Talijanska sprinterica, koja se na promjenu spola odlučila 2019 godine, natječe se u kategoriji T12 – kategoriji za osobe s oštećenjem vida, na utrkama od 200 i 400 metara

Dok s nestrpljenjem isčekujemo početak Paraolimpijskih igara koje će se održati u Parizu od 28. kolovoza do 8. rujna, u medijski prostor došuljala se jedna pomalo senzacionalna vijest. Naime, među 4.400 parasportaša, trebala bi se natjecati i jedna transrodna parasportašica.

Riječ je o paraatletičarki Valentini Petrillo koja će na najvećoj sportskoj pozornici braniti boje Italije, prenosi BBC. Ako do toga dođe, Petrillo bi trebala biti prva transrodna parasportašica u povijesti koja će nastupiti na paraolimpijskim igrama.

Talijanska sprinterica, koja se na promjenu spola odlučila 2019 godine, natječe se u kategoriji T12 – kategoriji za osobe s oštećenjem vida, na utrkama od 200 i 400 metara.

Ona je u razgovoru za BBC izjavila kako bi njezino sudjelovanje na Paraolimpijadi bio važan simbol inkluzije.

Petrillo na Svjetskom paraatletskom prvenstvu održanom u Parizu prošle godine, osvojila dva brončana odličja.

Iako se transrodni sportaši pokušavaju ‘prodati pod normalno’,postoje oni kojima natjecanje transrodnih osoba u sportu jako smeta te nikako ne žele prihvatiti taj novitet.

Odvjetnica sportašica koje se protive natjecanju transrodnih osoba u ženskim utrkama, Mariuccia Quilleri koja je između ostalog i sama sportašica, kaže kako je nažalost uključenost odabrana umjesto pravednosti.

Iako se transrodni sportaši počinju probijati u olimpijski i paraolimpijski sport, čelni ljudi unutar krovnih organizacija nisu uskladili mišljenja o ovoj temi.

Predsjednik Međunarodnog paraolimpijskog odbora Andrew Parsons, u razgovoru za BBC sport kazao je da, iako bi   Petrillo bila dobrodošla u Pariz prema trenutnoj politici Svjetske paraatletike, on želi vidjeti sportski svijet ujedinjen oko transrodnih politika.

Takvo ćemo nešto očito još dugo čekati jer se stavovi oko svjetskog paraatletskog saveza i svjetskog atletskog saveza, oko ove teme u potpunosti razlikuju.

Svjetski atletski savez zabranio je transrodnim sportašicama da se natječu u ženskim kategorijama na međunarodnim natjecanjima, dok su u Svjetskom paraatletskom savezu stava da ako je osoba zakonski priznata kao žena, ona se ima pravo natjecati u kategoriji u kojoj se natječu osobe s istim tjelesnim oštećenjem kojega ima prijavljena sportašica.

Podsjetimo, na ovogodišnjim olimpijskim igrama dio sportske javnosti šokirao je nastup transrodne alžirske boksačice Imane Khelif koja je postala olimpijska pobjednica u kategoriji do 66 kg. Kako će se završiti priča Valentine Petrillo ostaje nam vidjeti.

Uspjesi Ane Victorije zapali su za oko međunarodnim organizacijama iz Španjolske, Perua i Čilea, koje su sve željne surađivati s njom na projektima podrške osobama s invaliditetom. Dobila je i ponudu za posao u inozemstvu

Ana Victoria Espino de Santiago, rođena 30. siječnja 1999., nedavno je ušla u povijest kao prva osoba s Downovim sindromom iz Meksika, ali i globalno, koja je diplomirala pravo na Universidad Autónoma de Zacatecas. Njezino putovanje, obilježeno brojnim preprekama, pokazuje njezinu nepokolebljivu odlučnost i neprocjenjivu podršku njezine obitelji. Unatoč društvenom skepticizmu, Espino de Santiago uspješno je upravljala obrazovnim sustavom koji nije bio prilagođen njezinim potrebama.

Put Ane Viktorije karakterizirali su samopouzdanje i ustrajnost. Završivši srednju školu putem online programa, otisnula se u pravnu sferu, vođena svojom strašću. Unatoč izazovima konvencionalnog obrazovnog sustava, predani profesor vidio je njezin potencijal i bio joj mentor tijekom studija. Nakon pet godina neumornog truda, Ana Victoria ostvarila je svoj san i postala odvjetnica.

