in MREŽA
Položaj osoba s invaliditetom na tržištu rada
Posao traže više od dvije godine, a diskriminacija ih prati na svakom koraku. Možemo li stvoriti bolje društvo za njih i nas?
Gotovo 16 posto svjetske populacije živi s nekim oblikom invaliditeta. Jednostavnije prikazano, svaka šesta osoba na svijetu bori se s nekim oblikom invaliditeta. Često su stigmatizirani od strane društva, teže se uklapaju u zajednicu, a kada govorimo o tržištu rada, stanje je možda još i gore.
Kako bi otkrili kako na položaj osoba s invaliditetom gleda šira javnost, poslodavci, ali i same osobe s invaliditetom, portal MojPosao u suradnji s Udrugom Zamisli, povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, odlučio je provesti istraživanje na temu zapošljavanja osoba s invaliditetom. Cilj istraživanja bio je otkriti s kojim se izazovima osobe s invaliditetom susreću i u kakvim uvjetima rade te osvijestiti javnost, ali i poslodavce i ostale zaposlenike, o tim problemima.
Osobe s invaliditetom teže se zapošljavaju
Potraga za odgovarajućim radnim mjestom težak je i naporan posao sam po sebi, a ukoliko ste i osoba s invaliditetom, taj proces je kudikamo teži i dugotrajniji. Dok većina ispitanika opće populacije posao pronađe unutar pola godine, istim uspjehom se može pohvaliti svega 30% osoba s invaliditetom.
Više od godinu dana posao je tražilo 16% ispitanika opće populacije, te čak 54% osobe s invaliditetom.
Osim što na potragu za radnim mjestom potroše puno više vremena, osobe s invaliditetom na tom se putu često susreću s različitim oblicima diskriminacije. Gotovo polovica osoba s invaliditetom (44%) osjeća se na neki način diskriminirano na većini natječaja za posao, dok se 27% njih diskriminirano osjeća samo na nekim natječajima. Tek svaka peta osoba s invaliditetom se uglavnom ne osjeća diskriminirano, a svega svaka deseta (10%) nije osjetila diskriminaciju na natječajima za zapošljavanje.
Diskriminacija opada s pronalaskom posla, ali nedovoljno
Iako je i dalje prisutan, osjećaj diskriminiranosti ipak opada pronalaskom poslodavca, otkrili su naši ispitanici. Međutim i dalje je postotak onih koji se osjećaju diskriminirano visok – 45%. Kao izvor diskriminacije osobe s invaliditetom podjednako navode kolege, nadređene kao i samu upravu tvrtke.
Osjećaj diskriminacije koji osobe s invaliditetom osjećaju ne čudi uzmemo li u obzir kako svaka deseta osoba bez invaliditeta (9%) smatra kako su osobe s invaliditetom privilegirane.
U drugu ruku, polovica ispitanika (50%) smatra kako osobe s invaliditetom još uvijek nisu ravnopravne na tržištu rada i radnim mjestima. Također, takvi ispitanici smatraju kako se po tom pitanju još puno toga može napraviti, dok njih 27% smatra kako su osobe s invaliditetom u potpunosti ravnopravne na radnom mjestu. Daljnjih 21% ispitanika izjavilo je kako se trudi osobama s invaliditetom pružiti osjećaj ravnopravnosti.
Čak i ispitanici koji nemaju trenutno u svom timu osobu s invaliditetom izjavljuju kako im ne bi smetalo da osoba s invaliditetom postane član njihovog tima (76%), dok 21% priznaje da bi im na početku takva situacija bilo čudna, ali da bi se s vremenom priviknuli. Tek 3% ispitanika priznaje kako nisu sigurni bi li se ikada mogli naviknuti na osobu s invaliditetom u svom timu.
Kolege im rado pomažu, a oni to ne zloupotrebljavaju
Velika većina ispitanika s invaliditetom izjavila je kako se nalazi u kolektivima u kojima se njeguju kolegijalnost i međusobno pomaganje (92%).
