Već svi znaju, ali svejedno vrijedi ponoviti i ponavljati – Anđela Mužinić Vincetić osvojila je zlatnu medalju u kategoriji WS3 na Paraolimpijskim igrama u Parizu. Popričali smo s Anđelom o njenom najvećem uspjehu u sportskoj karijeri, a saznali smo i gdje želi živjeti kada reket odloži na stol
Poštovana gospođo Mužinić Vincetić, čestitamo na osvojenoj zlatnoj paraolimpijskoj medalji. Kakvi su Vaši dojmovi? Kakav je osjećaj osvojiti olimpijsko zlato?
– U tom trenutku kada sam osvojila zlato bila sam izuzetno ispunjena i zadovoljna jer sam perfekcionist. Nakon svakog drugog turnira sam bila u jednu ruku nezadovoljna, jer sam znala da uvijek može bolje. U Parizu sam napokon bila do kraja zadovoljna sa sobom, svojom igrom i svime učinjenim.
Kakav je bio doživljaj braniti hrvatsku čast u finalu Paraolimpijskih igra. Što Vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu?
– Razlika između mečeva prije polufinala i finala je bila ta što sam bila pod jakim stresom, najviše zato što mi je obitelj bila na tribinama. Znam da su se namučili da dobiju godišnji i dođu u Pariz. Morali su platiti i smještaj i karte da bi me došli gledati, tako da je bio ogroman pritisak tijekom tih mečeva jer smo igrali knock-out sistem natjecanja i, ako izgubim, ne idem dalje.
Kada sam prošla u polufinale i kada mi je pojedinačna medalja bila osigurana, pritisak je nestao pa sam se napokon mogla opustiti, tek sam tada počela uživati u svojim igrama. Kada više nije bilo pritiska, bilo je stvarno lijepo igrati pred tom publikom koja me tri-četiri dana prije kočila.
Najveći dojam na mene ostavila je upravo ta publika koja je navijala za svakog igrača kod kojeg je prepoznala da je srčan. Nevjerojatan osjećaj bio je braniti hrvatsku čast, igrati pod hrvatskom zastavom, a kasnije i slušat himnu u dvorani s 15.000 ljudi.
Osim fizičkog, je li bilo i mentalnog treninga? Na koji ste se način psihički pripremali za finale?
– Ne možete se pripremati samo za finale, finale je zadnja skala. Ja sa svojim mentalnim trenerom radim od 2014. godine, to je ogroman i dugotrajan proces, isto kao što proces traje kada učite tehniku stolnog tenisa. Morate znati prepoznati koji igrač koristi koju tehniku i prilagoditi se njegovoj igri. Tako da je psihička priprema kompleksan dio svega što se mora posložiti da bih u finalu bila najbolja i na kraju osvojila to zlato.
Mentalna je priprema igrala ogromnu ulogu na tom turniru. Najbolji primjer toga bio je kad sam protiv Kineskinje u polufinalu gubila sa 7:1, ali sam ubrzo shvatila gdje griješim i to promijenila, te na kraju taj set dobila s 11:8. Mentalna snaga bila je najvažnija, pogotovo u finalu, kada analiziramo meč protiv Korejanke koja je bila favorit, ali je zbog stresa i pritiska brzo izgorila. Poene nije osvajala jer joj ja nisam dala, ali je zbog pritiska promašivala i one najjednostavnije loptice.
Znamo da za jednog sportaša ne postoji ništa veće od ostavajanja olimpijske medalje. Imate li motiva za buduće uspjehe?
– Ponašamo se kao da do sada nismo osvojili ništa jer je pred nama novi ciklus. Ne živi se na staroj slavi. Krećemo sve iz početka. Ja sam u dvorani već nekih 6-7 tjedana, pripremamo se za ciklus Los Angelesa. Cilj je i dalje biti najbolji kao i do sada. Motiva defintivno ne nedostaje.
Mislite li da takav uspjeh možete ponoviti i na Igrama u Los Angelesu 2028. godine?
– Da ne mislim da sam dobra u onome što radim i da ne mislim da ima smisla, ne bih trenirala. Nikad nisam išla na turnire po medalju, nego sam išla da pokažem što znam i ono što sam radila svih ovih godina. To je stvar pritiska, ukoliko na turnir idete po medalju i razmišljate samo kako da osvojite tu medalju, nikad je nećete osvojit. Ako uživate u trenutku i ako uspijete dati sve od sebe u tom tenutku, možete polučiti uspjeh.
