Poveži se s nama

in MREŽA

Položaj osoba s invaliditetom na tržištu rada

Objavljeno

/

Ovo je slika četiri grafikona u boji koji prikazuju rezultate ankete o traženju posla i potrebi za pomoći osobama s invaliditetom. Gornji lijevi grafikon je naslovljen “Koliko dugo tražite posao?” i pokazuje postotak ispitanika koji traže posao različitog vremenskog trajanja. Gornji desni grafikon je naslovljen “Jeste li se ikad osjećali diskriminirano?” i pokazuje postotak ispitanika koji su se osjećali diskriminirani. Donji lijevi grafikon je naslovljen “Jeste li tražili pomoć zbog invaliditeta?” i pokazuje postotak ispitanika koji su tražili pomoć zbog invaliditeta. Donji desni grafikon je naslovljen “Kakvu pomoć ste tražili?” i pokazuje postotak ispitanika koji su tražili različite vrste pomoći, kao što su savjetovanje, obuka, prilagodba radnog mjesta i drugo.

Posao traže više od dvije godine, a diskriminacija ih prati na svakom koraku. Možemo li stvoriti bolje društvo za njih i nas?

Gotovo 16 posto svjetske populacije živi s nekim oblikom invaliditeta. Jednostavnije prikazano, svaka šesta osoba na svijetu bori se s nekim oblikom invaliditeta. Često su stigmatizirani od strane društva, teže se uklapaju u zajednicu, a kada govorimo o tržištu rada, stanje je možda još i gore.

Kako bi otkrili kako na položaj osoba s invaliditetom gleda šira javnost, poslodavci, ali i same osobe s invaliditetom, portal MojPosao u suradnji s Udrugom Zamisli, povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, odlučio je provesti istraživanje na temu zapošljavanja osoba s invaliditetom. Cilj istraživanja bio je otkriti s kojim se izazovima osobe s invaliditetom susreću i u kakvim uvjetima rade te osvijestiti javnost, ali i poslodavce i ostale zaposlenike, o tim problemima.

Osobe s invaliditetom teže se zapošljavaju

Potraga za odgovarajućim radnim mjestom težak je i naporan posao sam po sebi, a ukoliko ste i osoba s invaliditetom, taj proces je kudikamo teži i dugotrajniji. Dok većina ispitanika opće populacije posao pronađe unutar pola godine, istim uspjehom se može pohvaliti svega 30% osoba s invaliditetom.

Više od godinu dana posao je tražilo 16% ispitanika opće populacije, te čak 54% osobe s invaliditetom.

Osim što na potragu za radnim mjestom potroše puno više vremena, osobe s invaliditetom na tom se putu često susreću s različitim oblicima diskriminacije. Gotovo polovica osoba s invaliditetom (44%) osjeća se na neki način diskriminirano na većini natječaja za posao, dok se 27% njih diskriminirano osjeća samo na nekim natječajima. Tek svaka peta osoba s invaliditetom se uglavnom ne osjeća diskriminirano, a svega svaka deseta (10%) nije osjetila diskriminaciju na natječajima za zapošljavanje.

Diskriminacija opada s pronalaskom posla, ali nedovoljno

Iako je i dalje prisutan, osjećaj diskriminiranosti ipak opada pronalaskom poslodavca, otkrili su naši ispitanici. Međutim i dalje je postotak onih koji se osjećaju diskriminirano visok – 45%. Kao izvor diskriminacije osobe s invaliditetom podjednako navode kolege, nadređene kao i samu upravu tvrtke.

Osjećaj diskriminacije koji osobe s invaliditetom osjećaju ne čudi uzmemo li u obzir kako svaka deseta osoba bez invaliditeta (9%) smatra kako su osobe s invaliditetom privilegirane.

U drugu ruku, polovica ispitanika (50%) smatra kako osobe s invaliditetom još uvijek nisu ravnopravne na tržištu rada i radnim mjestima. Također, takvi ispitanici smatraju kako se po tom pitanju još puno toga može napraviti, dok njih 27% smatra kako su osobe s invaliditetom u potpunosti ravnopravne na radnom mjestu. Daljnjih 21% ispitanika izjavilo je kako se trudi osobama s invaliditetom pružiti osjećaj ravnopravnosti.