I dok većina osoba s invaliditetom zatraži pomoć svojih kolega, čak 50 posto ispitanika ističe kako vode računa o tome da ne pretjeraju te pomoć traže isključivo i samo kada im je ona prijeko potrebna. Ono što treba osvijestiti je činjenica da postoji veliki broj osoba s invaliditetom koji pomoć ne traže bez obzira na to što bi im ista ponekad dobro došla (27%).
Također, dvije trećine osoba s invaliditetom izjavilo je kako im kolege priskaču u pomoć ukoliko oni sami nešto ne mogu napraviti (66%). Svaka četvrta osoba s invaliditetom (25%) ipak nije te sreće da im kolege priteknu u pomoć, iako bi im pomoć nekada dobro došla. Ima i onih ispitanika, doduše manji broj (4%) koji su izjavili da im kolege čak i previše pomažu.
Iako svaka četvrta osoba s invaliditetom ima osjećaj da im kolege ne pomažu kada treba, pitamo li isto i njihove kolege, dobivamo suprotne odgovore. Njih 97% ističe kako kolegama s invaliditetom priskoče u pomoć, 55% ih pomaže kolegama s invaliditetom čak i kad oni pomoć ne traže, 22% ispitanika pomoć pruži na zahtjev, dok ih 20% pomaže svim kolegama jednako, bez obzira na invaliditet. Oni koji ne pomažu kolegama s invaliditetom to ne čine prvenstveno iz razloga jer smatraju da bi ih time dodatno povrijedili.
Samozapošljavanje im nije prioritet
Kada pričamo o samozapošljavanju, 50% osoba s invaliditetom koje imaju posao nikada nisu ni razmišljali o samozapošljavanju, dok ih je 36% razmišljalo o tome, ali bez nekog stvarnog plana. Tek je manji dio ispitanika već otvorilo svoj obrt ili tvrtku (4%), dok ih 9% to planira učiniti u skoroj budućnosti. Slična je situacija kod nezaposlenih osoba s invaliditetom. Naime, 44% ispitanih osoba s invaliditetom ne razmišlja o samozapošljavanju, dok je 48% pomislilo na to, a svega 7% namjerava pokrenuti svoj posao u skoroj budućnosti.
Gotovo polovica tvrtki nema nikakvih mjera vezanih uz provođenje politike raznolikosti
Većina ispitanih tvrtki (69%) ne zapošljava osobe s invaliditetom. Kod tvrtki koje zapošljavaju osobe s invaliditetom 46% ih je izjavilo kako je taj invaliditet vidljiv, 23% ima zaposlenika s vidljivim, ali i nevidljivim invaliditetom, dok u 31% ispitanih kompanija rade osobe čiji invaliditet nije vidljiv.
Zabrinjavajuća je činjenica kako tvrtke nemaju raspisane procese za zapošljavanje osobe s invaliditetom. Gotovo polovica tvrtki (42%) nema nikakve mjere vezane uz provođenje politike raznolikosti na radnom mjestu, već se takva pitanja rješavaju ‘po putu’. S druge strane, u narednih 42% organizacija uopće se ne razmišlja o zapošljavanju osobe s invaliditetom.
Svega 16% kompanija ima razvijen sustav u kojem osobe s invaliditetom imaju mjesto kao radnici, korisnici roba i usluga poduzeća te kao poslovni partneri.
Bez obzira na to što tvrtke nemaju raspisane procese za zapošljavanje osoba s invaliditetom, veliki broj njih drži kako u svojoj organizaciji nemaju osobu s invaliditetom zato što se takva osoba nikada nije prijavila na natječaje (46%) ili nisu odgovarali zahtjevima posla (27%). Svaka peta organizacija (19%) priznaje kako nisu skloni zapošljavati osobe s invaliditetom.
