Promjene u govoru obično uključuju izmjene u ritmu, intonaciji i izgovoru, što stvara iluziju stranog naglaska. Na primjer, osoba koja je uvijek govorila standardnim američkim engleskim može zvučati kao da ima britanski ili francuski naglasak. Iako sindrom ne utječe na sposobnost razumijevanja jezika, često izaziva socijalnu anksioznost kod oboljelih zbog neočekivanih promjena u načinu komunikacije

Sindrom stranog naglaska (Foreign Accent Syndrome) rijedak je neurološki poremećaj kod kojeg osoba počinje govoriti s naglaskom koji djeluje strano ili različito od njezinog uobičajenog govora. Ovo stanje najčešće se javlja nakon moždanog udara, ozljede glave, operacija mozga ili neuroloških poremećaja poput multiple skleroze.

Osobe sa sindromom stranog naglaska doživljavaju promjene u govoru koje uključuju izmjenu intonacije, ritma i izgovora. Te promjene mogu nalikovati određenom stranom naglasku, iako osoba nije imala prethodno iskustvo s tim jezikom ili naglaskom. Na primjer, netko tko govori hrvatski može zvučati kao da ima ruski, njemački ili talijanski naglasak.

Sindrom stranog naglaska povezan je s oštećenjima u dijelovima mozga odgovornim za kontrolu govora i jezika, osobito u području motoričkog korteksa koji upravlja mišićima potrebnim za artikulaciju. To oštećenje uzrokuje suptilne promjene u govoru, što može stvoriti dojam stranog naglaska.

Liječenje sindroma stranog naglaska ovisi o uzroku i individualnim potrebama pacijenta. Glavni pristup obuhvaća terapiju govora, koju provode logopedi. Cilj je raditi na korekciji naglaska, poboljšanju artikulacije i ritma govora te olakšavanju komunikacije. Terapija može biti intenzivna, s vježbama koje uključuju govorne uzorke i ponavljanje, kako bi se smanjio utjecaj stranog naglaska.

Ako je sindrom posljedica neurološkog oštećenja, poput moždanog udara, potrebna je rehabilitacija koja može uključivati fizikalnu terapiju i kognitivne vježbe. Psihološka podrška, kao što je savjetovanje, također je važna jer sindrom može izazvati emocionalne poteškoće poput tjeskobe ili depresije​

Sindrom stranog naglaska iznimno je rijedak, s manje od stotinu dokumentiranih slučajeva širom svijeta. Upravo njegova rijetkost i neobičnost čine ga intrigantnim za znanstvenike i stručnjake.

Metakolinsko testiranje koristi se u situacijama kada simptomi poput kašlja, zaduhe ili piskanja ukazuju na astmu, ali druge dijagnostičke metode nisu dale jasne rezultate. Koristi se za procjenu težine bronhijalne hiperreaktivnosti i u istraživačke svrhe, za bolje razumijevanje funkcije dišnog sustava

Metakolinsko testiranje je dijagnostička metoda koja se koristi za procjenu bronhijalne hiperreaktivnosti, odnosno preosjetljivosti dišnih puteva. Najčešće se primjenjuje kod pacijenata u kojih postoji sumnja na astmu, ali nije moguće postaviti jasnu dijagnozu temeljem simptoma ili drugih pretraga.

Čitateljicu je zanimalo kako se provodi sama pretraga pa idemo redom.

Pacijent inhalira metakolin, tvar koja uzrokuje sužavanje bronha kod osoba s preosjetljivim dišnim putevima. Tijekom testa koristi se spirometrija za mjerenje FEV1 (forsirani ekspiratorni volumen u prvoj sekundi). Ako FEV1 padne za 20 posto ili više nakon inhalacije metakolina, test je pozitivan.

Test započinje s niskom dozom metakolina, koja se postupno povećava sve dok ne dođe do značajnog pada FEV1 ili se ne dostigne maksimalna doza.

Nakon završetka testa, pacijentu se daje bronhodilatator kako bi se opustili bronhi i ublažili simptomi suženja.

Metakolinsko testiranje koristi se u situacijama kada simptomi poput kašlja, zaduhe ili piskanja ukazuju na astmu, ali druge dijagnostičke metode nisu dale jasne rezultate. Koristi se za procjenu težine bronhijalne hiperreaktivnosti i u istraživačke svrhe, za bolje razumijevanje funkcije dišnog sustava.

Ovo testiranje nije prikladno za osobe s teškim suženjem dišnih puteva, nedavnim srčanim problemima, poput infarkta miokarda ili ozbiljnih aritmija. Nije ni za osobe s nekontroliranim visokim krvnim tlakom i trudnice.