Trenerica Mirela Šikoronja Ivančin s Vama trenira već 15 godina. Zajedno ste krenuli od početka, a sada ste na tronu svijeta u parastolnom tenisu. Koja je tajna vašeg zajedničkog uspjeha?
– Mirelu sam upoznala na jednom Državnom prvenstvu 2009. godine. Ona je odmah poželjela raditi sa mnom. Jedini problem na početku je bio taj što sam ja iz Splita, a ona iz Zagreba, ali pošto sam ja htjela jako uspjeti u sportu, iza sebe sam ostavila sve što mi Split pruža i preselila se u Zagreb. Jedan od naših najvećih uspjeha je taj što smo dobili dvoranu na korštenje 24 sata dnevno. Ključ našeg uspjeha je to što mi ne znamo za blagdane. Kada je Velika Gospa i svi su doma, mi smo u dvorani i treniramo. Kod nas je uvijek bio red, rad i disciplina. Ako daš sve od sebe, na kraju se stvarno isplati.
Također, moram spomenuti i ostatak svog tima koji je sa mnom već deset godina. To su pomoćni trener Davor Bilić, mentalni treneri Sandra Đurijanček i Igor Čerenšek, kondicijski trener Igor Berislavić, fizioterapeut Željko Čop te maser Vladimir Šošić. Svi su oni zaslužni za ovaj moj uspjeh i svima im se zahvaljujem.
Kako ste se prilagodili na život u Zagrebu nakon dolaska iz Splita?
– Još se nisam prilagodila na život u Zagrebu i ne želim živjeti u Zagrebu, čim završim karijeru vraćam se u Split. Na početku sam živjela u vikendici koja je udaljena 45 minuta od Zagreba i putovala sam svaki dan, a onda smo kupili stan u Zagrebu. Nisam imala nikakvih prepreka pri selidbi, ali zbog mentaliteta i drugačijeg načina života jedva se čekam vratiti u Split.
Riječ je o inicijativi koja osobama s nevidljivim invaliditetom i drugačijim potrebama omogućuje da na diskretan način zatraže dodatnu podršku tijekom boravka u zračnoj luci i putovanja
Poslušaj članak
Zračna luka Zadar napravila je još jedan važan iskorak prema stvaranju uključivijeg i pristupačnijeg iskustva putovanja pridruživši se međunarodnom programu Hidden Disabilities Sunflower.
Riječ je o inicijativi koja osobama s nevidljivim invaliditetom i drugačijim potrebama omogućuje da na diskretan način zatraže dodatnu podršku tijekom boravka u zračnoj luci i putovanja.
Hidden Disabilities Sunflower međunarodno je prepoznat program namijenjen osobama čije zdravstvene teškoće nisu vidljive na prvi pogled. To uključuje osobe s autizmom, ADHD-om, demencijom, kroničnim bolestima, anksioznim poremećajima te oštećenjima sluha ili vida.
Nošenjem vrpce, bedža ili druge oznake sa simbolom suncokreta putnici zaposlenicima i ostalim korisnicima daju do znanja da im je možda potrebno više vremena, dodatno razumijevanje ili pomoć.
Podrška može uključivati jasnije upute, pomoć pri snalaženju u zračnoj luci, više strpljenja u komunikaciji ili razumijevanje u stresnim situacijama. Na taj se način putovanje osobama s nevidljivim invaliditetom nastoji učiniti sigurnijim, jednostavnijim i ugodnijim.
U sklopu pristupanja programu, Zračna luka Zadar omogućila je putnicima preuzimanje Sunflower oznaka, a organizirana je i edukacija zaposlenika kako bi prepoznali značenje simbola te pružili odgovarajuću podršku osobama kojima je ona potrebna.
Edukacija djelatnika jedan je od ključnih elemenata programa jer doprinosi boljem razumijevanju različitih vrsta nevidljivih invaliditeta i razvoju vještina za primjeren pristup putnicima. Dobro educirani zaposlenici mogu pokazati veću razinu empatije, učinkovitije komunicirati te osigurati pozitivnije korisničko iskustvo.
Program Hidden Disabilities Sunflower ujedno pridonosi podizanju svijesti o nevidljivim invaliditetima, smanjenju predrasuda i poticanju razumijevanja u društvu. Osobama kojima je potrebna dodatna podrška omogućuje lakši pristup uslugama i ravnopravnije sudjelovanje u svakodnevnom životu, čime se gradi pristupačnije i uključivije okruženje za sve.