Uslijed zapošljavanja osobe s invaliditetom tvrtke u pravilu nisu morale raditi prilagodbu (56%), četvrtina tvrtki prilagodbu je učinila (22%), a isto toliko tvrtki nije napravilo nikakve prilagodbe (22%). Neke tvrtke su već od ranije imale prostor prilagođen osobama s invaliditetom, a tvrtke koje su naknadno uvodile određene prilagodbe ističu kako su se one u najvećoj mjeri ticale radnog vremena, opreme i sredstava za rad te dodjeljivanja radnih asistenata. Preinake i prilagodbe radne okoline poslodavci su plaćali vlastitim sredstvima bez poticajnih sredstava iz programa mjera za zapošljavanje osoba s invaliditetom koje provodi Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
O istraživanju
Istraživanje je provedeno u suradnji s Udrugom Zamisli na osobama s invaliditetom, zaposlenicima te organizacijama. Istraživanju je pristupilo ukupno 183 ispitanika s invaliditetom, preko 250 ispitanika bez invaliditeta te više od 40 organizacija.
Treba napomenuti da su podaci dobiveni u istraživanju pristrani u pozitivnom smislu, stvarna situacija je vjerojatno još i gora s obzirom da procjenjuju da su istraživanju pristupale osobe i tvrtke koje imaju izražen pozitivan stav prema osobama s invaliditetom te kako su pojedinci i tvrtke svjesne društvene poželjnosti pojedinih odgovora.
Izvor: MojPosao
Među zaposlenim osobama s invaliditetom gotovo polovica pripada dobnoj skupini od 15 do 29 godina. Najviše zaposlenih ima završenu srednju školu, a posao su najčešće pronašli u prerađivačkoj industriji, ugostiteljstvu i trgovini
Poslušaj članak
Prema izvješću Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), od 1. siječnja do 30. rujna 2026. godine u Hrvatskoj su zaposlene 2.888 osobe s invaliditetom. Od toga je 1.565 muškaraca i 1.323 žene.
Ovi podaci pokazuju da osobe s invaliditetom sve više sudjeluju na tržištu rada, ali njihov položaj i dalje nije jednostavan.
Među zaposlenim osobama s invaliditetom gotovo polovica pripada dobnoj skupini od 15 do 29 godina. Najviše zaposlenih ima završenu srednju školu, a posao su najčešće pronašli u prerađivačkoj industriji, ugostiteljstvu i trgovini.
Unatoč pozitivnim pomacima, nezaposlenost i dalje predstavlja velik problem. Krajem rujna 2026. godine u evidenciji HZZ-a nalazilo se 8.160 nezaposlenih osoba s invaliditetom. Iako je to 8,6 posto manje nego u istom razdoblju prošle godine, zabrinjava podatak da 64,8 posto nezaposlenih osoba s invaliditetom posao traži dulje od godinu dana.
Kako bi se olakšalo njihovo uključivanje na tržište rada, HZZ provodi različite mjere i programe. U prvih devet mjeseci 2026. godine u mjere aktivne politike zapošljavanja uključeno je 2.815 osoba s invaliditetom. Najviše ih je sudjelovalo u programima obrazovanja i osposobljavanja te potporama za zapošljavanje.
U Splitsko-dalmatinskoj županiji evidentirane su 734 nezaposlene osobe s invaliditetom, što pokazuje da je i na lokalnoj razini potrebno nastaviti raditi na stvaranju boljih mogućnosti za zapošljavanje.
Zapošljavanje osobama s invaliditetom ne donosi samo financijsku sigurnost, već i veću samostalnost, osjećaj pripadnosti i mogućnost aktivnog sudjelovanja u društvu. Zato je važno osigurati jednake prilike, prilagođena radna mjesta i poticati poslodavce da prepoznaju njihove sposobnosti.
Podaci pokazuju da se stanje postupno poboljšava, ali još uvijek postoji mnogo prostora za napredak. Cilj bi trebao biti društvo u kojem svaka osoba, bez obzira na invaliditet, ima stvarnu priliku za rad i zaposlenje.
Potpuno izvješće dostupno je ovdje.
Glavni cilj projekta je omogućiti starijim osobama i osobama s invaliditetom da što duže i kvalitetnije žive u vlastitim domovima. Gerontodomaćice im pomažu u obavljanju kućanskih poslova, odlasku u kupovinu, pripremi i organizaciji prehrane te drugim svakodnevnim obvezama
Poslušaj članak
U Splitu su predstavljeni rezultati europskog projekta „3P – Pratiteljice, Pomoćnice, Prijateljice III“, koji je usmjeren na pružanje pomoći starijim osobama i osobama s invaliditetom. Projekt provodi Županijska udruga slijepih Split, a dosadašnji rezultati pokazuju koliko je ovakva podrška važna za svakodnevni život korisnika.
