in MREŽA
INTERVJU, ANĐELA MUŽINIĆ VINCETIĆ Nevjerojatan osjećaj bio je braniti hrvatsku čast
Već svi znaju, ali svejedno vrijedi ponoviti i ponavljati – Anđela Mužinić Vincetić osvojila je zlatnu medalju u kategoriji WS3 na Paraolimpijskim igrama u Parizu. Popričali smo s Anđelom o njenom najvećem uspjehu u sportskoj karijeri, a saznali smo i gdje želi živjeti kada reket odloži na stol
Poštovana gospođo Mužinić Vincetić, čestitamo na osvojenoj zlatnoj paraolimpijskoj medalji. Kakvi su Vaši dojmovi? Kakav je osjećaj osvojiti olimpijsko zlato?
– U tom trenutku kada sam osvojila zlato bila sam izuzetno ispunjena i zadovoljna jer sam perfekcionist. Nakon svakog drugog turnira sam bila u jednu ruku nezadovoljna, jer sam znala da uvijek može bolje. U Parizu sam napokon bila do kraja zadovoljna sa sobom, svojom igrom i svime učinjenim.
Kakav je bio doživljaj braniti hrvatsku čast u finalu Paraolimpijskih igra. Što Vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu?
– Razlika između mečeva prije polufinala i finala je bila ta što sam bila pod jakim stresom, najviše zato što mi je obitelj bila na tribinama. Znam da su se namučili da dobiju godišnji i dođu u Pariz. Morali su platiti i smještaj i karte da bi me došli gledati, tako da je bio ogroman pritisak tijekom tih mečeva jer smo igrali knock-out sistem natjecanja i, ako izgubim, ne idem dalje.
Kada sam prošla u polufinale i kada mi je pojedinačna medalja bila osigurana, pritisak je nestao pa sam se napokon mogla opustiti, tek sam tada počela uživati u svojim igrama. Kada više nije bilo pritiska, bilo je stvarno lijepo igrati pred tom publikom koja me tri-četiri dana prije kočila.
Najveći dojam na mene ostavila je upravo ta publika koja je navijala za svakog igrača kod kojeg je prepoznala da je srčan. Nevjerojatan osjećaj bio je braniti hrvatsku čast, igrati pod hrvatskom zastavom, a kasnije i slušat himnu u dvorani s 15.000 ljudi.
Osim fizičkog, je li bilo i mentalnog treninga? Na koji ste se način psihički pripremali za finale?
– Ne možete se pripremati samo za finale, finale je zadnja skala. Ja sa svojim mentalnim trenerom radim od 2014. godine, to je ogroman i dugotrajan proces, isto kao što proces traje kada učite tehniku stolnog tenisa. Morate znati prepoznati koji igrač koristi koju tehniku i prilagoditi se njegovoj igri. Tako da je psihička priprema kompleksan dio svega što se mora posložiti da bih u finalu bila najbolja i na kraju osvojila to zlato.
Mentalna je priprema igrala ogromnu ulogu na tom turniru. Najbolji primjer toga bio je kad sam protiv Kineskinje u polufinalu gubila sa 7:1, ali sam ubrzo shvatila gdje griješim i to promijenila, te na kraju taj set dobila s 11:8. Mentalna snaga bila je najvažnija, pogotovo u finalu, kada analiziramo meč protiv Korejanke koja je bila favorit, ali je zbog stresa i pritiska brzo izgorila. Poene nije osvajala jer joj ja nisam dala, ali je zbog pritiska promašivala i one najjednostavnije loptice.
Znamo da za jednog sportaša ne postoji ništa veće od ostavajanja olimpijske medalje. Imate li motiva za buduće uspjehe?
– Ponašamo se kao da do sada nismo osvojili ništa jer je pred nama novi ciklus. Ne živi se na staroj slavi. Krećemo sve iz početka. Ja sam u dvorani već nekih 6-7 tjedana, pripremamo se za ciklus Los Angelesa. Cilj je i dalje biti najbolji kao i do sada. Motiva defintivno ne nedostaje.
Mislite li da takav uspjeh možete ponoviti i na Igrama u Los Angelesu 2028. godine?
