Nedostatak empatije i razumijevanja može značiti da ugostiteljska industrija ne identificira osobe s invaliditetom kao ciljne korisnike svojih usluga
Mnoge osobe s invaliditetom osjećaju se izolirano i isključeno kada je riječ o prehrani u javnim prostorima, pokazuje istraživanje Tehnološkog sveučilišta u Sydneyu.
Na ovu činjenicu donedavno nitko nije obraćao pažnju, premda je objedovanje vani visoko cijenjena društvena aktivnost, kao i sjajan način za slavlje, druženje s obitelji i prijateljima, ali i poslovanje.
Rezultati ove studije ‘šaka su u oko’ i svima onima koji godinama neumorno rade na priznavanju prava ljudi s invaliditetom, ukazuju na svekoliku diskriminaciju u društvenom životu te nude rješenja za poboljšanje takve nakaradne situacije. Za što se, zaboga, svi ti svjetski aktivisti bore ako čovjek s nekim tjelesnim ograničenjem u restoranima ne može pojesti ni pristojan obrok?!
U svijetu otprilike jedna od svakih šest osoba živi s invaliditetom, uključujući intelektualne, fizičke ili senzorne nedostatke ili oštećenja, kao i invaliditet nakon moždanog udara ili povezan s Parkinsonovom bolešću, bolešću motoričkih neurona ili drugim stanjima. Procjenjuje se da 8 posto svjetske populacije ima poteškoća s gutanjem, a mnogima je potrebna hrana s modificiranom teksturom za siguran i ugodan obrok.
Istraživanje nazvano ‘Žudnja za uključivanjem: sustavni pregled iskustava i potreba osoba s invaliditetom koje jedu vani’, nedavno objavljeno u časopisu Disability and Rehabilitation, analizirala je 36 studija usmjerenih na iskustva osoba s invaliditetom u restoranima i kafićima. A ta iskustva nisu obojena veselim tonovima.
Većina tih studija odnosila se na osobe s tjelesnim ili osjetilnim oštećenjima, a samo nekoliko proučavalo je iskustva ljudi s intelektualnim invaliditetom, teškoćama gutanja ili komunikacijskim ograničenjima.
– Ova studija pokazuje da osobe s invaliditetom ne mogu konzumirati hranu vani kao i drugi ljudi. Često puta kafić ili restoran nisu dostupni ili osoblje pokazuje omalovažavajuće i negativne stavove – navode autori istraživanja.
– Ljudi s komunikacijskim poteškoćama bore se da prenesu svoju poruku, a oni koji imaju problem s gutanjem često otkriju da na jelovniku nema ničeg sigurnog za jelo ili nema prikladnih slamki za piće, a jelovnik može biti nedostupan. To može navesti ljude da izbjegavaju jesti vani, što znači da također imaju manje društvene interakcije i angažmana. To bitno utječe na njihovo uključivanje u kulturno važne aktivnosti kao što su zabave i proslave ili čak samo druženje s prijateljima na kavi – rekla je Fiona Given, koautorica ove studije, žena s cerebralnom paralizom.
Studija je zaključila da postoji niz radnji koje bi osobama s invaliditetom mogle olakšati objedovanje u restoranima, uključujući potporu za učinkovitu komunikaciju i povećano samoodređenje i samozastupanje, pozornost na dizajn okoliša i ugostiteljskih objekata te poboljšanu obuku ugostiteljskog osoblja o pristupu osobama s invaliditetom.
Nedostatak empatije i razumijevanja može značiti da ugostiteljska industrija ne identificira osobe s invaliditetom kao ciljne korisnike svojih usluga. S obzirom na naglasak ugostiteljske industrije na personaliziranoj usluzi, to je zbunjujuće, zaključili su autori istraživanja.
Pod geslom ‘Nekad zaštita, danas deportacija’ od 8. do 28. lipnja u Zagrebu, Sisku, Kutini, Čakovcu i Vojniću održavaju se 13. Tjedni IZBJEGLICAma
Poslušaj članak
Kroz radionice, konferencije, predavanja, tečajeve, okrugle stolove, koncerte i druženja promicat će se interkulturalnost te zajedništvo i prijateljstvo s ljudima koji su prisiljeni potražiti novi dom u Hrvatskoj.
Povodom otvaranja manifestacije Koordinacija za integraciju na konferenciji za novinare u Kući ljudskih prava ukazala je na važnost razgovora o zaštiti izbjeglica i nadolazećim promjenama.
Luka Kos iz Centra za mirovne studije istaknuo je da se ove godine obilježava 75 godina od donošenja Ženevske konvencije o statusu izbjeglica, a Europska unija započinje s primjenom novog Pakta o azilu i migracijama koji predviđa smještaj izbjeglica u zatvorene centre, nove deportacije i skraćene postupke traženja azila.
