Intervju
IGOR RUŽIĆ Sustav ne funkcionira dobro za osobe s autizmom
Predsjednik Udruge za autizam – Zagreb u intervjuu za In Portal otkriva zašto je organizacija kojoj je na čelu prestala pružati uslugu organiziranog stanovanja za odrasle osobe iz spektra
Poslušaj članak
Gospodine Ružić, nemalo nas je iznenadila vijest da Udruga za autizam – Zagreb (UAZ) prestaje pružati uslugu organiziranog stanovanja za odrasle osobe iz spektra. Što vas je navelo na tu odluku?
– Odgovorit ću vrlo kratko i, nadam se, jasno: financijska neodrživost takvog pogona s cijenom socijalne usluge organiziranog stanovanja koju nam dodjeljuje Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijale politike i, djelomično i kao posljedica toga, zabrinutost za korisnike i njihove potrebe unutar početne dijagnoze, ali i općenito. Jer godine prolaze, a godine s kroničnim stanjima poput poremećaja iz spektra autizma prolaze nešto brže, i donose brojne druge zdravstvene izazove. Sve je to nemoguće izvesti s tim sredstvima, bez ozbiljne participacije, kakva je većini roditelja i skrbnika naših korisnika neizvediva.
Moram spomenuti i same zaposlenike, koji su takvim financiranjem Udruge za autizam – Zagreb stavljeni u poziciju da rade, ili su donedavno radili, ozbiljno zahtjevan posao za sramotnu naknadu. Uzgred rečeno, oni koji taj isti posao rade kod državnih pružatelja usluga, tj. u institucijama’, imaju bitno veće plaće, na što je UAZ također javno upozoravao.
Ukratko, situacija je bila: ugroženi korisnici, potplaćeni zaposlenici i organizacija kojoj prijeti financijski kolaps s jedne strane i radikalne promjene smjera koja će možda svima donijeti nešto bolje, s druge. Odlučili smo se za ovu drugu opciju, znajući da radimo prvenstveno u korist korisnika, jer su danas, petnaest godina kasnije, sigurniji i zbrinutiji u institucijama, a njihovi roditelji i skrbnici mirniji.
Toliko o deinstitucionalizaciji u Hrvatskoj, a za to zaista UAZ, koji ju je ne samo mislio i sanjao o njoj, nego ju je i konkretno radio i živio desetljeće i pol, zaista nije i ne može biti kriv.
Udruga za autizam – Zagreb uslugu organiziranog stanovanja pružala je cijelih 15 godina. Koliko mi je poznato, osim pomoći sustava, to je tražilo i značajne napore i odricanja samih članova udruge i članova obitelji odraslih osoba s autizmom…
– UAZ, kao roditeljska i neprofitna organizacija civilnog društva, i pokrenut je zato što su roditelji sami pokušali pronaći rješenje za svoju djecu u budućnosti, onda kad oni više neće moći pružiti potrebnu skrb. Sustav je i tada, prije dvadeset i više godina, bio manjkav, s još većom potražnjom za kapacitetima, kako ljudskim tako i prostornim, a kontekst je bio drukčiji, bitno optimističniji od današnjega.
Hrvatska je tada prilazila EU, trebalo se pokazati i u svjetlu socijalnih usluga i deinstitucionalizacije, a bilo je i inozemnih stručnjaka koji su dolazili, savjetovali, pomagali čak i privlačili inozemna sredstva. Naravno, uz pomoć stručnjaka s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, kao i ogromnim osobnim radom, između ostalog a i fizičkim, članovi UAZ-a uspjeli su obnoviti staru zgradu područne škole u selu Mostari i u njoj 2010. otvoriti prvu UAZ-ovu zajednicu organiziranog stanovanja za odrasle osobe s poremećajem iz spektra autizma. Istovremeno, u zagrebačkom naselju Novi Jelkovec, u stanu u vlasništvu Grada Zagreba, pokrenuta je i druga. Sveukupno najprije 10, a onda 11 korisnika pronašlo je, vjerovalo se tada, svoj novi dom.