Važno je pridržavati se uputa za pripremu prije testiranja. Dakle, određeni lijekovi mogu utjecati na rezultate testa, pa je potrebno privremeno ih prestati uzimati. To uključuje bronhodilatatore:

kratkodjelujući (npr. salbutamol) – ne uzimati najmanje 6 sati prije testa;

dugodjelujući (npr. salmeterol, formoterol) – obično se prekida 12-24 sata prije testa;

antihistaminici – treba ih izbjegavati 48 sati prije testiranja;

inhalacijski kortikosteroidi – u nekim slučajevima, može se savjetovati da se prekine upotreba, ovisno o preporuci liječnika;

kofein (kava, čaj, čokolada, energetski napici) – ne konzumirati najmanje 6 sati prije testa, jer može utjecati na reaktivnost dišnih puteva.

Ne smije se pušiti najmanje 24 sata prije testa, jer pušenje može utjecati na dišne puteve.

Treba izbjegavati intenzivne tjelesne aktivnosti 24 sata prije testa, jer mogu promijeniti reaktivnost dišnih puteva.

Preporučuje se lagani obrok najmanje dva sata prije testiranja. Ne dolazite na testiranje potpuno gladni, ali izbjegavajte teške obroke neposredno prije testa.

Testiranje se ne provodi ako imate akutne simptome respiratorne infekcije (npr. prehlada, gripa) jer to može utjecati na rezultate. Ako osjećate značajne simptome astme ili drugih respiratornih problema na dan testiranja, obavijestite medicinsko osoblje.

Nosite udobnu odjeću koja ne ograničava disanje.

Iako je test općenito siguran, može izazvati neke nuspojave poput teškog bronhospazma (naglo sužavanje dišnih puteva). Možete osjetiti nelagodu i otežano disati, a ozbiljnije reakcije moguće su u rijetkim slučajevima kod izrazito osjetljivih pacijenata.

Metakolinsko testiranje važan je alat u dijagnostici astme i drugih stanja povezanih s hiperreaktivnošću dišnih puteva. Ipak, provodi se uz oprez i pod nadzorom stručnog medicinskog osoblja kako bi se osigurala sigurnost pacijenta.

Osobe s ovim sindromom mogu doživjeti izobličene senzacije veličine, udaljenosti i vremena, često usporedive s događajima iz romana ‘Alisa u zemlji čudesa’ Lewisa Carrolla

Alice-in-Wonderland sindrom (AIWS), poznat i kao Toddov sindrom, rijetki je neurološki poremećaj koji uzrokuje promjene u percepciji stvarnosti. Osobe s ovim sindromom mogu doživjeti izobličene senzacije veličine, udaljenosti i vremena, često usporedive s događajima iz romana ‘Alisa u zemlji čudesa’ Lewisa Carrolla.

AIWS najčešće pogađa vid, ali i druge osjete. Ključni simptomi uključuju:

mikropsiju – predmeti se doimaju manjima nego što jesu;

makropsiju – predmeti se doimaju većima nego što jesu;

promjene percepcije tijela – oboljeli može osjećati da su dijelovi tijela premali, preveliki ili izvan proporcija;

izobličenje vremena – osjećaj da vrijeme teče prebrzo ili presporo;

percepcija udaljenosti – objekti mogu izgledati bliže ili udaljeniji nego što su stvarno.

Ovi simptomi mogu trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati i često su povezani s migrenama, epilepsijom, infekcijama (poput Epstein-Barr virusa) ili čak traumama mozga.

Uzrok sindroma nije potpuno jasan, ali povezan je s promjenama u mozgu, posebno u regijama odgovornim za procesuiranje vizualnih i prostorno-vremenskih informacija. Migrene su najčešći okidač, no sindrom se može javiti i zbog virusnih infekcija (posebno kod djece), neuroloških stanja (poput epilepsije), poremećaja spavanja ili umora.

Alice-in-Wonderland sindrom najčešće se javlja kod djece, ali se može pojaviti i kod odraslih. Kod djece, simptomi često nestaju s godinama.

Dijagnoza se temelji na kliničkim simptomima i isključivanju drugih stanja, poput tumora mozga ili mentalnih poremećaja. Liječenje obično uključuje upravljanje osnovnim uzrokom, poput migrena ili infekcija. Ako je uzrok virus, simptomi često nestaju sami od sebe.

Naziv sindroma dolazi iz Carrollova romana jer simptomi podsjećaju na Alisine avanture, poput trenutka kada raste ili se smanjuje nakon što pojede kolačić ili popije napitak. Postoji čak i teorija da je Carroll, koji je patio od migrena, možda crpio inspiraciju za priču iz vlastitog iskustva.

Alice-in-Wonderland sindrom fascinira medicinsku i znanstvenu zajednicu, a ujedno pruža uvid u to kako mozak obrađuje stvarnost. Unatoč neugodnosti, stanje obično nije trajno i nema ozbiljne posljedice.