– Da ne mislim da sam dobra u onome što radim i da ne mislim da ima smisla, ne bih trenirala. Nikad nisam išla na turnire po medalju, nego sam išla da pokažem što znam i ono što sam radila svih ovih godina. To je stvar pritiska, ukoliko na turnir idete po medalju i razmišljate samo kako da osvojite tu medalju, nikad je nećete osvojit. Ako uživate u trenutku i ako uspijete dati sve od sebe u tom tenutku, možete polučiti uspjeh.
Trenerica Mirela Šikoronja Ivančin s Vama trenira već 15 godina. Zajedno ste krenuli od početka, a sada ste na tronu svijeta u parastolnom tenisu. Koja je tajna vašeg zajedničkog uspjeha?
– Mirelu sam upoznala na jednom Državnom prvenstvu 2009. godine. Ona je odmah poželjela raditi sa mnom. Jedini problem na početku je bio taj što sam ja iz Splita, a ona iz Zagreba, ali pošto sam ja htjela jako uspjeti u sportu, iza sebe sam ostavila sve što mi Split pruža i preselila se u Zagreb. Jedan od naših najvećih uspjeha je taj što smo dobili dvoranu na korštenje 24 sata dnevno. Ključ našeg uspjeha je to što mi ne znamo za blagdane. Kada je Velika Gospa i svi su doma, mi smo u dvorani i treniramo. Kod nas je uvijek bio red, rad i disciplina. Ako daš sve od sebe, na kraju se stvarno isplati.
Također, moram spomenuti i ostatak svog tima koji je sa mnom već deset godina. To su pomoćni trener Davor Bilić, mentalni treneri Sandra Đurijanček i Igor Čerenšek, kondicijski trener Igor Berislavić, fizioterapeut Željko Čop te maser Vladimir Šošić. Svi su oni zaslužni za ovaj moj uspjeh i svima im se zahvaljujem.
Kako ste se prilagodili na život u Zagrebu nakon dolaska iz Splita?
– Još se nisam prilagodila na život u Zagrebu i ne želim živjeti u Zagrebu, čim završim karijeru vraćam se u Split. Na početku sam živjela u vikendici koja je udaljena 45 minuta od Zagreba i putovala sam svaki dan, a onda smo kupili stan u Zagrebu. Nisam imala nikakvih prepreka pri selidbi, ali zbog mentaliteta i drugačijeg načina života jedva se čekam vratiti u Split.
Za operaciju je potrebno 16.993,50 eura, za desetodnevnu rehabilitaciju 1.400 eura, dok je za dodatnu medicinsku skrb, fizikalnu terapiju i pomoć kod kuće predviđeno 6.606,50 eura. Ukupni cilj kampanje „Pomozimo Barbari da zanjiše umjetnim kukom“ iznosi 25 tisuća eura
Poslušaj članak
Barbara Vardić već se nekoliko godina suočava s kroničnim i intenzivnim bolovima te sve većim ograničenjem pokretljivosti kuka. Živi s cerebralnom paralizom i korisnica je invalidskih kolica, a zbog ozbiljnog zdravstvenog stanja potrebna joj je operacija ugradnje umjetnog kuka u Sloveniji.
Posljednjih mjeseci bolovi su postali toliko izraženi da Barbara više ne može svakodnevno funkcionirati kao prije. Velik dio vremena provodi ležeći, nastojeći ublažiti bolove, što joj onemogućuje rad i sudjelovanje u aktivnostima koje su joj važne.
Kroz svoj obrt Learn & Joy bavi se edukacijom i motivacijom osoba s invaliditetom i njihovih bližnjih. Povratak poslu, samostalnosti i svakodnevnim aktivnostima za nju zato znači mnogo više od nastavka profesionalnog rada. To je prilika da ponovno živi aktivnije i nastavi raditi ono što voli.