Predstavljanje rezultata održano je 26. listopada u Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića u Hrvatskom domu Split, u sklopu obilježavanja 75. obljetnice djelovanja Županijske udruge slijepih Split.
Od početka provedbe projekta zaposleno je 18 gerontodomaćica, a pomoć je dosad dobilo 132 korisnika. Podijeljeno je i više od 2.750 paketa s kućanskim i higijenskim potrepštinama, dok je ostvareno 452 od ukupno 495 planiranih rezultata.
Glavni cilj projekta je omogućiti starijim osobama i osobama s invaliditetom da što duže i kvalitetnije žive u vlastitim domovima. Gerontodomaćice im pomažu u obavljanju kućanskih poslova, odlasku u kupovinu, pripremi i organizaciji prehrane te drugim svakodnevnim obvezama.
Osim praktične pomoći, važan dio njihova posla su razgovor i druženje s korisnicima. Na taj se način smanjuje osjećaj usamljenosti, a korisnici dobivaju osjećaj sigurnosti i podrške. Ovakva pomoć ujedno olakšava svakodnevicu i članovima njihovih obitelji koji brinu o svojim bližnjima.
Korisnicima se svakog mjeseca osiguravaju i paketi osnovnih kućanskih i higijenskih proizvoda. U njima se nalaze sredstva za pranje posuđa i rublja, sapun, pasta za zube, toaletni papir, kuhinjski ručnici, šampon i drugi proizvodi za svakodnevnu upotrebu.
Projekt se provodi na području Splita, Solina, Kaštela, Visa i Komiže. Njegova ukupna vrijednost iznosi 742.500 eura, a provedba traje od veljače 2024. do veljače 2027. godine. Sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda plus u okviru programa „Zaželi – prevencija institucionalizacije“.
Dosadašnji rezultati pokazuju koliko su ovakvi projekti važni za poboljšanje kvalitete života starijih osoba i osoba s invaliditetom. Osim što korisnicima omogućuju lakše obavljanje svakodnevnih aktivnosti, projektom je otvoreno i 18 radnih mjesta. Time se istodobno pruža pomoć onima kojima je najpotrebnija i potiče zapošljavanje žena u lokalnoj zajednici.
Korisnik je dužan osigurati prostor ako se usluga psihosocijalne podrške i rane razvojne podrške provodi u obitelji
Socijalni radnici već dugo, zbog kojekakvih se zadataka svojih nadređenih, ne bave svojim primarnim poslom. Kako bi se to promijenilo, Vlada Republike Hrvatske 5. studenog donijela je Pravilnik o izmjenama i dopunama zakona o pružanju socijalnih usluga.
Izmijenjeni pravilnik omogućuje pružanje psihosocijalne i rane razvojne podrške u obitelji korisnika, mijenja prostorne i kadrovske uvjete te u dijelu usluga povećava dopuštene kapacitete.
Tako od sada, pružatelj usluga dužan je pružati uslugu u prostoru pružatelja usluga, a isto se odnosi na pružanje usluga u vidu savjetovanja, stručne procjene, psihosocijalnog savjetovanja i socijalnog mentorstva.
Isto vrijedi za obiteljske medijacije, psihosocijalnog tretmana radi prevencije nasilničkog ponašanja, boravka, smještaja, psihosocijalne podrške i rane razvojne podrške ako se ne pruža u obitelji korisnika.
Ako se usluge pružaju u prostorijama kao što su obiteljski domovi to se odnosi se na uslugu pomoći u kući, pomoći pri uključivanju u programe odgoja i redovitog obrazovanja, psihosocijalne podrške i rano razvojne podrške.
Nadalje, ako socijalni radnici pružaju pomoć u aspektu uključivanja u programe odgoja i obrazovanja, prostor je dužna osigurati odgojno obrazovna ustanova.
S druge strane, korisnik je dužan osigurati prostor ako se usluga psihosocijalne podrške i rane razvojne podrške provodi u obitelji.