UAZ je godinama upozoravao na to da cijena socijalne usluge koju plaća resorno Ministarstvo nije dovoljna, i da ne prati ekonomske i druge trendove, ali sve je to rezultiralo tek minimalnim korekcijama uz pomoć kojih su se krpale rupe. A UAZ je bio, unatoč roditeljskoj i skrbničkoj dobroj volji, u sve lošijem stanju i financijski i kadrovski. Naime, kontekst se bitno promijenio, i izvanjski i unutarnji. Izvana gledano: članstvo u EU i izostanak potpore koja prati transformaciju u pretpristupnom periodu, otvorene granice za odlazak radne snage, inflacija kao posljedica pandemije i ratova, uvođenje eura.
S unutarnje strane UAZ je sve više osjećao posljedice izostanka intersektorske suradnje, ponajprije sustava socijalne skrbi i zdravstva, a naši korisnici su imali i imaju sve veću potrebu za zdravstvenom skrbi, jer PSA gotovo nikad ne ide sam, bez ostalih, nerijetko i vrlo ozbiljnih sudijagnoza. Pritom se od udruga očekuje i samofinaciranje putem projekata, kojim bi se onda trebalo krpati strukturne nejednakosti, ali pritom se, i to ponekad od istih tijela, namjerno zaboravlja da su i projekti strogo kontrolirani i ponovno plaćeni manje nego što je to slučaj u institucijama, koje pak nitko ne traži da se na taj način krpaju. Pritom nije riječ o nerazumijevanja pozicije organizacija civilnog društva, nego cinizmu.
Treba napomenuti i da je veliki udio u funkcioniranju programa organiziranog stanovanja za odrasle osobe s PSA UAZ-a padao na roditelje i skrbnike i njihov dobrovoljni angažman. Njima se nadoknađuje ono što strukturno nedostaje. Međutim, kao što korisnicima vrijeme ne ide na ruku, čak i brže nego osobama bez takve primarne dijagnoze, tako ide i roditeljima, koje ta dijagnoza također troši ili ih je već, nažalost, i potrošila. Zato i koristimo izraz ‘obitelji s PSA’. Kad se sve to zbroji, odluka o prekidu programa nakon petnaest godina bila je jasna, logična i jednoglasna. Nažalost!
Na koga ponajprije adresirate odgovornost zbog nepostojanja prikladne infrastrukture za skrb o osobama s poremećajem iz spektra autizma?
– Na sustav, koji tek u posljednje vrijeme ozbiljno misli, ali još uvijek samo misli, o osobama s PSA. Ili barem tako javno tvrdi. Specifične potrebe koje nosi dijagnoza PSA rijetko se sustavno zadovoljavaju, ili razumiju, a onda i uvrštavaju u razne pravilnike i procedure. A možemo govoriti o svemu, od kvota u visokoškolskom sustavu koji se pravi da ne vidi kolika je potreba za strukom, preko nedovoljnih prostornih kapaciteta i needuciranog osoblja u školskom sustavu što dovodi do neželjenih situacija koje prenose mediji, do apsolutne nedovoljnosti usluga za osobe s PSA nakon 21. godine života, kad ostaju na milost i nemilost ustanova koje već pucaju po šavovima od prenapregnutosti jer su istodobno prepunjene korisnicima dok im, upravo trenutno, Ministarstvo ne dopušta nova zapošljavanja.
Lokalne samouprave čine neka poboljšanja, vidi se npr. želja za konkretnim koracima u Zagrebu, ali nitko zapravo nije spreman na ono što se, s pravom ili ne, naziva ‘epidemijom autizma’, a koja nije od jučer. I onda, umjesto da se inicijative, kao što je UAZ-ova koja je izmislila svoje kvadrate a onda i izgradila još novih uz pomoć EU projekta, barem tretira pristojno i partnerski, sustav drži figu u džepu i čeka da ‘jeftiniji pružatelj socijalne usluge’ odustane.