Put do rješenja nije bio jednostavan. Nakon što ju je njezin ortoped uputio u drugu kliniku, Barbara je četiri mjeseca čekala pregled, no termin je otkazan na sam dan pregleda. Zbog neizdrživih bolova odlučila je potražiti pomoć u privatnoj klinici, gdje je rendgenskom snimkom utvrđeno da je kuk potpuno iščašen. Zbog složenosti zdravstvenog stanja upućena je na pregled u Sloveniju, gdje joj je predložena operacija ugradnje umjetnog kuka.
Operacija je važan korak prema smanjenju bolova i poboljšanju kvalitete života. Nakon zahvata slijedi desetodnevna rehabilitacija u sklopu boravka u bolnici, a po povratku kući bit će potrebni dodatna fizikalna terapija, medicinska skrb i pomoć u svakodnevnom funkcioniranju.
Za operaciju je potrebno 16.993,50 eura, za desetodnevnu rehabilitaciju 1.400 eura, dok je za dodatnu medicinsku skrb, fizikalnu terapiju i pomoć kod kuće predviđeno 6.606,50 eura. Ukupni cilj kampanje iznosi 25 tisuća eura.
Iznos predviđen za dodatnu skrb namijenjen je mogućim troškovima nakon otpusta iz bolnice, uključujući fizikalnu terapiju i rehabilitaciju kod kuće, medicinsku skrb, pomoć u svakodnevnim aktivnostima te druge zdravstvene usluge i potrepštine. Budući da se stvarni tijek oporavka i potrebne usluge ne mogu unaprijed u potpunosti predvidjeti, proračun je okviran. Ako prikupljena sredstva budu veća od stvarno potrebnih za operaciju i oporavak, višak će biti iskorišten isključivo za troškove povezane s rehabilitacijom, dodatnom skrbi i prilagodbom svakodnevnog života nakon operacije.
Glazba je važan dio Barbarina života i prati je u lijepim, ali i teškim trenucima. Želi da bude dio i njezina oporavka. Rehabilitacija za nju neće značiti samo vježbe i ponovno usvajanje pokreta, već i priliku da kroz glazbu, pokret i vlastiti ritam ponovno pronađe radost u svakodnevici.
Upravo je zato kampanja dobila naziv „Pomozimo Barbari da zanjiše umjetnim kukom”. Iza tog naziva krije se želja za životom s manje boli, većom samostalnošću i više mogućnosti za svakodnevne aktivnosti.
Za Barbaru ova operacija predstavlja priliku za novi početak. Svaka donacija, bez obzira na iznos, približava je potrebnom zahvatu i oporavku. Ako ste u mogućnosti, podržite kampanju i pomozite joj prikupiti potrebnih 25.000 eura.
Svoje donacije možete uplatiti ovdje, a ako niste u mogućnosti donirati, puno će značiti i ako podijelite kampanju sa svojim prijateljima, obitelji i poznanicima.
Pomozimo Barbari do operacije, oporavka i života s manje boli, više samostalnosti i novom prilikom za radost.
Savezi osoba s invaliditetom održali su 9. studenoga u Zagrebu treći regionalni sastanak s predstavnicima gradova i županija te poslodavcima
Poslušaj članak
Neformalni sastanak organizirala je Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske – SOIH u suradnji s 13 nacionalnih saveza s ciljem poboljšanja položaja osoba s invaliditetom i jačanja međusobne suradnje saveza s jedinicama lokalne i regionalne samouprave i poslodavcima. Sastanku su se odazvali predstavnici sedam županija i 11 gradova.
U prigodnom govoru predsjednica SOIH-a Marica Mirić rekla je kako savezi ne ukazuju samo na probleme osoba s invaliditetom nego donose i prijedloge rješenja. Naglasila je kako je savezima bitna suradnja s gradovima i općinama jer se život osoba s invaliditetom odvija u lokalnoj zajednici te je sastanak prigoda da se čuje što se na lokalnoj razini radi za ove osobe.
Tijekom sastanka savezi su predstavili svoj rad, dosadašnju suradnju s jedinicama lokalne i regionalne samouprave te iznijeli viziju buduće suradnje, a gradovi i županije također su predstavili suradnju sa savezima.
