Zamislite stari Zagreb 18. stoljeća. Dok hodate mračnim, uskim ulicama Gradeca, s krovova te ne gledaju samo mačke, već i strah. U to vrijeme, kad bi u mraku „narasle oči“, svaki neobičan šum ili krivi pogled susjeda mogao je značiti presudu.

Read in English

Poslušaj članak

I danas na krovu kule od Kamenitih vrata stoji podsjetnik – čelični buzdovan postavljen s ciljem da uhvati vještičji plašt dok je vještica u niskom letu jurila na metli.

Prema pučkim vjerovanjima i optužnicama, smatralo se da su vještice posjedovale širok raspon moći kojima su mogle utjecati na svakodnevni život. Vjerovalo se tako da vještice imaju moć preobrazbe u životinje i to najčešće mačke, muhe ili ptice poput vrana i gavrana kako bi neopaženo uhodile ljude. Mogle su upravljati vremenskim prilikama tako da im se pripisivala sposobnost izazivanja nevremena poput tuče i oluje koje bi uništavale usjeve, pri čemu su navodno jahale na crnim oblacima. Bile su poznate po vještini spravljanja napitaka za privlačenje ljubavi ili izazivanje mržnje. Poznat je slučaj iz 1362. godine gdje je žena koristila “zle trave” iz Manduševca kako bi je muž prestao tući.” Vjerovalo se da samim pogledom mogu uzrokovati bolest, smrt djeteta ili neplodnost (urokljivo oko). Česte su optužbe bile da su uzrokovale štete na imanju jer su krale mlijeko iz krava ili uzrokovale kvarenje hrane.

Službeni progoni vještica u Zagrebu započeli su u 14. stoljeću, a najstariji sačuvani sudski zapis o suđenju za čarobnjaštvo potječe iz 1360. godine. Iako su se pojedinačni slučajevi pojavljivali i ranije, sustavni progoni i masovna histerija razvijali su se kroz nekoliko ključnih razdoblja.

Prvo suđenje na Gradecu zabilježeno je 1360. protiv Alice i Margarete. U to vrijeme optužene su još uvijek imale pravo dokazivati nevinost zakletvom porotnika i nisu bile izvrgnute mučenju. Krajem 15. stoljeća i objavom papinske bule Summis desiderantes affectibus (1484.) i priručnika Malleus Maleficarum (Vještičji malj, 1486.), progoni diljem Europe, pa tako i u Zagrebu, postaju nasilniji i uključuju sustavnu torturu. Nakon odluke crkvene sinode u Trnavi o obveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva 1611. godine, broj procesa u Zagrebu i okolici naglo raste. Kraj 17. i početak 18. stoljeća je razdoblje najžešćih progona. Posebno su zloglasni bili gradski suci i kapetani poput Đure Porte i Ivana Khaylla, koji su između 1698. i 1705. vodili desetke procesa bez ijedne oslobađajuće presude. Ukupno je u Zagrebu kroz stoljeća zabilježeno oko 250 službenih procesa (prema nekim procjenama i više), a najmanje 106 osoba je pogubljeno, najčešće spaljivanjem na lomači na stratištu Zvezdišće (današnje područje kina Tuškanac).

Uzmimo za primjer Matiju Pauna. Matija je bila žena koja je odlučila živjeti i odijevati se kao muškarac. U svijetu koji nije podnosio različitost, to je proglašeno „protuprirodnim“ i dokazom paklenog saveza. S druge strane, Agatu Golić su suci bockali iglama tražeći „vražji pečat“ – običan madež koji ne krvari bio je dovoljan da te proglase vješticom.

Jadna Dora Drpčić stradala je zbog obične susjedske svađe oko duga. Kad su kovaču oboljeli konji, najlakše je bilo uprti prstom u Doru i reći: „Ona ih je začarala!“.

Najstrašnije je bilo na sudu. Barica Cindrić, jedna od najpoznatijih zagrebačkih „coprnica“, prošla je kroz pravi pakao. Prvo je hrabro šutjela, ali nakon rastezanja na spravama i mučenja vatrom, priznala bi bilo što – i saveze s đavlom i sijela na raskrižjima – samo da bol prestane.

Ipak, u ovoj mračnoj priči jedna je žena odlučila da ne može dalje tako – carica Marija Terezija. Kada je do nje stigao slučaj Magde Logomer Herucine, koju su optužili da se pretvara u muhu i leti oko bolesnika, carica je rekla: „Dosta!“.

Marija Terezija nije vjerovala u vještice, nego u medicinu i razum. Pozvala je Magdu u Beč, dala je liječnicima na pregled i shvatila da su optužbe plod neukosti i zlobe.