Čak i ispitanici koji nemaju trenutno u svom timu osobu s invaliditetom izjavljuju kako im ne bi smetalo da osoba s invaliditetom postane član njihovog tima (76%), dok 21% priznaje da bi im na početku takva situacija bilo čudna, ali da bi se s vremenom priviknuli. Tek 3% ispitanika priznaje kako nisu sigurni bi li se ikada mogli naviknuti na osobu s invaliditetom u svom timu.

Kolege im rado pomažu, a oni to ne zloupotrebljavaju

Velika većina ispitanika s invaliditetom izjavila je kako se nalazi u kolektivima u kojima se njeguju kolegijalnost i međusobno pomaganje (92%).

I dok većina osoba s invaliditetom zatraži pomoć svojih kolega, čak 50 posto ispitanika ističe kako vode računa o tome da ne pretjeraju te pomoć traže isključivo i samo kada im je ona prijeko potrebna. Ono što treba osvijestiti je činjenica da postoji veliki broj osoba s invaliditetom koji pomoć ne traže bez obzira na to što bi im ista ponekad dobro došla (27%).

Također, dvije trećine osoba s invaliditetom izjavilo je kako im kolege priskaču u pomoć ukoliko oni sami nešto ne mogu napraviti (66%). Svaka četvrta osoba s invaliditetom (25%) ipak nije te sreće da im kolege priteknu u pomoć, iako bi im pomoć nekada dobro došla. Ima i onih ispitanika, doduše manji broj (4%) koji su izjavili da im kolege čak i previše pomažu.

Iako svaka četvrta osoba s invaliditetom ima osjećaj da im kolege ne pomažu kada treba, pitamo li isto i njihove kolege, dobivamo suprotne odgovore. Njih 97% ističe kako kolegama s invaliditetom priskoče u pomoć, 55% ih pomaže kolegama s invaliditetom čak i kad oni pomoć ne traže, 22% ispitanika pomoć pruži na zahtjev, dok ih 20% pomaže svim kolegama jednako, bez obzira na invaliditet. Oni koji ne pomažu kolegama s invaliditetom to ne čine prvenstveno iz razloga jer smatraju da bi ih time dodatno povrijedili.

Samozapošljavanje im nije prioritet

Kada pričamo o samozapošljavanju, 50% osoba s invaliditetom koje imaju posao nikada nisu ni razmišljali o samozapošljavanju, dok ih je 36% razmišljalo o tome, ali bez nekog stvarnog plana. Tek je manji dio ispitanika već otvorilo svoj obrt ili tvrtku (4%), dok ih 9% to planira učiniti u skoroj budućnosti. Slična je situacija kod nezaposlenih osoba s invaliditetom. Naime, 44% ispitanih osoba s invaliditetom ne razmišlja o samozapošljavanju, dok je 48%  pomislilo na to, a svega 7% namjerava pokrenuti svoj posao u skoroj budućnosti.

Gotovo polovica tvrtki nema nikakvih mjera vezanih uz provođenje politike raznolikosti

Većina ispitanih tvrtki (69%) ne zapošljava osobe s invaliditetom. Kod tvrtki koje zapošljavaju osobe s invaliditetom 46% ih je izjavilo kako je taj invaliditet vidljiv, 23% ima zaposlenika s vidljivim, ali i nevidljivim invaliditetom, dok u 31% ispitanih kompanija rade osobe čiji invaliditet nije vidljiv.

Zabrinjavajuća je činjenica kako tvrtke nemaju raspisane procese za zapošljavanje osobe s invaliditetom. Gotovo polovica tvrtki (42%) nema nikakve mjere vezane uz provođenje politike raznolikosti na radnom mjestu, već se takva pitanja rješavaju ‘po putu’. S druge strane, u narednih 42% organizacija uopće se ne razmišlja o zapošljavanju osobe s invaliditetom.

Svega 16% kompanija ima razvijen sustav u kojem osobe s invaliditetom imaju mjesto kao radnici, korisnici roba i usluga poduzeća te kao poslovni partneri.

Bez obzira na to što tvrtke nemaju raspisane procese za zapošljavanje osoba s invaliditetom, veliki broj njih drži kako u svojoj organizaciji nemaju osobu s invaliditetom zato što se takva osoba nikada nije prijavila na natječaje (46%) ili nisu odgovarali zahtjevima posla (27%). Svaka peta organizacija (19%) priznaje kako nisu skloni zapošljavati osobe s invaliditetom.