U svom obraćanju Branimir Šutalo iz Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom rekao je da Grad Zagreb dobro surađuje s udrugama osoba s invaliditetom u kreiranju javnih politika te rješavanju prometnih problema. Naglasio je da je Grad Zagreb donio novu Strategiju za izjednačavanje mogućnosti za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom za razdoblje od 2027. do 2030., koja je usmjerena na unaprjeđenje kvalitete života, razvoj usluga podrške te stvaranje pristupačnijeg i uključivijeg Zagreba.
Jasna Grgurić Malović iz Grada Rijeke istaknula je dobru suradnju s udrugama osoba s invaliditetom. Grad Rijeka intenzivno radi na uklanjanju fizičkih i arhitektonskih barijera kako bi se poboljšala pristupačnost i mobilnost osoba s invaliditetom. Važan projekt u ostvarenju ovog cilja je „Otklonimo barijere“, u sklopu kojeg osobe s invaliditetom i stručne službe gradske vlasti obilaze lokacije u užem središtu grada.
Andreja Bobek iz Grada Varaždina istaknula je kako Gradska uprava u udrugama osoba s invaliditetom vidi važnog partnera. Ove godine pokrenuta je platforma za učenje znakovnog jezika Znakovni.hr u suradnji Grada Varaždina, Udruge gluhoslijepih Varaždinske županije i jednog roditelja.
Zamjenica župana Krapinsko-zagorske županije Jasna Petek istaknula je da su udruge osoba s invaliditetom u ovoj županiji zagovarateljice prava, pružateljice socijalnih usluga te poslodavci. Dodala je da su ove udruge Županiji važan partner u donošenju mnogih odluka, a osobito doprinose osiguravanju pomoćnika u nastavi djeci s teškoćama u razvoju.
Na sastanku je istaknuto da su veliki problemi udruga nedostatak kontinuiranog financiranja usluga i nedostatak stručnog kadra, a s nedostatkom tog kadra suočavaju se i pojedine županije. Izražena je želja da se ojača suradnja jedinica lokalne i regionalne samouprave s udrugama osoba s invaliditetom.
U ime poslodavca obratila se Mirela Vrbanac iz Zračne luke Zagreb, koja je istaknula da tvrtka zapošljava i osobe s invaliditetom te je za djecu s teškoćama u razvoju otvorila senzornu sobu. S obzirom na značajan broj putnika s invaliditetom i smanjenom pokretljivošću, prostor Zračne luke prilagođen je tim osobama.
Iza udruge su desetljeća borbe za prava, ravnopravnost i bolje životne mogućnosti njezinih članova, a njezina misija nastavlja se i danas
Poslušaj članak
Udruga slijepih Međimurske županije obilježila je velikih 75 godina djelovanja. Svečanost tim povodom održana je 21. listopada u Katoličkom domu u Čakovcu, gdje su se okupili uzvanici i članovi kako bi obilježili ovu vrijednu obljetnicu.
Ovo je samo mali dio priče o dugogodišnjem radu udruge, njezinoj važnosti za članove i svemu što je tijekom desetljeća učinila za bolji i kvalitetniji život slijepih i slabovidnih osoba u Međimurju.
Priča o udruzi počinje 27. srpnja 1951. godine, kada je osnovan tadašnji Savez slijepih, općinska organizacija Čakovec. Osnovali su ga entuzijasti koje je povezivala želja za pozitivnim promjenama u društvu i borba za prava slijepih osoba.
Među osnivačima bili su Anđela Brlek, Valent Brlek, Leopold Vilić, Dragica Vilić, Konrad Herjavec, Josip Strelec, Franjo Bogdan, Marija Nikolić, Stjepan Vlah, Zorica Sklepić i Josip Jagec.
U prvim desetljećima djelovanja, tijekom 1950-ih i 1960-ih godina, udruga se ponajviše bavila zapošljavanjem i stambenim zbrinjavanjem odraslih slijepih osoba. Nakon školovanja u Zagrebu, mnogi su se vraćali u Međimurje i zapošljavali kao telefonisti ili tvornički radnici.
