Društvo tjelesnih invalida organiziralo je otvorenje izložbe slika Zdenka Udovičića u utorak, 29. listopada 2024., u Galeriji Izlog u Zagrebu, Bosanska 2, a izložba će biti otvorena do 20. studenog
Uvodnu riječ održala je Viktorija Lisec, predsjednica Društva tjelesnih invalida, predstavivši samog umjetnika.
Zdenko Udovičić rođen je 2. kolovoza 1969. godine u Zagrebu. U trećoj godini života obolio je od cerebralne paralize, a nakon toga dobio je i epilepsiju. Unatoč svemu, Zdenko radosno svjedoči svoju vjeru i pouzdanje u Boga te Njegovu očinsku ljubav. Živi i stvara umjetnička djela u Zagrebu.
Kao što je istaknuto prilikom predstavljanja, osnovno obrazovanje stekao je u Centru za odgoj i obrazovanje Goljak, a srednju upravno-birotehničku školu završio je u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava. Po struci je upravni referent. Krajem 1990-ih godina, zahvaljujući pokojnom prijatelju, akademskom slikaru Anti Teskeri, otkrio je slikarstvo kao sredstvo izražavanja, kreativnosti i održavanja mentalnog zdravlja. Uz slikarstvo, dugo se bavio pisanjem poezije te je objavio nekoliko knjiga.
Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi, a iza sebe ima i jednu samostalnu izložbu. Redovito sudjeluje na Festivalu jednakih mogućnosti, koje organizira Društvo tjelesnih invalida. Za Udovičića, slikarstvo nije samo izraz umjetničke kreativnosti, već i važno sredstvo za održavanje mentalne koncentracije. Premda nikada nije osjećao potrebu za uzorima, povremeno se inspirirao dubinama američkog apstraktnog ekspresionizma 40-ih i 50-ih godina 20. stoljeća.
O Udovičićevom umjetničkom stvaralaštvu kratki govor pred svima održao je Stanko Špoljarić, hrvatski povjesničar umjetnosti i likovni kritičar.
– Nema puno kalkuliranja, kao ni puno dodavanja. To je ona iskrena impresija, ono iskreno htijenje, jedna situacija da ta linija, napeta, zadebljana, tanahna, zapravo stvara jednu strukturu. Ovdje se isto radi o nekom rasponu djela, gdje je meni zanimljivo da se osjeća da to likovno htijenje kreće od konfiguracije poput djela koja imamo priliku ovdje vidjeti do stvari asocijativne strukture. Kada bi preciznije analizirali obje grupe, ovako grubo podijeljene, onda bi osjetili da se radi o sličnom slikarskom konceptu – s jedne strane da ta motivika bude jasnija i čitkija, a s druge strane da splet linija, likovna struktura, dobiva jedan vid slikarske autonomnosti. Možemo asocirati i na velike majstore pa tako ovdje u djelima imamo i tri Picassa, a aktovi koji su izloženi također asociraju na njega. Gledajući njegova djela, aktove, možemo reći da Zdenko traži i nalazi onu formu koja će biti i osjećaj volumena i plohe i osvajanje zapravo prostora, iako veći broj radova i boja nema neku preveliku ulogu, ali ima način da postoji akcent, bljesak stvarnosti, jedna akumulirana svjetlost kroz crvene partije pa čak i kod utišanijih tonova. Razmišljanje kroz liniju, koja je uvijek osnova svake slike, bila ona vidljiva ili nevidljiva, ovdje je zapravo građena likovnom suverenošću.
Ujedno je podsjetio da jedan veliki slikar suvremene hrvatske umjetnosti veli da ‘što god slikaš, kako god slikaš, uvijek moraš napiknuti na Picassa’.
Osvrnuo se i na majstorski rađene crteže s aktovima.
– Ta linija ima svoj imperativni odnos, ta linija ima svoju poetičnost, ta linija zatvara plohu od njegova sivila, ta linija stvara odnos između figure i samoga prostora. Ta linija koja je i disciplinirana i slobodna, mada je paradoksalno stalno govoriti da se radi o dvije suprotnosti u likovnom djelu, međutim ono ovdje uistinu postoji. Tu se radi o zenitu kreativnoga krika, gdje postoji sloboda i mogućnost interpretacije djela samog gledatelja, da ta linija zatvara i otvara samu formu, da ta linija ima jedno svoje pulsiranje, ali zapravo s druge strane osjećate tu čistoću i kontrolu. Prema tome, u tim rasponima se kreću djela one likovnosti koja kroz Udovičića uistinu govori o jednom talentu koji se izražava kroz komorne forme. Uvijek su te komorne forme iskrenije. Velike slike, velike parade, sve to stoji, ali s druge strane kroz linije, kroz crtež, to je taj slikarski, likovni intimitet koji dolazi najviše do izražaja.
Tako se također osvrnuo na Udovičićevo djelo s poetikom oka, koje ga je posebno oduševilo.
– Ne radi se tu zapravo o oku, već o pogledu na život, na umjetnost, na ukupnost umjetničkog i životnog stava, i to onog iskrenog stava, kada prepoznajem autora u svom umjetničkom traganju, bez kojega traganja nema ništa. Naime, postoji uvijek faktor iznenađenja same preobrazbe same ideje dovedene do određenih stanja.
Špoljarić je naposljetku čestitao Udovičiću na izložbi, koja po njemu otkriva više od slike, jer ima jedan blagi vid meditativnosti, ispovjednosti, a s druge strane onu emotivnost koja je uvijek sastavni dio izložbi.
Ovo je jedna u nizu izložbi u organizaciji Društva tjelesnih invalida, koje pruža šansu da se predstave same osobe s invaliditetom.
Ne preostaje ništa drugo, nego da autoru niza umjetničkih djela zaželimo daljnje likovno stvaralaštvo koje jedva čekamo vidjeti te da putem svoga stvaranja dođe do svoje muze, koja će mu biti posebna vrsta inspiracije i potpore, a djela mu možda dobiju neke nove linije i boje.
Večer je tradicionalno završila prigodnim domjenkom, u ugodnom raspoloženju.
