosti: kako potaknuti tržište rada da zapošljavanje osoba s invaliditetom ne bude samo rezultat financijskih poticaja, već prepoznata poslovna prilika? Tržište rada postaje sve dinamičnije i zahtjevnije, što znači da će biti potrebni inovativni pristupi kako bi zaposlenost osoba s invaliditetom postala održiva, a ne samo poticana vanjskim mjerama.

Također, smatram da tržište rada gubi značajan potencijal jer ne prepoznaje i ne koristi dovoljno stručnost i sposobnosti osoba s invaliditetom. To je vrijedna, ali često zanemarena radna snaga, unatoč tome što suvremene tehnologije i fleksibilni oblici rada omogućuju prilagodbu i inkluzivnost u većoj mjeri nego ikada prije. Iskorištavanjem tih mogućnosti ne bismo samo povećali zaposlenost osoba s invaliditetom, već bismo tržištu rada donijeli raznolike perspektive i dodatnu vrijednost.

Uz posao u URIHO-u koji traje osam sati dnevno, teško je naći vremena za posvetiti se sportu, no uz odlične kolegice iz Odjela računovodstva koje uvijek uskaču kada mi zatreba, mogu se posvetiti svojim sportskim obvezama. Punu podršku dobivam također od svoje obitelji i prijatelja, a posebno od svoje sestre Ivane

1. Poštovani gospodine Glažar, koji je Vaš najupečatljiviji uspjeh u šahu, po čemu ćete pamtiti  proteklu sportsku godinu?

-Prošla godina bila je odlična za moju šahovsku karijeru. Na Svjetskom prvenstvu u Armeniji koje se održalo u gradu Gyumri, osvojio sam treće mjesto u konkurenciji osoba s invaliditetom u kategoriji kolica. Taj uspjeh nastavak je dobrih rezultata na Svjetskim prvenstvima gdje sam uvijek bio među osvajačima medalja.

Potvrda tog rezultata i moje dobre forme, stigla je u prosincu kada sam na natjecanju u Poreču osvojio prvenstvo Hrvatske. Tamo sam se natjecao u konkurenciji 20 najboljih igrača Hrvatske. Osvajanje naslova prvaka dokaz je da trener Bogdan Božinović i  ja radimo odličan posao dugi niz godina.

2. Koje Vam je sljedeće veliko natjecanje i kako se za njega pripremate?

-Sljedeće natjecanje mi je pomalo egzotično, idem na Svjetsko prvenstvo u Indiju. Od sredine trećeg mjeseca kreću fizičke pripreme, one se sastoje od plivanja na bazenu, vožnje u kolicima po Sljemenu i još puno toga. Ljudi misle da je šah samo za pločom, ali to nije istina.

Treba moći držati koncentraciju šest sati u komadu za vrijeme partije. Moraš biti u odličnoj kondiciji da možeš to izdržati. Najbolji svjetski šahisti izgube i do tri, četiri kile po partiji jer je mozak najveći potrošač energije u ljudskom tijelu.

3. U svojoj karijeri imate puno velikih mečeva, koja Vam je partija najdraža, a koja najteža  i na koji ste uspjeh najviše ponosni?

-Najdraža pobjeda mi je ona za naslov svjetskog prvaka 2017. godine. Igrao sam protiv ondašnjeg svjetskog prvaka, Ukrajinca Jarmonova i nakon šest i pol sati sam ga uspio pobijediti. To mi je bio najveći životni sportski uspjeh i na njega sam jako ponosan.

Onda sam imao više motivacije nego sada. Najteži poraz mi je bio u Novom Sadu kada sam izgubio zadnju partiju, a da sam dobio, bio bi među osam najboljih i imao bih stipendiju, ovako sam izgubio i završio na 16. mjestu.

Bio sam razočaran i rekao sam da se više nikada neću baviti ovim sportom. To me držalo par mjeseci, ali sam se na kraju ipak vratio šahu, svojoj najvećoj ljubavi.

Danas nemam toliko motivacije kao te 2017. godine. Kada doživiš vrhunac  u sportskoj karijeri onda je teško naći motivaciju za dalje. Najlakše je kada se penješ prema vrhu, ali jednom kad dođeš gore možeš samo ići prema dolje. Tako je to u sportu. Morao bi opet naći motivaciju da se borim za najviše ciljeve.

4. Koji je Vaš najveći šahovski san? Postoji li nešto što niste još ostvarili, a htjeli biste?

-Ja sam svoj san ostvario igrajući na olimpijadi i osvojivši naslov svjetskog prvaka 2017. godine. Trenutno samo želim uživati u šahu i  životu, ne želim da mi to bude opterećenje. Moj cilj je ući među prvih pet igrača na svijetu jer mi to donosi status vrhunskog sportaša.

5. Protiv koga bi voljeli odmjeriti snage, a da to još niste učinili?

Nisam nikada igrao protiv Magnusa Carlsena, on je najbolji igrač u povijesti šaha. Volio bi s njim jednom odigrati pa makar na simultanki. Nadam se da će mi se to jednom i ostvariti.

6. Kakva je danas situacija sa Hrvatskim šahovskim savezom za osobe s invaliditetom , a kakva sa šahom osoba s invaliditetom u Hrvatskoj općenito? Što vi kao predsjednik šahovskog saveza za osi radite kako bi se situacija poboljšala? 