Kako bi se osigurali potrebni radni uvjeti za kvalitetnu psihosocijalnu i rano razvojnu podršku, pružatelj usluge dužan je stručnom osoblju osigurati adekvatna sredstva za rad kao i prostor gdje će oni moći voditi bilješke te arhivirati potrebnu dokumentaciju bitnu za i u provedbi usluge.
Prostorija mora biti dovoljno prostrana da u isto vrijeme u njoj svoje radne zadatke može obavljati više osoba. Za radnike je potrebno osigurati i sanitarni čvor koji neometano mogu koristiti.
Što se tiče pružanja socijalne usluge smještaja, ona kad su u pitanju djeca, mora imati deset mjesta, dok za odrasle i starije osobe smještajni kapacitet treba biti sastavljen od 30 mjesta. Ova usluga može se realizirati i u prostoru stambene namjene koji se ujedno može koristiti i u stambene svrhe. Ako pak dom može primiti 20 osoba, onda je riječ o malom domu.
Objekt u kojem se pruža usluga smještaja mora biti visok 240 centimetara. Međutim ako u smještaju boravi do 30 osoba koje imaju problema s pokretljivošću onda se visinska razlika može savladati pomagalima; granica se računa po broju osoba, a ne po veličini stambenog prostora.
Pružatelj usluge mora imati dovoljan broj ležećih mjesta, smještaj treba sadržavati prostor za dnevni odmor, uz prostor za pripremu, čuvanje hrane i konzumaciju jela.
Što se tiče broja zaposlenih, od sada na 20 korisnika moraju biti angažirane 3 medicinske sestre. Nadalje, na 40 korisnika po novim izmjenama zakona sada se dodjeljuje jedan fizioterapeut ili radni terapeut.
Za male domove, do 30 korisnika mora biti zaposleno 5 njegovatelja uz jednu medicinsku sestru. Ovaj broj ljudi u smještaju zahtjeva manje od jednog stručnog suradnika u toj vrsti usluge smještaja.
Isto tako, u svakom domu moraju postojati dojavni uređaji koji će biti spojeni s dežurnom službom. Što se tiče spavaonica, dopušteno odstupanje od propisane površine po korisniku raste s 5 % na 15 %.
Ako dom nudi uslugu boravka za stariju populaciju i uslugu dnevnog odmora, u njemu se mora nalaziti minimalno 20 % ležajeva u odnosu na puni kapacitet.
Nove izmjene zakona trebale bi uvelike olakšati život, svima kojima je potreban smještaj ili stručna pomoć.
Ministar Alen Ružić kazao je kako su socijalni radnici raspršeni po sustavima gdje se najmanje bave onim što je u opisu njihovog posla.
-Socijalnim radnicima je plaća važna, ali iz razgovora s njima, vidljivo je da im je važno i da se poštuju kao struka, da imaju pravo istupanja i da dobiju pravo odlučivanja. Oni se ne boje odgovornosti, ali im treba podrška – istaknuo je ministar Ružić na ovu temu.
Tko su Purger i Purgerica?
SMOTRA SVEUČILIŠTA Bolji uvjeti studiranja za OSI
Zapošljavanje osoba s invaliditetom u 2026. godini
IOK Zagreb nastavio pobjednički niz u trećem kolu HLSO
-
in MREŽAPrije 2 danaStigle promjene pravilnika o mjerilima za pružanje socijalnih usluga
-
Civilno društvoPrije 3 danaPomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
-
Life&StylePrije 4 danaTople jakne i kaputi zbog kojih ćete voljeti zimu
-
in MREŽAPrije 5 dana„Zdravlje bez barijera“ za osobe oštećenog sluha
-
Osobe s invaliditetomPrije 2 danaPravobranitelj Jurišić traži odgovornost zbog slučaja Jankomir
-
Civilno društvoPrije 4 danaUdruge osoba s invaliditetom su partneri gradovima i županijama
-
Moderna vremenaPrije 4 danaOdobren egzoskelet za pomoć osobama s oštećenjem moždine
-
Osobe s invaliditetomPrije 20 satiZapošljavanje osoba s invaliditetom u 2026. godini