Primjer Zračne luke Zadar mogao bi potaknuti i druge zračne luke, javne ustanove, prijevoznike, bolnice, škole te trgovačke centre da uvedu ovu inicijativu. Širenjem programa povećala bi se dostupnost usluge, unaprijedila kvaliteta korisničkog iskustva i dodatno podigla svijest o potrebama osoba s nevidljivim invaliditetima.
Studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Leon Benković i Fran Krasnić razvili su aplikaciju SIADUS, zahvaljujući kojoj podrška studentima s invaliditetom više nije prepuštena slučaju, već je organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja. Više o projektu rekao nam je njegov voditelj, Fran Krasnić
Poslušaj članak
Što je platforma SIADUS i što je potaknulo njezin razvoj?
-SIADUS je digitalni sustav koji povezuje studente s invaliditetom sa studentima-asistentima spremnima pružiti podršku u svakodnevnim akademskim aktivnostima.
Ideja je proizašla iz osobnog iskustva. Tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja osobe s invaliditetom najčešće imaju određenu razinu podrške, primjerice kroz asistente u nastavi. Ulaskom u visoko obrazovanje takva podrška uglavnom prestaje, pa se studenti često oslanjaju na improvizaciju i dobru volju pojedinaca.
Studentima s invaliditetom mogu biti potrebni pomoć pri kretanju po fakultetu, administrativnim postupcima, vođenju bilježaka ili dohvaćanju materijala. Cilj SIADUS-a jest da podrška ne bude slučajna, nego organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja.
Kako funkcionira sustav SIADUS?
-SIADUS se temelji na tri korisničke uloge: studentu s invaliditetom, studentu-asistentu i koordinatoru na fakultetu.
Student s invaliditetom unosi raspored, potrebe i preferencije, student-asistent svoju dostupnost i vrste podrške koje može pružiti, dok koordinator nadzire proces, potvrđuje ili prilagođava suradnje te prati njihovu provedbu.
Na temelju unesenih podataka algoritam predlaže najprikladnije parove uzimajući u obzir rasporede, potrebe i dostupnost. Tehnologija pritom ne zamjenjuje ljudski odnos, nego automatizira organizaciju kako bi podrška bila brža, preglednija i pouzdanija.
Koje koristi donosi platforma?
-Studentima s invaliditetom SIADUS omogućuje strukturiranu i pouzdanu podršku te olakšava svakodnevno studiranje. Sustav im omogućuje jasno iskazivanje potreba i pravodobnu pomoć.
Studenti-asistenti razvijaju komunikacijske i socijalne vještine, stječu vrijedno iskustvo, a na pojedinim fakultetima njihov angažman može biti priznat kroz ECTS bodove ili druge oblike akademskog priznanja.
Visokoškolske ustanove dobivaju alat za organizaciju asistencije, praćenje suradnji i bolji uvid u potrebe studenata s invaliditetom. Time se smanjuje administrativno opterećenje te jača mogućnost uključivanja u europske projekte i reputacija institucije kao inkluzivne i društveno odgovorne.
SIADUS tako ne unapređuje samo organizaciju podrške, nego i razvija kulturu solidarnosti i ravnopravnosti unutar akademske zajednice.
U kojoj je fazi razvoja SIADUS?
-Platforma je tijekom proteklog semestra uspješno pilotirana na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Povratne informacije korisnika bile su vrlo pozitivne. Studentima s invaliditetom posebno znači što podrška više nije prepuštena slučaju, dok studenti-asistenti dobivaju jednostavan način uključivanja i konkretan doprinos kolegama.
Pilot-faza omogućila je testiranje sustava u stvarnim uvjetima i prepoznavanje mogućnosti za daljnje unaprjeđenje prije širenja na druge ustanove.
Projekt je sudjelovao u ZICER Startup Factory programu te je predstavljen na regionalnim i međunarodnim startup događanjima, uključujući PODIM u Mariboru i Zagreb Slush’D, kao i na stručnim skupovima posvećenima inovacijama, poduzetništvu i inkluziji.
SIADUS je osvojio priznanje za najbolji poster na stručnom skupu ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’, a razvoj projekta nagrađen je i Posebnim rektorovim priznanjem za doprinos inkluzivnom obrazovanju. Ta priznanja potvrđuju da akademska zajednica prepoznaje vrijednost održivog rješenja za studente s invaliditetom.
Koji su daljnji planovi razvoja?
-Nakon pilot-projekta plan je postupno proširenje SIADUS-a na druge zainteresirane visokoobrazovne ustanove u Hrvatskoj. Sustav je razvijen modularno i skalabilno kako bi se mogao prilagoditi različitim fakultetima i njihovim potrebama.