-Na snagu je stupio novi Zakon o sportu pa se sada zovemo Hrvatski parašahovski savez. Natječemo se još u tri  županije, uz Zagreb, tu je još Varaždin i Osijek, a želimo to proširiti i na Dalmaciju, kao i na sve ostale županije. Vidjet ćemo kako će to ići.

Sada je izabrano novo vodstvo u Hrvatskom šahovskom savezu pa vjerujem da će situacija u budućnosti biti bolja.

7. Kako usklađujete poslovne i sportske obveze?

Uz posao u URIHO-u koji traje osam sati, teško je naći vremena za posvetiti se sportu 3 do 4 sata svaki dan, a to bi trebao kako bi se mogao natjecati na Svjetskom prvenstvu među najboljima.

Zahvaljujući odličnim kolegicama iz Odjela računovodstva, koje uvijek uskaču kada mi zatreba, mogu se posvetiti svojim sportskim obvezama. Punu podršku dobivam također od svoje obitelji i prijatelja, a posebno od svoje sestre Ivane koja mi zaista pomaže gdje zatreba.

Popričali smo s mladim perspektivnim hrvatskim paraboćarom Marinom Govorkom koji već u ranoj fazi svoje karijere postiže vrhunske rezultate

Poštovani gospodine Govorko, iza vas je odlična sportska godina. Osvojili ste zlatnu medalju na turniru u Kninu, srebro na domaćem terenu u Splitu te svoju prvu međunarodnu medalju na dalekom Tajlandu. Kako ste zadovoljni svojim uspjesima?

– Prošla godina je super prošla. Paraboćanjem se bavim samo godinu dana. U početku su to bili samo prijateljski turniri, a onda sam dobio priliku da odem na Državno prvenstvo u Rijeku, na zadnje kolo. Tamo sam u grupnoj fazi pobjedio u jednoj utakmici, što je bilo odlično. Dobili smo iznenadan poziv u reprezentaciju za Svjetske igre mladih na Tajlandu, to smo prihvatili i dobro se pripremili. Bili smo tamo sedam dana, jako sam zadovoljan svojim nastupom i sa svime što se dogodilo prošle godine.

Kako ste i sami rekli, bocciu trenirate relativno kratko, a u svojim vitrinama već imate četiri medalje. Koja je tajna vaših sportskih uspjeha?

– Bocciu sam počeo trenirati sasvim slučajno. Otac jedne moje kolegice iz kluba mi je rekao da postoji boćarski klub za osobe s invaliditetom. Kad sam došao na prvi trening, odmah mi se svidjelo. Trener i ekipa bili su odlični, a boccia je sama po sebi jako zanimljiv sport. Ja sam u tom sportu našao zanimaciju. Nema neke velike tajne za uspjeh, stvar je isključivo treninga.

Kao plod Vaših dobrih igara i osvajanja odličja, došao je i već spomenuti poziv u juniorsku reprezentaciju. Kakav je osjećaj bio dobiti poziv i braniti hrvatske boje na Tajlandu?

– Taj poziv za nastup na Tajlandu je došao iznenadno. Bio sam iznenađen, ali i presretan kad mi je trener priopćio da smo dobili poziv, ipak je svakom sportašu san igrati za reprezentaciju. Kad idete na svoje prvo međunarodno natjecanje, to je nešto posebno. Mislio sam da sanjam, ali kad je se sve pretvorilo u realnost osjećaj je bio odličan.

U Vašoj kategoriji natječe se legendarni hrvatski paraboćar Davor Komar koji je osvojio gotovo sve što se osvojiti da. Možemo li od Vas u budućnosti očekivati slične rezultate?

– Teško će biti ostvariti rezultate kao što ih je ostvario Davor Komar. On je jedan od najboljih ikad u ovom sportu i osvojio je sve što se osvojiti da. Mislim da je prerano razmišljati o postizanju takvih uspjeha kao što ih on ima, ali naravno da je san postati najbolji u ovome sportu i osvojiti sve. Još sam mlad, treba puno trenirati i truditi se pa što bude.

Sanjate li nastup za Hrvatsku na Paraolimpijskim igrama i mislite li da jednog dana možete do medalje i na tom natjecanju?

– Ove godine sam, zajedno s trenerom, dosta pratio Paraolimpijske igre i gledao kako se igra. Sam sam sebi rekao da ću jednog dane biti tamo. Roditelji su mi rekli da ne sumnjaju u to. Vjerujem da, ako čovjek zacrta sam sebi neki cilj i ako u nastojanju da dođe do tog cilja bude uporan, na kraju ga i ostvari. Nadam se da ću i ja ostvariti svoj cilj.

Koja je Vaša poruka onima koji tek razmišljaju da se počnu baviti bocciom, zašto bi trebali odabrati baš taj sport?

– Postoji dosta paraolimpijskih sportova koji se mogu trenirati u Splitu. Meni se boccia svidjela. Sam koncept boccie meni je odličan. Taj sport je pristupačan svima jer postoji više kategorija, zato ga mogu trenirati svi ljudi bez obzira na vrstu njihova invaliditeta. Nama je u klubu odlično. Ekipa je dobra, u dobrim smo odnosima, puno međusobno razgovaramo i treniramo. Trener nam je stvarno odličan, svima daje priliku. Ja bih svima preporučio da dođu probati pa ako im se svidi da ostanu, a ako ne, nema veze.

Poručio bih svim osobama s invaliditetom da izađu iz svojih domova, da se druže s prijateljima i treniraju jer prepreka nema.