Kako bi stala na kraj općem ludilu, lažnim besmislenim optužbama postupno su doneseni zakoni koji se odnose na suđenja vješticama.  Odredba iz 1740. za austrijske nasljedne zemlje uvela je obvezu da svaka presuda u procesima protiv vještica mora ići njoj na osobnu potvrdu. To je konkretno značilo da svaku optuženicu grad treba odvesti u Beč i to o svom trošku.

Pod njezinim je utjecajem Hrvatski sabor je 26. ožujka 1756. usvojio zakon koji je naložio da sve smrtne presude za vještičarstvo iz Hrvatske moraju biti poslane Carici na potvrdu prije izvršenja. Budući da ona nikada nije potvrdila nijednu takvu presudu, procesi su zapravo prestali. Novim kaznenim zakonikom iz 1768. Constitutio Criminalis Theresiana značajno je postrožen dokazni postupak u slučajevima magije, čime je suđenja učinio gotovo nemogućima, te je službeno ukinuo spaljivanje vještica u većem dijelu Carstva.

Ukidanje torture (1776.) bio je konačni udarac procesima kada je  ukinuto mučenje pri ispitivanju optuženika, čime su iznuđena priznanja postala stvar prošlosti.

Danas, kada šećemo Trgom bana Josipa Jelačića, teško nam je zamisliti da je ispod asfalta, tramvajskih tračnica i slojeva srednjovjekovnog i modernog grada nekoć postojao svijet koji nikad nije postao grad – ali nikad nije bio ni prazan. To je priča o rimskom Zagrebu koji nije imao forum, amfiteatar ni zidine, ali je imao puteve, mrtve, novčiće, vodu i ljude.

Read in English

Poslušaj članak

Tragovi života prije 1094.

Prije nego što je 1094. osnovana Zagrebačka biskupija i prije nego što su Kaptol i Gradec započeli svoju dugu i burnu povijest, ovaj prostor već je bio poznat Rimljanima. Ne kao gradsko središte, nego kao rub svijeta, prijelazna zona između rijeke, brežuljaka i velikih prometnih pravaca.

Arheološki nalazi govore jasno: rimski novčić iz vremena cara Dioklecijana s područja današnjeg Trga bana Jelačića, izgubljen ili odbačen, ali dovoljan da potvrdi prolazak, grobni nalazi u blizini zagrebačke katedrale, koji se ne uklapaju u srednjovjekovni kontekst i upućuju na kasnorimsko ili ranokršćansko razdoblje, nekropole na području Trnja i Stenjevca, uz tadašnje ceste, kako je rimski običaj nalagao, keramika, novac i manji nalazi u Dubravi, Maksimiru i zapadnom Zagrebu. Istina, to nisu temelji grada, ali jesu otisci života.

U Stenjevcu su pronađeni novčići cara Trajana Decija, vladara iz sredine 3. stoljeća. Decije nije bio beznačajan car – bio je prvi rimski car koji je poginuo u borbi protiv barbara, u vrijeme kad se Carstvo počelo ozbiljno lomiti. Njegovi novčići na području Zagreba govore da ovo nije bila zabačena periferija, nego rub stabilnog svijeta, zona gdje se osjećala nesigurnost, ali se još uvijek živjelo po rimskim pravilima.

Ceste koje su znale put i rijeka Sava kao saveznik i neprijatelj

Rimljani su sve gledali kroz ceste. One su bile arterije Carstva. Područje Zagreba nalazilo se uz važne pravce koji su povezivali Sisciu (Sisak) i Petovio (Ptuj), Panoniju i alpski svijet. Tragovi tih prometnica prepoznaju se na zapadnom rubu grada, osobito u zoni Črnomerca, gdje su prirodni prijelazi preko Medvednice određivali smjer kretanja.

Rijeka Sava bila je ključ svega. Za Rimljane je to bio prometni koridor, izvor trgovine, veza s velikim gradovima Panonije. S druge strane Sava je bila nepredvidiva, sklona poplavama i opasna za trajnu gradnju.

Zbog Save je ovaj prostor bio važan, ali upravo zbog Save nikad nije postao rimski grad. Rimljani nisu voljeli riskirati monumentalnu arhitekturu ondje gdje voda može odnijeti temelje.

Andautonija – grad koji je trebao biti

Pravi rimski grad ovoga područja bio je Andautonija koje datira od 1. do 4. pos. Krista, smještena u današnjem Ščitarjevu, desetak kilometara jugoistočno od Zagreba. Tamo je sve bilo kako treba. Ulice su bile uređene, postojala je kanalizacija, javne zgrade i terme. Kao i svugdje terme u Andautoniji nisu služile samo za kupanje. One su bile društveni centar, mjesto poslovnih dogovora, prostor političkih razgovora, saveza mjesto odmora i dokolice.

Na mjestu današnjeg Zagreba Rimljani nikada nisu osnovali grad zbog močvarnog i nestabilnog tla, poplavne ravnice Save, nedostatka prirodne obrane u nizini, a najbolje mjesto za osnivanje grada bilo je u blizini Andautonije. Rimljani su gradili tamo gdje im je to imalo smisla.