Paralelno razvijamo modul internog naziva ‘Crni labud’, koji će studentima s invaliditetom olakšati prijelaz na tržište rada povezivanjem s poslodavcima prema kompetencijama, interesima i potrebama tržišta.
Dugoročni je cilj da SIADUS postane cjelovit sustav podrške koji prati osobu od početka studiranja do zapošljavanja, istodobno studentima olakšavajući profesionalni razvoj, a poslodavcima omogućujući pristup obrazovanim i motiviranim kandidatima s invaliditetom.
Izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih Andreja Veljača istaknula je kako je cilj da rehabilitacija osoba s oštećenjem vida postane sustavna usluga s obzirom da je sljepoća kompleksan invaliditet
U organizaciji Hrvatskog saveza slijepih prošli je tjedan u Zagrebu održana uvodna konferencija projekta Centra za edukaciju i stručnu podršku osobama s oštećenjem vida – Lumina, koji će se provoditi tri godine u suradnji s Gradom Zagrebom, KBC-om Sestre milosrdnice i Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom.
Projektom se unaprjeđuje socijalna uključenost i kvaliteta života osoba s oštećenjem vida kroz uspostavu specijaliziranog resornog Centra koji osigurava dostupne, integrirane i kontinuirane socijalne usluge.
Korisnicima će se usluge pružati u prostoru Centra te putem mobilnog tima stručnjaka u Osječko-baranjskoj, Primorsko-goranskoj, Varaždinskoj, Ličko-senjskoj i Požeško-slavonskoj županiji. Projekt se sufinancira iz Europskog socijalnog fonda u vrijednosti od 296.842,19 eura.
U prigodnom govoru izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih Andreja Veljača istaknula je kako je cilj da nakon završetka projekta rehabilitacija osoba s oštećenjem vida postane sustavna usluga s obzirom da je sljepoća kompleksan invaliditet.
Voditeljica projekta Nikolina Kušterbajn istaknula je da će u projekt biti uključene 392 osobe s oštećenjem vida kojima će biti pruženo ukupno 3.255 socijalnih usluga. Kroz Centar Lumina, bez potrebe za administracijom, pružat će se šest oblika podrške. Individualna i grupna psihološka podrška omogućit će suočavanje s gubitkom vida i jačanje otpornosti, edukacijsko-rehabilitacijska podrška razvoj vještina za samostalno i svakodnevno funkcioniranje, a savjetodavna podrška omogućit će inicijalnu procjenu potreba i kontinuirano praćenje svakog korisnika.
Nadalje, pravna podrška omogućit će individualno i grupno savjetovanje o ostvarivanju prava dok IT podrška osposobljavanje za korištenje asistivnih tehnologija i digitalnih alata. Za korisnike koji ne mogu doći u Centar u vlastitom domu će biti dostupna podrška mobilnog tima stručnjaka kojeg čine psiholog, edukacijski rehabilitator, pravnik i IT stručnjak.
Srđana Šimac iz Hrvatskog saveza slijepih ukazala je na važnost ovog projekta s obzirom da ne postoji jedno mjesto na kojem osobe s oštećenjem vida mogu dobiti sveobuhvatu podršku i potrebne informacije. Upozorila je da nakon gubitka vida pogotovo u odraskoj dobi osobe su suočene s usamljenošću, izolacijom, depresijom i gubitkom funkcionalnosti.
U sklopu predstavljanja projekta održana je panel rasprava ‘Od dijagnoze do podrške – kako osigurati dostupnu i kvalitetnu podršku osobama s oštećenjem vida?’, na kojoj su sudjelovali prof.dr.sc Tina Runjić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, oftamologinja Biljana Andrijević Derk s Klinike za očne bolesti KBC Sestre milosrdnice, pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Lora Vidović i izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih Andreja Veljača. Sudionici panela su istaknuli kako osobama s oštećenjem vida treba osigurati pravodobnu, dostupnu i cjelovitu podršku od trenutka suočavanja s dijagnozom do uključenosti u svakodnevni život.
Kvalitetna podrška ne može biti odgovornost samo jedne institucije ili jednog sustava nego je važno da različiti sustavi zajednički djeluju. Zaključeno je da projekt Lumina treba biti početak stvaranja održivog modela podrške.
Nakon završetka projekta nastavit će se povezivati stručnjaci i institucije s ciljem da osobe s oštećenjem vida imaju podršku kada je najpotrebnija.