Poručio je da se ovogodišnjim Tjednima IZBJEGLICAma želi upozoriti javnost te sve one kojima su solidarnost i mir u temeljima postupanja da slijedi izazovno razdoblje u kojem se mora jasnije zagovarati i štititi ljudska prava izbjeglica i svih onih koji su drugačiji.
Ana Martinić iz Hrvatskog pravnog centra istaknula je da Europski pakt o migracijama i azilu treba urediti sustav koji godinama nije dobro funkcionirao i omogućiti državama bolje upravljanje migracijama, ali otvara i ozbiljna pitanja.
– Jedna od novina koje uvodi Pakt je pravna pretpostavka da osoba koja je fizički prisutna na teritoriju Unije pravno na njega nije ušla. Stoga će se za sve tražitelje koji dolaze iz zemalja koje imaju nisku stopu prepoznavanja potrebe za međunarodnom zaštitom provoditi obvezna granična procedura u uvjetima ograničene slobode kretanja, a obuhvaćat će i djecu – pojasnila je Martinić.
Poručila je da je pravo na azil individualno pravo koje se utvrđuje za svakog čovjeka posebno, kroz pošten i djelotvoran postupak te da se ono ne bi smjelo izgubiti u ubrzanim postupcima, pravnim pretpostavkama i gledanju osoba kao brojki.
O politikama Europske unije govorila je Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije.
Naglasila je da europske migracijske politike i dalje odražavaju kolonijalno stanje uma koje radi razliku između onih za koje se smatra da imaju prirodno pravo na slobodno kretanje i onih čije se kretanje promatra kao automatski i unaprijed sumnjivo, prijeteće ili nepoželjno.
Mulalić je zaključila da će nadolazeće politike dodatno učvrstiti postojeće nejednakosti.
Josipa Lulić iz Centra za kazalište potlačenih POKAZ ukazala je na prepreke s kojima se suočavaju strani radnici i migranti u Hrvatskoj.
– Mnogi ljudi koji žive i rade u Hrvatskoj ne mogu regulirati svoj status bez napuštanja zemlje, čak i kada su godinama dio naših zajednica. Našom kampanjom regularNO tražimo regularizaciju boravka onima koji ostvaruju uvjete bez da moraju napustiti zemlju. Ovi ljudi preko e-Građana imaju pravo saznati u kojem su statusu, što se događa s njihovim radnim dozvolama, dozvolama boravka i koji su razlozi odbijanja zahtjeva za azilom. To su sve informacije koje nemaju – pojasnila je Lulić.
Iz Splita smo se preselili ponajprije zbog pristupačnosti i ostali više nego ugodno iznenađeni koliko je život u Zaprešiću jednostavniji po tom pitanju, kaže mama Marijana
Poslušaj članak
Gotovo svaki dan u životu ove splitske obitelji s adresom u Zaprešiću svojevrsna je borba. Ali, kako sami kažu, nijedna bitka za njih nije dovoljno teška sve dok u obitelji vlada ljubav i razumijevanje.
Imaju različita prezimena. Valentina Banić kćer je Marijane Sovulj Banić, a ona životna partnerica Ante Aralice Cruza. I nije to neka zbrka ako se zna da je Valentinu i obitelj davno napustio njezin biološki otac, a Ante i nakon dugogodišnjeg zajedničkog života još uvijek nije našao za shodno – možda nema hrabrosti i snage? – pasti na koljena i zaprositi Marijanu. Ni prstena još nije kupio.
Obitelj se prije tri godine iz grada pod Marjanom preselila u Zaprešić ponajprije zbog Valentine. Danas 26-godišnja djevojka, Valentina ima dvostruki invaliditet – patuljsta je rasta i usto joj je dijagnosticirana ahondroplazija sa zatajenjem disanja. Na vratu ima kanilu koja joj omogućuje nesmetano disanje, no zbog toga teško, s naporom izgovara rečenice, što je šteta jer je riječ o djevojci živahna i znatiželjna uma.
– Iz Splita smo se preselili ponajprije zbog pristupačnosti i ostali više nego ugodno iznenađeni koliko je život u Zaprešiću jednostavniji po tom pitanju – priča mama Marijana.
Valentina se kreće u kolicima, a zgrada u Splitu nije imala lift, pa je teret nošenja po desecima stuba, svakodnevno i višekratno, bio veliki izazov za mamu Marijanu. Stradala joj je kralježnica, logično i neumitno, pa je uskoro čeka teška operacija nakon koje nošenje invalidskih kolica više neće biti moguće. Čovjek se zapita kako Marijana i sada, u takvom stanju, ima toliko volje i snage svako malo unositi i iznositi Valentinu u kolicima, bilo iz zgrade ili iz auta.