Još kao studentica sudjelovala je u zakonodavnim forumima, dijeleći svoja iskustva i obogaćujući svoju pravnu oštroumnost. Ti su angažmani potaknuli njezinu težnju da zagovara one sa sličnim izazovima i potaknu njezinu ambiciju da postane kongresnica usmjerena na iskorjenjivanje diskriminacije. Njezino zagovaranje već je vidljivo kroz njezinu uključenost u zakonodavne napore.

Od 2014. Ana Victoria pokazuje svoje umjetničke talente na cijenjenim mjestima kao što je Kongres Unije u Mexico Cityju. Njezina kolekcija umjetnina, ‘Desde mi cielo’ (‘S mog neba’), bilježi njezino osebujno stajalište i kreativnost.

 Uspjesi Ane Victorije zapali su za oko međunarodnim organizacijama iz Španjolske, Perua i Čilea, koje su sve željne surađivati ​​s njom na projektima podrške osobama s invaliditetom. Dobila je i ponudu za posao u inozemstvu.

Priča Ane Victorije Espino de Santiago svjedočanstvo je rušenja prepreka i redefiniranja mogućnosti, nadahnjujući bezbrojne druge da slijede svoje snove.

Njeno postignuće je izvanredno jer predstavlja veliki iskorak u inkluziji i ravnopravnosti osoba s invaliditetom u društvu, posebno u području prava i pravosuđa.

Anita Blažinović

Tillie Radford, zvijezda serije ’22 Kids and Counting’, od ranog djetinjstva ima kraću desnu nogu

Obitelj Radford iz Velike Britanije planetarnu je slavu stekla  zahvaljujući iznimno gledanoj TV seriji ’22 Kids and Counting’, koja dokumentira njihov svakodnevni život. Serija u detalje prenosi kako roditelji Sue i Noel Radford više od tri desetljeća odgajaju svoje 22 djece, a njihovo vođenje hektičnog kućanstva moglo bi se opisati kao upravljanje nekom velikom korporacijom. Pravo je čudo kako Sue i Noel u tom silnom kaosu uspijevaju održati red, a istodobno vode i obiteljsku tvrtku za proizvodnju pita Radford’s Pie Company.

No u obitelji Radford nije sve tako bajno. U posljednjoj epizodi serije mama Sue (49), koja ima i desetero unučadi, rasplakala se pred TV kamerama kada je otkrila da je njezina kćer Tillie, danas 14-godišnjakinja, dežurna meta zlostavljača u školi. Maltretiranje školskih kolega traje već godinama, a razlog je posve banalan – Tillie je tinejdžerka s invaliditetom.

Desna joj je noga prestala rasti kada je imala samo 18 mjeseci. Nakon odlaska liječniku, otkriveno je da je infekcija u njezinoj nozi uzrokovala trajni invaliditet. Tillie je prije pet godina ugrađena mehanička naprava na nogu kako bi je produžila, ali joj je rečeno kako će biti potrebno još operacija u budućnosti. Bolna i složena operacija koja nije polučila željeni ishod kod Tillie je izazvala tjeskobu i stres, no više su je pogodila izrugivanja i zločesti komentari školskih koleg(ic)a. Nositi se s izazovima invaliditeta i istodobno biti predmetom izrugivanja za Tillie je ponekad težak teret.

No ona je hrabra cura koja ne dopušta da joj invaliditet zagorčava život, a veliku utjehu pronalazi u dinamičnom obiteljskom životu. Svejedno, u školu svaki dan odlazi s velikom nelagodom, iščekujući nove verbalne napade dežurnih zlostavljača.

– Uvijek moram razmisliti o tome što će mi djeca dobacivati. Ne sviđa mi se kako izgleda moja noga, ne volim pričati o tome. Jedva je mogu i gledati. Ali djeca će svaki dan pronaći način da razgovaraju o tome – kazala je Tillie kroz plač.

I premda je Tillie, zajedno sa svojom braćom i sestrama, već par godina svojevrsna TV zvijezda, to joj nije priskrbilo empatiju i razumijevanje u toksičnom školskom okruženju. Postavlja se logično pitanje: a kako je tek djeci s invaliditetom koja nisu izložena oku javnosti?