Već svi znaju, ali svejedno vrijedi ponoviti i ponavljati – Anđela Mužinić Vincetić osvojila je zlatnu medalju u kategoriji WS3 na Paraolimpijskim igrama u Parizu. Popričali smo s Anđelom o njenom najvećem uspjehu u sportskoj karijeri, a saznali smo i gdje želi živjeti kada reket odloži na stol
Poštovana gospođo Mužinić Vincetić, čestitamo na osvojenoj zlatnoj paraolimpijskoj medalji. Kakvi su Vaši dojmovi? Kakav je osjećaj osvojiti olimpijsko zlato?
– U tom trenutku kada sam osvojila zlato bila sam izuzetno ispunjena i zadovoljna jer sam perfekcionist. Nakon svakog drugog turnira sam bila u jednu ruku nezadovoljna, jer sam znala da uvijek može bolje. U Parizu sam napokon bila do kraja zadovoljna sa sobom, svojom igrom i svime učinjenim.
Kakav je bio doživljaj braniti hrvatsku čast u finalu Paraolimpijskih igra. Što Vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu?
– Razlika između mečeva prije polufinala i finala je bila ta što sam bila pod jakim stresom, najviše zato što mi je obitelj bila na tribinama. Znam da su se namučili da dobiju godišnji i dođu u Pariz. Morali su platiti i smještaj i karte da bi me došli gledati, tako da je bio ogroman pritisak tijekom tih mečeva jer smo igrali knock-out sistem natjecanja i, ako izgubim, ne idem dalje.
Kada sam prošla u polufinale i kada mi je pojedinačna medalja bila osigurana, pritisak je nestao pa sam se napokon mogla opustiti, tek sam tada počela uživati u svojim igrama. Kada više nije bilo pritiska, bilo je stvarno lijepo igrati pred tom publikom koja me tri-četiri dana prije kočila.
Najveći dojam na mene ostavila je upravo ta publika koja je navijala za svakog igrača kod kojeg je prepoznala da je srčan. Nevjerojatan osjećaj bio je braniti hrvatsku čast, igrati pod hrvatskom zastavom, a kasnije i slušat himnu u dvorani s 15.000 ljudi.
Osim fizičkog, je li bilo i mentalnog treninga? Na koji ste se način psihički pripremali za finale?
– Ne možete se pripremati samo za finale, finale je zadnja skala. Ja sa svojim mentalnim trenerom radim od 2014. godine, to je ogroman i dugotrajan proces, isto kao što proces traje kada učite tehniku stolnog tenisa. Morate znati prepoznati koji igrač koristi koju tehniku i prilagoditi se njegovoj igri. Tako da je psihička priprema kompleksan dio svega što se mora posložiti da bih u finalu bila najbolja i na kraju osvojila to zlato.
Mentalna je priprema igrala ogromnu ulogu na tom turniru. Najbolji primjer toga bio je kad sam protiv Kineskinje u polufinalu gubila sa 7:1, ali sam ubrzo shvatila gdje griješim i to promijenila, te na kraju taj set dobila s 11:8. Mentalna snaga bila je najvažnija, pogotovo u finalu, kada analiziramo meč protiv Korejanke koja je bila favorit, ali je zbog stresa i pritiska brzo izgorila. Poene nije osvajala jer joj ja nisam dala, ali je zbog pritiska promašivala i one najjednostavnije loptice.
Znamo da za jednog sportaša ne postoji ništa veće od ostavajanja olimpijske medalje. Imate li motiva za buduće uspjehe?
– Ponašamo se kao da do sada nismo osvojili ništa jer je pred nama novi ciklus. Ne živi se na staroj slavi. Krećemo sve iz početka. Ja sam u dvorani već nekih 6-7 tjedana, pripremamo se za ciklus Los Angelesa. Cilj je i dalje biti najbolji kao i do sada. Motiva defintivno ne nedostaje.
Mislite li da takav uspjeh možete ponoviti i na Igrama u Los Angelesu 2028. godine?
– Da ne mislim da sam dobra u onome što radim i da ne mislim da ima smisla, ne bih trenirala. Nikad nisam išla na turnire po medalju, nego sam išla da pokažem što znam i ono što sam radila svih ovih godina. To je stvar pritiska, ukoliko na turnir idete po medalju i razmišljate samo kako da osvojite tu medalju, nikad je nećete osvojit. Ako uživate u trenutku i ako uspijete dati sve od sebe u tom tenutku, možete polučiti uspjeh.
Trenerica Mirela Šikoronja Ivančin s Vama trenira već 15 godina. Zajedno ste krenuli od početka, a sada ste na tronu svijeta u parastolnom tenisu. Koja je tajna vašeg zajedničkog uspjeha?
– Mirelu sam upoznala na jednom Državnom prvenstvu 2009. godine. Ona je odmah poželjela raditi sa mnom. Jedini problem na početku je bio taj što sam ja iz Splita, a ona iz Zagreba, ali pošto sam ja htjela jako uspjeti u sportu, iza sebe sam ostavila sve što mi Split pruža i preselila se u Zagreb. Jedan od naših najvećih uspjeha je taj što smo dobili dvoranu na korštenje 24 sata dnevno. Ključ našeg uspjeha je to što mi ne znamo za blagdane. Kada je Velika Gospa i svi su doma, mi smo u dvorani i treniramo. Kod nas je uvijek bio red, rad i disciplina. Ako daš sve od sebe, na kraju se stvarno isplati.
Također, moram spomenuti i ostatak svog tima koji je sa mnom već deset godina. To su pomoćni trener Davor Bilić, mentalni treneri Sandra Đurijanček i Igor Čerenšek, kondicijski trener Igor Berislavić, fizioterapeut Željko Čop te maser Vladimir Šošić. Svi su oni zaslužni za ovaj moj uspjeh i svima im se zahvaljujem.
Kako ste se prilagodili na život u Zagrebu nakon dolaska iz Splita?
– Još se nisam prilagodila na život u Zagrebu i ne želim živjeti u Zagrebu, čim završim karijeru vraćam se u Split. Na početku sam živjela u vikendici koja je udaljena 45 minuta od Zagreba i putovala sam svaki dan, a onda smo kupili stan u Zagrebu. Nisam imala nikakvih prepreka pri selidbi, ali zbog mentaliteta i drugačijeg načina života jedva se čekam vratiti u Split.
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 2 dana
VijestiPrije 6 dana
Košarka u kolicimaPrije 2 dana
KulturaPrije 3 dana
in MREŽAPrije 3 dana
VijestiPrije 2 dana