Stoga je obitelji hitno potreban automobil s rampom kako bi se Marijani barem donekle olakšali bolovi u leđima. A sami to ne mogu sebi priuštiti. Svakodnevica im je svedena na egzistencijalni minimum jer žive od Marijanine naknade za roditelja njegovatelja, uz povremene honorarne poslove te od Antine mirovine, i to civilne, premda je Ante hrvatski branitelj.
Svejedno se Valentina voli pohvaliti kako sada, u pristpačnom Zaprešiću, sama može izaći van i šetati dok kolica vuče njezina odana prijateljica, labradorica Cvita, po zanimanju terapijski pas. Međutim, Valentina bi mogla i samostalno hodati da joj je, kojim slučajem, HZZO odobrio ortozu za vertikalizaciju i hodanje. Ortoze su, uzgred, dizajnirane individualno, prema otisku i mjeri pacijenta kako bi omogućile stajanje, potaknule pravilan položaj tijela te rasteretile zglobove tijekom rehabilitacije. No Valentina ortozu ne može dobiti jer ima električna kolica što je, kako kaže mama Marijana, biroktatski apsurd zbog kojeg ispašta ne samo njezina kćer, nego cijela obitelj.
– Pet žalbi poslala sam na adresu HZZO-a, ali zasad bez ikakvog učinka, čini se kao da za nas nemaju sluha. Za ortozu, koja bi Valentini neopisivo olakšala život, trebali bi prikupiti 1.600 eura, o čemu ne možemo ni sanjati. A kako bi i mogli od jedne male mirovine i jedne naknade za roditelja njegovatelja, a u Zaprešiću živimo kao podstanari – pita se mama Marijana.
Stoga obitelj, ali i redakcija In Portala, poziva ljude dobre volje, ako su u mogućnosti pomoći Valentini da kupi automobil s rampom i ortozu za hod jer nakon toga u njezinu životu više ništa neće biti isto. Živjet će dostojansvteno, a upravo je takav život ova 26-godišnja Splićanka i zaslužila.
Studenti su kroz vlastita iskustva govorili o preprekama i podršci tijekom mobilnosti, dok su predstavnici institucija predstavili postojeće modele podrške studentima s invaliditetom
Poslušaj članak
Dvodnevni stručni skup ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’ održan je krajem svibnja na Sveučilištu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu, okupivši stručnjake iz sustava visokog obrazovanja i studentske predstavnike koji su raspravljali o inkluziji, različitosti, mentalnom zdravlju te podršci studentima u akademskom okružju.
Skup je otvorio prorektor Sveučilišta u Zagrebu Boris Brkljačić, istaknuvši važnost razvoja dostupnijeg i uključivijeg visokog obrazovanja te naglasivši kako inkluzija podrazumijeva uklanjanje fizičkih, ali i društvenih prepreka poput predrasuda, stereotipa i osjećaja nepripadanja.
Tijekom prvoga dana sudionici su kroz predavanja i radionice raspravljali o intersekcionalnosti u visokom obrazovanju, održivim modelima podrške studentima, ulozi supervizije u radu nastavnika te načinima pružanja podrške studentima s disleksijom. Poseban naglasak stavljen je na potrebu stvaranja sigurnog i podržavajućeg akademskog okruženja u kojem studenti mogu ravnopravno sudjelovati u svim aspektima studiranja.
Drugi dan skupa, održan na Filozofskom fakultetu, bio je posvećen mentalnom zdravlju studenata, ulozi nastavnika u pružanju podrške te izazovima s kojima se suočavaju studenti s invaliditetom i kroničnim bolestima.
Sudionici su istaknuli važnost sustavne edukacije nastavnika, razvoja komunikacijskih kompetencija i stvaranja akademske kulture oslobođene stigme i predrasuda. Studenti su kroz vlastita iskustva govorili o preprekama i podršci tijekom mobilnosti, dok su predstavnici institucija predstavili postojeće modele podrške studentima s invaliditetom.
Na skupu je zaključeno kako su inkluzija i različitost temelj kvalitetnog visokog obrazovanja te da razvoj uključivog akademskog okruženja zahtijeva trajno unapređivanje sustava podrške, međuinstitucionalnu suradnju i aktivno uključivanje studentske perspektive u oblikovanje politika i praksi. Naglašeno je i da podrška studentima treba biti institucionalno utemeljena, dostupna i usmjerena na potrebe svakog pojedinca, uz osiguravanje odgovarajućih resursa i kontinuirane stručne podrške zaposlenicima.
U završnom dijelu skupa dodijeljeno je priznanje za najbolji poster studentima Franu Matiji Krasniću i Leonu Benkoviću s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za rad ‘SIADUS – System of Inclusive Assistance for Disabled University Students’.
Osobe s invaliditetomPrije 4 dana
Osobe s invaliditetomPrije 6 dana
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 6 dana
Moderna vremenaPrije 1 dan
in MREŽAPrije 1 dan
Life&StylePrije 6 dana
Osobe s invaliditetomPrije 1 dan