Mi smo odustali, nismo prvi, a ako se takav odnos nastavi sigurno nećemo biti ni zadnji. A što će onda sustav, koji već sad ne može pružiti odgovarajuću skrb na koju je zakonski obavezan svima koji na to imaju pravo i koji su u potrebi? Može se pohvaliti inicijativa s osobnom asistencijom, ali ona ne rješava problem, ona ga samo olakšava, na neko vrijeme. Možda bi trebalo dodati i to da, u svjetlu relativno novih činjenica o povećanju proračuna za vojsku i naoružanje, bojim se da socijali još dugo neće biti bolje, a možda čak ni jednako loše kao što je danas.
Brojne udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom žale se na kronični nedostatak sredstava za financiranje programa i projekata kojima žele podići kvalitetu života svog članstva. Je li to slučaj i s Udrugom za autizam Zagreb?
– Meni se čini da je zapravo osnovni problem čisto politički: postoji li kontrola ili ne. To je razlog tihog odustajanja sustava od svih proklamiranih zagovaranja deinstitucionalizacije, i onih prije dvadeset godina i ovih danas. Ustanove kojima su osnivač država ili lokalna samouprava dio su političke priče, a udruge civilnog društva ili nevladine organizacije, što je u ovom kontekstu još primjereniji naziv, uvijek su izvan te priče, i hijerarhijski i po logici moći. Sustav njih ne shvaća kao partnera nego konkurenciju ili jednostavno smetala, i tako ih tretira. Pritom implicitno podržava nažalost uvriježeno mišljenje o udrugama kao sisačima novca.
A udruge, govorim ovo na temelju iskustva UAZ i njegovog programa organiziranog stanovanja, imaju iste obveze kad pružaju neku socijalnu uslugu. I kontrolira ih se, možda i detaljnije nego institucije. A financira ih se uvijek manje i lošije, jer je logika sustava takva da ne gleda sve troškove koje udruge imaju da bi mogle raditi ono što žele raditi, a to rade zato što znaju da za tim što rade postoji potreba. Zna to i sustav, pa ih drži na životu, ali jedva, i tako štedi. I čeka da udruge odustanu, djelomično ili u potpunosti. A pravi problem za sustav počet će upravo onda kad jedna kritična masa takvih udruga odustane, jer taj val sustav, koliko god siguran u sebe bio, neće moći progutati. Jer ovdje se osobama s invaliditetom bavi invalidan sustav, ozbiljno nagrizen najprije nebrigom, a onda i neznanjem. Međutim, i dalje želim vjerovati da su, unatoč posljedicama koje nisu takve, lakše i izlječive dijagnoze. Pitanje je samo hoćemo li mi to dočekati.
Mario Kovač široj je javnosti ponajprije poznat kao kazališni i filmski redatelj, no svoje je znanje i iskustvo usporedo stavio u funkciju inkluzivnih projekata, u kojima je značajne uloge povjerio upravo osobama s invaliditetom
Poslušaj članak
Gospodine Kovač, nedavno ste nas ugodno iznenadili s Inkluzivnim kvizom, jedinstvenim i neobičnim projektom u kojemu ste okupili kvizaše sa i bez invaliditeta. Recite nam, mogu li ovakvi projekti, polako ali sistematično, rušiti predrasude koje, nažalost, i danas postoje prema osobama s invaliditetom?