Zašto se o rimskom Zagrebu rijetko govori?

Jednostavno je. Nije dovoljno interesantno jer nema amfiteatara, slavoluka, foruma i očuvanih zidina. Postoje samo fragmenti, grobovi, izgubljeni novčići i ceste koje su nestale pod asfaltom. Neke današnje prometnice, nesvjesno, slijede logiku rimskih inženjera. Cesta pamti dulje od grada.

Zagreb se lakše veže uz srednji vijek, jer ondje počinje priča o gradu. Rimsko razdoblje ostaje tiho, skromno, gotovo neugodno – jer podsjeća da grad nije uvijek bio grad.

Ipak, rimsko doba u Zagrebu nije praznina. Rimljani su ovdje dolazili, živjeli, prolazili i umirali. Samo nisu ostali dovoljno dugo da bi ostavili kamene spomenike.

Zato je ovo priča o rimskom Zagrebu koji nikad nije postojao – ali bez kojeg Zagreb nikad ne bi nastao.

Zagrebačka uspinjača prvo je javno prijevozno sredstvo u Zagrebu. Puštena je u pogon 1890. godine dok je prvi tramvaj na konjski pogon uveden 1891. godine. Uspinjača spaja Gornji i Donji grad, a za njezinu izgradnju zaslužan je osječki poduzetnik David Wiliam Klein.

Read in English

Poslušaj članak

Od ideje do realizacije

Gospodin Klein je tijekom 1888. godine počeo pratiti pješački promet od Bregovite ulice (danas Tomićeva ulica) prema Gornjem gradu.

Prema njegovim nalazima pješački promet je bio dovoljan te je zaključio da bi se svakako isplatilo izgraditi uspinjaču. Za svoj projekt od Grada Zagreba zatražio je dozvolu, a ista mu je odobrena u vrlo kratkom roku. Izgradnja je počela 6. svibnja 1889. godine, no nije sve teklo bez problema. U veljači 1890. godine prilikom prve testne vožnje iskočio je glavni ležaj stroja pri čemu se kompletan stroj polomio. U manje od mjesec dana odvila se druga testna vožnja koja je bila uspješna.

Od početka rada do danas

Uspinjača je službeno puštena u pogon 8. listopada 1890. godine bez posebne svečanosti. Radila je na parni pogon s dvoja kola na izmjenični pogon, a sa strojarnicom na gornjoj postaji. Prve putničke kabine bile su razdijeljene u tri dijela. Čeoni dijelovi kabina, s pogledom na Grič ili Ilicu, bili su kao prvi razred, dok je sredina zbog lošijeg vidika bila takozvani drugi razred. Trajna vožnja uspinjače upriličena je tek 23. travnja 1893. godine.

Tijekom godina rada uspinjača se često kvarila, a ponekad su putnici morali izaći da je poguraju. Od milja Zagrepčani su je prozvali „zapinjača“. Godine 1929. uspinjača je prešla u vlasništvo Grada Zagreba. Parni pogon zamijenjen je električnim 1934. godine. Zbog dotrajalosti i potrebe za obnovom 1969. promet je bio obustavljen. Nova uspinjača puštena je u pogon 26. srpnja 1974. godine. Bečka tvrtka Waagner-Biro bila je zadužena za pogonski uređaj zajedno s vozilima dok se za električni dio pobrinula tvrtka Siemens.

Kako bi osigurali da sve radi kako treba i da je putnici ne bi morali pogurati, uspinjača prolazi kroz redoviti godišnji remont. Trenutno u sklopu projekta „Revitalizacija zagrebačke uspinjače“, od 20. siječnja 2025. traju radovi na sveobuhvatnoj obnovi. Obnova je planirana do kraja ožujka 2026. godine. Osim modernizacije pogonskog sustava i ugradnje novih kabina projektom se predviđa i unapređenje pristupačnosti.

Zanimljive činjenice

Budući da je do danas u cijelosti zadržala prvobitni vanjski izgled, građevnu konstrukciju i većinu tehničkih svojstava koja su joj dali graditelji, zagrebačka je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture. Održava ju i vodi Zagrebački električni tramvaj.

Ubraja se među najkraće žičane željeznice na svijetu namijenjene javnom prometu. Dužina pruge joj je 66 m, a vožnja traje 64 sekunde.

Uz mnoge predsjednike, zastupnike Sabora, gradonačelnike, nadbiskupe i velikaše, uspinjača je 2016. godine prevezla i engleskog princa Charlesa i vojvotkinju Camillu.

Zagrebačka uspinjača je 2014. godine proglašena je drugom najboljom u Europi prema ocjenama posjetitelja na portalu “European Best Destinations”. Time je postala prepoznata kao jedna od najatraktivnijih europskih uspinjača.