Uslijed zapošljavanja osobe s invaliditetom tvrtke u pravilu nisu morale raditi prilagodbu (56%), četvrtina tvrtki prilagodbu je učinila (22%), a isto toliko tvrtki nije napravilo nikakve prilagodbe (22%). Neke tvrtke su već od ranije imale prostor prilagođen osobama s invaliditetom, a tvrtke koje su naknadno uvodile određene prilagodbe ističu kako su se one u najvećoj mjeri ticale radnog vremena, opreme i sredstava za rad te dodjeljivanja radnih asistenata. Preinake i prilagodbe radne okoline poslodavci su plaćali vlastitim sredstvima bez poticajnih sredstava iz programa mjera za zapošljavanje osoba s invaliditetom koje provodi Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

O istraživanju

Istraživanje je provedeno u suradnji s Udrugom Zamisli na osobama s invaliditetom, zaposlenicima te organizacijama. Istraživanju je pristupilo ukupno 183 ispitanika s invaliditetom, preko 250 ispitanika bez invaliditeta te više od 40 organizacija.

Treba napomenuti da su podaci dobiveni u istraživanju pristrani u pozitivnom smislu, stvarna situacija je vjerojatno još i gora s obzirom da procjenjuju da su istraživanju pristupale osobe i tvrtke koje imaju izražen pozitivan stav prema osobama s invaliditetom te kako su pojedinci i tvrtke svjesne društvene poželjnosti pojedinih odgovora.

Izvor: MojPosao

In-Portal vlasništvo je svih onih kojima je bolji život svih osoba s invaliditetom, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, primarna briga.

Nastavi čitati
Kliknite za komentar

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Required fields are marked *

in MREŽA

Društvu distrofičara Zagreb dodijeljena Erasmus+ akreditacija

Objavljeno

/

Ova slika prikazuje certifikat “Erasmus Akreditacija” koji je dodijeljen Društvu distrofičara Zagreb. Certifikat je okružen žutim i plavim detaljima, a na njemu su vidljivi logotip Europske unije i pečat.
Foto: Društvo distrofičara Zagreb

Erasmus akreditacija otvara prilike za stjecanje novih znanja i vještina, ali i iskustva drugih kultura i naroda ne samo zaposlenicima DDZ-a već i korisnicima koji će također koristiti mobilnost i odlazak u nove gradove i države EU

Društvo distrofičara Zagreb (DDZ) prijavilo se na dodjelu za Erasmus akreditaciju u području obrazovanja odraslih u okviru Poziva na podnošenje prijedloga za 2023. za program Erasmus+, koju dodjeljuje Agencija za mobilnost i programe EU-a za programsko razdoblje do kraja 2027.

Prijava pod brojem 2023-1-HR01-KA120-ADU-000194572 ispunila je sve kriterije formalne prihvatljivosti te je ostvaren dovoljan broj bodova na kvaliteti prijave pa je time DDZ-u dodijeljena Erasmus+ akreditacija u području obrazovanja odraslih za razdoblje od 1. veljače 2024. do 31. prosinca 2027.

Erasmus akreditacija zamišljena je kao članska iskaznica za projekte mobilnosti (jamči pristup financiranju u okviru KA1 svake godine), a moguće ju je dobiti u području odgoja i općeg obrazovanja, strukovnog obrazovanja i osposobljavanja i obrazovanja odraslih.

Akreditacija omogućava jednostavnije sudjelovanje u Erasmus+ programu i trajniji pristup financiranju, a za dodjelu sredstava za projekte akreditirane organizacije prijavljuju se po znatno pojednostavljenom obrascu (navode se samo aktivnosti i broj planiranih sudionika). Akreditacije se dodjeljuju za cijelo programsko razdoblje (do 2027.) te je u tom razdoblju moguće postizanje konkretnih i dugoročnih učinaka.

DDZ kroz petogodišnje razdoblje ima za cilj:

  • Usvajanje novih i povećanje postojećih kompetencija i vještina zaposlenika DDZ-a za rad s osobama s mišićnom distrofijom (MD) utemeljenih na EU ciljevima i vrijednostima;
  • Usvajanje novih metoda rada zaposlenika DDZ-a za unapređenje pružanja neformalnih edukacijskih programa;
  • Jačanje kapaciteta osoba s MD u području digitalnih kompetencija i kompetencija u tehnologiji, međuljudskih vještina i sposobnost usvajanja novih kompetencija te kulturne svijesti i izražavanje.