– Mogli bi, kad bi na njih dolazile osobe koje imaju te predrasude. Nažalost, na ovakva događanja uglavnom dolaze osobe koje nemaju te predrasude. No, odnekud treba krenuti pa se nadam da bi ovakva okupljanja mogla zaživjeti na nekim fakultetima i akademskim institucijama, pa se odatle proširiti i na neka potencijalno zanimljiva područja, u javnost. Doživljavam ovo kao nastavak uvjerevanja šire javnosti, koja nema svakodnevni doticaj s osobama s invaliditetom, kako ih ne trebaju doživljavati isključivo kroz socijalnu ili medicinsku prizmu – što je dominantan narativ u našim medijima – već i kao socijalna i društvena bića te aktivne pripadnike zajednice.
Autor ste nekoliko inkluzivnih kazališnih projekata i predstava u kojima ste glavne uloge povjerili glumcima s invaliditetom. Koliko je dugogodišnja suradnja s osobama s invaliditetom utjecala na Vas, ne samo kao kazališnog i filmskog redatelja, nego i posve osobno?
– Zapravo, u potpunosti sam prestao doživljavati invaliditet određene osobe kao neki izrazito važan faktor za njeno definiranje. Otprilike mi je u rangu nečije boje kose ili glazbenog ukusa, tek jedna od nečijih karakteristika, nimalo važnija od nekih drugih. Izuzetak je, naravno, u tome što se unaprijed pripremim na neke arhitektonske ili prostorne probleme ako znam da ulazim u određeni projekt ili privatno druženje sa osobom kojoj možda neki sadržaji nisu pristupačni iz tih razloga.
Često ste radili i s glumcima s intelektualnim teškoćama. Opišite nam izazove s kojima ste se susretali na tim projektima?
– Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer ne postoji jedinstvena formula koja bi obuhvatila širi spektar takvih korisnika. Osobe s intelektualnim teškoćama su često jedinstvene i svako od njih ima neki svoj mehanizam ili metodu unutar koje funkcionira, gotovo za svakog od njih vrijedi potpuno zasebni, individualni kod putem kojeg komuniciramo, surađujemo i stvaramo. Izazova je puno i različiti su, a najvažnije oruđe za nositi se s tim izazovima je prvenstveno – strpljenje. Strpljenje i razumijevanje su ključevi bez kojih ne treba ni krenuti u avanturu takvog zajedničkog stvaralačkog rada, baš kao i čvrsta volja za naizgled beskonačno ponavljanje materijala.
Kako kulturnu scenu općenito učiniti inkluzivnijom, što kao društvo trebamo napraviti kako bi i umjetnici s invaliditetom postali predmetom javnog interesa?
– Za početak, mislim da se i sami umjetnici s invaliditetom tu trebaju više potruditi, stalno težiti podizanju kvalitete svog rada, educiranju i učenju. Nije dovoljno očekivati od javnosti da pokazuje interes za njihov rad bez vlastitog napora. Umjetnost treba stvarati iz potreba da se ona stvara, a ne iz potrebe da budeš prihvaćen. Naravno da je ljepše kad se tvoj rad prepozna i verificira pažnjom publike, nagradama ili financijskim uspjehom ali oni ne bi trebali biti ultimativni cilj. Također, svi umjetnici, pa tako i oni sa invaliditetom, trebaju odbiti biti stavljeni u geto gdje se dive jedni drugima, već biti spremni i na negativne kritike i komentare svog rada ako žele biti ravnopravni. Inkluzija je mač s dvije oštrice i tko želi ući u umjetničku arenu, mora biti spreman na mogućnost da se poreže. Treba biti strpljiv i uporan, pa čak spreman i na neuspjeh na isti način kako su na to spremni i umjetnici koji nemaju invaliditet. Ne smije se invaliditet koristiti kao izlika za manjak truda ili talenta niti kao prečica za dostizanje nekih ciljeva, ali ne treba ga se ni skrivati niti bježati od njega, već ga prihvatiti kao realnost. Talent će se prepoznati i probiti, baš kao i rad uložen u to.
