Satoshi Uematsu ubio je devetnaest ljudi samo zbog toga što su imali invaliditet, ali i osam godina nakon tog zločina ostaje otvoreno tegobno pitanje koje truje inače mirno i uređeno društvo: koliko zapravo Japanaca dijeli mišljenje masovnog ubojice kada je riječ o ljudima s invaliditetom?
Bilo je to prije osam godina, kada je pomahnitali Satoshi Uematsu počinio jedno od najgrozomornijih masovnih ubojstava u novijoj povijesti. Bio je zaposlenik staračkog doma Yamayuri En u kojemu su većinom boravili štićenici s invaliditetom.
U njegovu krvavom pohodu smrtno je stradalo devetnaest ljudi, a 26 njih teško ozlijeđeno. Kao motiv za ovaj zločin bez presedana ubojica je naveo da ‘osobe s invaliditetom stvaraju nesreću drugima, pa su tako ubojstva bila korisna za društvo’. Satoshi Uematsu, u svojoj 34. godini života, sada čeka smrtnu kaznu, ali i dalje ostaje otvoreno tegobno pitanje koje truje inače mirno i uređeno društvo: koliko zapravo Japanaca dijeli mišljenje masovnog ubojice kada je riječ o ljudima s invaliditetom?
To se pitanje postavlja i u dokumentarnom filmu ‘Fujiyama Cottonton’ koji svojim smirenim i spokojnim prikazom farme na kojoj rade osobe s invaliditetom želi publici pružiti jasan pogled na svakodnevne živote ljudi koje japansko društvo često drži u sjeni.
Izvorno zamišljen kao vapaj za bolji odnos šire društvene zajednice prema onima koji imaju neka tjelesna ili intelektualna ograničenja, na kraju je ipak imao optimističniji pristup. Redatelj Taku Aoyagi svejedno je bio jasan u svojoj namjeri, a to je razotkriti koliko je ‘zdravih Japanaca’ s razumijevanjem ili čak simpatijom dočekalo vijest o masovnom ubojstvu iz 2016. godine.
– Ono što me najviše motiviralo da napravim ovaj film bio je zločin u staračkom domu koji do danas ostaje sramotom za sve naše građane. Osjetio sam hitnost snimiti film zbog činjenice da je osuđenik na smrt Uematsu odredio vrijednost života mjereći ljude prema njihovu zdravstvenom stanju, a čini se kako je stvorena atmosfera da se njegov diskurs i dalje širi našim društvom – kaže redatelj Aoyagi.
U filmu Aoyagi pokušava pokazati publici kako ljudi u ustanovi za socijalnu skrb žive punim plućima, veselo i poletno komunicirajući s drugima i ostvarujući jednostavne želje i strasti, baš kao što to čine ljudi bez invaliditeta.
Rođen u prefekturi Yamanashi u središnjem Japanu, Aoyagi je kao dijete često posjećivao ustanovu socijalne skrbi za osobe s invaliditetom u kojoj je radila njegova majka. Za njega je to bilo sretno vrijeme, puno lijepih uspomena, no usto je i shvatio kako ti ljudi trpe nepravdu samo zbog toga što imaju invaliditet.
– Postoje brojne prepreke za takve osobe koje se žele povezati s ljudima izvan svojih ustanova, a to je dovelo do predrasuda u društvu – rekao je Aoyagi.
– Ali jednostavno je pogrešno da položaj osoba s invaliditetom bude određen strahom od nepoznatog. Želim da moj film bude prozor za neko bolje društvo u kojemu se ljudi ne kategoriziraju prema zdravstvenom stanju.
Film se sredinom veljače počeo prikazivati u Tokiju, a očekuje se da će ga svjetska publika uskoro moći pogledati na nekoj od streaming platformi.