Tijekom 1970-ih i 1980-ih godina članovima se počela pružati i jednokratna financijska pomoć, osobito onima najugroženijima. Udruga tada nije imala vlastite prostorije pa su se sastanci i druženja održavali u nekadašnjoj zgradi općine, na mjestu današnje zgrade Međimurske županije.
Važan iskorak u samostalnosti slijepih osoba dogodio se nakon što je 1982. godine u Centru „Vinko Bek” u Zagrebu otvoren odjel za kasnije oslijepljele osobe, gdje su se provodile rehabilitacija i prekvalifikacija. Jedna članica međimurske udruge ondje je završila obuku samostalnog kretanja uz pomoć dugog bijelog štapa. Po povratku u Međimurje počela je primjenjivati stečene vještine, postavši primjer i poticaj drugim slijepim osobama.
Devedesete godine donijele su novo razdoblje u životu slijepih osoba. Sve se više radilo na njihovoj ravnopravnosti i uključivanju u društvo. Posebno važan pomak ostvaren je u obrazovanju. Slijepa djeca počela su se uključivati u redovne škole uz prilagodbu nastavnih metoda.
Međimurske predškolske ustanove bile su među prvima u Hrvatskoj koje su primjenjivale model integracije slijepe djece, pridonoseći kvalitetnijem obrazovanju i stvaranju jednakih mogućnosti.
Danas su slijepe osobe aktivno uključene u rad udruge i njezina upravljačka tijela, ali i u senzibilizaciju javnosti o svojim svakodnevnim potrebama i izazovima. Svojim primjerom pokazuju da sljepoća ne znači odustajanje od rada, aktivnog života i sudjelovanja u zajednici.
Posebna pozornost posljednjih godina usmjerena je na obrazovanje i zapošljavanje mladih. Udruga nastoji svakom članu pristupiti individualno, pružiti mu potrebnu podršku te stvoriti što bolje uvjete za uključivanje u radni proces.
Među važnijim projektima ističe se „Razvoj društvenog poduzetništva za slijepe osobe”, sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda i Državnog proračuna Republike Hrvatske. U sklopu projekta otvoren je salon za masažu Lumbago, u kojem je zaposlen certificirani medicinski maser, visoko slabovidna osoba. Prije zaposlenja bio je nezaposlen, a rad u salonu pružio mu je priliku za profesionalnu i društvenu integraciju.
I nakon 75 godina djelovanja udruga nastavlja svoju misiju. Među aktualnim ciljevima ističu se zagovaranje sustavnog financiranja udruga kroz rad u upravljačkim tijelima Hrvatskog saveza slijepih te zapošljavanje stručnjaka, poput socijalnog radnika ili radnog terapeuta, koji bi članovima pružali dodatnu podršku.
Iza 75 godina rada stoje brojne životne priče, trud, borba za prava i ostvareni uspjesi. Od prvih osnivača koji su 1951. godine postavili temelje udruge do današnjih članova koji nastavljaju graditi društvo jednakih mogućnosti, njezina je misija ostala ista – pružati podršku, poticati samostalnost i osiguravati dostojanstven i ispunjen život slijepim i slabovidnim osobama.
Tko su Purger i Purgerica?
Pomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
Tajni agenti 010 u novoj misiji: spašavaju vlastiti libido
SLAVONSKI BROD MoveNow kamp okupio velik broj djece
-
Life&StylePrije 1 danTople jakne i kaputi zbog kojih ćete voljeti zimu
-
in MREŽAPrije 2 dana„Zdravlje bez barijera“ za osobe oštećenog sluha
-
Osobe s invaliditetomPrije 6 danaACT Grupa poziva na zapošljavanje osoba s invaliditetom
-
KulturaPrije 5 danaBOLJE DA SE NISI NI RODILA Predstava o predrasudama
-
Civilno društvoPrije 1 danUdruge osoba s invaliditetom su partneri gradovima i županijama
-
Moderna vremenaPrije 5 danaMagnetima do sigurnijeg pokreta osoba s amputacijom
-
Obaranje rukePrije 5 danaHrvatska odlična na SP u (para)obaranju ruke
-
VremeplovPrije 6 danaNasilju nije mjesto u školi i svako dijete ima pravo na sigurnost