Uoči ATAAC 2026. razgovaramo s osnivačem tvrtka E-Glas i jednim od organizatora konferencije Miroslavom Vrankićem o novostima koje donosi jubilarno, deseto izdanje konferencije te budućnosti asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije
Poslušaj članak
ATAAC ove godine donosi novi format i spaja profesionalni i znanstveni program. Što nam to donosi i što će biti posebno na ovogodišnjoj konferenciji?
– Ove godine ATAAC slavi deset godina. Prvu konferenciju održali smo 2016. i tada nas je bilo 500, a lani nas je bilo 1180, od toga 350 online.
Novost je da ATAAC 2026. nisu jedna, nego dvije konferencije, u isto vrijeme i na istom mjestu. Stručna ostaje, odnosno, predavanja, radionice, izlagački prostor, igraonica i simultani prijevod. Prvi put održava se i znanstvena konferencija s 88 recenziranih radova i 258 autora iz 27 zemalja.
Spajamo ih jer je razdvojenost prakse i istraživanja problem naše struke. Logoped treba znati što pokazuju istraživanja, a istraživač vidjeti praksu. Na ATAAC-u će ta dva svijeta biti pod istim krovom, a prijava na znanstveni dio uključuje i stručni program.
Posebno sam ponosan što se 19. i 20. listopada, dva dana prije ATAAC-a, u Zagrebu održava prvi ISAAC International Forum u povijesti te svjetske organizacije. Tako će četiri dana zaredom Zagreb okupljati svjetski vrh ovog područja.
Što je danas novo i najzanimljivije u svijetu asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije? Koliko u tome već pomažu AI, praćenje pogleda i druge nove tehnologije?
– Pomažu više nego što se prije pet godina činilo mogućim. Praćenje pogleda više nije samo način upravljanja uređajem. Ines Delzotto iz pulskog Centra Veruda govori o tome kako podaci o tome kamo dijete gleda otkrivaju kako ono vidi svijet.
Umjetna inteligencija ulazi kroz mala vrata, ali ulazi: generiranje simbola, brža priprema materijala, prilagodba teksta. U znanstvenom programu imamo radove upravo o tome.
Sučelja mozak–računalo su sljedeći korak. Kevin Pitt sa Sveučilišta Nebraska-Lincoln govori o tome za djecu i ističe da se istraživanja previše vrte oko slovkanja, iako djeca komuniciraju simbolima i slikama.
Tehnologija je odmakla brže nego što je uvodimo u svakodnevni rad. Uređaj bez educiranog čovjeka uz sebe ostaje u ladici, zato je uz tehnologiju važno i znanje o njezinoj primjeni.
Gdje je Hrvatska danas kada govorimo o asistivnoj tehnologiji i komunikaciji?
– U zadnjih desetak godina dogodio se velik pomak u svijesti. Kad smo 2016. krenuli s ATAAC-om, asistivna tehnologija većini je bila nepoznanica. Danas stručnjaci znaju što postoji, roditelji znaju da imaju pravo pitati, a sve je više educiranih stručnjaka.
Problem je što svijest nije dovoljna ako iza nje ne stoji sustav. Najveća prepreka je financiranje. Komunikatori i dalje nisu na listi pomagala Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa obitelji često same moraju pronaći način da plate ono što je djetetu potrebno. Ne radi se o luksuzu, nego o uređaju koji djetetu omogućuje komunikaciju.
Problem je i opterećenost stručnjaka. Asistivna tehnologija traži vrijeme za procjenu, uvođenje i rad s cijelom djetetovom okolinom. Znanje i svijest imamo, ali nedostaju uvjeti da dođu do svakog djeteta kojem trebaju.
Imate li mogućnost besplatnog sudjelovanja na ATAAC-u?
– Kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene. Registracija je na www.ataac.eu/hr. Za desetu obljetnicu otvaramo i online praćenje konferencije kolegama iz zemalja u kojima je kotizacija prepreka.
Što će posjetitelji ATAAC-a 2026. moći vidjeti i isprobati?