Erasmus akreditacija otvara prilike za stjecanje novih znanja i vještina, ali i iskustva drugih kultura i naroda ne samo zaposlenicima DDZ-a već i korisnicima koji će također koristiti mobilnost i odlazak u nove gradove i države EU. U cilju poboljšanja kvalitete rada i pružanja usluga, DDZ je prepoznao kao ključnu aktivnosti dodatno stjecanje znanja kroz razmjenu iskustva te pohađanje dodatnih edukacija što je omogućeno u okviru Erasmus+ akreditacije.

Budući da su osobe s invaliditetom osobe koje spadaju u skupinu osoba sa smanjenim mogućnostima, Europska unija potiče da se tim osobama na razini Europe pruža prilika za cjeloživotno učenje i stjecanje novih kompetencija što će DDZ iskoristiti i svoje korisnike s mišićnom distrofijom uključiti u mobilnosti u narednih pet godina.

Izvor: Društvo distrofičara Zagreb

Nastavi čitati

Civilno društvo

Održan okrugli stol ‘Osnaživanje suradnje u pitanjima seksualnog nasilja u ratnim sukobima’

Objavljeno

/

Slika prikazuje konferencijsku sobu u kojoj se održava sastanak. Sudionici su okupljeni oko dugog stola, a na zidu iza njih projicira se prezentacija. Na stolu su različite boce i čaše. Ispred nekih sudionika nalaze se papiri i bilježnice. Prostorija je dobro osvijetljena, vjerojatno prirodnom svjetlošću koja dolazi iz prozora koji nisu vidljivi na slici.
Foto: Ured pravobranitelja za osobe s invaliditetom

Okrugli stol u organizaciji Centra za žene žrtve rata – ROSA održan je 13. veljače 2024. u Zagrebu, na temu ‘Osnaživanje suradnje u pitanjima seksualnog nasilja u ratnim sukobima – nacionalna i međunarodna perspektiva’

Okrugli stol u organizaciji Centra za žene žrtve rata – ROSA uvodno je pozdravila Anja Šimpraga – potpredsjednica Vlade RH za društvene djelatnosti i ljudska prava te NJ. E. Simon Thomas – veleposlanik Velike Britanije u Hrvatskoj, kao i sami organizatori.

Govornici na Okruglom stolu bili su predstavnici/ce ministarstava, posebno Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Ministarstva pravosuđa i uprave, Ministarstva zdravstva, drugih institucija, akademske zajednice i organizacija civilnog društva.

Cilj Okruglog stola je razmjena iskustava iz njihove nadležnosti u odnosu na problem seksualnog nasilja u ratu, procesuiranje počinitelja, ostvarivanja prava žrtava te suradnje s drugim državama u ratnim sukobima i iznalaženja globalnog odgovora na ovaj sveprisutni problem.

Istaknuto je da je Republika Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja je donijela poseban zakon koji regulira prava žrtava seksualnog nasilja u ratu, pod nazivom ‘Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu’, koji je na snazi od 2015. godine.

U proteklih osam godina  podneseno je 305 zahtjeva za stjecanje statusa žrtve seksualnog nasilja u ratu. Od tog broja 227 osoba je ženskog spola te je pozitivno riješeno 166 zahtjeva, dok je 78 osoba muškog spola i pozitivno je riješeno 50 zahtjeva. Nekoliko je zahtjeva neriješeno jer su podnositelji nedostupni. Budući da su posljedice rata dugotrajne i danas se brojne žrtve obraćaju institucijama sustava i organizacijama civilnog društva tražeći pomoć i podršku. Hrvatska je također pristupila globalnoj Inicijativi za sprječavanje seksualnog nasilja u sukobu – PSVI (The Preventing Sexual Violence in Conflict Initiative). S obzirom na preživljeni rat i uspostavljanje sustava za ostvarenje prava žrtava seksualnog nasilja u ratu, hrvatska iskustva su od izuzetnog značaja državama u ratnim sukobima, kao što su to Ukrajina, Sirija i brojne druge države.

Ispred institucije Pravobranitelja za osobe s invaliditetom Okruglom stolu prisustvovala je savjetnica Andreja Makar.