– Imamo izlagački prostor s proizvođačima iz cijelog svijeta, gdje se uređaji mogu isprobati, te ATAAC igraonicu.
Iz programa bih izdvojio Karen Erickson sa Sveučilišta Sjeverne Karoline, koja govori o tome kako jezik modelirati kroz cijeli dan, a ne samo u 45 minuta terapije.
John Costello iz bostonske Dječje bolnice govori o komunikaciji u bolnici, a posebno je zanimljivo snimanje vlastitog glasa dok ga čovjek još ima, kako bi ga kasnije mogao koristiti.
Preporučio bih i predavanje „Who chooses MY words?“, koje drži Jamie Preece, koji i sam koristi potpomognutu komunikaciju. To je predavanje korisnika potpomognute komunikacije koje će mnogima biti inspirativno.
Uz to imamo radionice, prezentacije postera i znanstveni program. Stručna konferencija ima simultani prijevod, a može se pratiti i online.
Za kraj, što biste poručili svima koji razmišljaju o dolasku na ATAAC – zašto je važno da budu dio ove priče?
– Ovo je prilika za svakoga, a ne samo za uski krug stručnjaka. Ako radite u ovom području, čut ćete ljude koji pomiču granice i otići s idejama koje možete primijeniti već sljedeći tjedan. Ako tek upoznajete asistivnu tehnologiju, vidjet ćete i isprobati stvari za koje niste znali da postoje.
Ljudi posebno ističu druženje s kolegama, razmjenu iskustava i mogućnost isprobavanja opreme. Mnogi stručnjaci rade sami u svojim sredinama, a ovdje nisu sami.
Da cijena ne bude prepreka, kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene.
Vidimo se 21. i 22. listopada u Mozaik Event Centru. Sve informacije su na www.ataac.eu.
Studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Leon Benković i Fran Krasnić razvili su aplikaciju SIADUS, zahvaljujući kojoj podrška studentima s invaliditetom više nije prepuštena slučaju, već je organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja. Više o projektu rekao nam je njegov voditelj, Fran Krasnić
Poslušaj članak
Što je platforma SIADUS i što je potaknulo njezin razvoj?
-SIADUS je digitalni sustav koji povezuje studente s invaliditetom sa studentima-asistentima spremnima pružiti podršku u svakodnevnim akademskim aktivnostima.
Ideja je proizašla iz osobnog iskustva. Tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja osobe s invaliditetom najčešće imaju određenu razinu podrške, primjerice kroz asistente u nastavi. Ulaskom u visoko obrazovanje takva podrška uglavnom prestaje, pa se studenti često oslanjaju na improvizaciju i dobru volju pojedinaca.
Studentima s invaliditetom mogu biti potrebni pomoć pri kretanju po fakultetu, administrativnim postupcima, vođenju bilježaka ili dohvaćanju materijala. Cilj SIADUS-a jest da podrška ne bude slučajna, nego organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja.
Kako funkcionira sustav SIADUS?
-SIADUS se temelji na tri korisničke uloge: studentu s invaliditetom, studentu-asistentu i koordinatoru na fakultetu.
Student s invaliditetom unosi raspored, potrebe i preferencije, student-asistent svoju dostupnost i vrste podrške koje može pružiti, dok koordinator nadzire proces, potvrđuje ili prilagođava suradnje te prati njihovu provedbu.
Na temelju unesenih podataka algoritam predlaže najprikladnije parove uzimajući u obzir rasporede, potrebe i dostupnost. Tehnologija pritom ne zamjenjuje ljudski odnos, nego automatizira organizaciju kako bi podrška bila brža, preglednija i pouzdanija.
Koje koristi donosi platforma?
-Studentima s invaliditetom SIADUS omogućuje strukturiranu i pouzdanu podršku te olakšava svakodnevno studiranje. Sustav im omogućuje jasno iskazivanje potreba i pravodobnu pomoć.
Studenti-asistenti razvijaju komunikacijske i socijalne vještine, stječu vrijedno iskustvo, a na pojedinim fakultetima njihov angažman može biti priznat kroz ECTS bodove ili druge oblike akademskog priznanja.
Visokoškolske ustanove dobivaju alat za organizaciju asistencije, praćenje suradnji i bolji uvid u potrebe studenata s invaliditetom. Time se smanjuje administrativno opterećenje te jača mogućnost uključivanja u europske projekte i reputacija institucije kao inkluzivne i društveno odgovorne.
SIADUS tako ne unapređuje samo organizaciju podrške, nego i razvija kulturu solidarnosti i ravnopravnosti unutar akademske zajednice.
U kojoj je fazi razvoja SIADUS?
-Platforma je tijekom proteklog semestra uspješno pilotirana na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Povratne informacije korisnika bile su vrlo pozitivne. Studentima s invaliditetom posebno znači što podrška više nije prepuštena slučaju, dok studenti-asistenti dobivaju jednostavan način uključivanja i konkretan doprinos kolegama.
Pilot-faza omogućila je testiranje sustava u stvarnim uvjetima i prepoznavanje mogućnosti za daljnje unaprjeđenje prije širenja na druge ustanove.
Projekt je sudjelovao u ZICER Startup Factory programu te je predstavljen na regionalnim i međunarodnim startup događanjima, uključujući PODIM u Mariboru i Zagreb Slush’D, kao i na stručnim skupovima posvećenima inovacijama, poduzetništvu i inkluziji.
SIADUS je osvojio priznanje za najbolji poster na stručnom skupu ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’, a razvoj projekta nagrađen je i Posebnim rektorovim priznanjem za doprinos inkluzivnom obrazovanju. Ta priznanja potvrđuju da akademska zajednica prepoznaje vrijednost održivog rješenja za studente s invaliditetom.
Koji su daljnji planovi razvoja?
-Nakon pilot-projekta plan je postupno proširenje SIADUS-a na druge zainteresirane visokoobrazovne ustanove u Hrvatskoj. Sustav je razvijen modularno i skalabilno kako bi se mogao prilagoditi različitim fakultetima i njihovim potrebama.
Paralelno razvijamo modul internog naziva ‘Crni labud’, koji će studentima s invaliditetom olakšati prijelaz na tržište rada povezivanjem s poslodavcima prema kompetencijama, interesima i potrebama tržišta.
Dugoročni je cilj da SIADUS postane cjelovit sustav podrške koji prati osobu od početka studiranja do zapošljavanja, istodobno studentima olakšavajući profesionalni razvoj, a poslodavcima omogućujući pristup obrazovanim i motiviranim kandidatima s invaliditetom.
Tko su Purger i Purgerica?
Hipoterapiju treba integrirati u sustav socijalne skrbi
Stigle promjene pravilnika o mjerilima za pružanje socijalnih usluga
Vujčić i Vuljanić državni prvaci u šahu za gluhe
-
Life&StylePrije 3 danaTople jakne i kaputi zbog kojih ćete voljeti zimu
-
Civilno društvoPrije 1 danPomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
-
in MREŽAPrije 3 dana„Zdravlje bez barijera“ za osobe oštećenog sluha
-
in MREŽAPrije 11 satiStigle promjene pravilnika o mjerilima za pružanje socijalnih usluga
-
KulturaPrije 6 danaBOLJE DA SE NISI NI RODILA Predstava o predrasudama
-
Civilno društvoPrije 2 danaUdruge osoba s invaliditetom su partneri gradovima i županijama
-
Osobe s invaliditetomPrije 11 satiPravobranitelj Jurišić traži odgovornost zbog slučaja Jankomir
-
Moderna vremenaPrije 6 danaMagnetima do sigurnijeg pokreta osoba s amputacijom