Izvor: Ured pravobranitelja za osobe s invaliditetom

Nastavi čitati

in MREŽA

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Prisjetimo se URIHO-ve gastro povijesti

Objavljeno

/

Krenimo danas u URIHO-vu gastro povijest koja je i oku i uhu, a tek nepcima, desetljećima ugodna i ukusna bila

Nakon svih ovotjednih degutantnih i gadljivih ‘čašćenja’ i nezdrave verbalne političke hrane, vratimo se našim ‘povjesticama’ i vremenima opuštenijim i jednostavnijim, u kojima ljudima za zadovoljstvo puno manje i duhovne i jestive hrane trebalo, a komunikacija ipak zer’cu uljuđenija bila.

I zato, krenimo danas u URIHO-vu gastro povijest koja je i oku i uhu, a tek nepcima, desetljećima ugodna i ukusna bila.

Zaštitne radionice Osvit i ZIRI osamdesetih godina prošloga stoljeća DIOZ-u u integracijski miraz donijele i svoje uhodane kuhinje i restorane društvene prehrane, kako se to tada zvalo.

Na Kajzerici Osvitova velika kuhinja i restoran bili u prostorima gdje je sada keramika. Odatle se hrana odvozila i u Masarykovu 15 gdje se u malom podrumskom, čistom i ugodnom restorančiću servirala i za vrijedne ruke radnica iz dječje konfekcije (Gundulićeva 14 – 16) i vezilja s te lokacije. U restoranu na Kajzerici imali i velike zborove radnih ljudi, a i Djeda Mraza s dječicom našom dočekivali.

U Držićevoj ZIRI-eva kuhinja i restoran bili na katu prve zgrade (desno), gdje je sada dio komercijale. Do današnjih me dana na salatu od cikle podsjeća, jer su je kuharice na poseban, vrlo ukusan način spravljale, ali iznad svega na nezaboravne proslave Dana žena nakon kojih smo dobivenim poklonom svake godine dopunjavali svoje kristalne zbirke.

Za radnike modne obuće i ortopedije, koji su radili na lokaciji Vlaška 52 (nekada pripadalo DES-u), gdje je sada veliki trgovački centar, restoran je otvoren 1984. godine. Zorno se sjećam otvorenja i govora tadašnjeg direktora (onoga kojega sam već spominjala kao jednoga od najuspješnijih u povijesti Ustanove). Bilo mu je to i prvo javno upoznavanje s radnicima jer je nedugo prije toga stupio na dužnost. Kao i većina (normalnih?!) žena, pamtim i boju njegove košulje, što je ‘vrlo bitan povijesni detalj, danas od nemjerljive važnosti’.

Sve ove kuhinje i restorani imali su svoje mirise, svoju dušu, svoje priče i svoju važnu svrhu jer mnogim zaposlenicima ovo je bio jedini topli obrok u danu. Bilo je to gotovo jednako važno kao i plaća, a zaštitna radionica pomogla subvencionirajući dio cijene…

A onda, devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su smijenili onog uspješnog direktora, ‘velikom mudrošću’ novopečenog rukovodstva prvo su stečajno ugašene upravo kuhinje i restorani.

I – čekalo se sve do 2015. godine kada je započeo projekt URIHO-ve Službe za rehabilitaciju, financiran sredstvima Europske Unije, naziva ‘Program osposobljavanja na radnom mjestu za dugotrajno nezaposlene osobe s invaliditetom – pilot projekt za pomoćne kuhare’. Bio je to novi početak, a ujedno i nastavak gastro povijesti URIHO-a i njegovih pravnih prethodnika.

Iza toga, 2019. godine, slijedio je nastavak i novi EU projekt ‘Model aktivacije dugotrajno nezaposlenih osoba s invaliditetom kroz razvoj i provedbu prilagođenih programa osposobljavanja i radnog treninga’ za pomoćne kuhare i čistačice. Oba projekta, kreirana i realizirana u URIHO-voj Službi za rehabilitaciju, svojim su sadržajem i rezultatima, kao i mini kuhinjom i restoranom u Radnom centru Službe za rehabilitaciju (u Gundulićevoj 14 – 16), stvorili realan zametak i podlogu za URIHO-v inkluzivni restoran otvoren 2022. u Držićevoj 1.

Moji su preci u dragome mi Hrvatskom zagorju pola stoljeća imali gostionu, iliti krčmu, kako su dedek povedali. I tako birtaška unuka već godinama živi za dan kada će se URIHO-v restoran otvoriti za javnost, kako bi za šankom popila nešto, onako za dušu, i za uspomene mnoge na sve dane i ljudske priče, ali samo one lijepe…

Nastavi čitati

U trendu